Goran Radojičić: Ostrvo smrti – ishodište i agonija
(O romanu „Paragon“ Aleksandra Bečanovića)
Aleksandar Bečanović, „Paragon“, Nova knjiga, Podgorica, 2020.
Posljednje ostvarenje crnogorskog pisca Aleksandra Bečanovića predstavlja roman izrazito postmoderne strukture u kojoj se nenametljivo, skladno i prirodno smjenjuju poezija, lirska i pripovijedna proza i putopis. Osim toga, ova se knjiga zasniva na paralelama koje objašnjavaju prirodu svijeta umjetnika, moć sujete, smrt i vječno stremljenje k nezaboravu koji se nadvija nad čovjekom kao sudbina nad ostrvom smrti, peraštanskim ili Beklinovim. Isprepletenost motiva koji se sjedinjuju u jednu simbolističku, egzistencijalnu i postmodernističku priču ostvaruje utisak sličan leglu zmija, ili Gordijevom čvoru, jer jednostavno razrješenje ili ne postoji ili je isuviše opasno.
Bečanovićev Jakov Martinović, sa svojom suprugom Edwige kao nosiocem ili izvršiocem plana, poput Gilgameša traga za besmrtnošću. On nastavlja da živi kroz svog biografa u koga se utisnuo, preslikavši se potpuno na njega i duhovno i tjelesno. Motiv pronađenog rukopisa više nije sam po sebi motiv koji ima simboličku funkciju, pa je ovdje iskorišten kako bi se sjedinio s rukopisom koji stvara Ivan. Biograf i pjesnik se na kraju staču u jedno, čime je na simboličkom planu pojašnjen odnos autora i lika, ma koliko se postbartovska nauka o književnosti trudila da autora zanemari. Kao pri popunjavanju paragon bloka ostaje kopija, autor i njegov lik postaju jedno, što autor doslovno i saopštava: „Jakov Martinović je moj paragon.“ Upravo bismo ovo, potpuno jasno saopštenje, koje najprije djeluje kao potencijalni tekstualni višak – budući da čitalac ima jasan uvid u odnos autora i lika – mogli da protumačimo kao promišljeno signaliziranje čitaocima kako ni u jednom trenutku susret ove dvije romaneskne komponente ne bi trebalo izgubiti iz vida.
Proces sjedinjenja ostvaruje se uvođenjem, opet na simboličkom nivou dva značajna motiva: tamnoljubičaste boje i sna. Tamnoljubičasto nebo na dolasku u Perast upućuje na natprirodne i nevidljive sile moći i autoriteta. Nebo nad Perastom nije slučajno baš tamnoljubičasto, naprotiv, ova boja simbolizuje potištenost, tugu i dovodi do pojave frustracija koje vrlo oštro djeluju na psihu i stanje čovjeka. Time se i okolina čini prigodnom za razvijanje nadrealnih, izmaštanih, onostranih shvatanja života. San omogućava neočekivano i neprirodno sjedinjenje u onostranom. Somnambulno stanje, na kom autor insistira, pokreće mehanizme kršenja zabrana i prelaska protagoniste u semantičko antipolje nakon kojeg fokus neće biti isti. Proces stvaranja djela i traganja za smislom, pa možda i za istinom kao ekvivalentom vječnom životu, jer jedino su istina i dosezanje istine karta za vječni život, za kojim pisac žudi, proces je koji mijenja i troši autora dajući mu lažne nade i uživanja koja su ništa više do somnambulna sjećanja i tihi snovi. A napolju je hladnoća, otjelotvorena u stamenoj, ledenoj i nepokorivoj Edwige, koja poput Latrodectus tradecimguttatus suvereno plete mrežu kao granicu između strasti i stradanja.
Edwige i grofica su istorijom i natprirodnim silama postale jedno, a brojni motivi ukazuju na istost: dvorac/palata, udovica, drugi muškarac, čistina identična hladnoći. Motiv žene koja ostvaruje posljednju želju svog muškarca, iz ljubavi ili moralne obaveze, a koja u stvari gospodari cijelom situacijom, ostvaruje se u svojoj punoći kroz lik Edwige koja je kraljica, vila ili zla vještica. Ona obilježava posjed, mračnim i tajnim sredstvima, hladnoćom, uzdržanošću, autokratskim pravilima koja brutalno nameće. Ogrnuta crnom pelerinom ona vlada i u Veneciji, i u Perastu, i u snu i na javi. U odnosu s njom nema erotike, čak ni u nagovještajima, jer je muškarčevo tijelo kao „leš položen na krevetu, dok ga tamna figura prekriva i prisvaja“ (Paragon, 114). Edwige je crna udovica, okrutna i moćna, ona kontroliše igru plime i oseke, stradanja u potmulim prostorijama peraštanske palate koja je srednjovjekovna koliko i renesansna, bordžijanska i svetačka, jer se u njoj prepliće tjelesno i duhovno, divno i strašno. Perast kao grad zatvorenih škura, s pogledom na ostrvo smrti, s pričama, bajkama i legendama o nesrećnim ljubavima, čekanjima, stradanjima i lažnim uspjesima, izrasta u idealan hronotop, mada ostaje u amanet čitaocima da procijene da li je intencija samog autora bila takva ili je Perast, pak, ostao samo simulakrum takvog hronotopa jer ga ipak autor nigdje doslovno tako ne opisuje. Peraštanske palate koje zvrje avetinjski prazne, koje udomljavaju udovice, hronotop su stradanja. Edwige je misteriozna junakinja sva u crnom (haljina, automobil) i hladnog pogleda i dodira „kao da udjeljuje milostinju“ (Paragon, 43).
Atmosfera Bečanovićevog romana podsjeća na atmosferu giallo filmova, bez doslovnog i konkretnog brutalizma, okrutnih ubistava i scena eksplicitne erotike, no, ipak se teško oteti utisku da Jakov Martinović postaje svjestan skore smrti upravo na putovanju, upoznajući ženu koja ga fascinira, zaokuplja, a koja sama po sebi ima osobenosti lika iz horor filma. Njegovo trčanje kroz Veneciju za njom pomoglo joj je da ga uhvati u mrežu koja je ispletena za njega, ili nekog njemu sličnog, te je smrt bila samo pitanje trenutka. Ako su fetiš udovice Edwige bili književnici, onda ne čudi otkuda Ivan u toj priči. Peraštanska palata, koja je pripala Edwige po smrti njenoga supruga, a za koju je njegov otac radio cijeloga života, postaje hronotop kao iz horor filma. Pripovjedač s vremenom odaje utisak psihičke nestabilnosti, koja se uklapa sa nekim očuđenim, možda i nestabilnim mentalnim stanjem gospodarice palate. Kao u giallo filmovima insistira se na psihološkom momentu, odnosno preispitivanju sjećanja i doživljenog, što dalje junaka vodi do osjećanja zablude, halucinacije i paranoje. Jer Ivan nije siguran da li je Edwige bila s njim, kada, koliko i kako, jer je motivom sna zamagljeno čisto sjećanje. I mada su žrtve obično žene, ovdje Bečanović izvrće situaciju na postavu dovodeći ženu na mjesto protagoniste, skriveno i nenametljivo, jer ona zauzima ulogu „zločinca“. Uostalom, i u podjeli giallo filmova postoje tzv. ženski filmovi, u kojima se fokus usmjerava na seksualnost koja paralelno koegzistira s očuđenom realnošću i iščašenom psihologijom junakinje. Edwige je mitska žena, utvara koja se traži „po mirisu krvi“, čija ledenoplava kosa ne leprša na vjetru.
Motiv straha je najprisutniji, a ujedno i najprikriveniji motiv u cijelom romanu. Strah od smrti je neobjašnjivi podsvjesni strah od Edwige. I u dvjema „Martinovićevim“ pjesmama izdvajaju se motivi koji konkretizuju smrt: ukopničke crne haljine i bjelina/bljedilo simbola i duhova. Lik fatalne žene je građen insistiranjem na očudnosti, odvojenosti i podvojenosti, na distanci koja i u krevetu zadržava istu snagu i koja sluđuje. „Edwige je igrala na samoj liniji života i smrti tako da je svaka sljedeća crvena kap mogla da prelije čašu“ (Paragon, 114). Teško se oteti utisku da je Edwige zapravo glavni lik romana, a da su Ivan i Jakov, ma kako njihova karakterizacija bila izvršena precizno i detaljno, statisti u vječnom filmu smrti.
Umetnute priče o Jakovu i grofici stvaraju podsvijet, motivaciju za razvijanje priče u primarnom dijegezisu. One stoga nisu odvojene grafički, međutim, date su kroz jednu rečenicu. Izgovorene u jednom dahu, one su ostvarenje Edwigine volje. Ova rečenica je u strukturnom i umjetničkom smislu slojevita, mnogoznačna, sa snagom da pomuti um i najkoncentrisanijem čitaocu, da ga uvede u utvarne i tajanstvene prostore uma pjesnika, varljive slike, holograma kojim se manipuliše. Hologram se poput marionete seli za onom koja upravlja svime. Hologram, lažna slika, nepostojeći čovjek, duh koga Ivan na početku ne osjeća, ali u kog se pretvara – predstavlja život, u oblacima, među čempresima.
U XVI poglavlju, kao dijelu Martinovićevih spisa, čitalac postaje nesiguran da li su pred njim riječi pjesnika ili biografa, i tu nestaje razlika između autora i lika, a opstaje samo „pisanje kao prepoznavanje onoga što obično izmiče pogledu, dvojnička sjenka kao forma ponavljanja kada je sudbina ista“ (Paragon, 122). Tako je zapravo stvoren horor roman s početka priče, čime se efektno zatvara krug. Obje priče i završavaju i počinju smrću, samo je smrt do kraja na simboličkoj ravni postala jedino ishodište i proces u koji je uložen i posljednji atom mentalne i fizičke snage.
