Hadžem Hajdarević: Druge obale
ANĐEO UHODA
Ima jedan anđeo koji noću pretura po mojim
haotičnim rukopisima pa drugim anđelima
pokazuje započete i nikad dovršene pjesme
kao zemaljske grijehove i prikrivene prostote
Izjutra nazirem paperjave tragove u knjigama
ostavljenim na stolu, mnogima su presavijeni
listovi, osjeti se miris kadulje i vrijeska, pa
tijelo uzdrhti u strahu od skorašnje smrti
Danju se ponašam kao da ništa nisam vidio,
jedino u brzim molitvama poželim da dan
i sve drugo vezano za svjetlost potraje duže
negoli je vremenski određeno, i da se anđeo
uhoda nimalo ne uplaši kad skočim iz sna
pred njegova prostrana raširena krila
RAT JE ZAVRŠEN
Ljudi mirno prolaze ulicom, manje se
okreću za svojim kolebljivim sjenkama
i hrabrije zaglédaju u izranjavane
zidove i u lica koja prolaze pored njih
Odsvuda se čuje svečano zveckanje
ledenih kockica u kristalnim čašama
po improviziranim i rasutim kafanskim
baščama – do dalekih, uzrovanih brda
odjekuje slobodarski šum Coca-cole
Mlade žene ponosno su izvele svoje
napete trbuhe u tihu podnevnu šetnju
Po gradskim stupovima i kapijama
vise izborni plakati, s veselim slikama
i obećavajućim porukama političara
Čovjek u kolicima, otvorenih nožnih
patrljaka, prodaje novine i najavljuje
sretniju budućnost državi i psima
Lijep je ovaj dan, kažem uznemirenoj
ženi prekoputa kafanskoga stola, a ona
nježno me stišće za mišicu i ohrabruje
da krenemo tamo gdje sam je obećao
povesti prije negoli je započeo rat
KOJA TO PREPOZNATA RIJEČ
Previše je zastora između konkretne riječi
i njena bljeska u času kad biva upućena nama.
S različitih strana zalijeću se nametljivi značenjski
pričini u kojima je ista ta riječ ranije boravila.
Nije ista čahurica misli onoga koji riječ
šalje i onoga koji tu riječ prima u trenima
kad se jednako prihvata glas anđela s neba
i zalutali lavež uznemirena avlijskog psa.
ČITAJUĆI ĆAMILA SIJARIĆA
Kad Ćamila čitam, ja, tih, vilen, jezdim
novootkrivenoj bihorskoj zvijezdi.
Svi svjetovi naglo provriju da nervi
rodbinski se svežu k’o konci u čȅvri,
pa me puste da se opijem svjetlobom
bliskom i dalekom s Ćamilovim dobom.
Bihorci me, načas, povedu za ruku
k pitomom bespuću – tu je oporuku
sastavio Ćamil, da je priča preča
od svega živoga: priča je preteča
svem’ živom na Zemlji, Životu, i dalje –
ka zviježđu priča ljudsku svjetlost šalje!
KAD UMRE MATERNJI JEZIK
Maternji nam jezik šapuće iz groba
da, konačno, stiže i nâs ono doba
u kojem riječi nisu ni počeci
zarobljena uma, kad svi lažni sveci
motaju se oko drevnih ostavština…
Rječnici su jasla mišjih ogrizina?
U njima počeci budu završeci
konačnicā da, već ravnodušnoj djeci,
ne moramo reći da mezar ograde
iz navike puke… Jezik je sve jade
ponio sa sobom – Bogu na istinu.
Drugi znat će naći novu postojbinu?
