Enver Kazaz: Sanjao sam svoju smrt
TEG
Svako svoj
U srcu nosi
Nije mu moguće
Izmjeriti težinu ni obim
Niti se zna
Od čega se sastoji
Ali usred srca stoji
S vremenom raste
I svaki korak
Svaku misao
Određuje i prati
Ne zna mu se
Ni porijeklo
Ni cilj
Bez njega
Bili bi laki
Kao leptiri u igri
Neviniji od Adama u raju
I svako bi sa svojom srećom
Znao šta da uradi
Nekome teg dobro dođe
Pa tuče njime u glavu
Sve oko sebe
A neko pod njim kleca
Sve dok ga smrt ne spasi
Ima i onih
Koji se mole tegu
Pa načine svoje male crkve
Važnije od boga na nebu
A ima i onih
Koji zafrljače teg u nigdinu
I pusti svijetom hode
Sve dok u tu nigdinu
Ne zalutaju
Pazi šta ćeš
Sa svojim tegom učiniti
On ti određuje
Visinu i dubinu
I svaku drugu mjeru
Pazi da ga ne izgubiš
Jer ko bi te onda prepoznao
Ko bi te zavolio
Tako praznog
Bez tega
DIVIM SE PUŽU
Divim se pužu
Jer sve svoje sa sobom nosi
Uvijek s domom
Ako nije golać
Pomiče ognjište
A nema domovinu
Za koju bi ratovao
Ponekad pomislim
Toliko je sretan
Da mu ne treba bog
Ni neka druga utjeha
Za sobom ostavlja trag
Jer ni od koga ništa ne traži
Zato razumije slobodu
Kao ptica let
Ili ti svoj korak
Divim se pužu
Umire nesvjestan smrti
Savlada je kao ti običnu sitnicu
I prije no je rođen
Ako napravi krug oko tebe
Puž će te opasati vječnom srećom
NJIH DVOJE
Oboljela je stara šljiva u voćnjaku
Susjed joj liječi zborano tijelo krečom
Pažljivo nanosi sloj po sloj
Na mjesta gdje nema kore
Kaže: Ovo izvana je ništa
Njoj je srčika otišla
Gotov je to život
Baš kao i moj
Nakon infarkta
Gledam ih kako se
Oslanjaju jednu na drugo
Svojim bolesnim srcima
Drvo i čovjek
Dva predsmrtna bića
ZRENJE
Sazret će i to ptiče
Pod kućnim krovom
Kao sve što sazri
Voćka u bašti
Trava na livadi
Tvoja bolest u tijelu
Godine u kostima
Samo to su različita zrenja
Tvoja u smrt vode
A priroda se obnavlja i plodi
Sazret će, kažem, i to ptiče
Što pod kućnim krovom pijuče
I pod oblake se jednom vinuti
I ti si to činio u mladalačkoj igri
Sad još samo stihom
Koračaš iznad svoje visine
Zadnjom branom
Utvrdom iz koje
Na ništavilo pucaš
Nemoćnim jezikom
POEZIJA
Osvajanje samoće
I uzdizanje iznad potrebe
Da se diše
Trenutak kad se
Vječna tišina
Slije u srok
Izvrtanje jezika naglavce
I otkrivanje vira u njemu
Koji se beskonačno vrti
I ponire u samodovoljan krug
Zaludna putanja
Koja između nebeskih tijela
Goneta pupčane vrpce
I trostruki aksl iznad
Samog sebe
Otkrivanje atomskih veza
Između tebe i bilja
Tog beskrajnog srodstva
Na kojem počiva ljubav
Koja gleda u lice
Nadolazeće apokalipse
Ispruženi dlan
Na kojem jedno srce
Doziva drugo
Da ne skončaju u bezglasju
I otisak prsta
Koji postaje pečat
Na tuđoj duši
Nešto nebitno i sitno
Za koje mari jedan
Među hiljadama
I čuva to
Za nekog dalekog i nevidljivog
Nesiguran da će ikada
Doći
Igra sa savršenstvom
U kojoj se unaprijed gubi
Ali se igra od početka
Do kraja vremena
Tvoje putovanje tebi
Koji ne postoji
Ali se nazire
U krugu gdje
Pitanja jedno drugo
Žderu
SANJAO SAM SVOJU SMRT
Bila je pitoma i blaga
Kao nešto svakodnevno
Doručak npr. ili vožnja
Po poznatoj cesti
Nije imala ruke
I to me zbunjivalo
Kako ćeš me ubiti
Bez ruku, pitao sam
Ja sam smrt, nisam ubica
Rekla je ne bez divljenja
Svom majstorstvu
Nije imala noge
A stalno se približavala
Moja smrt mom srcu
Zar ti nije žao
Pitao sam
Rekla je jeste
Ali to je nužno
I veće od nas oboje
Znao sam da je mudra
I nevina poput sina
Kojeg je žrtvovao otac
Moja blaga smrt
To me pripremaš
Rekao sam joj
Niko se ne može
Pripremiti za mene
Jer nisam ljubav
Nego obaveza
Upisana tvojim rođenjem
Kad je konačno došla
Bila je zagrljaj
Bez ruku
Bez tijela
Sve dok nisam postao
Nevidljiv kao ona
Od jutros tumačim san
Slobodniji za nju cijelu
I znojnu postelju
BEZ SJENKI
Večer vidike onostrane rastvara
Proljetna vatra puna je žara
Dimne oblake nad glavom vije
I znaš kako sve manje jesi, a sve te više nije
U kuću klecavim koljenom kročiš
I pred sobnim ogledalom se ukočiš
Ono borama na licu godine broji
Svaka je bliža obali koje se boji
Um što sebe samog oduvijek laže
Istine tvoje ovdje ne važe
Svele su se na obične štake
Kada se ruka uhvati vratne kvake
Zna da ostavlja otisak polumrtvaca
Što sjenke pod suncem više ne baca
