Jana Radičević: Direravangardna
MEGALODON LANTIMOS U EPIZODI ČEREČENJE PSIHE
I JEZIK KAO SMICALICA, OGLEDI
samante još uvijek žive u meksičkim serijama
istorija je fluidna
talas sam vibrirajućih elektromagnetnih polja
kada dostignem brzinu 300.000 km/s zovu me svjetlost
kada se prelomim tu je sto milijardi puta
sto milijardi zvijezda i opet je mračno
zemljina površina nije za stvari koje je napravio čovjek
na national geographicu sam prvi put otkrila darvina
kao što je gustafsson otkrio svoje pjesme jer su one nešto što se otkriva
kad već egzistira preostaje samo da se otkriva
Zamišljao sam sebe u blizini svih činova stvaranja
Um postaje haos radosti
da li je zaista moguće zadržati se na Jednom
pod uslovom da nijesmo lajbnic
pred drugima smo racionalisti, po potrebi konformisti
u sobama sebično mazohisti
u prirodi postajemo mistični
u školi su nas učili da nikad ne počinjemo sljedeću rečenicu istim slovom
pri tom nijesu naveli izuzetke
ušla sam u časovničarsku radnju spremna da kupim džepni sat koji nije na prodaju
godina je 2017.
i sredina nije ruralna
mada središte jeste
u takvim se trenucima uvijek sjetim dikensa
velika prevelika megalodon očekivanja
vode nas samo tamo gdje žele da odemo
uče nas samo toliko koliko treba da znamo
zato rječnici koštaju više, jezik je skupa tečnost
a male umove je uvijek lakše kontrolisati
vitgenštajn bi ovdje stavio tačku
VJEŠTICA JEDE MENE I BRATA
Moć sna i nemoć pred snom, Nikolina
držim stranu poraženih
latentni smo filofašisti
bez pokušaja promjene geografije
Svjat Dreams sjutra i
ništa od toga
ništa
od svega po malo
pa opet
ništa
provjeravam padavine vlažnost vazduha vidljivost maksimalna dnevna
i uvijek
samo izlazak užarene lopte
vještica jede mene i brata
već tri dana ne progovaram jer
ako kažem može postati istina
italijanski doktor liječi rak sodom, koješta
Monika 10 dana pa pauza
između neke igre i prethodne igre može biti fudbal
atmosfera stana: drugovi, meni stižu .jpg objekti
fotografije ne provokativne ali prisne
pro·vocation
provocation ovdje nije poziv na mišljenje
i poslije toga tonem tonem tonem
livada i ljubičaste planine
kao u ratnim filmovima
sati između 9 i 11 uveče
a tek je padao mrak
DIRERAVANGARDNA
koliko vjerujem u to
da sam ti obećala
da neću
on razmišlja puno
i sjeća se svega
direr je ćutljiv
direr je ozbiljan
direr je skroman
kada gledam ljude
vidim nauku o tijelima
kada ljudi vide mene
vjerovatno ništa ne vide
ljudi i ja živimo u strahu da nam se nekad nešto ne dogodi
ti i ja razgovaramo preporučujem ti film, kažem, makar jednom ga odgledaj bez sigurnosnih trejlera
ljudi me ne čuju a ja im govorim
direr je ćutljiv
direr je ozbiljan
direr je s k r o m a n
nekad radim stvari zbog kojih se osjećaš bolje
ponekad kasno uveče ljudi dobiju obličja
upravo sad ne budi to što jesi jer
direr je ćutljiv
direr je ozbiljan
direr je skroman
KADA NIKO NE GLEDA
obična lampa po definiciji – ružna
povremeno se javi zvuk, traje svega jednu milisekundu
a liči bilo kojoj milisekundi Betovenove
Für Elise
pitam se gdje si
i pitam druge
obična lampa po definiciji – plava
baciti se u ledeno prostranstvo vode naučiti plivati
poslušati velikog Hegela
prepoznaje me po užurbanom hodu i nesigurnim koracima
govorim o nerješivosti problema
koji za njega ima rješenja
ne razumijem – to ne treba da me plaši
na kraju ćemo ionako svi pomrijeti usred
neke glupe smrti
uništiće nas pravnici, ekonomisti i retoričari
-ti vrijeđaš sve hendikepirane ljude
kada pomisliš na negaciju života
pri gubitku bilo kojeg od 5 koja imaš!
samo kada niko drugi ne gleda
pokloni mi čarape na ovčice
kada niko drugi ne gleda
mi smo ionako djeca
kada niko ne gleda
ti si veći pjesnik nego ruka koja ovo piše
toliko je jednostavno
uspiješ da ne misliš ništa – dugo
i ne osjetiš
ništa – skoro
bravo
majka kaže da najmlađa ćerka pretjerano plače
a ja plačem majko i dalje
TEHNIČKE GREŠKE NA ŠKOLSKIM PRIREDBAMA
multiartizmus ljudi nijesu kadri da pojme
sirovi seks postmoderne
samo hronična pospanost na školskim priredbama pri izvedbama
uvijek samo nečije djece
više se ništa ne dešava u tim našim školama
nemaju pojma šta to radim
nemaju pojma čime se bavim
postoji glas – čist eho
i prija, smiruje
u moru fraktala treba naći mir
a nalazimo samo P2 površinu površ
vrtoglavo hičkokovski confusing
i dobro nam je
rastave nas spajamo se
i sol le vit spaja sva ili, i i ali
spaja što nikad nije usamljeno
ali nikad nije ni zajedno
pitanje šta me inspiriše je nestabilno jer inspiracija je mit izmišljena apstraktna
odrediti sebi radno vrijeme za posao koji niko ne plaća
šta me raduje?
u slobodno vrijeme prodajem
a
na
na
se
na tajlandu
šta me raduje?
prodaja egzotičnog voća na tajlandu
šta me raduje?
prijatelj mog prijatelja sanjao je kako prodajem neke voćke na tajlandu
šta bi na to frojd rekao
kad sol le vit šalje razglednicu ona je
istovremeno na dohvat ruke i u nedodiru
Jana Radičević rođena je 1997. u Podgorici. Studentkinja je germanistike na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Osvojila je drugu nagradu na regionalnom konkursu Ulaznica 2017. za ciklus pjesama Megalodon Lantimos. Jedna je od finalista 33. Festivala mladih pjesnika u Zaječaru, 46. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju i 22. poetskog konkursa Desanka Maksimović u Valjevu. Aktivan je član Foruma mladih pisaca koji se od 2015. godine okuplja u KIC-u „Budo Tomović“. Poezija joj je objavljena u zbornicima: Raspoloženi za ptice, ili je već neko već isplanirao, Rukopisi 40, Rukopisi 41, Rješenje zagonetke, kao i u književnom časopisu SCRIPT i VESNA, i na portalu Strane.ba. Polaznica je edukativno-kritičke radionice „Kako čitati romanopisca?“ u okviru Trećeg internacionalnog festivala Bookstan u Sarajevu.
