Harold Blum: Semjuel Džonson – kanonski kritičar *
Prevela: Sanja Ćetković
Može se reći da zapadna književna kritika ima više različitih ishodišta koja uključuju Aristotelovu Poetiku i Platonovu kritiku Homera u Republici. Slažem se sa Brunom Snelom koji u svom djelu Razvoj uma kaže da ova čast pripada Aristofanovom žestokom napadu na Euripida. Paradoksalna je činjenica da je intelektualna aktivnost proizašla iz jedne namjerne farse, a da sada odumire u nesvjesnoj farsi koju su stvorili brojni savremeni ,,politički” i ,,kulturni” kritičari koji potapaju naše obrazovne institucije. Opraštanje sa zapadnim kanonom ne bi bilo potpuno ukoliko bi zaboravili na pravog kanonskog kritičara, dr Semjuela Džonsona, kojega nije prevazišao ni jedan kritičar iz bilo koje zemlje, uključujući one prije i poslije njega.
Džonson ima manje zajedničkog sa Montenjom i Frojdom, nego što njih dvojica imaju međusobno. Jedan skeptični ili epikurejski temperament je probudio Džonsonov gnjev – on je bio autentični rojalista, hrišćanin i klasicista – za razliku od T.S. Eliota koji je tom trostrukom jedinstvu težio bez istinske vjere. U Džonsonu nema takve slabovjernosti, on je bio isto toliko dobar koliko i veliki, pa ipak živo i po mnogo čemu, do krajnosti, drugačiji. Mislim da je to bio još i u većoj mjeri nego što je njegova specifična ili čudna (iako) izvanredna ličnost predstavljena u jednoj od najboljih književnih biografija, Bozvelovom Životu Semjuela Džonsona. Džonson je bio veliki pjesnik i pisao je odličnu prozu, kakav je Raselas, ali su sva njegova djela – naročito književna kritika – u suštini, mudrosna književnost.
Kao i njegov pravi predak, pisac Eklesiastes-a u jevrejskoj Bibliji (ko god da je to bio), Džonson je žestok i nekonvencionalan, u potpunosti osoben moralista. Džonson je za Englesku isto što i Emerson za Ameriku, Gete za Njemačku i Montenj za Francusku: nacionalni mudrac. Međutim, Džonson je, kao i Emerson, originalan pisac mudrosne književnosti iako je insistirao na tome da njegova etika slijedi hrišćansku, klasičnu i konzervativnu ideologiju. Isto tako, poput Emersona i Ničea ili francuskih moralista, Džonson je veliki aforističar koji, kako kaže M. DŽ. S. Hogart, povezuje moralno i mudro. Zapravo, najispravnije je reći da Džonson predstavlja iskustvenog kritičara književnosti i života. Više od bilo kojeg drugog kritičara, on pokazuje da je biće jedini mogući metod pa je tako kritika grana mudrosne književnosti. Ona nije politička ili društvena nauka, niti kult roda ili rasnog prioriteta, ona je savremena sudbina zapadnih univerziteta.
Lorens Stern
Svi kritičari, veliki i mali, nekada griješe, pa tako ni dr Džonson nije bio nepogrješiv. Rečenica ,,Tristram Šendi neće potrajati”, predstavlja jednu od najmanje tačnih Džonsonovih tvrdnji, a tu su i neke druge, poput veličanja odlomka iz poezije Kongrivove Ožalošćene nevjeste kao nečega što premašuje svako Šekspirovo djelo. Po mome mišljenju, Džonson je najbolji tumač Šekspirovih djela na engleskom jeziku i, u tom pogledu, on prevazilazi Kolridža ili Hezlita, A. S. Bredlija ili Harolda Godarda, pa je ova njegova greška time još neobičnija. Kongriv o kojemu Džonson govori je jednostavno loš i nema nikakve veze sa onim Kongrivom koji je pisao velike komedije. U ovom djelu Kongriv opisuje hram koji predstavlja grobnicu i na taj način izgleda budi u Džonsonu strahopoštovanje prema smrti koje nije bilo ništa manje od njegovog strahopoštovanja prema bogu. Čuveni odlomak iz Bozvelovog Života pruža nam ključni uvid za razumijevanje Džonsona:
njegove misli o ovoj strašnoj promjeni bile su, u suštini, ispunjene turobnim strahovima. Njegov um je ličio na jedan ogroman amfiteatar, poput Koloseuma u Rimu. U centru je bila njegova razboritost koja se kao moćni gladijator, borila sa ovim strahovima koji su kao divlje zvijeri Arene bili smješteni po ćelijama, spremni da jurnu na njega. Nakon borbe, on bi ih otjerao nazad u njihove pećine, ne bi ubijao, pa su ga i dalje napadale. Na moje pitanje da li bismo mogli da ojačamo duh u pogledu našeg suočavanja sa smrću, on je strastveno odgovorio: ,,Ne, gospodine, pustite to. Nije važno kako će čovjek umrijeti, već kako živi. Sam čin umiranja nije važan, on traje tako kratko.” A zatim je ozbiljno dodao: ,,Čovjek zna da mora umrijeti i pokorava se tome. Nikakve koristi nema od kukanja.”
U pragmatičnom smislu, Džonsonov stav podsjeća na Montenjev ali je njegov efekat potpuno drugačiji: u Montenju nema ničega sličnog Džonsonovoj uznemirenoj strasti ili stravičnoj ozbiljnosti. Budući da je bio mislilac sam za sebe (što je vrlina koju, između ostalog, Džonson pripisuje Miltonu), on je izbjegavao teološka spekulisanja, ali ne i strahovanja koja se vezuju za ljudska ograničenja u razumijevanje konačnih stvari. ,,Nada i strah” jedna je od najčešćih veza koju nalazimo kod Džonsona; mali broj pisaca je bio toliko osjetljiv na završetke bilo koje vrste: bilo da se radi o poduhvatima, književnim djelima ili ljudskim životima. Postoji složen odnos između Džonsonovih najvećih strahova i njegovog kritičkog stava prema književnosti. Za razliku od T.S. Eliota, on ne donosi estetske sudove bazirane na religijskim osnovama. Džonson je bio vrlo nezadovoljan Miltonovom politikom i Miltonovom duhovnošću, ali ga je snaga i originalnost Izgubljenog raja uvjerila u njegovu vrijednost, uprkos ideološkim razlikama koje su postojale između njih dvojice.
Kada govori o Miltonu, Šekspiru ili Poupu, Džonson čini sve što se očekuje od jednog razboritog kritičara: on se otvoreno suočava sa veličinom na koju u potpunosti odgovara i u šta unosi cijelo svoje biće. Po mom mišljenju, ni jedan drugi veliki kritičar nije bio toliko svjestan onoga što Džonson naziva ,,varljivošću ljudskog srca”, naročito srca kritičara. Dio koji sam citirao nalazi se u časopisu Rambler (93) gdje Džonson najprije sa strogošću zapaža da ,,postoji izvjesna krhkost kod živih pisaca”, a onda nas upozorava da ta krhkost nije ,,univezalno neophodna”; onaj ko piše može se smatrati izazivačem koga svako ima pravo da napadne.” Ovakvo kanonsko tumačenje književnosti kao borbe je, kao što je poznato Džonsonu, u potpunosti klasično i ono vodi do jedne sjajne izjave koja se može smatrati Džonsonovim načelom:
Bez obzira šta mislili o savremenicima, u kojima on prepoznaje varljivost ljudskog srca, i razmatra koliko često udovoljavamo vlastitom ponosu ili zavisti pod plaštom očuvanja elegancije i otmjenosti, vidjećemo da on nije sklon napadanju; svakako, niko ne može biti imun i oslobođen kritike, nema toga ko ne može trpjeti osuđivanje i od koga ne ostaje ništa drugo do njegovog djela i imena. Kada su ovi pisci u pitanju, kritičar je, bez sumnje, slobodan da ispolji najveću strogost jer u tom slučaju on samo ugrožava vlastitu reputaciju i, poput Eneja, kada ovaj isuče svoj mač u predjelima pakla, i kritičar se suočava sa fantomima koje ne može raniti. On svakako može odati priznanje ostvarenim književnim reputacijama; međutim, taj prikaz poštovanja može proisticati samo iz njegove vlastite sigurnosti jer su svi ostali motivi iscrpljeni.
Ta borba se prati od samih početaka, a izvanredna ironija podsjeća kritičara na to da on, u svom poslu, poteže mač na fantome iz Hada, na pisce kojima ne može ništa. Međutim, šta je sa onim najvećim među fantomima: Šekspirom, Miltonom, Poupom? ,,Kritiku uvijek privlači priroda.” Džonson misli na Šekspira kada govori o ,,prirodi” u ovoj rečenici, a Volter Džekson Bejt to smatra polaznom tačkom ili geslom Džonsonovog kritičkog stvaralaštva, naglašavajući time da je Džonson iskustveni kritičar. Mudrost, a ne forma, jeste najviši standard za procjenjivanje imaginativne književnosti, a Šekspir postavlja Džonsonu vrhovno pitanje za jednog kritičara: kako nečija reakcija može biti odgovarajuća za glavnog pisca Zapadnog kanona?
Džonson o Šekspiru zapravo počinje čuvenom rečenicom u ,,Predgovoru” (1765): ,,Ne postoji ništa što će zadovoljiti mnoge ili zadovoljiti na duži vremenski period osim predstava opšte prirode.” Džonsonov cilj je da ustanovi vjernost Šekspirove imitacije prirode i niko ga u tome nije prevazišao: ,,U djelima drugih pjesnika lik je prečesto pojedinac; u Šekspirovim je to često jedna vrsta.” Naravno, Džonson ovim ne misli da Hamlet ili Jago ne predstavljaju pojedince, već da je njihova individualnost potvrđena i uvećana time što se nalaze u središtu sistema života, šire slike, pa teško možemo zamisliti harizmatičnog intelektualca, u životu ili književnosti, koji nema neku Hamletovu crtu; ili zlog genija, estetu koji uživa u bavljenju ljudima a ne riječima, koji neće imati Jaga kao zlog uzora sa kojim ćemo ga porediti. Molijer očito nije znao ništa o Šekspiru, pa ipak njegov Alcest u Mizantropu podsjeća na Hamleta. Ibzen je sigurno poznavao Šekspirova djela pa Heda Gabler predstavlja vjernog Jagovog potomka. Šekspirovo vladanje ljudskom prirodom je tako sigurno da svi post-šekspirovski likovi jesu, u određenom stepenu, šekspirovski. Džonson mudro primjećuje da svi ostali dramski pisci pripisuju moć pokretačke sile ljubavi, ali ne i Šekspir:
Ljubav je samo jedna od mnogih strasti i pošto nema velikog uticaja na ukupni život, ona ima i malu ulogu u dramama ovog pjesnika koji je svoje ideje crpio iz živog svijeta i predstavljao samo ono što je pred sobom vidio. On je znao da i svaka druga strast, ukoliko je učestala ili pretjerana, može biti uzrok sreće ili nesreće.
Ko je više u pravu u pogledu onoga što može predstavljati izvor pokretačkog nagona kod Šekspira, Džonson ili Frojd? Frojdovi komentari o Hamletu, Liru i Makbetu pridaju borbiza seksualnu ispunjenost, koliko god ona bila potisnuta, makar isto toliku važnost u ovim komadima koliko i borbi za moć. Džonson i Šekspir se ne bi složili sa Frojdom jer su nagon i strast kod Šekspira mnogo širi pojmovi – mješavina mnogih pretjeranih strasti – nego što bi Frojd mogao povjerovati, naročito u ovim njegovim najvećim tragedijama. Primjećujemo da je Džonsonov nagon, iako udružen sa žestoko potisnutom seksualnošću, bio u potpunosti šekspirovski, ispunjen poetskom željom za besmrtnošću, koju Džonson, na upečatljiv način, negativno i ironično potcjenjuje u jednom pismu Bozvelu (8. decembra, 1763.):
Možda u svakom srcu vreba želja za isticanjem koja svakog čovjeka najprije navodi da se nada, a zatim da vjeruje da mu je Priroda dodijelila nešto posebno. Ova taština čini da neki gaje averzije i drugi pokreću želje dok ih umjetnost ne uzdigne iznad prvobitnog oblika njihove moći i kako se ta izvještačenost vremenom pretvara u naviku, oni na kraju tiranišu onoga koji ih je prvi podstakao na prikazivanje.
Ovo je sigurno trebalo da predstavlja samokritiku; a zar ono istovremeno ne predstavlja pravi opis nekog Šekspirovog lika, na primjer, Makbeta? Želja za isticanjem svakako jeste motiv za simbolizaciju nagona koji stvara pjesnika. Zar ona, isto tako, ne oživljava junake i junakinje, zlikovce i heroje-zlikovce kod Šekspira? Džonson, u svom predgovoru u djelu o Šekspiru, kaže: ,,Tako bogate i opšte likove nije bilo lako razlikovati i očuvati, pa ipak, možda ni jedan drugi pjesnik nije učinio svoje likove toliko međusobno različitim.” Individualnost govora, usklađenost lika sa onim što govori jeste jedno od čudesnih Šekspirovih dostignuća koje je Džonson mudro prilagodio samoanalizi u sopstvenoj želji za isticanjem. Ono što je meni zanimljivo jeste Džonsonovo vjerovanje da je Šekspir, u osnovi, bio komičar koji je sebi nametnuo tragediju, vjerovatno u želji za što većim razlikovanjem od drugih:
U tragediji on uvijek žudi za nekom prilikom da bude komičan, ali u komediji kao da odmara i uživa kao u načinu razmišljanja koji je dio njegove prirode. U njegovim tragičnim scenama uvijek nešto nedostaje, ali njegove komedije često prevazilaze očekivanja ili želje. Njegova komedija nas zadovoljava jezikom i mislima, a njegova tragedija, velikim dijelom, slučajnošću ili radnjom. Tragedija je kod njega proizvod vještine, a komedija je instinktivna.
Šekspirov razvoj, od komedije i istorije preko tragedije do romanse (da upotrijebimo našu terminologiju) istovremeno demantuje i potvrđuje Džonsonov stav. Da li Lir predstavlja umješnost, a Kako vam drago – instinkt? Jednim dijelom nam Džonson ovdje govori isto toliko o sebi samom koliko i o Šekspiru, a pošto je Džonson smatrao da je Šekspir ,,ogledalo prirode”, ovakva tvrdnja nije neumjesna. Interesantnije je što je Džonsonu očito draži Falstaf od Lira, što mora da je povezano sa Džonsonovom strepnjom da Šekspir ,,izgleda piše bez ikakve moralne svrhe”, što nas, danas, sigurno ne opterećuje. Međutim, kako potvrđuje i Bejt, Džonsonovi strahovi imaju istinsku kritičku snagu. To što se Šekspir ne prepušta ,,poetskoj pravdi” jeste ono za čim Džonson žali, jer je sam Džonson jako dobroćudan i istinski uplašen tragedijom i ludilom. Šekspir je, kao i Džonatan Svift, obeshrabrivao Džonsona koji je možda protumačio ludilo kralja Lira kao nagovještaj onoga što može postati i njegovo vlastito ludilo. Iako je bio veliki prirodni satiričar, Džonson je izbjegavao da piše satire, što ga je, u neku ruku, onesposobilo kao pjesnika, pa kao pjesnik on nije mnogo toga pružio. Bijes kralja Lira je, uprkos svemu, nadahnuo Džonsona, i njegova opažanja o tom komadu su izrazito intenzivna:
Tragedija o kralju Liru zaslužno zauzima počasno mjesto među Šekspirovim dramama. Možda i ne postoji komad koji tako čvrsto drži pažnju; koji je u stanju da toliko uzburka naše strasti i zaintrigira radoznalost. Vješto uplitanje različitih interesa, izvanredna borba suprotstavljenih likova, iznenadni okreti sudbine i brzo nizanje događaja ispunjavaju um neprekidnim nemirom zgražavanja, sažaljenja i nade. Ne postoji scena koja na neki način ne pojačava tragičnost ili služi vođenju radnje i rijedak je stih koji ne doprinosi razvoju scene. Toliko je moćna struja pjesnikove imaginacije da nas, kada joj se jednom prepustimo, nezaustavljivo nosi sa sobom.
Iz ovoga vidimo kako se jedan snažan duh pokušava oduprijeti jednom od najsnažnijih duhova, ali uzalud, jer je i Džonsona odnijela struja Šekspirove imaginacije. Džonson nije nikada toliko jak i originalan kao kritičar koliko onda kada je najviše podijeljen iznutra, i ovdje se opet susrećemo sa spornim simbolom ,,različitog” u dijelu ,,vješto uplitanje različitih interesa.” Biti različit, za Džonsona, istovremeno označava dostignuće i taštinu; u Šekspirovom dramskom kosmosu ono predstavlja samo dostignuće, izvan poetske pravičnosti, izvan dobra i zla, izvan ludila i taštine. Niko ranije nije izrazio Šekspirovu jedinstvenu i izvanrednu snagu predstavljanja kao što to čini Džonson; sa svojim sjajnim osjećajem za dikciju on predstavlja Šekspirovu suštinu kao umjetnost podjele, razlikovanja, stvaranja različitosti. Tragedija nije strana toj umjetnosti, čega je i sam Džonson sigurno svjestan. Šekspirova duša, najšira od svih duša, pronašla je u Džonsonovoj duši najšire kritičarsko ogledalo, ogledalo koje govori. Središte Džonsona kao kritičara je, po mom mišljenju, u Šekspiru, gdje kanonski kritičar tumači kanonskog pjesnika, naročito u jednom kratkom odlomku iz ,,Predgovora” u kojem ,,razlike” stvaraju još jedan oblik ključne metafore, povezujući kritičara sa svojim pjesnikom:
Iako se morao sukobiti sa mnogim nedaćama, a da, pri tom, nije imao mnogo pomoći u njihovom prevazilaženju, bio je u stanju da stekne prava saznanja o različitim načinima života, brojnim plejadama likova; da izmjenjuje likove sa ogromnom raznovrsnošću; da ih obilježi finim distinkcijama i da ih prikaže u cjelosti u odgovarajućim kombinacijama. U ovom dijelu svog stvaranja on nije imao na koga da se ugleda, već su se na njega samog ugledali svi budući pisci; pa se možemo pitati da li se od svih njegovih sljedbenika može sakupiti više maksima teorijskog znanja ili pravila praktične razboritosti nego što je on sam podario svojoj zemlji.
Toliko toga je iskazano ovim riječima da moramo zastati i pokušati da vidimo ono što je Džonson vidio i poslušamo odjeke njegovih hvala o Šekspiru: ,,Teorijsko znanje” je ono koje možemo nazvati ,,kognitivnom sviješću”; ,,praktična razboritost” je mudrost. Ukoliko je Šekspir sticao ,,prava saznanja” i prikazivao ih u cjelosti, on je onda postigao više nego što mogu postići filozofi. Lišen naslijeđenih mogućnosti, Šekspir, kao začetnik, uspostavlja mogućnosti koje svaki pisac poslije njega mora da održava. Džonson shvata i poručuje da je Šekspir uspostavio standard za mjerenje predstava u budućnosti. Poznavanje različitih načina života i brojnih plejada likova ne predstavlja poznavanje bez njihovog predstavljanja. Šekspir izmjenjuje likove sa raznovrsnošću, obilježava ih finim distinkcijama i prikazuje u cjelosti. Izmjenjivati, obilježavati i prikazivati znači poznavati, a to što je poznato je ono što nazivamo našom psihologijom koju je, kako kaže Džonson, Šekspir izmislio. Ukoliko ovo predstavlja ogledalo prirode, onda je to ogledalo i te kako živo.
Jedno od Džonsonovih kraćih remek-djela jeste esej ,,Povodom smrti prijatelja”, Ajdler 41. Napisan je 27. januara 1759. godine, samo par dana nakon smrti njegove majke. Džonson, kao hrišćanin, govori o nadi u ponovni susret, ali ton i mračni patos njegovog djela prikazuju potpuno prihvatanje principa stvarnosti, mirenja sa neminovnošću smrti, što se mnogo prije može očekivati od skeptičnog Montenja ili Frojda, za koje je religija bila iluzija. Teško da neko može prevazići Džonsona kada je u pitanju psihologija preživljavanja:
Ovo su nesreće kojima nas Proviđenje postepeno odvaja od životne ljubavi. Druge vrste zla hrabrost može da otjera ili nada da ublaži, ali nepopravljivi gubitak ne ostavlja mogućnosti utjehe ni zadovoljenja iščekivanja. Mrtvi se ne mogu vratiti i ništa nam tu ne preostaje, sem čežnje i tugovanja.
U poređenju sa ovim izvanrednim riječima, Džonsonovi religiozni stavovi ne izgledaju toliko slabi koliko podijeljeni, pa čak i nasilni. Kao empiričar i naturalista, dosljedan u zastupanju zdravog razuma, Džonson nikada nije lako prilazio vjeri. U Džonsonu postoji strast prema svijesti koju ništa ne može umiriti; želio je više života, do samog kraja. Čak i da Bozvel nikada nije napisao Život, pamtili bi Džonsonovu ličnost koja se otkriva u svemu što je napisao ili rekao. Danas se ličnost kritičara potcjenjuje različitim formalizmima ili to čine savremeni kulturni materijalisti. Ipak, kada razmišljam o modernim kritičarima koje najviše cijenim – Vilsonu Najtu, Empsonu, Nortropu Fraju, Kenetu Berku – ono na šta najprije pomislim nijesu ni teorije ni metodi, a kamoli kritike. Ono što mi padne na pamet jesu žive i bogate predstave različitih ličnosti: Vilsona Najta; Empsona koji naziva varvarizam Izgubljenog raja skoro asteškim ili beninškim; Fraja koji živahno opisuje neohrišćansku povijest o propasti civilizacije T.S. Eliota kao mit velikog zapadnog klizališta; Berka koji komponuje I, aye i eye u Emersonovoj viziji transparentne očne jabučice. Dr Džonson je veći od svih kritičara, ne samo po svojoj kognitivnoj moći, obrazovanju i mudrosti, već i po izvanrednosti svoje književne ličnosti.
Džonson, kao kritički humorista, predstavlja ravnotežu mračnom misliocu o smrti i uči kritičare da budu ozbiljni, samouvjereni ili nadmoćni. U djelu Životi pjesnika, njegovom najvećem kritičarskom ostvarenju, Džonson je predstavio pedeset pjesnika, koje su uglavnom birali prodavci knjiga (izdavači), uključujući i takve, nekanonske ličnosti kakvi su Pomfrit, Sprat, Jalden, Dorset i Felton, prikladni prethodnici mnogih naših prevremeno kanonizovanih malih pjesnika i tek nastalih govornika zanesenjaka. Moglo bi se reći da je Jalden njihov zaslužni predstavnik. Džonson kaže da se Jalden okušao u pisanju pindarskih oda u stilu Abrahama Kaulija (za koga danas znaju samo stručnjaci iz te oblasti): ,,Usredsređujući svoju pažnju na Kaulija kao svog uzora, pokušao je da se, na neki način, takmiči sa njim i tako napisao Himnu mraku kao odgovor na Kaulijevu Himnu svjetlosti.”
Nesrećnog Jaldena ne bismo pamtili čak ni po tome da se Jaldenov život ne završava izvanrednom rečenicom u Džonsonovom stilu: ,,O drugim njegovim pjesmama dovoljno je reći da zaslužuju iščitavanje iako nijesu uvijek dotjerane, iako su rime ponekad loše složene i iako njegovi nedostaci djeluju kao proizvod omaški uzrokovanih lijenošću, a ne propusta uzrokovanih prevelikim entuzijazmom.“
Ove riječi govore dosta o jadnom Jaldenu ali one ne predstavljaju ono najbolje što je veliki kritičar rekao o ovom malom pjesniku. Jalden se takođe okušao u pisanju vlastite Himne životu u kojoj boga zbunjuje iznenadni nalet novostvorene Svjetlosti: ,,Neko je vrijeme Svevišnji stajao začuđen.“ O ovom stihu Džonson kaže: ,,Trebalo je da zna da se Beskrajno znanje nikada ne može čuditi nečemu. Čuđenje je posljedica dejstva novotarija na neznanje.“
Veliki Život pjesnika najbolji je u djelovima u kojima se govori o Aleksandru Poupu, samom Džonsonovom pretku; o Ričardu Sevidžu, slabom pjesniku, ali velikom govorniku sa kojim je Džonson provodio svoje prve godine u Londonu, u ulici Grab; o Miltonu, kojeg Džonson nije volio, ali kojeg je izuzetno cijenio; i o Drajdenu, koji je, u neku ruku, njegov predak u kritičarskom kontekstu. Međutim, važni su i poznati neki djelovi iz eseja posvećenih Kauliju, Voleru, Edisonu, Prajoru, Sviftu, Jangu, Greju, pa i nekoliko stranica posvećenih njegovom prijatelju, ludom pjesniku Viljemu Kolinsu. Kao ključni dio poetske kritike i književne biografije, ovo djelo je neprevaziđeno među sličnim djelima napisanim na engleskom jeziku. Kao i u ostaloj Džonsonovoj kritici – većem broju eseja iz Rambler-a i Ajdler-a, odlomaka iz Raselas-a, predgovora i bilješki o Šekspiru, i naravno većine onoga što je citirano u Bozvelovom Životu – teško je odrediti razliku između interpretacije i biografije.
Džonson možda nije vjerovao (kao ni ja) u Emersonovu izjavu da ,,ne postoji prava istorija već samo biografija“, ali se može reći da je, u pragmatičkom smislu, Džonson pisao biografsku kritiku. U vremenu kada biografski podaci često nijesu bili dostupni, kao u Šekspirovom slučaju, Džonson pokazuje koliko suptilna biografska istorija može da bude. Za Džonsona se u biografiji najveća pažnja poklanja individualnosti tako da su za njega najvažnije originalnost, inventivnost i imitacija prirode i drugih pjesnika. Kritičari koje, poput mene, zanima pitanje uticaja, neminovno uče od Džonsona i implicitno shvataju zašto je on svoje važne pjesme sveo na London i Taštinu ljudskih želja, koje su, iako predstavljaju sjajna djela, ipak ispod njegovih mogućnosti. Njegova predstava Poupovog savršenstva spriječila ga je da ostvari više na polju poezije; on slavi Poupa ali izbjegava da, u kreativnom obliku, drugačije interpretira svoj poetski uzor kojem narav nije bila džonsonovska.
R. V. Emerson
T.S. Eliot, koji u poređenju sa Džonsonom predstavlja manje značajnog kritičara, postao je veliki pjesnik dorađujući Tenisona i Vitmena u Pustoj zemlji. Džonson se namjerno uzdržao od toga da neoklasičnoj tradiciji Bena Džonsona, Drajdena i Poupa dodijeli bolje naslijednike od Olivera Goldsmita i Džordža Kreba koje je Džonson podržavao. Ostaje tajna zašto Džonson, iako takmičarskog duha, nije želio da se takmiči sa Poupom, iako je za tu borbu bio krajnje sposoban. Džonsonov odnos prema Poupu više podsjeća na onaj koji je Entoni Bardžis imao sa Džojsom nego na onaj koji je Beket imao sa svojim nekadašnjim gospodarom. Mnogo volim Bardžisov istorijski roman o Šekspirovom ljubavnom životu,ali on predstavlja reprizu Uliksa bez ikakvog revidiranja. Čak i Beket, u svojim ranim danima, u izvanrednom romanu Marfi, pruža vrlo kreativnu, drugačiju interpretaciju Uliksa od koje odstupa da bi zadovoljio sopstvene ciljeve i tako započinje svoj dugi književni uspon koji će ga odvesti od Vata preko velike trilogije (Moloj, Maloun umire, Bezimeni) do potpuno nedžojsovskog trijumfa u Kako stvari stoje, i u tri najveća pozorišna komada.Kao pjesnik, Džonson je odbacio veličinu, iako ju je zasigurno dodirnuo u Taštini ljudskih želja. Kao kritičar, Džonson nije imao mnogo konkurencije i prevazišao je svakog prethodnika. Bozvel nam ne objašnjava ovo pitanje. Problem nije u snazi Taštine, već u njenoj posebnosti; Džonson je znao koliko je dobra. Zašto nije nastavio posle nje?
Ne mogu da se sjetim ni jednog drugog pisca na engleskom jeziku koji je imao Džonsonovu snagu a koji je svjesno odbio da bude veliki pjesnik. Emerson je imao isti odnos prema Vordsvortovoj poeziji kakav je Džonson imao prema Poupu, i poput Džonsona, Emerson je izabrao harmoniju proze. Međutim, čak i najbolje Emersonove pjesme – ,,Bahus“, ,,Dani“, ili neke druge kao što je ,,Uriel“ – nemaju težinu i kvalitet Džonsonove Taštine ljudskih želja. Poslije Taštine Džonsonov genije se okrenuo kritici i razgovoru, ali se nije vraćao poeziji. Šekspir je bio pjesnik kojeg je Džonson volio uprkos sebi samom i Šekspirovom djelimičnom nepodudaranju sa Džonsonovom dubokom čežnjom za ,,poetskom pravičnošću“ i moralnim popravljanjem ljudskog roda. Međutim, Poupa je Džonson volio apsolutno, čak i više nego Drajdena; svoje srce je dao Poupu tvrdeći čak da je Poupov prevod Ilijade ,,djelo koje ni jedno doba i ni jedan narod neće moći da dosegne“, djelo koje je ,,udesilo engleski jezik“, uključujući time i Džonsonov.
Nasuprot ovako skandaloznom preuveličavanju ove verzije prevoda koja je danas prevaziđena treba pomenuti Džonsonovo mudro izdvajanje Dansijade, kao jednog od Poupovih najvećih dostignuća, koje nadmašuje precijenjeni Esej o čovjeku o kojemu Džonson, sa rezignacijom, kaže sljedeće: ,,Nikada nedostatak znanja i vulgarnost osjećaja nijesu bili tako dobro prikriveni. Čitalac ima osjećaj da mu je duh ispunjen iako ništa nije saznao; i kada se susretne sa tim, u drugačijem izdanju, ne raspoznaje više govor svoje majke od govora svoje dadilje.“
Džonson nije sumnjao u svoju superiornost nad Poupom u pogledu svoje mudrosti, obrazovanja i intelekta. Šta ga je onda natjeralo da se krije i da ne uloži svoju najveću energiju u građenje pjesničke karijere? Njegov opis Poupove poetske snage vjerovatno čini dio odgovora na ovo pitanje:
Poup je imao sve, međusobno veoma usklađene, osobine koje čine genija. Imao je Inventivnost, kojom se formiraju drugačiji slijedovi događaja i prikazuju novi imaginativni prizori, kao u Otmici vitice; i kojom su slučajni i nevezani ukrasi i ilustracije povezani sa poznatom temom, kao u Eseju o kritici. Imao je Maštu, koja ostavlja jak utisak na piščev um i omogućava mu da prenese čitaocu različite oblike prirode, događaje iz života, energije strasti, kao u Eloizi, Vindzorskoj šumi i Epistoli prava. Imao je Sposobnost rasuđivanja, koja iz života i prirode bira ono što trenutna potreba zahtijeva i koja razdvajanjem suštine od propratnih pojava često čini da predstava bude moćnija od realnosti: i imao je različite boje jezika na raspolaganju u svakom trenutku za ukrašavanje onoga o čemu je pisao gracioznošću elegantnog izraza kao onda kada prilagođava svoju dikciju širokom dijapazonu Homerovih osjećanja i opisa.
Ja sumnjam samo u posljednju Poupovu osobinu, sposobnost rasuđivanja, i njene manifestacije u Poupovoj Ilijadi, ali se u potpunosti slažem sa veličanjem Inventivnosti u Otmici vitice i Mašte u Epistolama.
Mjesto na kojemu se Džonson, u svojoj strasti prema Poupu, prepušta pretjerivanju jeste završni dio eseja o ovom pjesniku:
Drugi mogu stvoriti nova osjećanja i nove slike; ali bi svaki pokušaj poboljšavanja versifikacije bio opasan. Umjetnost i istrajnost su dale ono najbolje što su mogle, a svako dodavanje predstavljalo bi trud koji proističe iz zamornog truda ili bespotrebne radoznalosti.
Poslije svega ovoga, bilo bi svakako površno odgovarati na pitanje koje je nekada postavljano, Da li je Poup bio pjesnik? na drugačiji način nego pitanjem, Ako Poup nije bio pjesnik, gdje se uopšte nalazi poezija? Ograničavanje poezije definicijom samo pokazuje uskogrudost onoga ko definiše iako se definicija koja isključuje Poupa ne bi mogla lako osmisliti. Pogledajmo oko sebe danas i osvrnimo se na prošlost; zapitajmo se kome je glas ljudskog roda dodijelio krunu poezije; ispitajmo njihova djela i njihove tvrdnje i vidjećemo da Poupove pretenzije ne mogu biti dovedene u pitanje. Čak i da je svijetu dao samo tu svoju verziju, moralo bi mu se dodijeliti zvanje pjesnika: kada bi pjesnik Ilijade imenovao svoje nasljednike, dao bi svom prevodiocu vrlo visoko mjesto, ne tražeći pri tom bilo kakav drugi dokaz Genijalnosti.
Ovo nas, na neki način, neminovno zbunjuje. Jedna Džonsonova strana zauzima dogmatičan stav da je neoklasicistički dvostih konačno i normativno savršenstvo pjesničke forme. Nikada neću razumjeti zašto je tako skeptični iskustveni kritičar, tako obrazovan učenjak, stvorio takav fetiš od Poupove priznate tehničke perfekcije. Džonson je doslovno znao napamet na hiljade Poupovih i Drajdenovih stihova, a veoma malo Miltonovih, ali je znao (kao i njih dvojica) da ovi nijesu dorasli Miltonovoj veličini, a kamoli Šekspirovoj. Džonson je uzdizao Miltona po njegovim zaslugama stvarajući od njega neku vrstu lošeg velikana, dok slična ambivalentnost nije postojala u njegovoj viziji o Šekspiru. Sigurno je da se Džonson nikada nije poistovjećivao sa Homerovim-Poupovim Ahilom, kako je to lijepo opazio Ser Džon Falstaf. Nije sigurno ni da li Taština ljudskih želja predstavlja tehnički napredak u odnosu na Poupa. Bez sumnje, Džonson je bio upravo onakav kakvim je opisivao Miltona, mislilac za sebe, a Poupov prestiž teško se uklapa u Džonsonovo velikodušno precjenjivanje. Poup jeste veliki pjesnik ali se za njega ne može reći, kao za Šekspira ili Dantea, da čitajući njega, čitate samu suštinu poezije, a takođe, nije sigurno da bi se Homer složio sa Poupovim prevodom Ilijade. Ovakav njegov stav skoro da provocira ljutitu reakciju Viljema Blejka u stihovima kojima napada svog poupovskog patrona, lošeg pjesnika Viljema Hejlija, kao i samog Poupa, koji uzvikuje kako je Homer zahvaljujući Poupovom prevodu dobio na kvalitetu.
Džonsona je najviše dojmila Poupova umjetnička sposobnost, odnosno ono što je Džonson, na neobičan način, nazivao Poupovom poetskom mudrošću, koju je Robert Grifin definisao kao ,,Poupovu jedinstvenu kombinaciju prirodnih sposobnosti i sklonosti ka napornom radu.“ Jedna od Džonsonovih zabluda koje je imao u vezi sa samim sobom jeste da je bio lijen za razliku od Poupa koji je toliko marljiv, ali je zapravo mislio na razliku između svoje nemirne prirode i nestrpljivosti i Poupove metodičnosti. Džonson se užasno plašio da bi njegov vlastiti um njegova imaginacija mogla na neki način da iskoristi, kao što je Makbet bio Šekspirova najjača vizija opasne prevlasti koju može zadobiti imaginacija. Džonson je bio suviše poslušan sin svog poetskog oca Poupa, a pjesnička muza zahtijeva ambivalentnost u takvoj porodičnoj romansi među pjesnicima. Tuga koja je prisutna u Životima pjesnika, koja se svuda osjeća ali rijetko izražava, predstavlja ono što Laura Kvini naziva potragom za ,,stvaranjem Edipovog kompleksa u književnom prostoru.“ Suočen sa Aleksandrom Poupom, kao svojim kraljem Lajom, Džonson je izbjegavao susret sa njim da ne bi pokazao nepoštovanje. Možda je Džonson bio suviše dobar čovjek da bi postao veliki pjesnik, ali ne treba žaliti zbog njegovih obzira jer pouzdano znamo da je on bio veliki čovjek i najveći književni kritičar.
Kanonska kritika koju Džonson svjesno piše ima religijsko-političke i socio-ekonomske motive ali mene fascinira kritičar koji odbacuje sopstvenu ideologiju u svojem Životu Miltona. Naši savremeni apostoli ,,kritike i društvene promjene“ trebalo bi da pročitaju redom ono što su Džonson i Hezlit pisali o Miltonu. U svim pitanjima religije, politike, društva i ekonomije, torijevac Džonson i radikalni disident Hezlit imaju potpuno suprotne stavove, pa ipak, obojica veličaju iste kvalitete kod Miltona, Hezlit na isto tako upečatljiv način kao i Džonson, naročito na ovom mjestu:
Milton pozajmljuje više od bilo kojeg drugog pisca, on je iscrpio svaki izvor koji se može oponašati, i religijski i svjetovni, pa ipak je tako savršeno različit od svakog drugog pisca. On je pisao pjevanja ali po originalnosti nije bio slabiji od Homera. Snaga njegovog duha obilježava svaki stih… Čitajući njegova djela osjećamo kako nas obuzima jedan moćan intelekt koji što više prilazi, to se više udaljava… Miltonovo znanje podsjeća na intuiciju.
Šekspir je jedini izuzetak iz ovakve tvrdnje, kako sam pokušao da pokažem u svom traganju za Šekspirovim uticajem koji se ogleda u Miltonovom Satani. Hezlit, koji je po mom mišljenju odmah iza Džonsona među engleskim kritičarima, nije volio Džonsona. Međutim, Džonson je prije Hezlita pisao o Miltonu:
Najveći domet genija je originalna inventivnost… od svih koji su pozajmljivali od Homera, Milton mu možda najmanje duguje. On je prirodno bio mislilac za sebe, svjestan svojih sposobnosti i prezrivo gledao na pomoć ili prepreke: nije odbijao da stupi u misli i slike svojih prethodnika, ali ih nije ni tražio.
Oba kritičara u Miltonu precizno otkrivaju snagu koja preobraća znanje u intuiciju: snagu inventivnosti, koju je Džonson smatrao suštinom poezije. Džonsonova melanholija, koja je odbijala Hezlita, naučila ga je da još više vrednuje inventivnost, jer lijek za melanholiju podrazumijeva stalno i ponovno otkrivanje životnih mogućnosti. Džonson je, više od bilo kojeg pisca kojeg sam čitao, razumio koliko teško podnosimo svako iščekivanje smrti, naročito sopstvene. Nećemo pretjerati ako kažemo da je njegova kritika zasnovana na ovakvom razumijevanju. Osnovni zakon ljudskog postojanja, prema Džonsonu, uvijek je isti: ljudskarasa odbija da se otvoreno suoči sa smrću. Kada Džonson veliča Šekspira zapažajući da njegovi likovi djeluju i govore pod uticajem onih opštih strasti koje uzbuđuju cjelokupno čovječanstvo, ovaj kritičar na prvom mjestu misli na strast za izbjegavanjem svijesti o smrtnosti. Bozvel je zabilježio jedan veoma oštar razgovor koji se desio 15. aprila, 1778. godine, kada je Džonson imao 69 godina:
Bozvel: ,,I tako, gospodine, moramo priznati da je smrt užasna.“
Džonson: ,,Tako je, gospodine. Nikada nijesam bio u nekom stanju u kojem bih na smrt gledao drugačije.“
Gđa Nouls (kao da uživa u mirnom uvjerenju u postojanje milosne božije svjetlosti): ,,Zar ne kaže Sveti Pavle: ‘Vodio sam pravičnu bitku za vjeru, izvršio sam svoj zadatak; sada je za mene spremna kruna života!“
Džonson: ,,Da, gospođo; ali je taj čovjek bio inspirisan, to je bio čovjek koji je preobraćen posredstvom natprirodnog.“
Bozvel: ,,Smrt je zaista grozna kada je očekujemo; ali, u stvari, ljudi umiru lako. Malo njih vjeruje da će u tom trenutku umrijeti, a oni koji vjeruju su odlučni poput čovjeka koji treba da bude obješen. On ništa manje ne priželjkuje da ne bude obješen.“
Gđica Sivard: ,,Postoji jedan oblik straha od smrti koji je zbilja apsurdan; a to je strah od umiranja koje je u stvari samo prijatno spavanje bez snova.“
Džonson: ,,Niti je to prijatno, niti je to spavanje; to je ništavilo. Samo postojanje je toliko bolje od ništavila da bi čovjek radije živio u mukama nego prestao da postoji.“
Džonson završava razgovor zapažanjem da, ,,Dama miješa umiranje, koje ne predstavlja ništa, sa iščekivanjem istoga, koje je užasno. U iščekivanju smrti se nalazi užas umiranja.“ Realizam ovog kritičara povezuje taj užas sa strahom od ludila i nadom u spasenje ali sam užas prevazilazi strah i nadu. Da bismo nastavili da živimo, mi se povlačimo od svijesti koja izaziva taj užas.
Kada govori o Šekspiru, Džonson je najsuptilniji kada komentariše vojvodine nevjerovatne riječi iz trećeg čina, scene 1, u komadu Ravnom mjerom[1]. Džonson kaže:
Ovo je izvanredno zamišljeno. U mladosti smo zauzeti smišljanjem planova kako da pobijedimo vrijeme, i tako propuštamo zadovoljstva koja nam se nude; u starosti pokušavamo da zabavimo klonulost poznih godina sjećanjima na užitke i mogućnosti iz mladosti i tako naš život, čiji ni jedan dio nije ispunjen bavljenjem onim što čini sadašnjost, liči na snove poslije večere kada se događaji iz jutarnjeg dijela dana miješaju sa večernjim razmišljanjem o njima.
Večera je za Šekspira i Džonsona u stvari popodnevni obrok koji mi nazivamo ručkom. Džonson primjećuje da Šekspirova izvanredna imaginacija otkriva našu nesposobnost da živimo u sadašnjem trenutku; ili gledamo u budućnost ili se prisjećamo. Ono što ne želi reći, ali što se podrazumijeva, jeste da se odričemo sadašnjosti, jer moramo umrijeti u jednom sadašnjem trenutku. Užas uništenja stvara metaforu; ono što je Niče nazivao ,,željom da budemo drugačiji, željom da budemo negdje drugdje” pokrenuto je odbijanjem da se pomirimo sa smrću. Želju da se istaknemo, prema Džonsonu, pokreće isti nagon: izbjegavati svijest koja, pri pomisli na prestanak postojanja, podliježe vrtoglavici.
Bejt je, u najvjernijem prikazu Džonsona koji je meni poznat, naglašavao da ni jedan drugi pisac nije toliko opsjednut shvatanjem da je um aktivnost koja će se okrenuti uništenju sopstvenog bića ili drugih osim ako je usredsređena na rad. Glad srca za opstankom, raštrkana u nizu različitih oblika, kod Džonsona se ispoljava kao neidealizovani nagon za kanonizacijom književnosti. Džonsonova melanholičnost, koja je Hezlitu djelovala neprirodno, može se nazvati negativnim empirizmom nasuprot Hezlitovom pozitivnom naturalizmu. Obojica kritičara su uzdizali Falstafa kao Šekspirovu najupečatljiviju predstavu komičnog duha, ali je Džonsona njegova potreba za olakšanjem koje donosi humor odvela ka čudesnoj identifikaciji sa Falstafom koja je bila u potpunoj suprotnosti sa njegovim moralnim ubjeđenjima. Hezlit je potpuno očaran Falstafom, kao i vjerovatno svi mi; Džonson se, kao manji moralisti iz modernog vremena, ne slaže sa Falstafom, ali mu se ne može oduprijeti.
Mada sputan moralnim ograničenjima, Džonson je bio toliko dirnut Falstafom da njegovo ushićenje raste sve do trenutka kada počne da preispituje samog sebe:
Ali, Falstafe originalni, Falstafe kojega niko ne može imitirati, kako tebe da opišem? Ti, koji si stvoren od razuma i poroka; razuma kojemu se možemo diviti ali ga ne i cijeniti, od poroka kojeg možemo prezirati, ali ne i mrziti. Falstaf je lik prepun mana i to onih koje prirodno izazivaju prezir. On je lopov, proždrljivac, kukavica, hvalisavac, uvijek spreman da prevari slabije, uvijek spreman da vreba sirote; da zastraši plašljive i uvrijedi bespomoćne. Istovremeno ponizan i zloban, on ismijava one od kojih živi zahvaljujući svom laskanju. On je blizak sa princom samo iz poročnosti ali je toliko ponosan na tu bliskost da nije samo uobražen i ohol prema običnim ljudima već je uvjeren da je izuzetno važan za grofa od Lankastera. Ipak, tako iskvaren i odvratan čovjek uspijeva da postane neophodan princu koji ga prezire, i to najprijatnijom od svih osobina, vječitom veselošću, nepogrješivom sposobnošću da izazove smijeh, u kojem se iskreno uživa, jer njegov duh nije ni sjajan ni ambiciozan, već prevrtljiv i prepun lakomislenosti i, kao takav, zasmijava, a ne zaziva zavist. Treba reći da on nije počinio nikakav ogroman ili krvav zločin, pa njegova razuzdanost nije previše napadna već je možda uzrok njegove vesele prirode.
Pouka koju možemo izvesti iz ovakvog lika jeste ta da niko nije opasniji od onoga ko ima želju da iskvari, ko ima moć da ugodi, kao i da ni duh ni poštenje ne mogu biti sigurni u takvom društvu kada jednom vide kako Falstaf zavodi Henrija.
Kao strastveni falstafovac, ja se ne slažem sa većinom ovoga, i u tom pogledu mi je mnogo draži Džonsonov savremenik, Moris Morgan, koji ga u svom Eseju o dramskom liku Ser Džona Falstafa (1777) brani kao najbolji komični lik u cjelokupnoj književnosti. Džonsonova reakcija na Morganovo djelo, prema Bozvelu, bila je takva da je samo promrmljao kako će Morgan sljedećeg puta vjerovatno demonstrirati moralnu vrlinu Jaga. Ipak, Džonsonu se može oprostiti zbog svega ovoga zahvaljujući onom njegovom dirljivom opažanju da Falstaf ispoljava ,,najprijatniju od svih osobina, vječitu veselost.”
Džonsonova ogromna potreba za tom osobinom je bila nepresušna, pa je često govorio o Falstafu: pominjao ga je u svojim razgovorima, pisao o njemu u svojim djelima. Volio je da sebe prikazuje kao Falstafa, starog ali bezbrižnog, sa nesalomivom vitalnošću koju povremeno zasjenjuje neminovni osjećaj gubitka. Takva vitalnost postoji u samim Džonsonovim djelima, kao i u njegovom liku, što je vidljivo sa i bez Bozvelovog prikaza. Da li će nas ta snaga postojanja i dalje pratiti, ne mogu sa sigurnošću da predvidim. Ako se kanonske vrijednosti potpuno protjeraju iz izučavanja književnosti, da li će Džonson i dalje imati svoju publiku?
Ukoliko u budućnosti ne bude generacija običnih čitalaca, oslobođenih ideološke dvoličnosti, Džonson će nestati, zajedno sa većinom onoga što pripada kanonu. Međutim, mudrost ne umire tako lako. Ako kritika ne opstane na univerzitetima i koledžima, postojaće na nekim drugim mjestima jer ona predstavlja savremenu verziju mudrosne književnosti. Ne mogu da oplakujem dr Džonsona, svog heroja iz djetinjstva, pa ću završiti ovo poglavlje poklanjajući mu riječi iz ,,Predgovora o Šekspiru”, da još jednom čujemo najvećeg kritičara dok govori o najjačem pjesniku:
Povremene kombinacije maštovite inventivnosti mogu neko vrijeme zabavljati novinom za kojom tragamo usljed svakodnevne životne prezasićenosti, ali se zadovoljstva iznenadnog čuda brzo iscrpljuju i duh može naći mir samo u postojanosti istine.
[1] “Thou hast nor youth, nor age; / But as it were an after-dinner’s sleep, / Dreaming on both.”
