(Ideološke pozadine kanonizacije u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici)
Ortodoksni kanon i normativne interpretativne strategije
Gotovo sve novije rasprave o književnom kanonu ili nacionalnim književnim kanonima na prostoru interliterarne južnoslavenske, a pogotovo bosanskohercegovačke zajednice vodile su ka zaključku da je kanon kao centralno mjesto književnog sistema u pravilu proizilazio iz vladajućih političkih ideologija. Do takvog zaključka došla je nedavno većina učesnika na okruglom stolu PEN centra BiH, održanom 31.5.2007, godine,[1] ali i većina autora u tematskom broju časopisa Sarajevske sveske[2] posvećenom nacionalnom književnom kanonu. Činjenica da ovakvi tipovi književnoznanstvenih rasprava nisu pokrenuti u akademskim institucijama koje finansira i kontrolira državna moć, nego je prostor za njih otvoren u organizaciji koja se po svom pozvanju bori za slobodu stvaranja kakav je PEN centar i u tzv. nezavisnom časopisu kao što su to Sarajevske sveske, upućuje na tijesnu povezanost akademskih institucija, prije svega univerziteta i ideološke moći.
Rasprava o književnom kanonu otvorena je, dakle, na rubovima akademske scene, a univerzitetska akademska moć, kao čuvar i tvorac ortodoksno shvaćenog književnog kanona, ostala je gluha na izazove marginaliziranih glasova sa zahtjevom da se decentrira, hibridizira i pluralizira proces kanonizacije književnosti. Upravo takvo prešućivanje i ignoriranje rasprave o nužnosti transformiranja procesa kanonizacije i decentriranja ortodoksno shvaćenog kanona upućuje na konzervativnu ideološku podlogu u konceptu studija nacionalnih književnosti u BiH, te modelu predstavljanja književnosti u lektirama za srednje i osnovne škole.
Ako studije književnosti i školske lektire shvatimo kao topose punog očitovanja vladajućeg i normativnog kanona, a ne samo antologičarske izbore literature i dominantne, akademski ozvaničene tipove pozitivistički shvaćene nacionalne književne historije i književne kritike, onda se na osnovu modela nastavnih intrepetacija čini bjelodanim stav da je temeljna svrha kanona ideološka i politička funkcionalizacija književnosti. Književnost i njen kanon se u takvom procesu vide kao prostori kreiranja kolektivno-autoritarno shvaćenog etničkog identiteta, pri čemu je vladajuća etnonacionalna i etnonacionalistička ideologija sami telos ka kojem je identitet upućen tokom povijesnih procesa. Konačan rezultat takvog pristupa kanonu u školskoj lektiri i na studijima književnosti nije samo ideologizacija literature nego i tzv. kvantitativni model znanja, uvjeren u ideju kontinuiteta etničkog kulturnog identiteta. Pritom, temeljni dokaz takvom modelu znanja o korijenu, dubini i kontinualnosti etničkog identiteta nije procesualnost književnog sistema, već puki, što je moguće širi, zbroj nacionalno označenih pisaca i djela.
Stoga je sa etnonacionalističkim ideologijama usklađen i prevladavajući normativni tip školskih i univerzitetskih interpretativnih strategija. Tako je normativni književni kanon proizveo normativnu interpretaciju književnosti, što podrazumijeva nakanu institucija ideološkog sistema da na društvenoj sceni oforme jednu i jedinu homogenu megainterpretativnu, etnički kodificiranu zajednicu koja će marginalizirati i dokinuti svaki oblik alternativnih, rubnih, kosih, disidentskih čitanja književnih tekstova i s njima usklađenih identitarnih konstrukcija.
Koliko god se u izboru pisaca i djela, tj. samom kanonu, odnosno tipu estetske kriteriologije na kojoj je on zasnovan i modelu provođenja kanonizacije može otkrivati rad ideologije u kanonu, isto toliko se u normativnosti interpretativnih institucionaliziranih strategija zorno vidi tijesna isprepletenost ideologije i književnosti u nastavnom procesu.
Krajnje je paradoksalna činjenica da su isti pisci i djela nakon pada tzv. socijalističkog ostali na centralnim mjestima u nacionalnom kanonu. Tu nije samo očita namjera kanona da se uspostavi kao prirodna datost, kao realnost samog estetskog poretka književnosti, nego i sposobnost ideologije kao suvremene mitologije, kako bi rekao Terry Eagleton,[3] da u sebe usisa sve vrijednosti, da ih preradi u svom sistemu i potom ispovrati recipijentima kao jednu jedinu i neprikosnovenu istinu o društvenoj stvarnosti. Dakle, nacionalni kanon usklađen sa etnonacionalnom i etnonacionalističkom, krajnje konzervativnom ideologijom, nije odbacio centralne nego periferne pojave socijalističkog kanona,[4] ali je svojim interpretacijama nastojao radikalno promjeniti dotadašnja, tobože socijalistička, čitanja literature, podređujući sebi ukupnu raznolikost semantičkih potencijala književnih djela.
I socijalistički i nacionalni kanon, kao dva temeljna oblika ideološke kanonizacije književnosti na prostoru interliterarne bosanskohercegovačke, ali i ukupne južnoslavenske zajednice tokom XX vijeka, zasnovani su na predstrukturalističkom esencijalizmu koji je prezirao svaki oblik pluralizacije poetičkih sistema, interpretativnih strategija i, na koncu, pluralizacije kanona. Takav interpretativni esencijalizam, nadalje, odbacuje bilo kakvu mogućnost kontekstualizacije književnih tekstova, pa se u njegovoj opredijeljenosti za imanentno estetsko, kao neku formu autoritativne projekcije univerzalne estetske vječnosti, neprestance negira historičnost književnosti i kulture, njihova dijalektičnost, povijesna promjenjivost, kontekstualna uslovljenost, hibridnost itd.
Međutim, u ovom faktu, da isti pisci i djela ostaju na centralnim mjestima oba kanona, a da se pritom u interpretacijama mijenjaju njihova značenja, upućuje na zaključak da se interpretativni esencijalizam nužno kontekstualizira, pri čemu esencijalizacija sržno živi, zapravo, opstaje, zahvaljujući prikrivenoj, implicitnoj, ideološki postuliranoj kontekstualizaciji.[5]
Zato ovdašnji nacionalni kanon nije rezultat borbe između književnokritičkih škola i različitih linija akademske kritike, nego je on prevashodno političko pitanje i proizvod preko kojeg vladajući centri moći i s njima usklađene ideologije nastoje da se predstave kao činjenice kulture, kao neka vrsta prirodne pozadine kanona.
Asimilatorska, hegemonijska i autokolonizirajuća gesta nacionalnog kanona
Ako je kanon izbor književnih djela kojima akademska institucija pripisuje centralnu važnost u nekoj književnosti, onda on po prirodi stvari računa sa tobože univerzalnim estetskim kriterijima koji se opiru povijesnoj promjenjivosti književne umjetnosti. Otud je kanon stalna igra uključivanja i isključivanja, pri čemu bi čin selekcije morao da bude vršen i prema konstruiranim transkulturalnim kriterijima. Tu se otvara problem univerzalnosti kriterija kanonizacije, pogotovu kad je riječ o tzv. malim, ili rubnim književnostima, koje pri tom nisu male po dosezima svojih djela, nego po broju govornika koji se služe jezikom na kojima su te književnosti pisane. Male književnosti, kakve su u svakom slučaju i književnosti južnoslavenskuh jezika, nastoje se kroz kanon uvrstiti u poredak zapadnocentričnog shvaćanja svjetske literature. Otud su to književnosti koje se u kanonu mjere očima Zapada, bez obzira na to što teorija interliterarnih zajednica, a pogotovo poststrukturalistički i postmoderni procesi multikulturalnosti i transkulturalnosti, te decentriranja, ukazuju na specifičnosti rubnih pozicija kao prednosti a ne nedostatke tzv. malih literatura. To mjerenje očima Zapada jeste, zapravo, implicitno priznavanje hegemonijske moći tzv. visokodiferenciranih zapadnoevropskih literatura.
Ako male književnosti ne definiramo, kako to naglašava i Miško Šuvaković, ,,po formalističkim estetičkim, poetičkim ili, čak, egzistencijalnim kriterijumima umetničko-književnog značaja i vrednosti, već po lokalnim kulturalnim infrastrukturama i njihovim političko identifikacionim ili kulturalno identifikacionim kriterijumima”,[6] onda se postavlja pitanje kako se u toj lokalnosti kulturalnih infrastruktura i političkih, odnosno kulturalnih identifikacijskih kriterija, odražava ovaj kanonski pogled Zapada i koje on posljedice u njima eventualno ostavlja.
Paradoksalno, ali tzv. male književnosti izložene u kanonu hegemonijskoj moći viskodiferenciranih literatura, upravo kroz ortodoksno shvaćen nacionalni književni kanon asimilatorski djeluju prema manjinskim književnostima stvaranim u okviru njihova jezika i na njihovom nacionalnom teritoriju. Njihovarubnost u odnosu na projektivni estetski centar Zapada ukazuje se na domaćem, lokalnom prostoru kao asimilatorska gesta koja manjinske književnosti tjera na potpunu deteritorijalizaciju i u krajnjem izvodu na prilagođavanje asimilatorskoj moći nacionalnog književnog kanona. U bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici takav je slučaj sa npr. piscima bugarske nacionalnosti (Detko Petrov), jevrejske (Isak Samokovlija), ukrajinske (Aleksandar Hemon) ili piscima drugih manjina, Romima, Poljacima, a pogotovu sa piscima koji su po svom rođenju dvonacionalni, tj. potiču iz tzv. miješanih brakova.
Naredni bitan paradoks nacionalnog književnog kanona u BiH, gdje se kanonizacija književnosti na studijima odvija tako da nacionalne literature ne prestaju na državnim granicama,[7] jeste izloženost autokolonizatorskim gestama bosanskosrpskog i bosanskohrvatskog kulturnog identiteta, koji zbog pannacionalnih ideoloških fantazmi pristaju na homogeno postavljenu zagrebocentričnu projekciju hrvatskog, odnosno beogradocentričnu projekciju srpskog kulturnog identiteta. Pritom te autokolonizirajuće geste nisu vidljive samo u konceptu studija, već i u sistemu književnih nagrada što ih na prostoru Republike Srpske u pravilu dobijaju pisci desne ideološke provenijencije, počesto ideolozi politike Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića.
Kretanje kanona u rasponu od asimilacije i negacije manjinskih književnosti (etničkih, spolnih, rodnih, klasnih itd.) do autokolonizatorskih gesti prema tzv. matičnim književnostima, srpskoj i hrvatskoj, za rezultat ima promoviranje pannacionalnih ideologija kao temeljnog uporišta današnjeg prosjeka kanonizacije u BiH. U podlozi takvog kanona, zapravo, nalazi se nakana da se kuluralni identitet i bukvalno teritorijalizira, te da se unutar njega ukinu sve moguće razlike i hibridizacije, a traumatična težnja za potpunom teritorijalizacijom identiteta svaku drugost percipira kao opasnu, podrivačku i neprijateljsku.
Ako male književnosti u procesu kanonizacije usmjerenom prema projektivnom zapadnocentrično shvaćenom estetičkom središtu brišu svoje razlike, kako bi se u prevodima deteritorijalizirale i ušle u poredak transkulturalno shvaćenih i na globalnom nivou ovjerenih literatura, onda se u lokalnim uslovima te razlike pokazuje kao veliki bedemi prema svakom obliku drugosti. Tu kanon suštinski živi od narcizma malih razlika, od koncepcije razlike kao negacije uzopasnost da isklizne u ksenofobiju ili čak rasizam. Tako se mala književnost, koja po globalnim kriterijima nema hegemonu moć, na lokalnom prostoru ukazuje u nakaradnosti svoje hegemonijske geste kojom identitet negira i kolonizira svaki oblik alteriteta, nacionalni, rodni, spolni, klasni, itd.[8]
Konzervativni koncept male književnosti i njenog ortodoksnog nacionalnog kanona vraća bosanskohercegovačku interliterarnu zajednicu iz vremena globalizma i razlikujućih postmoderno shvaćenih multikulturalizama i transkulturalnosti u predmoderno stanje osobenog epski kodiranog nacionalnog romantizma u kojem se književnost etnički funkcionalizira i shvata isključivo kao rodno mjesto etničkog identiteta. Taj identitet je pritom patrijarhalno muškocentričan, isključivo heteroseksualan i zasnovan na herojskoj kulturalnoj paradigmi kao osnovi modela kulturalne i povijesne memorije iz koje se neprestance reproduciraju velike etničke metapripovijesti.
Konzervativni koncept ovako shvaćenih malih književnosti i njihova težnja za ortodoksnim kanonom obilježeni su, kako naglašava Miško Šuvaković po uzoru na Deleuzea i Guattaria, time da je u njima ,,sve političko i da se zbog skučenosti njenog prostora svaka situacija trenutno vezuje za politiku”, te da ,,sve poprima kolektivnu vrednost”.[9] Nemogućnost da se unutar takvog koncepta male književnosti i s njim skopčane teritorijalizacije identiteta pluralizira kanon i kroz pluralizciju oslobodi svoje vjekovne frustracije nastale u modelu devetnaestovjekovnog romantizma, kada je književnost razvijajući antiosvajačke ideologije nastojala konstruirati etnički identitet i pronaći osnove nacionalne ideologije, ukazuje na nemoć akademske zajednice, univerziteta i ukupnog koncepta ideološke društvene znanosti da se oslobodi svoje direktne ovisnosti od politike.
Zato društvene znanosti ovog prostora, a samim tim i kulturološke, pa onda i kanon, ne mogu, kako to argumentirano u knjizi Lepoglava i univerzitet[10]dokazuje Ugo Vlaisavljević, izvršiti svoje epistemološko preispitivanje. Prema Vlaisavljeviću, socijalistička ideologija se u vrijeme SFRJ ukazivala kao forma tzv. Znanstvenog socijalizma i kontrolirala je svaki oblik diskursa društvenih znanosti. Danas, nakon krvavog rata, etnonacionalne i etnonacionalističke ideologije u BiH u odnosu na društvene znanosti nalaze se u istom položaju kao nekada socijalistička ideologija.
A upravo nasljeđe epski kodiranog devetnaestovjekovnog romantizma i antiosvajačkih i antikolonizatorskih ideologema književnosti sa kraja 19. stoljeća, te praksa dvaju totalitarnih ideologija tokom 20. vijeka, bivše komunističke i danas vladajuće etnonacionalističke, onemogućuje autonomiju književnosti u odnosu na ideologiju. Otud je proces kanonizacije u BiH tijesno skopčan sa tzv. prosvjetiteljskim modelom književnosti kako ga definira Cvjetko Milanja.[11] Unutar takvog modela književnost se višestruko funkcionalizira, ideološki, moralno, propedeutički itd. sa nastojanjem da se ostvari kao univerzalna episetama, gdje je pisac centralna nacionalna figura, osobeni poeta vates koji govori metaistine nacionalne egzistencije u povjesti.[12] A to znači da proces kanonizacije, osim u sporadičnim slučajevima, nije prešao u fazu artističkog modela poimanja književnosti sa idejom njene autonomnosti u svome centru, a kamoli strukturalističkog, te pogotovu modela postmoderne poststrukturalističke pluralizacije i decentriranja.
Takav model kanona u konačnici književnost doživljava kao tranzicijski etnički neoromantizam, pri čemu njegova krajnja funkcija jeste stvaranje uvjeta za simboličku identifikaciju individualnog ili kolektivnog subjekta sa normativnim sistemom kanoniziranih vrijednosti koje reguliraju procese konstruiranja kolektivnih identiteta.
Glokalizacijski kontekst i rasredišteni, plaralni interkulturni
naspram monocentričnih nacionalnih kanona
Ako se mala književnost preko kanona nastoji uvrstiti u poredak transkulturalnih globalnih vrijednosti i ako se ona pokušava u takvom poretku vrijednosti preko prevoda deteritorijalizirati, ali u prevodu i zadržati svoj kulturni identitet kao nekakav egzotični trag razlikovan u odnosu na hegemonu moć tzv. velikih književnosti, onda je temeljno pitanje zašto se na lokalnom planu male književnosti ne ponašaju kao na globalnom. Odgovor na to pitanje, ustvari, je krajnje paradoksalan. Odvašnji procesi kanonizacije zadržali su romantičarsko uvjerenje da je književnost proizvod nacija, zanemarujući pri tom rezultate inovacijskih modernizama koji su uvjereni da se književnost ostvaruje u hipotetički postavljenoj individualnoj inovativnosti i orginalnosti, te eksperimentatorski zasnovanom istraživanju granica žanra i granica moći jezika. Tako je modernizam ostvariv kao proces decentriranja u odnosu na kanonsku normu. Postmoderna i postmodernizam realiziraju se u pluralizaciji i hibridizaciji poetika, žanrova, kulturalnih identiteta itd. sa decentriranim, mekim subjektom iskaza u svojoj osnovi, te nastojanijima da se u književnom tekstu, kao proizvodu izvedenom na načelu ars combinatoria, realizira dijalog i duž dijahrone i duž sinhrone književne i kulturne ose.
Vrijeme globalizacije, pak, obilježeno je napetim odnosima u procesu globaliziranja, pri čemu je izgubljen esencijalni pojam Kulture sa potpunim padom njene emancipatorske fantazme, i velikih esencijalističkih postavljenih metapripovijesti. Na sceni globalnih uvjeta komunikacije razigrale su se pluralne, hibridne trans–mikro kulturne prakse, a politička moć tzv. velikih transnacionalnih ekonomija rezultira na koncu idejom kulturalnog tržišta i hegemonijskim položajem engleskog u odnosu na sve druge jezike, gdje su i znanje i kultura u funkciji ostvarivanja njihove moći. Pritom je u našem vremenu postmoderni rasredišteni svijet zamijenjen ideološki projektiranim bipolarnim svijetom uz realizaciju društva straha na mjestu gdje je nakad stanovala parlamentarna demokratija, a neprijatelj kako tvrdi politička propaganda, postaje prisutan svuda i u svakom trenutku.
U takvom kontekstu trans-mikrokulturne prakse ulaze u mnogostruku igru identitarnih procedura, gdje identitet postaje razlogom ne samo za marginalizaciju nego čak i likvidaciju, budući da su javni diskursi obilježeni parolom o dolasku barbara u središta globalne moći. Strahovi se dodatno uvećavaju opravdanim naracijama o galopirajućem približavanju klimatske katastrofe.
Ili, kako to stanje opisuje Nirman Moranjak-Bamburać: „Sukob civilizacija, globalizacija, hibridizacija, kreolizacija, liminalnost – to su ‘dramaturgije svjeta’ na pozornici globariziranog svijeta sa njegovim izložbama similarnosti i upadima diversifikacijskih sila prekida i diskontinuiteta. Osvjetljavajući odnose globalnog i lokalnog pojmom ‘sukoba’, teatrum mundus se razigrava oko čvrste i statične polarizacije ‘pozitivnih’ i ‘negativnih’ junaka. Globalizacija konceptualizira dinamiku prisvajanja i izvlaštenja globalnih fenomena putem njihove lokalizacije. Hibridizacija i kreolizacija nastoje učiniti vidljivim da se kulturalne forme tradicije ne daju inscenirati kao čvrste naracije o jedinstvu i kontinuitetu. Izokrećući vrijednosti razvoja i miješanja, teorije hibridizacije izvode na scenu ne heroje, već bastarde, hibridna bića, monstrume.”[13]
Može li u takvoj igri ideoloških fantazmi, u kojima je postmoderna ideja postutopijskog i postideološkog društva zamijenjena naracijom o tobožnjem sukobu civilizacija, bosanskohercegovačka interliterarna zajednica iz pozicije svoje rubnosti, marginalnosti i graničnosti među religijskim i civilizacijskim sistemima prevladati stanje autističkog etničkog tranzicijskog neoromantizma u kanonu i svojom povijesnom i kulturološkom hibridnošću ostvariti paradigmatiski primjer kulture kao prostora trans-mikrokulturnog dijaloga između megakulturnih sistema Okcidenta i Orijenta?
Bosanskohercegovački primjer kanona u vremenu društvene tranzicije, zapravo, ne održava ništa drugo do li stanje ideološki proizvedene društvene traume. Padom projekcije o bosanskohercegovačkoj kulturi kao prostoru multikulturalnog sklada, što ju je ranije podržavala internacionalistički zasnovana socijalistička ideologija, a danas to čini ideologika bosanskog unitarizma, ovdašnje etničke zajednice i njihovi kulturalni sistemi zatočeni su u stanju tobože nedovršenog i nedovršivog procesa konačnog uobličavanja i formiranja bosanskohercegovačkih nacija i njihovih kulturnih identiteta.
Uvjereni da su te nacije nastale radom književnosti i kulture, te da je monumentalni povjesni heroj osnova nacionalnog imaginarija i temelj svakog individualnog ili kolektivnog modela identifikacijskih strategija, ideološki centri moći nastoje izvršiti političko razgraničenje i političku teritorijalizaciju nacionalnih tijela. Globalna naracija o sveprisutnom neprijatelju na lokalnoj razini postaje stvar ideološke intrepretacije krvave bliže ili dalje prošlosti, gdje se neprijatelj ustoličuje kao religijska i nacionalna Drugost i Trećost. Utopijska ideja XX stoljeća o globalnoj suradnji kultura, na pragu XXI raspala se u BiH igrom moćnika koji na fantazmi o nedovršenim nacijama hoće obnoviti devetnaestovjekovni model nacionalne teritorijalizacije i s njom usklađenog tijela kulture. Zato nacionalni književni kanon i proizvodi agonalizaciju kulturnih tijela, a ne njihovu dijalogizaciju, pluralizaciju i hibridizaciju unutar dramatsko-poliloškog prostora ovdašnjih kultura. Globalna propagandna ideologema o neprijatelju prisutnom u svakom trenutku i svuda, ovdje se pretvara u ideološku naraciju o neprijatelju u mojoj kući. Tako ideološki postavljena kulturalna tijela u BiH Nirman Moranjak-Bamburać je u citiranom tekstu metaforički uporedila sa stanjem šahovskih figura pred početak partije. No, da bi se povukao prvi potez, nužno je osvijetliti rad kanona.
Ako kanon u postsrukturalističkom obratu nije više moguće graditi na esencijalistički postuliranom konceptu identiteta i tobožnjem autoritetu univerzalizacije estetskog, ako je on postao stvar identifikacijskih strategija kulturalnih i ideoloških praksi, ako je pala ideja kanona kao prirodne kulturne datosti i ako on nije moguć kao proizvod „neutralne aksiološki orijentirane estetike, već kulturalne teorije koja se pita o ideološkim aparatusima i njihovim brojnim i višeznačnim efektima u konkretnim društvenim istorijskim i geografskim praksama“,[14] onda je u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici nužno ispitati njegove traumatične topose. Sagledan iz te perspektive, kanon zaista nije više u sferi nekakve projektivne estetske transcendencije, već postaje sastavnim dijelom društvenih označiteljskih praksi – „stvarna osnova onoga što Freud naziva nesvesnim a Marks klasnim, a Foucault imenuje kao moć“.[15]
Rasvjetljavajući imaginarne uvjete koje stvara za prostor identifikacije individualnih ili kolektivnih subjekata sa u sebi propisanim simboličkim imaginarijem, jasnim postaje da se kanon u BiH realizirao na traumatičan način pozicioniranja u odnosu na hegemonijsku moć nekadašnjeg srpskog, odnosno srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika i njegovog epskocentričnog modela književnih vrijednosti zasnovanih u južnoslavenskim romantizmima. Tako se kanon kretao od antiosvajačke i antikolonizatorske ideologije ka hegemoniji srpskog jezika i s njom usklađenoj ideji sintetičnog srpskocentričnog južnoslavenskog multikulturalizma u 19. stoljeću. Ta je ideja pala polovinom 20. vijeka sa kulturalnim decentriranjem južnoslavenskih modernizama oslonjenim na raster socijalističke ideologije, a pred sami kraj tog stoljeća etnonacionalističke ideologije će u profiliranju etničkog neoromantizma pretvoriti antiosvajačku i antikolonizatorsku devetnaestostoljetnu potenciju književnosti u imperijalnu ideologiju prema nacionalnim i religijskim drugačijim susjedima, koji su raspodjeljivali slična ili identična povijesna iskustva.
U odnosu na gubitak hegemonijske moći srpskog jezika, bosanskohercegovačke literature su se različito pozicionirale. Bosanskosrpska literatura u kanonu nije uspjela osvojiti ideju hibridnosti srpskog književnog kanona, a bosanskohrvatska književnost tek sa najnovijim projektom Matice hrvatske, Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga,[16]postupno se emancipira od hegemonijske pannancionalne ideje homogenosti hrvatskog književnog i kulturnog identiteta. Bošnjačka književnost, pak, uspjela se kanonizirati kroz veliki projekt izdavačke kuće Alef od 10. antologija bošnjačke književnosti,[17] u čemu velike zasluge ima Enes Duraković. Pri tom valja naglasiti da je posao kanoniziranja ove književnosti započeo još sedamdestih godina prošlog vijeka Alija Isaković sa čuvenom antologijom Biserje,[18]koja je nastala uprkos zabrani čak i imenovanja, a kamo li sistematiziranja ove književnosti u vremenu komunističke diktature.
I Alefov, i projekt Matice hrvatske, kao i veliki projekt Preporoda Bošnjačka književnost u 100 knjiga,[19] rezultat su esencijalistički koncipiranog kanona, čija je osnova postavljena u antologijama bošnjačke, hrvatske i srpske poezije, što su ih priredili Enes Duraković, Mile Stojić i Stevan Tontić i 1991. godine objavila sarajevska izdavačka kuća Svjetlost. Ova izdavačka kuća iste godine je objavila i veliku antologiju bosanskohercegovačke poezije koju je priredio Stevan Tontić. Ta antologija približava se ideji bosanskohercegovačkog interkulturalnog kanona, čiji osnov možemo pronaći još u čuvenoj antologiji bosanskohercegovačke pripovijetke iz prve polovine XX vijeka što ju je pod naslovom Pripovjedačka Bosna objavio Jovan Kršić.
Drugi, znatno cjelovitiji i teorijski zaokruženiji, koncept bosanskohercegovačkog interkulturnog kanona nalazi se u Lešićevom strukturalističkom čitanju Kršićeve antologije i ukupnog korpusu bosanskohercegovačke pripovijetke do Drugog svjetskog rata.[20] Ako je Kršić uspostavio čvrstu kriteriologiju po kojoj je moguće čitati bosanskohercegovačke pripovjedače i njihove opuse tako da oni iskazuju temeljne znakove ukupnog bosanskohercegovačkog identiteta u jednom njegovom sinhronom odsječku, Lešić je u svojim sintetskim studijama samoosvijestio pristup bosanskohercegovačkom kulturalnom identitetu ne samo u Jovana Kršića, nego i Hamze Hume, Ive Andrića, Novaka Simića, Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Isaka Samokovlije itd. Kršićeva opaska da pripovjedačka Bosna proizilazi iz svijeta sa strana zamagljenih kao regionalne, geografski postavljene metafore lokalnosti bosanskohercegovačkog identiteta, u Lešića dobija obilježja dokazane tvrdnje o čvrstoj sponi između pripovjedačke i povijesno-kulturalne Bosne. Pritom, pripovijetka, pričajući mozaik priča o sukobu individue sa društvom, vrši proces individualizacije i hibridizacije u bosanskohercegovačkom kulturalnom identitetu kada on sa patrijarhalne, kolektivistički postulirane kulturne norme, pokušava preći u onu modernu. Ustvari, i Kršić i Lešić otkrivaju bosanski specifikum bosanskih pripovjedača unutar južnoslavenskog kulturnog prostora, a slijedom te logike i unutar zapadnog kanona. Posljednji pokušaj takvog interkulturalnog antologičarskog kanoniziranja slijedom poznate Antologije bosanskohercegovačke poezije Slobodana Blagojevića[21] ostvarila je 2000. godine izdavačka kuća Alef u tri antologije bosanskohercegovačke književnosti, poezije, pripovijetke i drame.[22]
Bosanskohercegovačka interliterarna zajednica, kao dramatski dijalektički sistem sa stalnim djelovanjem tokom povijesti centripetalnih i centrifugalnih sila u njoj, stalnim nastojanjem nacionalnih literatura da se osamostale iz njenog tijela, ali i da budu njegovim sastavnim dijelom – traumu svog kanoniziranja do danas je, dakle, ostvarila u dva temeljna modela. Prvi se može označiti kao pokušaj interkulturarnog proučavanja[23] i kanoniziranja, pri čemu se u većoj ili manjoj mjeri u skladu sa esencijalističkim metodološkim zasnovom ova interliterarna zajednica tretira kao homogena cjelina, nekad i iz unitarne ideološke pozadine. Drugi model zasnovan je na disolucijskoj projekciji ove interliterarne zajednice. On insistira na isključivom nacionalnom sistematiziranju i kanoniziranju nacionalnih literatura, pri čemu se nerijetko iz vida gubi njihova pozicioniranost u bosanskohercegovačkom interliterarnom kontekstu.
Oba modela zasnovana su na esencijalističkoj panoramičnosti bez osvjetljavanja specifičnosti povijesnog i kulturalnog konteksta bosanskohercegovačke dramatsko–poliloške interliterarne zajednice i u skladu s tim bez uvida u dijalektičnost, hibridnost i rubnost te zajednice u odnosu na zapadnocentričnu kanonsku normu.
Otvoreni, pluralni interkulturalni kanon, pak, zahtjeva pad esencijalističke episteme i transcendentalno postavljanih estetskih kriterija, a njegov konačni rezultat bio bi osvjetljavanje mnogostruke hibridnosti bosanskohercegovačke interkulturne zajednice. Tu bi se, namjesto sadašnje isključive agonalizacije kulturnih identiteta prisutnih u ideološki koncipiranom nacionalnom kanonu, pokazala njihova napeta dramatska polilogičnost tokom povijesti. Što znači da bi se poziciji sadašnje agonalizacije suprotstavila neprestana povijesno i kulturološki zasnovana dijalogizacija. Onaj konstrukt neprijatelja u mojoj kući proizveden radom etnonacionalističkih ideologija ukazao bi se kao fantom koji je zamaskirao stvarnog kulturalnog susjeda i mnogostruku napetost kulturalnog susjedstva, agonalnost ali i katarzičnost dijaloga u njemu. Igra razlika proizvela bi sljedstveno tome mnogovrsna rasredištenja kolektivne ideološki projektirane identitarne norme, pluralnost simboličkih imaginarija i vrijednosnih sistema, a isključivost etničkog identiteta kao tobožnjeg proizvoda književnosti alternirala bi se procedurama klasnog, rodnog, seksualnog, religijskog i čitavog niza drugih identiteta u njihovoj povijesnoj hibridnosti i dijalektičkoj promjenjivosti. To klizanje razlika duž kulturnopovijesne projekcije identiteta pridodalo bi na globalnom planu novu dimenziju aktualnom procesu rasredištenja zapadnocentričnog projekta kanona. On ne bi mogao ostati imun na izazov svoje periferije i projektivne granice sagledanih na nov način, niti bi njegova tržišna ideologija i ekonomski totalitarizam, što su razotkrili i porušili ideologiju estetskog utopizma na koju se pozivao u prošlosti, mogli sačuvati kulturalnu hegemonu moć i kulturni narcizam Zapada.
Drugim riječima, ortodoksni kanon, koji po svom definicijskom utemeljenju mora isključivanjem marginalnih identiteta izvršiti njihovu društvenu likvidaciju, sa promjenom strategije imiginarnih uslova identifikacije individualnog i kolektivnog subjekta na društvenoj pozornici bio bi iz pozicije svoje ideološke netransparentnosti zamijenjen čitavim nizom ideološki transparentnih, stalno pulsirajućih i klizajućih alternativnih kanona.
Ali, iza svega toga stoji skeptično pitanje: koja bi se to nova ideološka megakonfiguracija pojavila kao moć što bi te alternative kanone pokušala usisati u sebe, preraditi ih i povratiti na društvenu scenu pred krajnjem zbunjene recipijente.
[1] Vidjeti na internet adresi: www.penbih.ba. Učesnici u raspravi bili su Zdenko Lešić, Zvonko Kovač, Nenad Veličković, Muhamed Dželilović, Ugo Vlasiljević, Sulejman Bosto, Muhamed Nezirović i Ivan Lovrenović, a raspravu je moderirao Enver Kazaz.
[2] Isp. Sarajevske sveske, Sarajevo, br. 8-9, 2005.
[3] Isp. Terry Eagleton: Teorija i nakon nje, Zagreb, 2005.
[4] U tekstu ,,Nacionalni književni kanon – mjesto moći” (Sarajevske sveske, 8-9, 2007.) pisao sam između ostalog i tome kako je ime pisca u tzv. etničkom čišćenju čitanki postalo nacionalno označeno, što znači uvučeno u krug ideološki zasnovanog nacionalnog simboličkog imaginarija, te citirao jedino istraživanje do sada u BiH provedeno na tu temu. Njega je provela Branka Mrkić ispitujući korpus čitanki koje se upotrebljavaju u osnovnim i srednjim školama u BiH i dokazala koje sve pisce nacionalisti protjeruju iz programa, a koje, bez obzira na apsolutno rušenje svih kriterija, ubacuju u čitanke kako bi zacementirali svoje nacionalištičke ideologije.
Mrkićeva između ostalog piše: „Oko za oko, zub za zub – moto je kojim su se izgleda vodili oni koji donose nastavne planove i programe jezika i književnosti. Evo nekih imena najpoznatijih pisaca koji su 1992. godine izbačeni iz čitanki. Pisci izbačeni iz sva tri programa: N. Zekerija, M. Čečuk, D. Đurišić, R. Kuka, S. Tarapuza, B.L. Fabri, R. Čolaković, M. Jevtović, S. Mićanović, A. Ristić, E. Berbić, M. Omerović, D. Trifunović, H. Dervišević, B. Miljković, R. Risojević, V. Hadžismajlović, F. Šehović, V. Dedijer, S. Lazarević, D. Vasiljev.
Pisci izbačeni iz programa hrvatskog jezika i književnosti: S. Rakita, S. Raičković, A Hozić, D. Radović, B. Crnčević, D. Erić, Š. Ešić, D. Jeknić, E. Osmančević, S.M. Ljubiša, B. Miljković, J.S. Popović, A. Isaković, I. Sarajlić, D. Bajezidagić, Nerkesi, F. Softa, D. Obradović, V. Karadžić, B. Radičević, Đ. Jakšić, I. Kostić, I. Lazarević, S. Ćorović, S. Matavulj, V. Ičić, Ć. Sijarić, D. Sušić.
Pisci izbačeni iz programa srpskog jezika i književnosti: T. Seliškar, A. Hozić, S. Škrinjarić, J. Jurišić, Š. Ešić, E. Osmančević, A. Vuletić, A. Isaković, I.F. Jukić, V. Desnica, I. Sarajlić, D. Bajezidagić, Nerkesi, F. Softa, S. Vraz, P. Preradović, J. Kaštelan, R. Marinković, Ć. Sijarić, D. Sušić.
Pisci izbačeni iz programa bosanskog jezika i književnosti: S. Rakita, S. Raičković, B. Crnčević, D. Erić, S. Škrinjarić, D. Jeknić, S.M. Ljubiša, B. Miljković, A. Vuletić, J.S. Popović, I.F. Jukić, V. Desnica, D. Obradović, V. Karadžić, B. Radičević, S. Vraz, P. Preradović, Đ. Jakšić, I. Lazarević, L.Kostić, J. Kaštelan.” Šire vidjeti: Enver Kazaz: Nacionalni književni kanon- mjesto moći, te Branka Mrkić: Svako svog pisca ima, Start, 5.10. 2004, br. 152, str. 63-65.
[5] Ponajbolje tu vrstu politizacije i ideologizacije normativnih kanonskih interpretacija ilustriraju polemike vođene oko Andrićevih djela u BiH, ali i na ukupnom južnoslavenskom prostoru. Šire o tome vidjeti u zborniku radova Andrić i Bošnjaci. BZK Preporod, Tuzla, 2000, te u mom ogledu ,,Egzistencijalnost i povijesnost Bosne,” pisanom u povodu ovog zbornika, a objavljenog i na internet adresi www.openbook.ba/izraz/no10/10.
[6] Miško Šuvaković: ,,Mnogostruka lica kanona: kanon ili kanoni, mnoštvopitanja sa odgovorima,” Sarajevske sveske, 8-9, 2005., str.113.
[7] Samo sarajevski i tuzlanski studiji nacionalnih kniževnosti izučavaju sve nacionalne konstituente interliterarne bosanskohercegovačke zajednice i oformljuju bosnistiku, dok se mostarski, banjalučki i studiji nacionalnih književnosti u Lukavici odvijaju kao studija kroatistike, odnosno srbistike, bez bilo kakvih elemenata bosnistike.
[8] Pad ideje o BiH kao prostoru multikulturnog sklada ponajbolje se u našem vremenu očituje u znatnom broju čitanki za srednje i osnovne škole. Čitanke sa bošnjačkim, srpskim, odnosno hrvatskim programom počesto su znale u ratnom i neposredno poratnom vremenu, a i danas to neke od njih čine, biti u svojoj politici gradnje kolektivnih identiteta svedene na najrigidniji oblik patriotske ideologije. Zato su u njima često isticane pjesme sa otadžbinskim, odnosno domovinskim osjećanjem, pri čemu se učenicima bošnjačke nacionalnosti sugerira da je BiH bošnjačka, a učenicima srpske i hrvatske nacionalnosti da je njihova domovina Srbija, odnosno Hrvatska. Na taj način književnost, tj. kultura direktno se podređuje imperijalnoj, tj. osvajačkoj ideologiji, pri čemu se patriotizam pretvara u puni autokolonijalizam. Šire o tome vidjeti u: Ivan Lovrenović, ,,Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne orijentalne-evropske mikrokulture,” Zagreb, 2005.
[9] Miško Šuvaković, nav. rad, str. 114.
[10] Isp. Ugo Vlaisavljević: Lepoglava i univerzitet, Sarajevo, 2003.
[11] Isp. Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990, Zagreb, 1996.
[12] Upravo zato su postratne bosanskohercegovačke vlasti izvele sasvim specifičan sistem kanonizacije kada su, kako to primjećuje i Nirman Moranjak-Bamburać u tekstu ,,Nevolje s kanonizacijom”, obavljenom u br. 8-9 Sarajevskih sveski, odlučile da isključivo portrete pisaca postave na bosanskohercegovačke novčanice. Dakle, pisci i književnost zauzeli su centralna mjesta u nacionalnim simboličkim imiginarijama, dok su značajni stvaraoci iz drugih umjetničkih oblasti ili važni naučnici, ili, pak, neke druge bitne ličnosti iz bosanskohercegovačke povjesti gurnute na marginu tako proizvedenih nacionalnih simboličkoh imiginarija. Sam portret pisca postao je na toj osnovi ključnom figurom nacionalnog identiteta, neka vrsta simboličkog patrijarhalnog muškog kao nacionalnog rodonačelnika.
[13] Nirman Moranjak-Bambarać: ,,Nevolje s kanonizacijom”, Sarajevske sveske, br. 8-9, str. 69.
[14] Miško Šuvaković, nav. rad, str. 113.
[15] Isto.
[16] Ovaj projekt započeo je 2001. godine u suizdavaštvu Matice hrvatske (Sarajevo) i HKD Napredak. Glavni urednik projekta je Mirko Marjanović, a projekt uređuje brojno uređivačko vijeće. Svaka knjiga opremljena je predgovorom, biografskom bilješkom o autoru, te bibliografijom radova o njegovim djelima.
[17] Obimni projekt deset antologija bošnjačke književnosti (poezije, proze, drame, eseja, poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima, starih bosanskih tekstova, usmene pripovijetke, usmene balade, epike i usmene lirske pjesme) urednik i vlasnik izdavačke kuće Alef, Enes Duraković, organizirao ja žanrovski. Antologije su objavljene u periodu od 1995. do 1998. Antologičari su uglavnom osobe sa akademskim titulama. Hrestomatije Bošnjačka književnost u književnoj kritici Duraković je kao urednik rasporedio u šest knjiga sa sasvim jednostavnom periodizacijskom granicom „starija i novija književnost” te usmenom književnosti koja se ne da na ovaj način periodizirati. Svih šest hrestomatija Alef je objavio u Sarajevu 1998. I ovdje su autorstvo potpisale osobe iz akademske zajednice.
[18] Alija Isaković. Biserje, Zagreb, 1972.
[19] Još uvjek u toku, ovaj projekta sistematiziranja bošnjačke književnosti u 100 knjiga slijedi raniji koncept projekta Enesa Durakovića Muslimanska književnost u 25 knjiga (Svjetlost, Sarajevo, 1991.) sa pozitivističkim pregledom te književnosti i predgovorima svakoj pojedinoj knjizi te biografskom i bibliografskom bilješkom o svakom autoru.
[20] Zdenko Lešić: Pripovjedačka Bosna I, II, Sarajevo, 1992.
[21] Slobodan Blagojević: Antologija bosanskohercegovačke poezije, Sarajevo, 1982.
[22] Enes Duraković, Mile Stojić i MarkoVešović: Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka, Enver Kazaz, Ivan Lovrenović i Nikola Kovač: Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka, Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović i Vojislav Vujanović: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka, Sarajevo, 2000.
[23] Reprezentativne primjere takvog koncepta predstavljaju velika nedovršena biblioteka Kulturno nasljeđe izdavačke kuće Svjetlost, pokrenuta u posljednjim decenijama prošlog stoljeća, projekt Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u pedeset knjiga realiziran 1984/85. godine i projekt Instituta za književnost Prilozi za istoriju književnosti naroda BiH većim dijelom dovršen pred početak posljednjeg bosanskog rata i gotovo potpuno uništen tokom rata od strane uprave izdavačke kuće Svjetlost. Značajnu ulogu u koncipiranju projekata književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga imao je Midhat Begić čiji će radovi utemeljiti suvremeni koncept interkulturne bosnistike, a prve značajnije bosnističke radove u okviru ovog projekta objaviti će i Radovan Vučković, Risto Trifković, Ivan Lovrenović itd.
