Hadžem Hajdarević: Dvadeset osam godina od prvog do drugog dolaska u Fojnicu

 

Hadžem Hajdarević: Večeras je s nama jedan od najznačajnijih, najvećih, najbitnijih savremenih crnogorskih književnika, Milorad Mijo Popović… Za one koji ne znaju o kome se radi, iznijet ću nekoliko riječi iz njegove bogate životne i književničke biografije. Milorad Popović rođen je 1957. godine u Lipi Cupskoj, kod Cetinja. Objavio je knjige poezije Sa trga glodara (1981), So Jude (1982), Nema više klađenja (1985), Red se polako zavodi (1987), Cetinjski ljetopis (1991), Nesigurna zemlja (2005) i Raskršća (2008), te knjige eseja Mali narod i nacionalizam, Crnogorsko pitanje, Podijeljena nacija, Njegoš i crnogorska nacija, Njegoševo naslijeđe itd. Bio sam član Žirija za izbor najbolji roman na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom jezičkom području, u okviru književne manifetsacije Cum Grano Salis u Tuzli, gdje je Milorad Popović, 2013. godine, dobio nagradu “Meša Selimović” za svoj roman Karnera. Ove godine dobio je, za roman Čovjek bez lica veliku, prestižnu Njegoševu nagradu. Tako da razgovaramo, evo, s Miloradom Popovićem, jednim od najznačajnijih i najbitnijih autora s ovih naših prostora, gotovo da ne znam odakle da počnem. S nama je trebalo da bude i, rekao bih, poluodsutni Ivan Lovrenović, trebalo je da sjedi ovdje s Miloradom i sa mnom, a ne među vama, u publici, međutim, kaže da mu je lakše i bolje šta dodati iz te pozicije, ali smatrajte da i Ivan Lovrenović sudjeluje u ovom našem zajedničkom razgovoru, kao što, na kraju krajeva, svi vi koji na bilo koji način poznajete Milorada Popovića i njegovo književno djelo sudjelujete u ovom razgovoru… Počnimo razgovor od kraja, počnimo od Njegoševe nagrade. Roman bez lica je, kažu, priča o stogodišnjoj historiji Crne Gore, gdje se, jednostavno, ogleda jedna strašna drama i vremena i prostora, nacije, ljudi i okolnosti gdje na jedan intrigantan način govori o vremenu kojemu smo i samo svjedoci. Roman je dobio Njegoševu nagradu pa možemo, ne o Njegoševoj nagradi, nego o motivima i nekim polazišnim osnovama da uopće, Milorade, ti uđeš u taj roman s obzirom na to da si tek u pedeset i petoj objavio svoj prvi roman Karnera; uskoro je slijedio i drugi roman: Čovjek bez lica.

Milorad Popović: Najprije bih vas sve pozdravio. Ja sam drugi put u Fojnici. Prvi put sam ovdje bio 1989. godine, čini mi se da je u pitanju bila ista manifestacija. Zaista mi je drago što sam ponovo došao poslije toliko godina, i što  još, uprkos raznim neprilikama, traje ovaj festival. Dakle, ja sam kasno počeo prozu pisati, pa i dalje sebe smatram pjesnikom, po nekom unutrašnjem dahu, temperamentu, osjećanju svijeta… No, uvijek sam imao želju da napišem roman. To mi je svakako, kao autodidaktu, bio još veliki izazov: da pokažem da sam ovladao komplikovanim  književnim tehnikama. Dakle, oba romana variraju slične teme i slična vremena, i slične fenomene, njihov lajt motiv je Crna Gora u 20. stoljeću. Jer, kako  je neko primijetio, istorija Crne Gore je mnogo veća od nje same. Velika i propala nadanja, vjere i zablude naših ljudi, velike ideologije i tribalni mentalitet, stvorili su mnoge kontroverze,  jedno veliko literarno polje,  koje je u našoj crnogorskoj književnosti tek malo dotaknuto. Možda, prije svega zato što je naša književnost predugo bila pod uticajem usmenih  narativa, i taj tipični  epsko-ratnički, njegoševski svijet, više je inklinirao poeziji, tako su stvorene cijele legije njegoševskih epigona – Risto Ratković, kao  nadrealista bio je izuzetak – sve do pojave socijalne književnosti. Dakle, Crna Gora prije Lalića nema ozbiljnog proznog pisca, ali on se uglavnom bavio tematikom Drugog svjetskog rata. Ostali veliki jugoslovenski pisci  koji su ponikli iz Crne Gore,  Kiš, Pekić, Mirko Kovač, Miodrag Bulatović, tematski su bili vezani za neke druge prostore.

Hadžem Hajdarević: Evo, ovdje je jedan od članova žirija za Njegoševu nagradu! Članovi su Bogomil Đuzel, Miljenko Jergović, ovdje prisutni Ivan Lovrenović, i drugi, pa bih volio, Ivane, da se uključiš i da ti sam kažeš zašto je baš Miloradu Popoviću dodijeljena Njegoševa nagrada; negdje si objavio jedan zanimljiv mali tekst u Crnoj Gori o demonizaciji Njegoša, mada se ne mogu sjetiti kad je to bilo…

Ivan Lovrenović:

Pa nema se tu šta govoriti kad je u pitanju ovaj postupak rada jednog takvog žirija i njegova odluka, sve je tu već i rečeno. Mi smo,  nisi to rekao, pa nije zgorega reći, imali  puni sastav tog žirija, i to nešto znači jer prije svega treba znati da Njegoševa nagrada  kod nas jedina koja ima taj veliki radijus, ona tretira knjige i pisce iz cijelog južnoslavenskog svijeta jezičnoga, a to znači od Slovenije do Bugarske, pa je onda po tom obrascu sastavljen i žiri. Dakle, sedam osoba, iz Slovenije je bio također romanopisac Dušan Šarotar, iz Hrvatske je bio Miljenko Jergović, iz Srbije je bio Jovica Aćin, iz Bugarske gospođa koja se zvaše, nisam trenutno pri koncentraciji, iz Makedonije veliki makedonski pjesnik Bogomil Đuzel, iz Crne Gore kritičar i novinar Simeunović i, iz Bosne, ja. Posao nam je bio jako ozbiljan, jer smo imali na stolu nekih dvadeset i jednu knjigu. To su sve knjige vrlo ozbiljne. Radilo se o svim književnim žanrovima. Trebalo je od tih dvadeset i jednu knjigu izabrati samo jednu. Postupak je išao već kako je išao, da vas sad ne gnjavim s procedurom. Meni osobno bilo je jako drago što su u širu konkurenciju za onaj najuži izbor bile ušle i dvije knjige iz ovog našeg malog nesretnog svijeta, to je roman Enesa Karića Boje višnje i roman Damira Ovčine Kad sam bio hodža, i bile su vrlo ozbiljno tretirane i vrlo ozbiljno se o njima govorilo, onako kako i zaslužuju. Da bi se na kraju sve to skupa suzilo na tri knjige, među te tri knjige je bio roman Milorada Popovića Čovjek bez lica, koji je, na kraju, odnosom glasova šest naprema jedan, to je isto važno da se kaže, jer se to u ovom slučaju dosta rijetko događa tako jednoglasno, i dobio tu nagradu. Zašto baš ta knjiga? Pa vrlo jednostavno, zato što je to knjiga koja je, s jedne strane, kako da kažem, odličan književni tekst, odlično koncipiran i izveden roman, s nečim što se u novijoj književnoj produkciji, barem kod nas, malo i zaboravilo: to je klasični roman, s velikim brojem likova, od kojih su svi manje ili više odlično profilirani karakterno i sudbinski, a neki izvanredno, kao naprimjer fascinantan je ženski lik, što je vrlo zanimljivo u cijelom tom romanu, koji se puno više  bavi ovim velikim temama političkim sudbinskim, nacionalnim i tako dalje. Dakle, s jedne strane to, a s druge strane, naravno, i to što taj roman donosi u tematskom smislu nešto novo, o tome je i rečeno nešto malo, donosi vrlo značajnu inovaciju, donosi tretman tih nekih historijskopolitičkih identitetnih tema koje se tiču Crne Gore, koje su do sada bile, pa recimo, ako ne baš pravi tabu, a ono sigurno potpuno zanemarene, prešućivane, neobrađivane teme… O tome ja ne bih govorio, bolje bi bilo da nam o tome Milorad Popović kaže nešto više. I treća stvar, što nije nimalo nevažno, jest da je Milorad Popović, i osim romana koji je predmet nagrade, autor vrlo kompleksnog opusa. Već je spomenuto koliko je njegov opus u poeziji vrlo značajan, tu su onda ta dva romana, a isto tako, u treću ruku, i njegov esejističkopublicistički diskurs koji se tiče svih ovih važnih krupnih dramatičnih crnogorskih i ex-jugoslavenskih tema, tako da je nama odluka da Milorad Popović romanom Čovjek bez lica dobije Njegoševu nagradu, gotovo da kažem, nametnula sama od sebe. U tom smislu posao nam nije bio težak. Sve ono prije bilo je teško i ozbiljno, ali odluku nije bilo teško donijeti. Cijela ta pojava naprosto se nametnula sama od sebe kao kako da kažem bogom dan izbor za Njegoševu nagradu ove godine.

Hadžem Hajdarević: Inače, taj roman mnogi su ocijenili kao svojevrsnu, uvjetno kazano, historiju Crne Gore i Jugoslavije dvadesetoga stoljeća. Svi ovdje čuli smo koji je naslov romana: Čovjek bez lica. Šta je za tebe taj “čovjek bez lica”?

Milorad Popović: Ja sam ga vrlo ambiciozno zamislio, u strukturalnom pogledu, kao slojevite porodične sage, sa povremenim povijesno-političkim reminiscencijama,  mnoštvom karaktera i sudbina u vremenima ratova, revolucija, ilegalnih pokreta… Dakle, jedan nivo priče je eminentno istorijsko-politički. U fokusu su tri crnogorske generacije, od stvaranja  Jugoslavije do njenog sloma. Roman počinje 8. oktobra 1989. godine – početak antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, koja simboliše propasti ideologija, komunističke i jugoslovenske, propasti familija i pojedinaca, što je za književnost klasična, i uvijek zahvalna tema. Priča se u drugom poglavlju retrospektivno vraća na vrijeme kraja crnogorskog kraljevstva i stvaranja Prve Jugoslavije, i dalje se nastavlja, kroz opisivanje  međuratnog perioda, Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti, sve do naših dana. A drugi nivo priče je više kafkijanski, dakle, svojevrsno otuđenje u jednom  rigidnom i  moćnom, i naizgled vrlo kompaktnom ideološkom sistemu, i to se očitovalo upravo kroz sudbine ljudi koji su činili srž tog sistema, koji su radili u tzv. tajnoj policiji, koja je čuvar poretka, čuvar ideologije i komunističke vjere. Glavni lik Šćepan Dragišić je na neki način junak apsurda, koji svoj mračni doušnički posao radi entuzijastično, bez niskih motiva, s monaškom posvećenošću. On, naime, pravi svoju  osobnu kartoteku mogućih i stvarnih neprijatelja sistema, mimo samog sistema zvaničnih policijskih dosijea, jer nema dovoljno  povjerenja ni u svoje kolege, koje je izvitoperila vlast i moć ili su pritajeni ideološki neprijatelji  ubačeni u Službu. On je ustvari samozamišljeni čuvar poretka, koji je spolja neugledan, pomalo nastran lik. Njegov pandan, drugi glavni lik, Borko Daković, koji se provlači kroz cijeli roman takođe je udbaš, ali priroda potpuno suprotna njemu:  animalni tip kockara, ubice, silovatelja itd. Međutim, među njima postoji vrlo živa i  čvrsta veza koja traje do kraja. Na taj način sam, kroz očigledne karakterne i psihološke podvojenosti likova pokušao graditi i nijansirati različite  mentalitete i ideologije kroz koje je prolazilo crnogorsko društvo u 20. vijeku.

Hadžem Hajdarević: To su kritičari samo branili i primijetili da, što je danas Ivan rekao za Skendera Kulenovića, taj autobiografizam. I taj autobiografizam je naročito istaknut u tvom prvom romanu Karnera, u kojemu si ti zapravo na neki način opisao stasavanje crnogorske nacije, crnogorske države… Ono što biste, ovdje prisutni, morali znati jest to da je vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, sav ovaj balkanski užas, da je sve to Milorad Popović proveo u egzilu. Pa da ne bismo sada o romanu Karnera, bilo bi dobro da čujemo o devedesetim godinama i poziciji Milorada Popovića koji je, inače, to sam propustio reći kad je u pitanju njegova biografija, bio aktivan bokser, bavio se boksom, onda je čak u nekim intervjuima isticalo da je bio krupije u kazinu, i još je čuvao red u  diskobarovima, itd., dakle, bio zaštitar, što bi se danas reklo. U svakom slučaju tvoja pozicija, Milorade, te devedeset i prve godine, nakon svega onoga što je najavljivano u bivšoj Jugoslaviji, bila je apsolutno autentična…

Milorad Popović: Za ovo vrijeme između ova dva moja dolaska u Fojnicu, a to je dvadeset osam godina, nama se desilo više takozvane istorije nego što se u nekim ozbiljnijim društvima i sređenijim zemljama, događa u dvije stotine, u tri stotine godina, tako da mi danas još uvijek nijesmo svega dokraja svjesni: svih bitnih elemenata i fenomena koji su uzrokovali posvemašnji društveni i politički rasap.  Ja sam tek posljednjih godina počeo, s izvjesne distance, osvještavati što se to sve dogodilo: taj koloplet ludosti, iracionalnosti, tragedija ličnih i društvenih, itd., pa sam tek onda počeo pisati prozu. Moja pozicija pisce-posmatrača i savremenika utoliko je kompleksnija jer sam u svijet literature ušao  iz jedne autsajderske socijalne sfere dječaka iz radničko-seljačkog miljea koji se morao dokazivati na ulici, i čija se sudbina u većini slučajeva kretala između bavljenja sportom i podzemlja. Imao sam možda imao malo više sreće od drugih iz mog miljea, a to da  nijesam zaglavio u kriminal ili neku drugu vrstu bijede moram zahvaliti tome što sam  otkrio ozbiljnu književnost. Počeo sam ozbiljnu literaturu čitati dosta kasno – poslije osamnaeste godine –  i to manijakalno, po dvadeset sati dnevno. U Karneri sam malo dotaknuo taj svijet podzemlja, kojemu  inklinira boemija sa dekadentnim pogledom na svijet, i moja prvobitna intelektualna stremljenja bila su izrazito  solipstitička, čak nihilistička. Moji prijatelji, takozvani žestoki momci, bokseri, kockari, šaneri, mangupi raznih vrsta, prezirali su nacionaliste.  Ali, čovjek često jedno sanja a drugo mu se događa. Negdje početkom osamdesetih, nakon što sam objavio prvu knjigu, upoznao sam se sa grupom, u to vrijeme mladih ljudi koji su djelovali  oko Književne omladine Cetinja, a potom Književne opštine Cetinja, među kojima su bili najzapaženiji Mladen Lompar i Slavko Perović. Meni je ovo upoznavanje umnogome odredilo buduću sudbinu, jer sam otkrio neke važne stvari koje su se ticale i moje uže porodice. Naime, samo sam maglovito nešto bio načuo o pobuni Crnogoraca protiv ukidanja crnogorskog kraljevstva i o Božićnom ustanku 1918, i tek nakon druženja sa Slavkovim ocem, piscem Vukašinom Perovićem, profesorima Vojom Nikčevićem, Dragojem Živkovićem i Dušanom Gvozdenovićem, zainteresovao sam se za tu skrivenu istoriju, pa sam između ostalog saznao da je moj đed Boško, koji je živio u Argentini, gdje se rodio i moj otac, bio politički emigrant, koji je poslije sloma Božićnog ustanka pobjegao iz cetinjskog zatvora Bogdanov kraj. U tom našem angažmanu bila je otkrivalačka strast, a i pomalo mladalačkog egzibicionizma, jer nam je imponovalo da nas većina građana gleda kao neke eksentrike, koji su se, eto, osmjelili da preispituju oficijelnu istoriografiju i ideologiju. S druge strane, kako to mladost često nosi, mi smo intuitivno osjetili da su neke ideološke mantre dotrajale, i osnovali smo časopis Ars, koji smo  grafički i sadržajno koncipirali drugačije od ostalih časopisa i revija. Pokušali smo inaugurisati jednu novu poetiku i kritički pristup aktuelnim pitanjima u kulturi i idruštvu, i okupili  širok krug saradnika, od Pekića, Daviča, Šalamuna, Đuzela, Vlada Gotovca, Debeljaka… i to je zasmetalo ondašnjoj titoističkoj vlasti pa su zbog, kako su to krstili ideološkog zastranjivanja, nacionalizma i liberalizma, na sjednici  Predsjedništva CK Crne Gore i Predsjedništva Republike Crne Gore odlučili da zabrane rad Književne opštine Cetinja. Već naredne godine došla je AB revolucija i mi smo branili titoističko rukovodstvo, jer oni, za razliku od Miloševićevih pristalica nijesu zagovarali  nacionalne sukobe i rat. U početku nas je bilo svega  dvadesetak ljudi, kasnije je kako je velikosrpski nacionalizam bio sve brutalniji i očigledniji, naročito poslije napada JNA i rezervista na Dubrovnik, ova skupina narastala… Međutim, moja politička stranačka karijera završila se prije nego  što je počela, jer sam se sa Slavkom Perovićem, koji je bio lider Liberala i moj kućni prijatelj, na prvom osnivačkom sastanku LSCG, posvadio oko nekih taktičkih i kadrovskih pitanja. Nastavio sam svoje aktivnosti protiv velikosrpske politike kroz organizacije koje smo ad hoc osnovali, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, PEN klub, ali tadašnji KOS, službe bezbjednosti, imali su neke indicije da se  bavim  ilegalnim rabotama, da spremam neki otpor, itd., i pokušao je da me ubije lokalni kriminalac, saradnik KOS-a, u jednom kafiću u centru Cetinja…

Hadžem Hajdarević: Baš tako, baš direktno, da te ubije?

Milorad Popović: Sticajem okolnosti nije uspio, jer te noći  kafić je bio pun mladoga svijeta: on je jedno vrijeme sjedio sa nama, pili smo alkohol, a onda je neopaženo  otišao u svoj stan preko puta kafića i  uzeo lovačku pušku. Bio je lovac,  veoma vješt, opalio je prvi metak u plafon, da bi se ostali oko mene razbježali. Međutim, u međuvremenu je sa strane na njega skočio  moj prijatelj Rasko Adžiahmetović,  savladao ga i uzeo mu pušku. Poslije samo mjesec dana poslali su drugoga, mojega komšiju, vrsnika, druga iz djetinjstva, koji je  bio  kriminalac i kiler KOS-a, kojemu je naređivao neki Slovenac, pukovnik, čiji je sin, zajedno s mojim komšijom, takođe obavljao prljave stvare za tu službu. On mi  je  rekao da je dobio naređenje da me ubije. Još je rekao: Ja to nijesam htio, izmisliću nešto da me spriječilo, ali će oni poslati drugoga, i ja sam, poslije toga, preko Bosne umakao u Hrvatsku, poslije sam često putovao u Albaniju, Italiju, Austriju, Mađarsku. Dolazio sam i nekoliko puta inkognito u Crnu Goru. O tome  u Karneri govorim kroz neke likove…

Hadžem Hajdarević: Kad je u pitanju taj roman, Karnera, ima jedan sjajan esej Miljenka Jergovića gdje govori o poetici poraza. Znamo da neko epsko herojstvo, kako bih rekao,  herojstvo koje postoji prema postojećim mitskim obrascima, karakterizira crnogorski prostor. Miljenko Jergović primjećuje da si ti zapravo onaj koji nastoji afirmirati poraz kao neku vrstu katarze i mogućnosti da se iziđe iz svih mogućih tjesnaca povijesti. Govori da si ti, recimo, bliži Laliću negoli nekoj njegoševskoj struji, da, zapravo, tvojom pojavom i pojavom, naravno, Mladena Lompara, kao i nekih drugih autora, dolazi do jedne impresivne crnogorske tradicije koja jako dobro funkcionira na današnjem južnoslavenskom prostoru. E sad bih volio da kažemo nešto o Karneri. Karnera, da ne bih ja prepričavao sadržaj romana, govori o bokseru koji je, jednostavno, velik u porazima a ne u pobjedama.

Milorad Popović: Pomalo čudno je nastao taj moj roman prvijenac. Prije toga sam pisao jednu dugu  ambiciozno zamišljenu prozu: najmanje godinu dana, vjerovatno i više. U jednom trenutku sam shvatio da  to ne umijem završiti, da sam fabulu zamislio preambiciozno, previsoko, isto kao pjevač koji počne pjevati previsoko a onda izgubi glas, i onda sam to u kompjuter stavio u dilit, kako se to zove, izbrisao sam sve to. I onda, očajan, počeo sam da pretresam neke stare fascikle koje su mi zaostale neđe pred rat,   bio sam ih zagubio kako sam se selio lijevo desno, i nađem  u njima jednu priču koju sam bio objavio u Pobjedi sredinom osamdesetih godina… Ranije su  dnevni listovi imali  rubrike  kratkih priča. Priča se zvala Karnera, i ja onako, u očaju, ukucam taj tekst, i potom  počnu da mi naviru ideje. To je priča o bokserima. Ja ne znam svijet koji je sličniji pjesnicima, mislim na prave pjesnike, ne na stihotvorce, estradne folirante, nego što su bokseri. Njihov svijet je tako tragičan, čist, i neuklopiv u socijalnu sferu. Imao sam, eto, potrebu da na neki način taj svijet palih anđela koji smo voljeli i u njega polagali velike nade osvijetlim  i prikažem  bez patetike. Naime, to su sve bili marginalci, ljudi iz najnižih socijalnih slojeva, neobrazovani, koji u jednom trenutku života preskoče deset stepenica i imaju  kratki period  nekakvog sjaja životnog, velike popularnosti, i kasnije, kad već oslabe,  omatore, svi dignu ruke od njih, i oni se pogube i postanu teški i sebi i drugima … Evo, danas čitamo o Benešu, velikom, divnom čovjeku, čitali smo i o Parlovu, koji je bio sportski vitez, znao je cijelog Tina napamet, čuli smo i za tragičnu sudbinu Aziza Salihua, kojeg sam dobro poznavao… I mnogi drugi.  To mi je bio jedan dio   moje mladosti: intimne priče o svijetu koji sam volio, kojeg sam saosjećao, a drugi je bio ovaj crnogorski, istorijski i savremeni i, treći, naravno, taj autobiografski,  emigrantski. Koji mi je takođe važan, jer  da se nijesam našao tamo đe sam bio devedesetih godina, recimo, ne bih znao ništa napisati o Albaniji, zemlji koja se u tom trenutku otvorila poslije pedeset godina željezne zavjese. Ovo je bilo jedno neobično i dragocjeno iskustvo.

Hadžem Hajdarević: U Bosni se voli govoriti o piscima kao o onima koji sudjeluju ili ne sudjeluju u vremenu u kojemu žive. Ono što si ti opisao je ipak sudjelovanje u vremenu u kojem se živi na koji način ipak odnos autora i, hajde da kažem, vlasti, jer znam da si ti više puta u svojim intervjuima upravo govorio protiv jedne rigidne, naopake, populističke pozicije vlasti naprema autora, pa da nešto progovorimo u tom kontekstu.

Milorad Popović: Vidite, ima tu još  jedna kontradikcija. Ja sam  ne trpim autoritete, ali ne volim ni da  drugima namećem  svoju volju, jer sposobnost kritičkog posmatranja svijeta najviši je zadatak kojemu čovjek treba težiti.  Ali, kad je riječ o ovom mom angažmanu u vezi crnogorskog pitanja, to sam ahvatio kao nešto sasvim lično, kao odbranu sopstvene časti. Nacionalnih Crnogoraca danas ima dvjesta sedamdeset osam hiljada, prema posljednjem popisu stanovništva. To je, dakle, minorna populacija, koja je gotovo statistička greška: nedovršena nacija, koja se  još u potrebnoj mjeri nije konstituisala, i stoga se još uvijek ne može se reći da je održiva. Ideja o punom crnogorskom subjektivitetu revitalizovala je gotovo ni iz čega: već sam kazao da prije trideset godina časa nije bilo ni dvadeset ljudi koji je razmišljalo na meni sličan način. Sticajem okolnosti  stvorili smo nezavisnu državu, ali ona je slaba, bez snažnih institucija i postojane samosvijesti. Zato ne mogu da se distanciram od javnog angažmana, iako  bih to htio, kao što ne bih se mogao odreći slabog i nezaštićenog djeteta. Da ovo nije prazna priča najbolje se može vidjeti iz činjenice da je ključna institucija u nezavisnoj Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva, koja gazduje nad više od šesto bogomolja, uz to negira  crnogorsku naciju, crnogorsku kulturu,  crnogorsku državu. Ja sebe ne smatram nacionalistom, jer nacionalisti gledaju unatrag i propovijeaju status quo, ali ne mogu da zatvorim oči pred faktima da se još uvijek bije žestoka bitka oko nekih elementarnih ljudskih prava, koja su eminentno u kulturnoj i identitetskoj sferi, ali su i par excellence politička. Crna Gora može funkcionisati kao građanska multikulturalna  država samo ukoliko su nacionalni Crnogorci njena stožerna stožerna nacija, jer u nekom trenutku, prilikom šire regionlane ili evropske krize, može se desiti njena bosnizacija. Da i oni entiteti koji su od samog nastanka višestranačja podržavali crnogorski državni subjektivitet, u nekoj novoj regionalnoj ili evropskoj krizi, u nedostatku  postojanog autohtonog kulturno-nacionalnog subjekta koji nema alternativu, mogli bi potražiti i druge opcije i okrenuti se prema svojim maticama. Od samog početka znao sam kroz kakve teškoće, osporavanja i opasnosti će  prolaziti oni koji istrajno zastupaju prava jedne tako male i osporavane populacije, iznutra podijeljene i bez strateškog saveznika, ali ni u ednom trenutku nijesam sebe vidio u nekoj drugoj ulozi. To jednostavno nije sukladno mom biću i osjećanju stvari.

Hadžem Hajdarević: U tom smislu si na meti raznih napada, raznih lobija onih  koji na bilo koji način pokušavaju da te ospore. I ova Njegoševa nagrada bila je od strane nekih pisaca dotle je išlo da su govorili da treba ustanoviti nagradu “Milorad Popović”, pa je dati Njegošu. Tako je pisalo u Monitoru. 

Milorad Popović: Dakle, kad je u pitanju  Njegoševa nagrada kod Crnogoraca postoji posebna osjetljivost, jer ko god je, što bi se  rekli,  mrčio pero u Crnoj Gori nije se mogao sačuvati napasti da se u jednom času sebe ne uporedi  sa Njegošem, ili da  zamisli  da je on taj koji je prvi do njega.  Tako da i  činjenica da niko od Crnogoraca koji su većinu života proveli  u Crnoj Gori dosad nije dobio ovu nagradu dosta govori o tom mentalitetu. Dakle,   ko god da je dobio tu nagradu ne bi mogao izbjeći izvjesne neprijatnosti i pitanja: zašto baš on, kako on, a ne ja. Što se mene tiče, tu postoje još neke posebne patologije, sasvim lične prirode, a vezana je za samu fabulu romana. Riječ je, naime, o jednom novom crnohumornom zapletu o kojemu bi se mogao napisati novi roman: marginalni lik u romanu, špijun UDB-e Cole Novičić, alias Jevrem Brković, pokrenuo je akciju, zajedno sa svojim sinom urednikom kulturne rubrike u listu Vijesti, da se na svaki način osujetim kako ne bih dobio tu nagradu. S obzirom da se spekulisalo da je Čovjek bez lica jedan od favorita,  iz očaja su smislili jedan bizaran prijedlog da žiri Njegoševu nagradu dodijeli Radovanu Zogoviću, koji je umro prije trideset godina, premda ova nagrada ima svoj statut koji propisuje da u konkurenciju ulaze djela napisana u posljednje dvije godine!? Posebnost ove nušićevske, tačnije beketovske bizarnosti je u tome što špijun iz romana organizuje peticiju koju šalje predsjedniku Vlade koji je svojevremeno bio  šef tajne policije.  Ustvari, Cole Novičić, odnosno Jevrem Brković, u romanu je  potpuno marginalan lik, jer meni je njegov žrtva, Vjećeslav Čižek, fascinantna figura o kojemu bi se mogao napisati poseban roman. On je bio idealista, anarhista, koji je pobjegao iz Crne Gore u Beograd, jer je u Omladinskom pokretu, mimo znanja glavnog urednika, napisao  uvodnik “Da li je Đilas laburista”. Štampari slovoslagači su ga  prijavili policiji, i on je pobjegao u Beograd, i našao utočište kod ovoga nesrećnika koji nije bio student, ali mu je UDB-a plaćala sobu  da špija  u studentskom domu. Čižek koji je bio mlad i naivan čovjek,  dadne mu svoje satirične pjesme da pročita. Jedna pjesma se zvala Glava, to je ustvari katren: Svako od nas po jednu da ima/ a s kojim pravom/ nije li dosta/  narod sa jednom glavom. To je  Jevrem protumačio kao aluziju na Tita, i kad je Čižek zaspao, doušnik mu ukrade pjesme i odnese ih u policiju. Čižeka uhapse, osude ga dvije godine zatvora. Jevrem je bio glavni  svjedok tužbe. Čižek, kasnije, trpi  golgotu, pogotovo njegova familija koja se seli u Sarajevo. Nakon dvije godine, i on je došao  u Sarajevo. Familija Čižek je iz Češke ili Slovačke porijeklom, a živjeli u u Boki, u Đenovićima. On je u Sarajevu završio fakultet, predavao   godinu-dvije u nekoj srednjoj školi i onda je  pobjegao u Njemačku, gdje je pisao vrlo oštre tekstove protiv Tita. Ali, Udba ga je i tamo stigla. On je održavao vezu s  nekom koleginicom sa fakulteta koja je takođe bila doušnik: Sreten Asanović, koji je s Čižekom učio učiteljski školu u Herceg Novom, pričao mi je da su njegovog druga voljele žene. Bio je neobičan lik, poluslijep, s mrenom preko jednog oka, ali neobično harizmatičan. Udba je, dakle, preko profesorke Sarajke saznala da Čižek putuje na neki simpozijum u Italiju, u nekom gradiću na jezeru Komo, u Italiji, i presretnu ga na strada del sole, kidnapuju ga, stave  u gepek, dovedu u Jugoslaviju, gdje su ga  osudili, mislim, na trinaest godina zatvora, da bi tek osamdeset osme godine bio pušten na slobodu. Heinrich Böl je bio predsjednik njemačkog PEN-a; i na političke intervencije, iz Njemačke i iz drugih zemalja, pisali su peticije jugoslovenskim vlastima, da ga kao “zatvorenika savjesti”, puste iz humanitarnih razloga, jer on je već bio potpuno oslijepio u zatvoru. U međuvremenu je u Njemačkoj dobio neku socijalnu penziju, upoznao jednu Hrvaticu iz Senja, i vratio se u Hrvatsku krajem devedesetih godina. Drago Kastratović i ja smo ga jednom posjetili u Zagrebu. Ubrzo se vratio u Njemačku, gdje je umro naredne godine. Bio je razočaran u novu Hrvatsku. On je prvobitno bio samo ljevičar, kasnije je postao nacionalista, ali se nije odrekao mladalačkih socijalističkih ideja. Žena ga je sahranila u Senju. Dakle, njegov špijun Jevrem i špijunov sin Balša, decenijski stranački ministar kulture u sjenci i pisac u sjenci Goranovića, Spahića, Nikolaidisa, koji mi je svojevremeno posvećivao pjesme i pisao hvalospjeve o mojoj poeziji, glavni su inicijatori  cijele te  hajke koju su vodili na jednako bestijalan denuncijantski način kao što se to radilo prije šezdeset-sedamdeset godina kad su ljude slali na robije zbog izrečenog mišljenja. Tako su insinuirali i da je Milo Đukanović sve to aranžirao oko Njegoševe nagrade, vjerujem da on nije imao predstave kad se dodjeljuje nagrada niti  ko je bio u žiriju. On je čovjek biznisa i politike, koji se ponekad  pojavi na  pozorišnoj premijeri, i to uglavnom zadovoljava njegove duhovne potrebe, kao uostalom i većinu  ostalih političara  tranzicionog neoliberalnog kapitalizma. S druge strane, razumljive su bile negativne reakcije iz velikosrpskog kruga, u čije kolo se bio uključio i Muharem Bazdulj, prije svega zbog moje besjede o Njegošu, koja negira simplifikovano posmatranje Njegoša kao Kosovskog osvetnika,  kako bi Andrić rekao, zavjetnog čuvara kosovske misli.

Hadžem Hajdarević: Malo prije si spomenuo da su iz Crne Gore ponajveći pisci ovih prostora, spomenuo si Pekića, Kiša, Kovača, Lalića, Bulatovića… Kako crnogorski čitalac, ako je Crnogorac, još ako je malo nacionalno podgrijan, kako on doživljava to svojatanje pisaca od strane drugih nacionalnih kanonizatora? Kakav se ima uopće odnos prema tome?

Milorad Popović: U Crnoj Gori je u tom pogledu, u kontekstu nekakve nacionalne klasifikacije književnosti, potpuna je konfuzija, što je uostalom karakteristično za takozvane podijeljene nacije.  Dakle, crnogorski nacionalizam nije ideološki profilisan kao recimo hrvatski ili srpski nacionalizam, on više egzistira u jednom emotivnom diskursu nego kao koherentna doktrina određenih kulturno-istorijskih i duhovnih vrijednosti. Riječ je o okasnjelim nacijama, to Bošnjacima mora biti poznato, jer su i Bošnjaci do rata imali tu nacionalnu dvojnost, čak trojnost u poimanju sopstvenog identiteta… Istorijski gledano, Crna Gora ima više atributa za naciju nego mnoge južnoslovenske nacije, ali jednostavno se nije stvorila kritična masa ljudstva i pameti da se u modernom smislu konstituiše. Nacija, to jest  politički narod, prije svega  je kulturološki konstrukt, a ne etnogentska tvorevina, krvna plemenska zajednica. Stoga meni je legitimno da Pekića, Bulatovića, Kiša, itd., smatramo i crnogorskim i srpskim piscima, kao na primjer što je ova polivalentnost legitimna i u klasifikaciji Andrića, Kovača, Selimovića, Desnice, koje dvije ili čak tri nacionalne književnosti štokavskog jezika s pravom smatraju dijelom svoje kulturne baštine.

Hadžem Hajdarević: Ivane, volio bih da mi ti pripomogneš imaš li ti neko dodatno pitanje?

Ivan Lovrenović: Nemam! Ja sam rekao što je bilo do mene.

Hadžem Hajdarević: U svakom slučaju s Miloradom Popovićem može se jako dugo razgovarati, ali, evo, da se opet vratimo na neke Popovićeve biografske momente. Ti si u životu sreo različitih ljudi, mnogo različitih ljudi u mladosti, bio si zaštitar u kazinu, danas si jedan od najvećih i crnogorskih i eks-jugoslavenskih autora… Na koji način ti uopće doživljavaš svoju poeziju kao pisca crnogorskog jezika i općenito kao pisca na ovim prostorima? Ima nešto, što sam ja susreo i u opservacijama o tvojoj poetici mlade crnogorske pjesnikinje Dragane Tripković, da ti jako sumnjaš u sve što napišeš, ali u isto vrijeme itekako vjeruješ u vlastitu riječ. Malo djeluje paradoksalno, ali vjerujem da u tome ima istine da jako sumnjaš u to što napišeš i da, u isto vrijeme, vjeruješ u to…

Milorad Popović: Ja mislim da je sumnja najpouzdaniji dokaz da čovjek još uvijek ima zdravu pamet. Onoga časa kad sebe vidite kao živi spomenik,  monument,  treba da se ozbiljno zabrinete. Ipak,  ja sebe danas ne mogu  da zamislim bez književnosti. Vjerovatno, ne bih bio živ da se nijesam susreo s literaturom… Čovjek koji mi je preporučio prvu ozbiljnu knjigu bio je jedan moj pajtaš s kojim sam išao na kocku. On je  osjetio  u meni  silni bijes i neosviještenu strast za poniranje u ambivalencije ljudskog bića i postojanja, i dao mi je roman Zločin i kazna Dostojevskog. Dok sam čitao, tačnije gutao tu jedinstvenu romanesknu psihološku dramu, otvarale su mi se neke spoznaje koje koje sam bio duboko zatomio a nijesam ih umio artikulisati, i to je do danas bio moj najintenzivniji duhovni doživljaj. Poslije sam, kako je to obično kod autodidakta, čitao  potpuno nesistematično, po nekoj intuiciji, što je dobro i loše. Dobro je zato što ne morate mozak opterećivati brojnom školskom lektirom koja vam neće koristiti u životu, a loše je što određene zanatske vještine koje vam daje redovno obrazovanje morate sami dugo i mukotrpno usvajati i  njima ovladati. Da pokušam rezimirati, sumnja je stvar moga karaktera, da budem iskren, i mojih ambicija da se upoređujem s onim što je bolje od mene. Ja sam se uvijek pokušao ravnati prema ljudima koji su bolji od mene. Dakle, u književnosti nije nikakav uspjeh biti  najbolji u svom selu,  u plemenu,  u Crnoj Gori; ukoliko to nije relevantno u  univerzalnijem značenju. Možda i zbog toga još nemam jasnu sliku koliko  vrijedi to što pišem niti kakva će sjutra biti recepcija mojega rada.

Hadžem Hajdarević: Ono što je važno ovdje istaknuti jest tvoja puna autorska i ljudska otvorenost, tako da ja ne znam pisca koji ima više prijatelja iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine od tebe. Gotovo pa si razgranao tu neku svoju vlastitu mrežu prijateljstava, što se najviše ogleda po izdavačkoj djelatnosti u okviru časopisa Ars, a i Otvorenog omladinskog kulturnog foruma, tako si objavio i Lovrenovića, i Slobodana Blagojevića, i Milu Stojića, evo, i Hajdarevića, i Ahmeda Burića, mnoge autore iz Bosne i Hercegovine i, kako se često kaže, iz regije… Na koji način volio bih ti razumijevaš ovaj ukupni zajednički jezički prostor u književnome smislu?

Milorad Popović:  Jezik  determiniše sve ostalo. Pogotovo naše ljubavi i mržnje. Što se tiče mog posla u izdavaštvu, ja sam u tome pomalo skojevac. Naime, imate dvije vrste izdavača: jedni, koji od toga prave biznis uprkos svim nepovoljnostima, zbog malog prostora, kulturnih navika, siromaštva,itd., i drugi, koji još imaju izvjesne ideale, umišljenost o nekoj svojoj misiji. Prvo, ja volim knjige; drugo, smatram da je taj posao za jedan neizgrađen, zapušten prostor, kao što je Crna Gora, od posebne važnosti…  Dakle,  ovi moji impulsi su posljedice onoga o čemu smo malo ranije diskutovali. Jednog dominantnog osjećaja nemoći da mijenjam svijet i s druge strane osjećaja zadatosti da makar u svom vrtu nešto pokušam urediti. Ali, već sam umoran, ne toliko fizički, koliko ispražnjen od saznanja da sam svih ovih godina uz objavljivanje knjiga stekao, više od svega ostalog, neprijatelje, nerazumijevanja, predrasude. Bilo bi  prirodno da ovo što sam radio prepustim nekome mlađem, ali teško je u jednoj osobi, među tako malo kreativnih ljudi, pronaći manadžera i književnog znalca. Neko ko će se moći i htjeti, za male pare, hrvati sa siromaštvom i prostotom crnogorskom. Žao mi je da nestane sve što smo ovih nekoliko decenija stvarali, ali, opet imam pravo da se  ovo malo aktivnih godina što mi je preostalo više posvetim pisanju, da pokušam napisati još dvije-tri knjige.

Hadžem Hajdarević: U pitanju je dosta bogata biblioteka. Ima, naravno, i nekoliko knjiga Marka Vešovića, njega ne spomenuh u onom nabrajanju kad su u pitanju izdanja Otvorenog kulturnog foruma (OFK). Bilo bi dobro da znamo šta trenutno Milorad Popović piše… Je li nova knjiga neki novi roman u planu? Vidim da uglavnom izdaješ u Hrvatskoj, kod Seida Serdarevića, u “Frakturi”. Zašto? Idu li to neka zajednička izdanja crnogorsko-hrvatska?

Milorad Popović: Ja sam to prvo počeo sarađivati sa Nenadom Popovićem, odnosnom “Duriuxom”, koji je naslutio da u Crnoj Gori, prije toga i u BiH, postoji  književni potencijal koji treba afirmisati. Zaista, prvi put u posljednjih stotinu godina, od kako postoji ozbiljnija književnost u Crnoj Gori, krajem prošlog stoljeća pojavila se jedna grupa pisaca koja  svojom lektirom i senzibilitetom nije bila provincijalna  poput ranijih generacija pisaca – iako smo i među starijim piscima imali snažne individualnosti –  koji su stvarali u Crnoj Gori. Tu mislim prije svega na Nikolaidisa, Spahića, Goranovića, Radulovića, Bečanovića, pa  mladu pjesnikinju Tripković. Svorena je  jedna ozbiljna grupacija kojoj je bila potrebna pomoć. Pošto se moj prezimenjak povukao iz izdavaštva napravio sam nekoliko zajedničkih izdanja sa Serdarevićem, koji je danas možda najozbiljniji izdavač na zajedničkom četvoroimenom jeziku. Zagrebačke suizdavače sam birao jer, uprkos svemu, tamo se štampaju najbolje knjige. Moram još kazati da imamo zajednička izdanja i sa sarajevskim Buykoom. S beogradskim izdavačima dosad nijesam radio, jer njihovi veliki imaju svoje filijale u Crnoj Gori, i mene smatraju antisrbinom, a oni alternativni nemaju finansijske moći. Ova saradnja sa izdavačima i piscima iz regiona za nas je veoma važna, jer Crna Gora nema produkcijskih, marketinških ni prevodilačkih resursa da bi napravila ozbiljnu recepciju neke vrijedne knjige.

Hadžem Hajdarević: U tom smislu bio si angažiran u nekim malim radionicama, onda u razgovorima s mladim autorima… Kako je sve to organizirano?

Milorad Popović: Svašta smo radili u ovih trideset godina. Ja sam postao pravi kulturtreger; to je nešto što sam najviše prezirao u mladosti. Počeo sam ličiti na one ljude koji su vodili domove kultura u vrijeme komunizma. Što se tiče pisanja, sad sam napravio izbor tekstova u posljednjih trideset godina. Prvi tekst je iz osamdeset sedme godine a posljednji o mitropolitu Amfilohiju, koji sam završio sam prije par mjeseci. Možda će nekome biti interesantno, čisto fenomenološki, da se podsjeti kako se kretala  ta cijela naša priča, pa i one kontroverze koje su konstruisane oko mene. Pa i da  vide, oni koji su zaboravili, ili se možda još nijesu bili ni rodili, jesam li nešto mijenjao u osnovnim ideološkim i moralnim načelima. Čitalac bi takođe mogao biti zatečen da se toliko stvari promijenilo,  tri puta se mijenjalo ime države, a da su ključne ideološko-političke teme ostale iste, jednako beznadežno ostrašćene i nepomirljive. Ipak,  već godinu dana intezivno se pripremam  za jedan novi roman koji bi bio vjerovatno trilogija: u prvom planu bi bilo Cetinje devedesetih godina. Cetinje tih godina liči na jednu  markesovsku  priču. Ja sam  devedeset treće godine došao, ilegalno,  preko Albanije u Crnu Goru. To je, dakle,  vrijeme onih najgorih četničkih orgijanja. Na  glavnoj cetinjskoj ulici koju  znaju Ivan i Hadžem: to je uska ulica,  još iz doba knjaževine Crne Gore, u kojoj je  dosta kafića, bila je muzika puštena do daske, i najglasnije su se čule dvije pjesme, kao izraz inata: ČavoglavePoljem se širi miris ljiljana… To je bilo Cetinje, jedna enklava inata, to jest otpora bjesomučnoj mržnji i nečovještvu u tom  užasu, u moru primitivizma, šovinizma, kleronacionalizma. Osjećam  obavezu da to literarno opišem, pa viđećemo hoću li  uspjeti.

Hadžem Hajdarević: Žao mi je što nismo malo više razgovarali o poeziji. Dok si govorio da ti je djed emigrirao u Argentinu, sjetio sam se jedne tvoje pjesme da nikad nećeš otići u Argentinu. Čitava tvoja poezija je neka vrsta nedefinirane nostalgije. Ima jedna lijepa definicija o nostalgiji od Tarkovskoga: Nostalgija je žal za neostvarenim! Tako bismo mogli, iz tog nekog ugla, čitati Popovićevu poeziju. Ja ne znam je li to moguće, ali volio bih da ovaj naš razgovor završimo jednom tvojom pjesmom. Imaš li šta kod sebe?

Milorad Popović: Ne, nemam ništa!

Ivan Lovrenović: Zato imam ja jednu pjesmu, onu najvažniju. Sad ću ti je dati, pa je ti, Milorade, pročitaj.

Milorad Popović: Dakle, riječ je o noći poslije proglašavanja rezultata referenduma 2006. godine. Ja sam bio s društvom u “Karveru”, u knjižari moje bivše žene. Bio je tu neki neki mladi svijet i među njima su bili najupečatljiviji trojica Baska ogrnutih baskijskim zastavama. Odjednom, kad se obznanio rezultat koji  je bio dosta tijesan, jer je trebalo 55%, a ja mislim da su suverenisti dobili  55,5%, to jest, dvije ili tri hiljade glasova  je odlučilo o tome da je Crna Gora povrnula svoju istorijsku državnost, i onda je nastala ludnica. Rijeke ljudi su se valjale podgoričkim ulicama: oni koju nijesu bili za to da Crna Gora bude samostalna i suverena, vjerovatno su sjeđeli kući i tugovali. Međutim, meni su ta masa i buka  odjednom zasmetali i poželio sam da budem sam. Krenuo sam kući, a moj stan je  dosta blizu tadašnje Vlade. Dok sam prolazio raskrsnicu prema Vladi vidio sam da tamo trči masa svijeta, najviše onih koji su do juče nas progonili zbog zalaganja za samostalnu državu … I, eto, tako je nastala ova pjesma koju  sam posvetio Mladenu Lomparu, mom starom cetinjskom drugu, iz prvoboračkih vremena borbe za nezavisnost.

22. maj 2006.
Mladenu

Ovu bitku smo počeli nas nekolicina
Beznadno
s viškom častoljublja.
Pobjednici su sinoć
slavili u Vladi
mi smo pili sa svjetinom
ogrnuti baskijskom zastavom.
Danas smo prespavali
a sjutra ćemo biti pali borci
premda još živi.
(Rasko je jedini ubijen).

Opet su pobijedili oni
koji su nas progonili
s našom idejom
ovoga puta.
Nas nekolicina nigdje
nijesmo mogli pobijediti.
Ni same sebe.
Kamoli njih.
I njihove
još moćnije neprijatelje

 

Eto to je pjesma!

Podijeli

Komentari su suspendovani.