Goran Radojičić: Svi ponekad poželimo da istresemo iz sebe ono što se godinama taložilo
(O Velikićevom Isledniku)
Velikićev roman Islednik je priča o uranjanju u sopstveno nesvjesno, bijeg od stvarnosti da bi se proniknulo u ono što je zaboravljeno. Razgovor sa sobom u formi monologa koji je ispisan na papiru, nelogičnosti i nedoslednost u perspektivi, kapanje emocija na užarenu loptu zaborava. Šta je u nama ostalo od svega što smo imali? Sjećanje, ili nada da se ispravno sjećamo? Ko nam garantuje da naša sjećanja nijesu modifikovana onim što se dogodilo nakon događaja koje pamtimo? Velikić pripovijeda o vremenu koje je prošlo, jer njegov pripovjedač skoro da nema sadašnjost, a kako isljeđivanje odmiče shvata da nema ni prošlost, u onom obliku u kom se nadao da je ima. O tome svjedoči pismo majci, koje je epiloška granica teksta, a ujedno i poistovjećivanje sa likom majke koji gotovo da je omrznut u pojedinim dijelovima romana. Na kraju pripovjedač žali što ne zna na kojoj je lokaciji umrla njegova majka svjestan da će, nalik njoj i sam progovoriti fijumanski.
Rasprava koju vodi sam sa sobom je ustvari rasprava sa avetima prošlosti koje opterećuju duhovni sklad koji je potreban čovjeku u šezdesetim godinama. A njegov progled na svijet obilježen je trima konstantama koje kako roman primiče kraju postaju sve značajnije i vidljivije. Demencija, Alchajmer i neuropsihijatar. Sve ostalo je posljedica uticaja koji ostvaruju ovi motivi, pojedinačno ili zajedno, zavisi od trenutka. Rijeka, Solun, Pula, Raša, Beograd. Ko je siguran koji je grad istinit a koji izmišljen, u kakvom su redosljedu, kakvim emocijama okićeni? Zna li sam pripovjedač da li je upoznao Solun uživo ili kroz priču Lizete, koja opet i sama ima prirodu magnovenja, ima je i nema, dolazi i nestaje opterećena nemoralom sopstvene majke i moralnom i duhovnom impotencijom blijede slike koje se sjeća kao oca. Strahovi koji nagrizaju um, strah od demencije, kašnjenja, rata, samoće, nerazumijevanja, zaokupljaju i pripovjedača, a onda uzročno-posljedično i njegovu majku, ili je ipak smjer suprotan. Jer genetika utiče na sve što jesmo, ne samo porodični genetski kod, jer on nije stalan, na njega utiču svi koje su preci voljeli, sreli, sa kojima su se družili. A to daje nevjerovatnu mogućnost kombinovanja. Upravo to Velikić radi u Isledniku. Kombinuje sve, likove, perspektive, događaje. Igra se sa čitaočevom koncentracijom. Jesam li dementan, postavljam sebi pitanje dok čitam? Isti događaj iz različitih perspektiva i tačaka gledišta, bez nadređenog vrednosnog suda, objektivno, a opet kao da prepoznajemo Kenoove „stilske vježbe“. Velikićev dijegezis je prepun slika, crno-bijelih i onih u boji. Nijedna vlast nije donijela ništa, bez promjenu granica. I bolesnike koji sprovode zakone, i sirotinju koja se tih bolesnika boji. I podilazi im. Zarad sjutrašnjeg dana. A onda se dese Vinkovci, Solun, ostrvo Sv. Andreja, Raša. I to zauvijek obilježi likove, čineći ih mašinama koje hodaju sa ciljem da rade sve što ne treba kako bi uništili sebe. Balkanski sociokulturni kod dominantan je u odnosu na sve što mu se suprotstavlja. Lizeta shvata da bogatstvo ne nudi sreću, a to misli i pripovjedačeva majka, kontradiktorna u svemu što radi. Ona „stvara“ red praveći nered, glumi reakciju, a podržava Titovu spoljnu politiku. Roman Islednik nudi sliku jednog društva koje nije zrelo, društva koje nema kapaciteta da iznese samo sebe. Promjene su uvijek lomovi, bolne i nezalječive rane. Vinkovci, Solun i ratovi su isto, uokviruju konstantni bol u čovjeku.
Velikić je majstor detalja, znamo to iz ranijih njegovih djela. Obrađuje svaku pojedinost filigrantskom preciznošću osobenjaka. Jer njegov lik luta od hotela do hotela, prateći davno izgubljenu, potpuno zaboravljenu i nikad prežaljenu bilježnicu svoje majke. Na ženskim likovima počiva čitav svijet koji je Velikić izgradio, svijet njegovog pripovjedača upućenog i sudbinski vezanog za žene, od kojih nijedna nije bila njegova ljubavnica.. Muški likovi su epizodne uloge, bez ikakvog značaja za konstituisanje glavnog lika. Značajni su u onoj mjeri da se poređenjem sa njima ostavlja prostor za naknadnu, čitaočevu karakterizaciju glavnog lika. Ono što uspijevaju da urade, muškim likovima biva „pregledano“ iz ženske perspektive majke, sestre, Lizete. Zato se nikad Velikićev pripovjedač ne upušta u ljubavnu avanturu. Jer razmišlja iz pozicije žene, majke, sestre, Lizete. Svijet koji Velikić stvara je svijet pritajenog matrijarhata koji u konzervativnom patrijarhalnom društvu u glavi pojedinca izaziva haos. Otuda fijumanski.
Islednik je definitivno roman ispovijest, u kome je pripovjedač ujedno i onaj koji isljeđuje i onaj koga isljeđuju. Ne bi isljeđivanje imalo uvjeljiviju osnovu ni da je preko puta pripovjedača sjedio Pekićev Štajnbreher. Ovo je priča o pojedincu u vrtlozima vremena, u katastrofama života. Islednik govori o strahu od samoće kad je samoća smrću majke već postala izvjesna, pa se time ovaj roman svrstava u egzistencijalističku prozu. Sve o čemu pripovjedač priča nestalo je i jedini način da održi privid prošlog života je mračna ispovijest o njemu. Stoga se preporuka sa korice romana čiji je autor Sržan Tešin čini potpuno najsveobuhvatnijom. Islednik jeste roman o svemu onome o čemu bismo inače radije ćutali. Kad bi to bilo moguće!
