(Marko Tomaš, Trideset deveti maj, LOM, Beograd, 2018.)

Uvezani su mjesta i gradovi u kojima je Tomaš ostavljao svoj trag i trag svoje poezije. Ta kohezivna nit se prostire mikrokosmosima onih koji poeziju percipiraju dušom i duhom, nadgrađujući je i nanovo prepuštajući struji koja se širi dalje i snažnije u talasima. Hronotop trajanja opredmećen je u nužnom toku, kao jednom od ključnih motiva Trideset devetog maja. Toku misli, umjetnosti, stvaranja, vanvremenskom i metafizičkom toku koji treba dokučiti dešifrovanjem smisla života.

Rijeka kao motiv koji povezuje sve pjesme, našao se u njima doslovno ili ne, ima značenje života, ovostranog i onostranog. Ona spaja sve ono što se kroz poeziju Marka Tomaša otjelotvoruje kao strasno, novo, životno i divno. Ona apsorbuje i snagu one manje lijepe stvarnosti, sa ove ili one strane smrti, tražeći grad za sebe, ali ga ne nalazeći, jer ona je samodovoljna, ona postoji i traje bez obzira na sve. I bezimena je jer je samodovoljna. Sama po sebi je identitet, i sve ostalo predstavlja silovanje koje činimo mi ljudi okrutni i divni/ Na ponos našim naoružanim domovinama. Rijeka je u različitom trenutku i život i smrt, život kao tok, i smrt kao trajanje, vječnost. (Vječnost je noć, a noć je veličanstvena i neshvaćena.) Ovim preplitanjem motiva sa izuzetno naglašenim značenjskim slojevima, poezija Marka Tomaša zaranja i u fantastično, magično i onostrano. U svim pjesmama u kojima dominira JA, ono je ekvivalent nadnacionalnoj, univerzalnoj rijeci.

Poezija Trideset devetog maja teži slobodi (iako je varka), ne bezvlašću (iako je realnost). Ona miri sukobljene elemente života, stvarajući istinu koja uvijek sasvim lako bude iskrivljena. Ova poezija se miri sa prirodom, ali ne i sa kišom; narandže su sunce koje se guli u mraku i nestaje u asfaltu velegrada, na balkonima kaveza koji sputavaju duh trajanja. Kavezi inspirišu na misli o samoubistvu u svijetu od kog i kurve dižu ruke, ali dave misao o slobodi, koja je daleka i tiha, pretiha da bi je spoznalo dijete i ne dolazi uz puno veću buku i pucnjeve osloboditelja. Biti dijete ovdje ne podrazumijeva idiličnost, već najčešće greške koje otrežnjuju i udaraju šamare od kojih do krvi pucaju obrazi i koža isušeni vjetrom koji konstantno nosi miris patnje.

A patnja je predvorje smrti koja se za čovjeka raspituje jutarnjim kašljem, koja je jedina zastava, grb i himna, pred kojom se pjeva i zarad koje se živi. Motiv rata, ma kakav i za čije interese taj rat bio, ali i motivi države, crkve, superiornosti nad Drugim, heroja i slobode jer ucijenjen sam slobodom/ koju nikada nisam doživio, aktiviraju potom motive beznađa i besmisla. Život postaje besmislen onoga trenutka kada se lirski subjekat zapita šta ima s onu stranu ove smrti, a koliko je to univerzalna bol svjedoči i stih Vita Nikolića koji je po značenju tragično identičan a šta ako tamo ispod trava boli ova ista ljudska tuga. Rastrzanost univerzalnog JA pojačava efektnost pomenutih motiva, a sve to dodatno naglašava umrtvljujuću moć beznadežnosti. Prostor u ovoj knjizi je urban, pa otud i skučen, klaustofobičan. Opterećen je simbolima, urbanim legendama, i opet ograničen, pritisnut zadahom smrti.

Rijeka sjećanja, misli, tugovanja a nerijetko i bijesa, uvijek prkosa prema svemu što je kolonizatorsko ne samo u doslovnom značenju, nego i u svim prenesenim, povezala je pjesme u zbirku, u knjigu koja odaje utisak prekretničke. I mada je Tomaš već napisao pjesme po kojima ga prepoznaju ljubitelji poezije širom Jugoslavije, sa Trideset devetim majem on se ne ponavlja, niti gradi novu sopstvenu poetiku. On je nadgrađuje. Prije svega poigravanjem sa raznim izmima i poetikama koje kolaju stvarnošću i onostranošću postjugoslovenske (post)postmoderne. Poigravanje je nekada očigledno, nekada zavijeno do te mjere da nam se muti razum. Nije uvijek sasvim jasno kada svoju poeziju stvara poigravajući se sa autoritetima, a kada je poezija glas njega samog bez osvrta i na šta drugo. Naročito u ciklusu Vaš šlager sezone.

Lajtmotivski (a lajtmotivi su smrt, sloboda i rijeka), ova knjiga poezije se naslanja na dosadašnji opus, sa tom razlikom, što nudi i mnoštvo drugoga, čime nas lirski subjekat uvodi u prostore sopstvene svijesti, pa čitajući ovu knjigu, tragajući po njoj za zaturenim značenjima i smislom, postajemo svjesni jedne veoma bitne činjenice, detalja koji mnogim ovdašnjim pjesnicima konstantno izmiče, a to je da je Trideset deveti maj knjiga neopterećena Markom Tomašem, a opet njegova, i prije svega svoja. Sve i da nemamo pojma o tome ko je autor Marko Tomaš, kao što njegovi čitaoci kroz decenije pred nama možda i neće imati, ova knjiga opravdava svoje postojanje, i počinje da živi svoj život, ne u jednoj provinciji, gradu, državi, nego na prostoru svih naših zajedničkih jezika, u glavama svih čitalaca poezije.

Podijeli

Komentari su suspendovani.