Goran Radojičić: O Šćepovićevoj knjizi Prije objave
Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo
koje se ne može odvajati ni menjati
Halid Džurban
U osnovi cjelokupne zbirke Đorđa Šćepovića Prije objave je ubjedljiva komunikacija lirskog subjekta sa virtuelnim TI koje izranja iz njegove sopstvene svijesti. Direktno obraćanje je emotivno, toplo i bolno, ali i prijeteće jer je glas lirskog subjekta postojan, na momente osion i grub. Emotivnost u obraćanju je uvijek pomalo stresna, dominira osjećaj straha i naslućuje se paroksizam.
Kroz čitavu zbirku naglašen je motiv smrti, a lirski sub-jekat prema ovom motivu ima emotivan odnos. Smrt dobija i mitski značaj, jer i pjesnici se raduju smrti (ko su oni bez smrti/ i šta je smrt bez njih). Smrt dobija ulogu neophodnog elementa; nestajanje kao preduslov za opstajanje, potpuni mrak i neizvjesnost kao garancija smisla života. Jedino je pjesniku smrt preduslov za postojanje. (Paradoks, valjda, a možda i goli život, prebolovan, istučen i umoran.) Smrt je veza sa precima, sa korijenima i prošlošću. Smrt je izlaz u nepoznato, ali ne toliko strano koliko je lirskom subjektu ideološki i moralno stran svijet u kome živimo. Smrt je možda izlaz, ali tek poslije duge i iscrpljujuće borbe. Borba je demokratska, na intelektualnoj ravni, ali ni „govnjiva motka“ nije daleko. Lirski subjekat diskutuje, duboko promišlja, ali i proziva, upire prstom, ne preza od toga da bude direktan i silovit u težnjama da promijeni svijet, pa čak na momente i drzak. Život u prošlosti je neizbježan na Balkanu, a jedino što je kosmopolitsko je jedna vrana koja će nam nakon smrti svima iskopati oči. Ta kosmopolitska vrana, u kontekstu pjesme Golem pojedinačno je najefektniji motiv zbirke.
Šćepovićeva poezija počiva na imagološkim principima, na isticanju različitosti i iznad svega na motivu Drugosti koji je izuzetno naglašen, naročito i najočiglednije upravo u pjesmi Golem. Tradicionalni multietnički sklad našeg društva suštinski ne postoji, on je mit, varka, zaloga nekim nemoćnim i slabašnim ljudima. Strah od različitoga, pa makar nam bio i u kući, a tek od Drugoga, pa makar čitav vijek živio pored nas, usložnjava mogućnosti recepcije nivoa razvijenosti crnogorskoga društva. A Šćepovićev se lirski subjekat bori protiv nazadnog, iskompromitovanog i bolesnog svijeta koji baštini mitove o vrijednostima multietničkog i građanskog, i stvarnosti koja baštini tradiciju stvaranja stotina hiljada tamničara (u meni jednom veći užas obitava/ u meni jednom/ legije demona nastanjene/ u jednom meni/ s ključevima mojih kazamata/ u rukama koje nijesu moje).
Ko su ti koji kontrolišu kazamate, zatvore i sudnice u nama samima? U čijim je rukama ključ koji će nas osloboditi jada, gnjeva i mržnje koji su naši, ali koje nam je, dobro primjećuje lirski subjekat, imputirao neko sa strane ko upravlja mislima, dušom i tijelima stotina hiljada obezličenih koji bezlično tumaraju našim ulicama, domovima, školama i svoj virus šire neštedimice, javno i s ponosom. Protiv njih i takvih lirski subjekat diže svoj glas.
U početku bješe riječ. Prije svega, prije pjesme, prije knjige, prije objave. Biblijski motivi su česti, prožimaju se kroz cjelokupnu knjigu, a naročito u ciklusu Po Đorđu u kojem se Šćepović poigrava sa biblijskom tematikom, sa Jevanđeljima i koristeći se postmodernističkim, pekićevskim načinom upušta se u prekomponovanje istine. Samo ovog puta ne biblijske, nego lične. Biblijski motivi i citati samo su podloga da se pjeva o ličnom stradanju savremenih Isusa. O svim tim beznačajnim Isusima, o njihovom stradanju i životu se priča manje jer je manje publike, a ne jer su stradanja beznačajnija. A onda direktan prelaz na erotiku, na eksplicitne psovke, (čak šokantne ako imamo u vidu da smo samo minut prije bili u (kvazi)biblijskom hronotopu), sa kojima se prepliće vječnost koju svi olako potežu kao revolver na dvoboju, kao garanciju opstanka i smisla života… A vječnost vješto izmiče, jer se nekoliko pjesama kasnije govori o katedralama na ruševinama džamija, o potrošenim suzama, srećama i radostima, o promašenim životima.
Iako zvuči nekako ofucano, izraubovano i potrošeno, postoji nada u bolje, ne sjutra, nego možda prekosjutra ili nešto još dalje, jer naša će djeca prepoznati laž, a to je samo po sebi vrlo optimistično i najavljuje bolje dane; za nas ne sigurno, ali onda barem za generacije koje dolaze i koje neće padati u trans od nastupa kvaziintelektualaca, kvazipjesnika, kvazisvetaca, lažnih mesija i političara koji jedini nisu lažni, nego razočaravajuće stvarni, i koji nam u kontinuitetu uspješno prodaju muda za bubrege.
