Ursula Vigele: Lom. Komadi
(odlomak iz romana)
Ponteba, Uskrs 1977.
Uskršnji praznici već su počeli kada smo ušli u voz za Pontebu, tetka, ujak i ja. Dvije stanice kasnije pridružio nam se još neko, neko koga je takođe trebalo da zovem ujak. Daleki rođak, ali zašto da se pretvaram da taj pripada porodici, samo zato što vuče korijene iz Kanalske doline? Na porodičnom stablu on je na veoma udaljenoj grani koja se odvojila još prije 200 godina, vidjela sam to jasno na porodičnom stablu u Filahu. Dobar dan, gospodine Erlih, kažem, s namjerom da ostane na tome. Već na italijanskoj granici ujak Hans počinje istu pjesmu, tetka i ja to potajno tako zovemo, Talijani su promijenili stranu, kaže ujak, njima se ne smije vjerovati; bili smo saveznici, a onda su oni objavili rat Austrougarskoj. Ujak Hans, koji i dan danas putuje za Pontafel, nikad ne kaže Ponteba, ujak Hans, koji navodno još nije bio južnije od stare državne granice, ni u Udinama, ni u Veneciji, a ni jadransku obalu još nije vidio, kaže, kod tih lopova neće, nikad za nikad, kukavice, izdajnici, sve sâm ološ. I opet su nas izdali, kaže ujak, 1943, za vrijeme primirja sa saveznicima, iako je potpisan Čelični pakt, Musolini i Hitler, Rim i Berlin, Talijani su se tajno povukli i raskinuli savez. Otkad znam ujaka Hansa, uvijek ista priča, samo što, kako godine prolaze, sve bolje razumijem šta govori i već mi neko vrijeme idu na živce njegove lekcije iz istorije.
Prije Južnotirolskog izbornog sporazuma ujak Hans bio je nosač na željezničkoj stanici u Pontebi, kasnije u Austriji otpravnik vozova Austrijske savezne željeznice. Ujak na peronu, na glavi crvena kapa sa zlatnom trakom i značka s krilatim točkovima, maše palicom, crveno i zeleno, on je gospodar vozova koji odlaze i dolaze, on je i glas na razglasu, molim, uđite, molim, brzo pređite u drugi voz, od prije tri godine on je čak i u upravnom odboru željeznice.
Kad granična policija uđe u naš vagon, pružam im svoj novi pasoš, ali niko ne želi da ga pogleda, šteta, baš bih voljela da ga provjere, sa sopstvenim dokumentom postala sam važnija, do nedavno sam bila samo red u pasošu svojih roditelja.
Srećom sjedimo u vagonu austrijske željeznice, kaže ujak, u talijanskim regionalnim vozovima dupe ti trne na drvenoj podlozi. Ali ja volim ta glatka sjedišta, nijesu presvučena skajem, uz ova modrozelena, kad ljeti upeče, koža se samo slijepi.
Dolje su mi dali da vučem prtljag, ništa bolje nije bilo za jednog Švabu, objašnjava ujak gospodinu Erlihu, u vrijeme Monarhije bila je druga priča, tad smo se mi pitali u Kanalskoj dolini, tad je još sve bilo dobro. Ujak se zakašlje, krči mu u plućima, pljujem na Talijane, kaže i okreće se meni: – Samo nemoj da se udaš tamo dolje.
Ne treba tako da priča, kaže tetka, uprkos svemu, šta on zna o Austrougarskoj, tada je bio još u pelenama, uostalom, Hitleru su bili potrebni vojnici i zato je stanovnike Kanalske doline mamio u Rajh, zar si sve to zaboravio, Hans, pita tetka, zar si zaboravio da te je umjesto službe u Kraljevskoj željeznici čekala uniforma Vermahta, zar nije i to bila prevara?
Ujak uzdiše, tetka uzima užinu iz plastične posude, reže krastavac na kriške i dijeli ih kao hostije, hrana uvijek pomaže, kaže. Ujak otvara dvije limenke piva, nazdravljaju lim o lim i onda ujaku vidim pjenu oko usta.
Gospodin Erlih gladi svoj brk, koji više izgleda kao brkčić, svuda prosijava koža između dlaka, sjedi naspram mene do prozora, stalno osjećam na licu njegov pogled koji se katkad spušta do zakrivljenog okvira od nikla njegovih okruglih naočara.
Gospodin Erlih se razumije u zidanje i malterisanje, u vodovod i cijevi, baka treba da dobije tuš kabinu umjesto kade, baka, koja se još uvijek pere ubrusima iznad lavora, a i toalet su kod nje isprva koristili samo gosti. Ali posebna priča je krov, zbog koga je baka angažovala majstora, koji je uzeo godišnji odmor u svojoj firmi, sinjor Mestroni iz Tolmeca, već je jednom pomagao komšijama tokom praznika.
Prije nego što se ukloni zarđali limeni krov, moramo raščistiti potkrovlje, baka koja ne želi ništa da baci, tu su stare stolice, prazne čaše i flaše, paketi, kutije, sad će da bude veliko čišćenje, kaže ujak, baka psuje, kakvo čišćenje, to ćeš tamo u štali, flaše i čaše se još mogu koristiti, i onda ih nosimo u korpama do ostave, gdje ih po dvije ređam duž zida. Kartonske kutije ostaju u kući, kaže baka, ujak se mršti ali ne kaže ništa. Kutije nosimo u maminu sobu, koja je sad već dugo moja, dok sam tu.
Na krovu sijevaju varnice, majstori bacaju dolje limene ploče, baka dodaje: lim je još iz ratnog vremena, kada su se njeni roditelji vratili u dolinu, kada se front premjestio na jug, ovdje je sve bilo uništeno, stare drvene krovove progutala je vatra. Povratnici su išli u brda, na napuštene položaje, odatle su donijeli lim kojim su pokrili kuće, i baka se drvenih krovova sjeća samo sa slike.
Nemam ni jednu drugaricu ovdje u Pontebi, a Luiđi iz komšiluka, s kojim sam se ranije igrala, pravi se kao da me ne poznaje. Brišem prašinu sa starih kutija i prebiram, iz dosade, tu su stare razglednice i fotografije, pisma i požutjeli isječci iz novina.
Juče za večerom su gospodin Erlih i tetka uz crno vino prešli na ti, sada oslovljavaju jedno drugo s Diter i Roza, to mi se nikako ne dopada. Gospodin Erlih je podigao čašu i put mene, može se nazdraviti i sokom od jabuke, ali ja na to nijesam reagovala. Rado bih rekla ujaku da je gospodin Erlih majmun, ščepao je lijanu i zahinjao se preko porodičnog stabla pravo do nas. Iako je tetak Antonio mrtav, niko ne može da ga zamijeni. Dok smo jeli desert, baba je pričala kako sam kao dijete, dolje uz potok, stalno trčala tamo-amo od jednog do drugog graničnog kamena, s ove i s one strane mosta, dodirujući oba, ali ujak joj je jedva dopustio da dovrši, Austrijanci su most digli u vazduh 1915, reče on, da Talijani ne bi prešli ovamo, a mi smo već 1917. preko novog mosta marširali k jugu. Na kraju je sve bilo mačku o rep, reče ujak, onda se poslije rata okupilo par stručnjaka i oduzeli su nam Kanalsku dolinu, nije to bio nikakav mirovni, već sramni sporazum! Da Talijani nijesu promijenili stranu, ovdje bi sve bilo po starom.
Od sjutra jedem samo u svojoj sobi.
Egzotične crno–bijele razglednice iz italijanske Libije u svijetlo–plavoj kutiji sa bijelim oblacima, razglednice sa muslimanskim građevinama, arapskom djecom i nosačima vode, sa šatorima i kamilama, sve to je tetak Pepino slao u Pontebu Fani Gičhaler, starijoj sestri bake i ujaka Hansa; smijem se debelom poljupcu, prije premještaja za Libiju tetak Pepino bio je stacioniran u kasarni u Pontebi, tu je upoznao tetku Fani. To što je ona odjednom nestala, ujak Hans nikad nije prebolio, do njenog nestanka uvijek joj se držao za suknju, kazala je baba, tetka Fani pobjegla je s vojnikom Pepinom, kad se ovaj vratio iz Libije. Mnogo godina kasnije ujak je imao običaj da kaže, ako Italijani i ovog puta promijene stranu on će sa Hitlerom u rat protiv njih, kao njemački vojnik mogao bi konačno da puca u Talijane, kaže mama, mislio je prije svega je na tetka Pepina.
Danas sam provela tri sata u Venconeu, kod kuće, ali to više nije prava riječ. Posljednji evakuisani vratili su se prije par dana, iz Linjana, u hotelima i apartmanima njihova mjesta zauzeli su turisti, ne mogu da vjerujem da će se Njemci i Austrijanci koji se autoputem voze ka Jadranu i usput prave slike uništenih kuća, tamo dobro odmoriti.
Ratni lim još uvijek pada s krova, ali uskoro će gore započeti popravku konstrukcije, neke nosače su oštetili sipci.
Baka hoće da i dalje jedem zajedno sa muškarcima, na ručku je i sinjor Mestroni, treba da izigravam prevoditeljku, kako god, sjedeću ponovo s njima. Gospodin Erlih i dalje ne priča mnogo, ali klima glavom dok ujak Hans priča.
Sjedeći pored sinjor Mestronija ujak kaže na njemačkom, ne vjerujem da je majstor za krovove stvarno na odmoru. Bolovanje, u tome su Italijani svjetski šampioni, svak‘ može da kupi ljekarsko uvjerenje i da otvori bolovanje, fond nema pravo da kontroliše. Jednom Austrijancu u Rimu poštar državne pošte danima ništa nije ništa dostavljao, jer je bio na bolovanju, ali isti čovjek mu je uredno dostavljao pošiljke za neku privatnu kurirsku službu. To sam nedavno pročitao u Malim novinama. Sinjor Mestroni se smješka, smješka se uvijek kad drugi pričaju na njemačkom, gleda u mene i čeka, ali ja to neću prevesti. Kažem jednostavno, ujak je oduvjek želio da otputuje u Rim, nikada još nije bio tamo, posljednji put kad je planirao, razbolio se neposredno prije nego što je trebalo da krene, umjesto na odmor morao je na bolovanje. Ujak prestaje da žvaće, čim to izgovorim, ujak Hans, koji uporno tvrdi da je italijanski jezik davno zaboravio, ne razumije više ni riječ onoga što su mu fašisti sipali u glavu na prinudnoj nastavi italijanskog.
Sutra konačno postavljaju prvi mirnodopski crijep na krov. Visoke gomile paleta danima stoje između kuće i ostave. Baka se zabrinuto mršti put neba, hoće li kiša, munje i gromovi? I juče se pripremalo nevrijeme, pa se povuklo, verso Tolmezzo, smije se sinjor Mestroni.
U kutijama nalazim dopisnice od tetke Fani, adresirane na njenog brata Đovanija Gičhalera u Pontebi, tek je nakon Južnotirolskog izbornog sporazuma ponovo smio da se zove Hans. Tu su i bakine dopisnice ujaku Hansu, iz Mesine, iz Napulja, iz Pompeje i Taormine, baka je često bila na jugu kod sestre, kod zeta, kod sestrića i sestričina, samo ujak Hans nikada više nije vidio tetku Fani.
Mislila sam da već znam sve zejedljive viceve ujaka Hansa, ali ovaj mi je bio nov.
Jedan vinar iz Kanalske doline proširuje podrum i radnici naiđu na skelet. Najprije uhapse njih, onda i vinara, ali ih brzo sve puste. Komisija iz sektora za ubistva došla je do zaključka da mrtvac tu leži već decenijama. Utvrdili su i da se radi o skeletu nekog Italijana. Kako su to znali? Jer su mu pozadi virili makaroni.
Ujak Hans ispričao je to danas za ručkom. Onda me je pogledao i rekao gospodinu Erlihu, sad me zanima kako će Vera to prevesti našem majstoru.
Vazduh je treperio u brisanom prostoru između frontova.
Prevod: Lejla Alibašić, Jana Radičević, Larisa Kalač, Draga Jovanović, Marija Lakićević, Simona Ivanovski i Nikola Radulović, studenti germanistike Filološkog fakulteta u Nikšiću. Korektura prevoda: Jelena Knežević, docent na Filološkom fakultetu UCG
O autorki
Spisateljica Ursula Vigele (Ursula Wiegele) rođena je 1963. u Klagenfurtu u Austriji. Filozofiju je studirala u Austriji i Italiji, a magistrirala je u Insbruku 1988. godine. Od 1993. živi u Gracu, gdje je prvih 15 godina radila kao lektor. Posljednjih godina je zaposlena u oblasti socijalnog staranja i vodi radionice kreativnog pisanja, kao i didaktičke radionice za nastavnike njemačkog kao stranog jezika. Književne prvijence objavljivala je u časopisima i antologijama. Njen debitantski roman Violončelo, nizvodno (Cello, stromabwärts) pojavio se 2011. u izdanju Drave. Godine 2015. objavila je svoj drugi roman U kuli od stakla (Im Glasturm). Vigele je višestruko nagrađivana za svoj književni rad. Između ostalih dobitnica je i nagrade za potporu književnosti grada Graca (2015), književne nagrade Gospođa Ava (2015) i nagrade Koruškog udruženja književnika za savremenu književnost (2018).
Njeno stvaralaštvo obiluje temama iz rodnog kraja, što je posebno primjetno u romanu Lom. Komadi. Radnju romana Vigele smješta u godine 1976. i 1977. Vraćanjem u prošlost sve do Prvog svjetskog rata ona dodatno, majstorski proširuje pripovjedni prostor romana, gradeći tako višeslojno književno djelo. Radnja prati Veru Paskoli, ćerku folksdojčerke iz Kanalske doline i Italijana, koja nakon zemljotresa 1976. živi u Sjevernoj Italiji, s roditeljima i babom, u šatoru, na obodu uništenog grada Venconea. Nakon još jednog zemljotresa Vera mora u izbjeglištvo u Linjano, gdje ima stanova u kojima se može provesti zima. Njeni roditelji ostaju u šatoru. Vera naposlijetku ide kod rođaka u Korušku, u Austriju, gdje u Filahu kreće u školu. Tamo postaje svjesna istorijskih tenzija između „Švaba“ i Austrijanaca s jedne i „Talijana“ s druge strane.
Bilješku sačinila: Jana Radičević
Ursula Vigele/Vencone nakon zemljotresa 1976.
