Zadnjih mjeseci odnosi između Srbije i Crne Gore poprilično su se zagužvali. Iz Srbije ponovno stižu optužbe i prijetnje poput one da je Crna Gora srpska zemlja, da će doći dan oslobođenja srpskog mora i slično. Sve se to događa u jeku obilježavanja stote obljetnice tzv. Podgoričke skupštine, kada je odlučeno da će se tadašnja kraljevna Crna Gora pripojiti Kraljevini Srbiji. Taj datum dodatno je usložnio odnose unutar ionako raskoljenog crnogorskog društva, a Vučićeva Srbija sve otvorenije negira crnogorsku samostalnost. Zašto je baš sada Vučić otvorio ovaj front prema Crnoj Gori?

Možda izvana izgleda da je taj pritisak neočekivan i agresivan, ali zapravo to negiranje i pokušaj zatiranja crnogorskog identiteta i suvereniteta od strane Srbije ili, preciznije rečeno, velikosrpskih političkih krugova, koji su opet na srbijanskoj političkoj sceni jaki i dominantni, nisu prestajali već, evo, punih stotinu i više godina, a ovaj najnoviji traje od obnove crnogorske državnosti 2006. godine s većim ili manjim intenzitetom. Sada je, u pravu ste, zadnjih mjeseci, došlo do novog vala zaoštravanja, negiranja i posezanja prema crnogorskom identitetu, teritoriju i suverenitetu – kaže nam na početku razgovora jedan od najvećih živućih crnogorskih književnika Milorad Popović, dobitnik za svoja dva romana, “Karnera” i “Čovjek bez lica”, nagrade Meša Selimović i Njegoševe nagrade.

Dakle, taj pritisak nije novina samo za sadašnje prilike?

– Da, on je jači ili slabiji ovisno o političkim okolnostima tih dviju zemalja i naroda u zadnjih stotinjak godina. Crna Gora kao zemlja pobjednica i saveznica u Velikom ratu doživjela je sudbinu da nestane s političke karte svijeta, progutana od bliske i susjedne države. Ta želja, da tako kažem, ideologa srpstva da od Crne Gore učine svoju zemlju i od Crnogoraca Srbe još uvijek je jaka i dominantna u srpskom političkom i kulturološkom i inom korpusu, bez obzira na to koje su ideološke boje oni na vlasti. Nažalost, ta zadrta i zadrigla negacija i potiranje crnogorske samostalnosti, samosvijesti i posebnog identiteta duboko su ukorijenjeni u srpskoj političkoj misli. Oni se jednostavno ne mogu pomiriti ni suočiti s tim da postoji nešto što je autentična Crna Gora i Crnogorci, koji su zasebni entitet i političko-kulturološka kategorija. To je ponekad toliko iracionalno da postaje apsurdno i tragikomično. Znate, kada vas netko uvjerava da vi niste ono što jeste, što osjećate, što nosite u sebi, onda je vrlo teško voditi normalan i adekvatan dijalog ili ras­pravu.

No danas je taj pritisak vrlo ozbiljan, kada se otvoreno govori o svrgavanju današnje crnogorske vlasti, oslobađanju srpskih zemalja, a pri tome se misli na Crnu Goru…

– Matrica srpske politike prema Crnoj Gori se ne mijenja. Ona stalno ide za tim da Crna Gora ponovno bude dio Srbije, No, ovo sadašnje intenziviranje napetosti izazvano je trima razlozima. Prvi je Kosovo. Naime, evidentno je da Aleksandar Vučić za Kosovo nema rješenje koje bi zadovoljilo tamošnju javnost ili barem većinu. Plan podjele mu najvjerojatnije neće poći za rukom, a mora pokazati kako je on uspješni “otac nacije”. Dakle, treba skrenuti pažnju s gubitničke pozicije i politika na Kosovu, pa se propagandni aparat sada trudi to kompenzirati nekakvim najavama, u perspektivi, “oslobođenja srpskih zemalja i mora” u Crnoj Gori ili rušenjem Mila Đukanovića, kao personifikacije antisrpske politike i jedine, po njima, brane koja sprečava ponovno ujedinjenje. Naime, stalno se stvara dojam da je neovisna Crna Gora samo privremena tvorevina, eksces koji će njegovim padom ili odlaskom prestati postojati.

No, evidentno je i postojanje vrlo jakih prosrpskih političkih snaga u samoj Crnoj Gori, koje zapravo nameću ta pitanja odnosa sa Srbijom i otvoreni su protivnici crnogorskog suvereniteta.

– Da, to je taj drugi razlog, zbog kojeg se Vučić osjetio snažnim da započne ponovno “čačkati” Crnu Goru. Oni za ovo što rade ipak imaju jednu aktivnu poziciju u samoj Crnoj Gori. Vučić se oslanja na dio političkog spektra u Crnoj Gori koji je prosrpski, odnosno velikosrpski, a i sve više proruski. Osim politike, i neke druge važne institucije u Srbiji stoje ili čak predvode tu politiku, poput Akademije nauka, Društva književnika, a jedna od najvažnijih poluga je i Srpska pravoslavna crkva, jer se upravo i brine za taj, kako da kažem, utjecaj ili odgoj srpskog nacionalnog bića kod Crnogoraca. A sada se i tu događaju neke promjene koje su izazvale Srbiju da ovako burno i neadekvatno reagira.

Koji je taj treći, važan segment koji je izazvao nove napetosti na relaciji Srbija – Crna Gora?

– Treći, vrlo važan segment, koji dodatno motivira Vučića na ovakvo ponašanje jest novo rusko penetriranje na ove prostore, koje je, po meni, više taktičke negoli strateške naravi. Rusi žele sebe pozicionirati kao veliku i značajnu državu pa imaju svoje geopolitičke fantazije u kojima je Balkan njihova tradicionalna želja i meta. No, Rusija je danas, objektivno, ipak slabija nego što je to bio SSSR, pa njezina politika prema Balkanu više služi da Zapadu pokaže mišiće nego što ima realnu snagu i mogućnost da kontrolira ili ovlada nekim ovdašnjim prostorima. No, pruža i stvara utisak da može. Oni svojom politikom prema Balkanu na neki način kompenziraju gubitak koji su doživjeli od Zapada na Baltiku. Oni bi htjeli ovdje biti prisutni pa koriste svaku priliku, a srpski nacionalisti misle ili vide u njihovoj zaštiti neku podršku i kompenzaciju za sve svoje frustracije koje imaju, zbog poraza u ratovima u 90-ima do, po njima, gubitka Kosova i Crne Gore.

Zagreb, 161118. Centar grada. Milorad Popovic, crnogorski pisac i intelektualac. Foto: Darko Tomas / CROPIX

Darko Tomaš / CROPIX

Milorad Popović, crnogorski pisac i intelektualac.

 

Mislite li da Vučićeva Srbija sada obavlja neki zadatak koji je u tom pogledu dobila iz Moskve?

– Pa, potvrdno bih odgovorio. Cilj Rusije, a i Srbije, bio ja da spriječi ulazak Crne Gore u NATO po svaku cijenu. I ona se nije pitala. Pokušavale su “domaće” prosrpske – proruske – snage stalno destabilizirati Crnu Goru kako bi to spriječile, pa kada to nije urodilo plodom, Rusija je pokušala i puč, čijim se sudionicima sada sudi u Podgorici. Naime, Crna Gora je bila jedini dio Mediterana koji nije bio u NATO-u, a slabost Rusije prema Jadranu je poznata. Ulaskom Crne Gore u NATO Rusija je, definitivno, izgubila tu jednu šansu da bude prisutna makar na malom dijelu Sredozem­lja, a, s druge strane, i Srbija je tim činom izgubila mogućnost da te svoje “crnogorske planove” provede u djelo. Zato prosrpske stranke u Crnoj Gori stalno i govore da će tražiti izlazak zemlje iz NATO-a, jer pripadnost Crne Gore NATO-u i EU njih udaljava od njihovih programatskih osvajačkih ciljeva. Svaka velikosrpska ideja promašena je bez Crne Gore. Naime, Crna Gora je “sukus” velikosrpske ideje, ona je, kako se kaže, srpska Sparta. Isto je i Kosovo. Bez ta dva segmenta ideja velikosrpstva je, zapravo, umrtvljena i banalna. U nekom kratkoročnom periodu oni bi se zadovoljili i neovisnom Crnom Gorom, ali koja bi bila zapravo marioneta Srbije odnosno Rusije. Pristali bi na Crnu Goru kao neku Republiku Srpsku. To je maksimum na koji najveći broj političke elite u Srbiji pristaje kada je Crna Gora u pitanju.

Kako kaže srpski povjesničar Milivoj Bešlin, srpska se politika nikada nije pomirila s makedonskom i crnogorskom posebnošću i državnošću te se srpsko nacionalno pitanje gleda isključivo kroz teritorijalno pitanje.

– Mislim da su Makedoniju prekrižili. Makedonija je, ipak, već formirana nacija, koja više nema taj ubitačni dvojni karakter kao kod Crnogoraca, pogotovo kada se radi o toj srpskoj komponenti. Crna Gora je njima atraktivna zbog “morske komponente” koja izaziva strašan kompleks kod ideologa velikosrpstva, odnosno tog rješavanja nacionalnog pitanja isključivo kroz ovladavanje teritorijem. U Crnoj Gori je situacija pak drukčija. Oni jesu ovdje prisutni i imaju snage koje su spremne to provoditi. Doduše, problem je da nemaju jakih lidera ni u političkom ni u kulturološkom smislu. One ljude koji bi se izložili, pa i riziku, ili koji bi svojom karizmom i spremnošću na rizik mogli parirati Milu Đukanoviću. On stalno opstaje. Vrlo je vješt u tome i zna “pravila vlasti”, koaliranje, većinu, a i sebe je izložio na način koji kod ljudi izaziva respekt. Ima osjećaj za tajming. I on je zbog toga glavna meta. No, velikosrbi u svojim rukama imaju polugu koja je najmoćnija, najkompaktnija, najbogatija institucija u Crnoj Gori – Srpska pravoslavna crkva.

Za čiji interes radi SPC – Vučićev ili kremaljski?

– SPC je najmračniji dio srpskog političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da je jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje. Smatraju da je Crna Gora neodrživa jer su recimo, kroz povijest, bili vrlo lojalni i osmanskoj i komunističkoj vlasti.

Slična otprilike situacija kao u Ukrajini.

– Vrlo slično. SPC je srpski i ruski bastion za degradaciju crnogorskog bića i identiteta. Djelovanje SPC-a veliki je problem za unutarnju stabilizaciju Crne Gore, njezinu samostalnost i euroatlantske integracije te stalni čimbenik destabilizacije i nespokoja.

Iz SPC-a dolaze i optužbe da je današnja Crna Gora gora od ustaške tvorevine NDH.

– Današnja retorika SPC-a, u koju spadaju, da budem blag, i ovakve budalaštine o kojima govorite, nije ništa drukčija od onog priprostog komunističkog agitpropa u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Brutalna crna propaganda koja nema nikakve veze s realnim stanjem. U kojoj se izgovaraju optužbe koje nemaju nikakve veze, niti se ičim mogu potkrijepiti, ali je važno da se napravi efekt, da podobni režimski mediji to raspaljuju i šire, a zapravo uopće ne vide da, s jedne strane, takvim izjavama relativiziraju stvarni karakter NDH te banaliziraju ono o čemu danas govore. No, njih za to nije briga. Bitan im je onaj prvi efekt, jer NDH je nešto strašno, a sada, eto, ima nešto još gore – Crna Gora Mila Đukanovića, a iz toga onda proizlazi – što s takvim zlom treba učiniti i da su sva sredstva tu dopuštena. Nije to izrečeno bez vraga. Ima to duboki korijen bez obzira na svjesnu apsurdnost te tvrdnje. Laž je u kršćanstvu smrtni grijeh, ali oni je stalno koriste, dokazujući time da nisu tu zbog kršćanskog i vjerskog poslanja, nego u službi politike Velike Srbije.

Kolika je šansa da Crnogorska pravoslavna crkva vrati svoju autokefalnost nakon što je nedavno od vaseljenskog patrijarha Bartolomeja priznanje autokefalnosti dobila Ukrajinska pravoslavna crkva?

– Bez vlastite, nacionalne i državne Crkve, a tako je to kod pravoslavnih naroda, od konačnog definiranja i zaokruživanja crnogorskog nacionalnog bića nema ništa. Završni čin formiranja crnogorske nacije jest autokefalnost CPC-a i zaustavljanje ovakvog po crnogorsko biće i društvo razornog djelovanja SPC-a u Crnoj Gori. I s obzirom na to da je to tako i da se to zna, velikosrpski krugovi to žele zaustaviti po svaku cijenu. Nemaju puno vremena. Pitanje Crkve je i pitanje sazrijevanja nacija, tako je to i u Ukrajini, i u Makedoniji, pa i kod nas Crnogoraca. Autokefalna Crkva nije liturgijsko pitanje. To je pitanje i snage jedne države da, između ostalih pitanja važnih za državni prosperitet, organizira i crkveno pitanje, odnosno ima vlastitu nacionalnu Crkvu.

Crnogorce u javnom i medijskom prostoru sve više nazivaju “milogorcima”, a kako ste ranije rekli – Milo Đukanović “meta” je koja smeta da se ponovno ujedine Srbija i Crna Gora, no koliko su on i DPS svjesni da podrže i zatraže ukaz o autokefalnosti CPC-a?

– Da, međutim to je šire pitanje. Naime, vladajući DPS došao je na vlast u 90-ima na velikosrpskom valu, ali se onda Milo Đukanović okreće od Slobodana Miloševića prihvaćajući ideju samostalnosti. DPS nije ideološka stranka, nju je teško definirati po uhodanim politološkim i socijalnim obrascima – lijevo, desno, centar. Ona je stranka vlasti. Bila i ostala. Ona je stranka koju u Crnoj Gori doživljavaju kao onu koja garantira i nudi opstanak crnogorskoj ideji države i nacije. Ona počiva na dva stupa – vlasti i Milu Đukanoviću. Kad jedno od to dvoje popusti, morat će proći kroz fazu redefiniranja i preobrazbe. No, kako su oni svjesni da su dio njihovih glasača vjernici SPC-a, nisu željeli ulaziti u otvorene sukobe s SPC-om. No, sa sadašnjom situacijom oko Ukrajinske crkve, mislim da je dio crnogorskih političara shvatio da je sada trenutak da krenu u rješavanje i tog gorućeg i vrlo važnog pitanja, za, kako sam kazao, crnogorstvo. Sazrela je svijest o tome da se poput Ukrajine i vlast u Crnoj Gori mora potruditi i pokrenuti to pitanje. Vraćanjem CPC-a rješava se jedno krupno pretpolitičko stanje koje će konačno definirati zadnju fazu realizacije crnogorskog identiteta i s tim će Crnogorci od pretpolitičkog, nezrelog i neformiranog političkog bića postati dio suvremenih entiteta. Crnogorci su danas na granici statističke greške. Prema posljednjem popisu, Crnogoraca je oko 280 tisuća. U proteklih 30 godina pali su na to s oko 400 tisuća, a u Srbiji sa 180 tisuća na nekih 38 tisuća.

Pitanje crnogorstva je zapravo političko, a ne etničko ili kulturološko?

– Crnogorci imaju taj problem s dvojnim identitetom kakav je prisutan kod Ukrajinaca, Bjelorusa, Velšana, Katalonaca ili Škota. Fenomen Crnogoraca jest u tome da oni imaju isto “pravo” kao i drugi da budu zaseban entitet, ali su kroz povijest uvijek bili malobrojni i izloženi raznim utjecajima koji su im odmogli da se konstituiraju dokraja. No, bez obzira na to pokazali su veliku vitalnost preživljavanja. Opstali su unatoč svim tim utjecajima i asimilacijama kojima su bili izloženi. Problem je kod Crne Gore u odnosu na Srbe, koji imaju taj “poriv” da žele usisati manje nacije u sebe, u tome da sa Srbima dijele isti ili posve sličan jezik i vjeru. Hrvati su katolici, Slovenci katolici i imaju drukčiji jezik, Makedonci imaju drukčiji jezik, Bošnjaci su muslimani. Crnogorci su pak vrlo podložni tome da ih se apsorbira – jezik, vjera i malobrojnost. Iako je imala svoju državu prije više stotina godina, iako je uspjela ostati enklavom unutar Osmanskog Carstva, proces formiranja crnogorske nacije još uvijek traje. No Crna Gora je poput kakve ponornice – nestane, ali opet negdje izvire i da do znanja da je tu i da postoji. Stalno se uspije regenerirati, ali nismo smogli kapaciteta da zaokružimo cijeli taj identitetski korpus.

Podijeli

Komentari su suspendovani.