Goran Radojičić: Zablude kao balkansko ‘vjeruju’

(O romanu Zabluda svetog Sebastijana Vladimira Tabaševića)

 

Stvaranje neobičnih veza, desakralizacija i preispitivanje vrijednosti koje se često prihvataju zdravo za gotovo, nisu odlika samo ovog romana nego većine onih koje je regionalna književnost dala posljednjih godina. Već decenijama ovi postupci opstaju kao odlika stvaralaštva onih naših autora koje su ratovi inspirisali da pišu o sudbinama, o društvu, čovjeku i neljudima. Tabašević u fokus postavlja motiv zablude, a pripisujući je svecu u naslovu ističe njenu sveprisutnost. U hronotopu u kom sveci imaju zablude, obični ljudi postaju mučenici, stradalnici, patnici. Njihove zablude su gusta mreža vjerovanja, predrasuda i učenja, postavljene visoko na pijedestalu lojalnosti društvu koje ih pothranjuje. One su svetinja sve dok se ne ispostavi da su bile krajnje nemoralne, neutemeljene u realnosti, u najmanju ruku utopističke. Zablude o vrijednosti trobojke (koja je kod Tabaševića crn barjak i prazna), o bratstvu i jedinstvu, Titu poslije Tita, ratovima za očuvanje, spašavanje, mir, bježanjima iz lošeg u gore, zablude ljudi o samima sebi. Zablude, u stvari, čine život onakvim kakvim ga poznajemo. Bez zabluda životi na Balkanu ne bi imali smisla, jer su zablude odgovorne koliko za stradanja, ratne zločine i užase, toliko i za očuvanje krhkih primirja između dva rata. Nekada ta primirja traju i po nekoliko decenija (u zavisnosti od toga koliko su zablude kojim se čuvaju jake), ali je onda svaki sljedeći rat sve krvaviji i brutalniji, jer su i zablude koje hrane rat takve.

Motiv ljubavi Tabašević dovodi u vezu s pomijama i svinjama. Razmišljanje, takođe. Spajanjem semantički disparantnih nizova, pripovjedač iznevjerava očekivanja čitaoca u vezi s tretiranjem univerzalnih motiva ljubavi, života, postojanja i međuljudskih odnosa. Time ga otrežnjuje, ne dozvoljavajući mu udobnost čitanja, lagodnost razumijevanja i podrazumijevanost rezultata analize, već zahtijeva od njega razvijanje svijesti o brutalnosti realnog, ne izmaštanog, vremena u kom živimo. Rečenice, kao u poeziji, nose visok simbolički naboj, višestrukost značenja i slojevitost ponuđenih tumačenja.

Jezik ovog romana pokazuje da je Tabašević zapravo prvenstveno pjesnik, odnosno da je duži dio svog stvaralaštva proveo u poeziji, što je do sada više puta primijećeno. Konstrukcije rečenica, katkada, više odgovaraju poetskom načinu izražavanja, pa ne možemo reći da ovaj jezik konstantno ima one opšte, podrazumijevajuće odlike pripovjedačkog načina izražavanja. Česte inverzije riječi unutar rečenice, zatim blago, a ponekad i grubo igranje s smislom i značenjem rečenica, otežavaju čitanje, pa su čitaocima, kako bi ispratili pripovjedačevu misaonu nit, potrebni pojačana koncentracija, posvećenost i predznanje. Tabašević ne šalje poruke u zaključanim šiframa koje treba satima odgonetati, niti njegov jezik odlikuje eliptičnost izraza, ali taj jezik na momente jeste poezija sam po sebi. Pokušamo li čitati neke njegove pasuse pojedinačno, bez prethodno ostvarene veze sa ostatkom romana, dobićemo poetske cjeline, čak možda i vrlo uspjele pjesme. Naprosto, on jezik poezije, kao i organizaciju misli, prenosi u romanesknu formu. Počesto, kao da je pred nama tok misli pripovjedača koji je prenešen doslovno, jer se motivska konstrukcija, razuđena i raznovrsna, u tim pasusima čini neuhvatljivom. Smisao se ponekad čini još daljim. Stoga se, osim same priče, ajmo reći (ne)popularno poente romana, jezik ističe kao njegov najefikasniji dio. Tabašević uspijeva da nas motiviše da se njegovom romanu posvetimo, da pohvatamo tok misli, da odgonetnemo značenje poetizovanih rečenica i da tako, kupeći dio po dio opšteg smisla idemo ka vrhuncu.

Pojedinačni motivi, provučeni kroz ozbiljne životne situacije, semantički su slojeviti i ostvaruju simboličko prodiranje u svijest čitalaca (žedan krstić, crna zastava Jugoslavije), čime se ukazuje na predstojeću katastrofu, na proživljeni pakao i na moguće ili realne izvore iz kojih dolazi patnja. Odnos majke i asocijalnog sina, odnos Lidije i njenog muža, ali i svi međuljudski odnosi koji se kao uzgred provlače kroz roman, a pripovjedaču su veoma bitni pa ih naglašava simboličkim sredstvima, dovedeni su do toga da se postavlja pitanje njihovog smisla. Više nijedna veza (osim onih koje prouzrokuju patnju i stradanje) nema smisla. Odnosi i uopšte čitav dijegezis sa svojim likovima, hronotopom i ideologijama, predstavljaju vrhunac besmisla i idealan preludijum za ulazak u pakao.

Ruši se granica između „mi“ i „oni“, jer je iz perspektive dječaka Karla nejasno ko je ko. Nejasno je i iz Sebastijanove perspektive. On svojim životom mrsi konce sudbine. Istovremeno je i hrišćanin i progonitelj. Kad izgleda da progoni on tada spašava tjeranjem žrtve u spasenje. Niko oko njega nije siguran da li je on „naš“ ili „njihov“. Koja god perspektiva bila. Značaj Tabaševićevih likova je u prevazilaženju granice i nadilaženju podjela. Karlo je u nejasnoj poziciji zbog mješovitog braka njegovih roditelja, pritisnut dodatno propagandom kojoj je svakodnevno izložen i odbacivanjem nove sredine jednako jakom kao i propaganda. Karlo je obilježen pisanjem i uriniranjem ‘pod sobom’, što govori o njegovom neuklapanju, stresu, strahu, očaju, ludilu, smrti. Zauzima poziciju ‘ispljuvka’, što je tako plastična slika toga kako izbjeglicu doživljava domicilno stanovništvo, a i on sam sebe. Izbjeglice su šljašteći ljudi. Karlo je ispljuvak odnekud, ispljuvak prošlog života i to ne svog (jer ispljuvak ga nema), nego tuđeg. Svi užasi i sva stradanja, fizička i mentalna, staju u motiv ispljuvka. Neuklapanje u novu sredinu narasta do tačke neizdržljivosti. Stvara se dihotomija mi-mi, pa Karla ubija stid jer je među svojim narodom drugačiji (zbog uskličnika, ijekavice, bježanja, došljaštva). Ovdje motiv drugosti ojačava ključni motiv, lajtmotiv zablude. Sve je zabluda. Otadžbina za koju samo neki ginu, pa samim tim i rat, ljubav, život, ideali, svetost, istina i bolji život. Jedino je, osim zabluda, smrt sveprisutna i ponavlja se u tako kratkim vremenskim razmacima da živi ne uspijevaju da sahranjuju mrtve koliko brzo pristižu. Ovo je već i ranije korištena slika koja, iako ostvaruje funkciju, djeluje blijedo i potrošeno.

I sveci su lažni, igraju dvostruku igru i uživaju u prosipanju krvi. Sebastijan, kao da je iz Pekićevog Vremena čuda prešao u Tabaševićev roman. Građen je na ironijskom i kritizerskom odnosu prema hrišćanskom sociokulturnom kodu, koji umjesto života i spasenja, sprovodi stradanje i smrt. Čak i samoubistvom, što je smrtni grijeh. Paralele među pričama stvaraju simbolički jaki motivi. Motiv (krvi) žednog krstića idealno odgovara doživljaju hrišćanstva koji je dat u priči o Sebastijanu. Svetac svjesno tjera ljude u smrt, uživa u tome spašavajući sebe, jer smatra da se smrću, stradanjem i mučeništvom potvrđuje vjera. Religija je zabluda. Jugoslavija koju ovdje simbolizuje njena crna zastava, takođe. Sve postaje iluzija.  Vrijeme romana je obuhvaćeno simboličkom devedesetmrtvom godinom koja u sebi sažima sve godine propadanja i stradanja. Devedesetmrtva je bila i godina rođenja, nekih početaka i nada, no sve se to razlilo u besmisao oivičen povampirenim lažnim vrijednostima lažnih ljudi. Prostor je pakao. U paklu nema svetaca. Ni nade.

Podijeli

Komentari su suspendovani.