SVOĐENJE RAČUNA
Svako svođenje računa
pretvara se u uzaludni protest
protiv rasutih i zauvijek
izgubljenih čestica života.
Nismo se snašli kad su nas
sabirali, ni kad su carskim nulama
množili naše umorne i, prije
rođenja, izdijeljene živote!
Vlastitim rukama potpisasmo
naslijeđene i nikad sravnjene
račune, pa zbunjeno pristadosmo
na dvojna zemaljska nepostojanja
u svemu gdje nas, nespremnima,
prikliještiše odmetnute brojke
SȂM SVOJ RUDNIK
Mnogo šta morade proći da u sebi iskopaš rudnik
i smjerno kopaš dok, jednom, ne dogodi se eskplozija
jezičkog metana, ili ranije urlikne budilnik
za treću rudarsku smjenu usljed podmuklih erozija.
Valja pažljivo bušiti, rudu izvlačiti po redu,
o jalovini će brinuti drugi, vazda mimo tebe.
Dugo se biva pod zemljom pa teško da budu uredu
satnice i preraspodjele smjenā, koje bez potrebe
vole da štrajkuju čim pojavi se manjak radne snage.
Jezička ruda je takva da se počesto i ne mora
nimalo čistiti, bacati, a u krizi sve nâslage
jalovine postaju predmetom najšireg javnog spora
među onim rudarima koji bi gotove krčage
nanovo trpali u zemlju, bez ikakvih dogovora.
POGLED S TRESKAVCA
Na Treskavcu sam i Vlah i Ilir,
Slavenski suri orao koji
Suncem se poji dok vrh tla stoji –
K’o nad živim stećkom bogumili.
Sve je već moje što okom stižem,
Mlade mi plećke napinju krila.
U svemu živom duša je bila,
Sve što je daljē postaje bližē!
Spim s divokozom, medvjeđi brlog
Noćna mi izba u koju slaze
Ilirski bozi, zvjezdane staze
Pronose krišom gromovski vrtlog.
Dok s gorskim zrakom duše se maze,
Sjemeneć’ kroz nas nebeske vaze.
SA LOVĆENSKIH BRDA
Sretenu Vujoviću
Između uzdignutih planinā
i zaljuljanih morā prostiru se naši
rasuti životi. . . Golim okom se vidi
kako lađe odvoze godine i dane,
sve trenutke u kojima boravismo,
i kako ostavljene praznine same se
popunjavaju uspomenama i očuvanim
dušinim prtljazima, radi utjehe. . .
A kad se sve ove planine sastave
i kad se razbježala mora jedna u druga
uliju, bit ćemo jednako daleko
i jednako blizu istome ovom pogledu
s uzdignutih planina prema morima
koja strpljivo čekaju naš orlovski let
Cetinje, 11. februar 2019.
SEPTEMBAR JE NAJBLIŽI RAJU
Od svih doba u godini
možda je mjesec septembar
najbliži obećanu Raju?
Još traje ljeto i još se može
golokrakim i naglavačke uživati
pod budnim blagoslovom Sunca!
A jabukā i svih drugih plodova
zemaljskih ima posvuda, koliko
i radosti u lakomim i tugaljivim
čeznućima za izgubljenim Rajem.
Nakon septembra nasrnu kiše
– i crvi postanu marljiviji i pohotniji
u bilju i u tkivu – pa sve nepovratno
truhne na dodir, ili pogled. . .
ŠEVA
U šumi, cvrkute vrstām, skrite vesele ptice
hrabrē smrknuta lica, koja naslućujem samo. . .
Dublje zađoh pod krošnje, tu hladne me okomice
stanjiše u letvu sunca i opkoliše sramom:
Zašto te, i danas, čudi taj nagli zov života?
Ovdje si smrtnik i sudac koji zemaljske rane
želi da, k’o u platno, u zvuke šumske umota
i sve ulovi okom prije no šmugne u grane!
Utom još mnoge ptice, daleko snažnijeg glasa
pridružiše se horu. . . Cvrkut niz debla se sliva.
Cijela šuma naglo, k’o more, sve ustalasa –
stvorove, biljke, sjenke. . . A iznad krošanja díva
horski zapjeva s njima. . . Osjetih da tog časa
na rame mi sletje ševa, s cvrkutom: Sve to snivaš!
NIKO
Svako jednom bude Niko ispod runa
zlatorunskog – spašava se iz pećine!
Čim sloboda se osjeti, neistine
prolome se: Ja sam Niko! Glas k’o kruna
carska morem zasvijetli, kopnom, svime
što uspjede da umakne od kiklopa.
A u zraku uzvitlanu se prokòpā
osjećanje ništavnosti? Svako ime
biva Niko kad ga utren strah obgrli!
Pa ne znamo u kojemu pravcu čula
odaslati – dok misao plašna hrli
bliže lažnim zemnostima, bez skrupula
kroz koje smo u životu više mrli
no živjeli – ispod izmišljenih kula.
IZA FRONTA
Mlada majka naginje se nad kolica djetetova
pa šapatom povezuje dan sa nebom, vidim kako
svjetlost lica njena blaži sjenu vitih jablanova.
Pa smiješak – k’o lahorak! I osjetih utom jakō
kloparanje srca. . . Staza, na trenutak, posta pusta
kad u majke kanu suza na dekicu. . . Iznenada
gavran sletje na kolica, iz majčinskih brižnih usta
krenu dah tek, bez riječi – gleda, čeka, ne zna šta da
kaže ptici. . . Samo čuje gugut čeda iz kolica.
Ne bi nikom da se jada, ravnodušna sva su lica
kojima bi išta rekla. . . Njezin ratnik, gdje je sada
dok se ona bori sa svim što je zlo i oskudica?
Koju vijest gavran snosi sa bojišnih razmirica
prije no uzletje uvis i nestade iznad zgradā. . .
OBILJEŽENĪ
Obilježio me rat, pa tuge za otišlim mojim
i sumnje je li sve moglo biti drukčije i onda
kad dani se splitahu u klupka zmijā anakondā;
one gutaše redom – nestalē prestadoh da brojim. . .
Zbrajahu nas kao žrtve još jednog plemenskog rata
– logorske žigove nosimo mjesto ličnih kartica.
Prošlost nas se nagutala, živimo poput krastica
na domovinskim ranama – mrtvi iz lažnog inata. . .
I sve što radimo, mislimo, pišemo, redovno sve je
uokvireno ratovima, svime što nismo htjeli.
Jedino, djetinjast sonet sebi se, jutrom, veseli
– u vrtu maternjeg jezika uzgaja orhideje,
u nadi da cvat im neće biti obilježen kao
da grȁd je historije i na vrt nemilosno pao.
8. 7. 2019.
KUĆA NA OSAMI
Faizu Softiću, iz Vrba
Kuća na osami! Ni tu nismo sami –
Povijest i bivši domaćini kuće
Šapću: Svjetlosti je najviše u tami,
I tek iza praga grana se raspuće
Osjećanjā da je dom tamo gdje tuga
Biva ušuškana pa javno ne boli. . .
Kuća na osami prostoru se ruga
Dok snivamo u njoj, k’o u Raju goli.
Njena vrata, širom, otvore se sama
I kad katancima pritegnemo brave.
Ravnodušna na sve što postaje drama,
O zidove vješa zaturene slave
Pa nas pušta ú se igrajuć’ se nama
Osamštine koja doći će nam glave.
ŠEVA
U šumi, cvrkute vrstām, skrite vesele ptice
hrabrē smrknuta lica, koja naslućujem samo. . .
Dublje zađoh pod krošnje, tu hladne me okomice
stanjiše u letvu sunca i opkoliše sramom:
Zašto te, i danas, čudi taj nagli zov života?
Ovdje si smrtnik i sudac koji zemaljske rane
želi da, k’o u platno, u zvuke šumske umota
i sve ulovi okom prije no šmugne u grane!
Utom još mnoge ptice, daleko snažnijeg glasa
pridružiše se horu. . . Cvrkut niz debla se sliva.
Cijela šuma naglo, k’o more, sve ustalasa –
stvorove, biljke, sjenke. . . A iznad krošanja díva
horski zapjeva s njima. . . Osjetih da tog časa
na rame mi sletje ševa, s cvrkutom: Sve to snivaš
SVEĆENIŠTVO MORA
Svaki put kad duša uz more poleti
Pobojim se da li želi da se vrati
Neizmjernoj sjeti što uvijek ljeti
Uz obalu traga kud uvriše sati
Zlatni poput sunca na zapadu snenu. . .
Duša s vjetrom draška uzbunjene vale
Koji ka stijenju potiskuju pjenu
Pa se s dušom učas djetinjasto šale.
Mogao si biti svećenikom mora
Da je moru ikad do ikoje vjere!
– Govore mi vjetri s velebitskih gora
Dok duša se, gola, po piješću stere,
Otvorena poput napuštena dvora
Na dnu mora što je bez ikakve vjere.
ČUDA, ČUDA
Svako čudo ima smisla ako ima onih što se
opterete čudesima po zemaljskim cirkusima?
Osjetimo se nemoćnim – kao u sonetu rima
kad riječi prinesu joj misli ljuće negol’ ose.
U čudima kvasa strepnja, tu je zvijer čiji zubi
mjerkaju nam tkiva, nerve, poniženjima izlažu.
Uzalud bi sjetni ego neku višnju arbitražu
potražio ako čudo s čuvstvima se našim sljubi.
A čudo je kad se budim i u oči dan uliva
sve što vidim, sve što žudim, dok na zidu rana živa
guli se u kraste koje prekrivima svojim grubim
čine da se, pri buđenju, čudimice i ja gubim:
Zašto se u čudu jutra nemilosno razotkriva
da smislovi su slugani čudovišnih nam poriva?
SNOVI UREDNA ČOVJEKA
Iziđem noću, lutam, duša me vodi k’o psića
u duge šetnje, bez kojih lud bih doček’o zoru.
Putem onjušim stabla i lica stvrdla u mȍru,
pa prije sunca se budim, prepun džinskih otkrića.
U mnogim šetnjama noćnim, sretnem jednog mladića
sličnog potpuno meni iz nekog umrla doba;
on mene ne vidi nikad, ni kad me taći proba,
samo se smješka i bludi, rasut u sto djelića. . .
Dušu to nervira, pa me pridigne kao ptića
i kaže: Prošlost je samo arhivarij sitnica!
Utom, osjetim krila, pa letim iznad Maglića,
a ispod treperi voda, barke i omaglica. . .
Ne uznam nikad kako skupim rasutost bića
– kako se duša vrati u olupinu od tmica.
