NJEGOVOJ SRAMEŽLJIVOJ LJUBAVNICI
Prostora samo da nam je više i vrem’na,
Žudnja tvoja, Damo, ne bi bila sramna.
Ja i ti sjedjeli bismo i mislili kako
Da udvoje šetamo i ljubavimo lako.
Ljubav ti bi našla u indijskom Gangu,
Dok u Hamberu ja tješio bih svoju tugu.
A odbijanje tvoje nek se ne krati
Sve dok svaki Jevrej se ne preobrati.
Zrno moje ljubavi narašće – biće veće
I od carstva samog, ali to polako će.
Sto čitavih godina ja bih hvalio
Tvoje oči i u tvoje čelo gledao.
Dvjesta godina da mi je da grudi ti grlim,
I trideset hiljada narednih da na njih pohrlim.
Za svaki dio tebe meni je po jedno doba
A zadnje kad dođe, srce tvoje će da se proba.
Jer ti, Damo, zaslužuješ ovu državu,
Tebi ja dao bih svu na svijetu slavu.
No, nekad ja ipak osjetim s leđa
Života brzog gdje bliži se međa.
I pred nama vidim onda ogromne
Vječnosti pustinje svuda prostrane.
Ljepota tvoja jednoga dana iščeznuće
A iz mermernoga svoda tvoga neće
Čuti više se moj poj: crvi će zagmizati,
I tvoju će dugo čuvanu nevinost proždrati.
Od poštenja tvog starinskog ostaće prašina,
A od žudi moje u pepelu jedna tišina.
Grob je mjesto tako mirno i lično,
Ali nikom tamo ne može biti dično.
Zato, hajde sada dok sjekira mala
U krilu klati ti se k’o rosa tek što je pala,
Dok duša tvoja u žudu se znoji
U svakoj pori, plameno dok ona se gnoji,
Daj da uživamo dok još možemo,
Kao ptice grabljivice zaljubljeni budimo,
Kao ptice što ih vrijeme polako proždire
Dok čežnju oni svoju odlaganjem more.
Sunce iako ne možemo zaustaviti,
Da trči barem možemo ga natjerati.
LIJEPA PJEVAČICA
I.
Da bi me konačno pokorila,
Ljubav mene je uhodila.
Na me baci ljepote što kobno se slažu,
Njih dvije sa svih strana me lažu,
Jedna ona očima mi srce veže,
Druga ona glas mislima mi steže.
II.
Mogao sam uzmaći jednoj što me krasi;
Čista duša moja mogla je da se spasi,
Mrseći loknaste uvojke njene kose;
Al’ kako da joj ne robuju noge moje bose,
Kad lukavo ona stavlja me u okove
I ruka nevidljiva prožima mi bokove?
III.
Lako je bilo boriti se na jednom polju,
Gdje i ja i ona junaci smo isti,
Al’ borba moja ne donosi mi snagu bolju,
Ona oči mi je vezala i glas čisti;
Ja sve što radim samo je zalud,
I vjetar i sunce potpali su pod njen ud.
NIMFA KOJA PLAČE ZBOG SMRTI
SVOGA FAUNA
Obijesni konjanici dok su prolazili
Fauna moga dragoga su usmrtili.
Zašto su te ubili iz čista mira,
Kad srce tvoje njih nije htjelo da dira?
Avaj, niti im sada tvoja smrt
Donijeti može bolji put.
Kunem se da nikada o njima zlo
Iz usta mojih nije poteklo.
Ako k nebu što idu molitve moje
Zaboraviti mogu oči te tvoje
Ja prije suze ću pustiti –
Oh, suze – nego pokleknuti.
Zar tako da se umre? Kralj s neba gore
Zna dobro kakve misli dolje se more.
Ne može se proći tek tako.
Ni zvijer se ne može ubiti lako,
Nekad i čovjek sebe mora dati Bogu.
Misle li oni grešne ruke sprati da mogu
Ovom toplom krvlju života što polako
Otiče od tebe i u srce me žica lako,
Ipak ih oni oprati ne mogu: mrlja
Ostaje nalik na purpurno zrno što se prlja.
Ništa na svijetu nije se dalo
Što sramotu njihovu bi opralo.
Nevjerni Silvio, dok još ja
Da me vara nisam saznala,
(Sjećam se) još toga jutra kada mi je
U srebro okovanog i sa zvonom melodije
Njega poklonio meni: čak se sjećam
I šta je tada rekao. Mislim da znam.
Kazao je – Vidi kako je naučio tvoj Lovac
Fauna da na Dragu baci mamac.
No, brzo me prevari Silvio,
(Pitomost tvrda) u divljini on druge je tražio.
Mene on ravnodušno prevari,
Iz fauna uze srce i takvog mi ga ostavi.
Onda sam počela da se trudim
Da usamljenost svoju ne kudim.
Sve više ja bila bih s njim,
Htjela sam dobro da se provodim.
Smijala sam se, puno trčala,
Srećna jako sam bila, upecala
Se u zamku njegovu. On kao da je
U meni nalazio sreću. Nemoguće je
Ne voljeti sve to. Okrutna ne mogu biti
Prema toj Zvjeri. On znao me je voljeti.
Ne znam duže samo da je živio,
Ne znam onda da li bi doživio
Kao i Silvio isto. Možda bi od njega
Darovi bili lažniji od gologa svega.
Ali, sigurno znam, kakvo god breme
Opazila da sam za ovo kratko vrijeme,
Tvoja ljubav ostaće lijepa dovijeka,
Ali ne i ljubav tog surovog čovjeka.
Šećera i mlijeka slatkoga
On uzimao je s dlana mojega.
Svakoga dana sve više se bijelio
Dok je rastao, sve više se sladio.
Imao je tako prijatan dah!
Stopalo kad mu vidim, ja u isti mah
Zacrvenim (da l’ da kažem moja ruka?)
Jer ono je bjelje i od najbjeljeg ženskog struka.
Bilo je nevjerovatno samo tek zamisliti
Kojom brzinom te srebrne nožice mogu trčati.
Kakvom bi me samo visprenom gracioznošću
On izazvao da prkosim toj virtuoznošću.
I kad bi me on u trci pretrčao,
Zastao bi, ponovo potrčao, opet stao.
Čak je i od najbrže srne on bio brži –
Kao da se i rukama i nogama u hodu služi.
Često došetam do svog vrta
Oko kojeg hrpa ruža se hvata,
A sa njima i još toliko ljiljana,
I sve izgleda kao da je divljina.
I tokom proljeća čitavog
Zaticala bih ga tamo samog.
Među ljiljanima procvalim tamo-amo
Ja tražila bih ga gdje on bio je stalno, baš tamo,
Ipak, sve dok on ne ustane,
Vidjeti ga nisam mogla, čak iako je ispred mene,
Jer u ogromnom hladu ljiljana
Njegova ne vidi se čak ni sjena.
Njegov kruh i vino – ruže su bile,
Tolio se njima dok mu usne nisu raskrvarile.
Onda bi me on drsko zaskočio,
Trag ruža po usnama mi ostavio.
Ipak, slast njegova najdraža
Bila je da natoli se sokom ruža,
Kao i kad nogama nevinim
Prekrije se laticama ljiljanovim.
Ovdje sad bi ležao, da je dočekao sjutra:
S ljiljanima okolo, s ružama unutra.
Vidim ga kako gubi svijest. Upomoć, ljudi!
Tiho umire, kao svetac, omlitavljelih grudi.
Na licu mu znoj. Na sav glas kuka.
Suze polako mu otiču k’o Gam rijeka.
Pokošeni cvijet plače naglas tako
Kao što i tamjan sveti topi se lako.
Helijade te što brata nemaju
Sa suzama od ćilibara se slivaju.
U bočici zlatnoj one će čuvati
Ove dvije kristalne suze i puniti
Bočice dok ne preplave se mojima one
I onda će ih položiti u hram Dijane.
Otišao je sada faun moj slatki
Tamo gdje idu kornjača i labud glatki
Da počeka malo na elizijumskom vašaru,
S jagnjetom bijelim i hermelinom kao daru.
Samo da ne trči previše brzo: Ja ću
Pjevati o grobu njegovom. Ja umrijeću.
Prvo će kip moj nesretni
Izvajan biti. Biće mermerni.
Iz kipa moga nek’ suze teku. Nek’ djelo
Vajara zamjena bude za c’jelo
Moje tijelo i dušu iskrenu.
Ja plakaću, iako sam u kamenu.
Suze moje što niz lice mi liju
Grudi mi nose, u njih bi da se sviju.
Na stopala moja mećem te ja,
Što izvajana su od finog alabastera.
Lik tvoj neka je, kao i ja, bijel,
Ali ipak ne kao i ti cijel.
****
“Njegovoj sramežljivoj ljubavnici” je pjesma koja predstavlja često obrađivanu temu u književnosti – carpe diem (iskoristi dan), termin koji potiče još od starorimskog pjesnika Horacija. Ovdje mladić izjavljuje ljubav djevojci. Ona se lukavo premišlja. On je savjetuje da se ne premišlja previše, jer mladost kratko traje. On i dama treba da iskoriste sadašnji trenutak i da uživaju u čarima mladosti. No, kako pjesnik kaže, oni ipak nemaju toliko vremena, jer mladost brzo prolazi, ustupajući mjesto grobu.
Iako je “Njegovoj sramežljivoj ljubavnici” napisana u prvom licu, Marvell od nje više pravi jednu vrstu neposrednog obraćanja u trećem licu kroz usta izmišljenog čovjeka. Pjesnik ulazi u misli i želje tog čovjeka, i prijavljuje šta je to šta vidi. Taj čovjek je nestrpljiv, očajan, nevoljan da čeka odgovor djevojke. Njegova želja prema njoj je sve više požudne prirode. Možda bi se za njega moglo kazati i to da je on nezreo i sebičan.
Pjesma “Lijepa pjevačica” služi se metaforičnom reprezentacijom ljubavi kao osvajanja. Ženski subjekat u pjesmi zavodi pjesnika, omamljuje ga, i na kraju ga pobjeđuje. Pjesnik opisuje ovo osvajanje do te mjere da ga ono ubija. Ovo korespondira i sa poimanjem orgazma kao “male smrti”, odnosno ubijanja kao eufemizma za vođenje ljubavi.
“Oružje” osvajanja kojima se ženski subjekat služi su oči, koje se obraćaju pjesnikovim osjećanjima, i glas (riječi), koji se obraća njegovom umu.
Pjesnik dalje ističe da je on mogao da se odupre jednom od atributa žene, ali ne i svakom. Da je žena imala samo lijepu kosu, možda je on i mogao da se odupre. Ovdje se radi o činu zavođenja kosom. Ali, pošto žena ima još i prijatan glas (kojim se doslućuje da je ona i lijepa i mudra), onda ona može i svojim dahom da zaposjedne pjesnika.
Pjesnik kaže da bi mu lakše pao fizički okršaj sa ženom, jer bi tu onda oboje bili jednaki, ali kad se on bori još i sa njenom ljepotom (koja joj pred kraj pjesme daruje “sunce” kao simbol njene vizije) i sa njenim glasom (“vjetar”), onda je on bespomoćan. Pjesnik takođe poredi njene oči sa suncem, što korespondira starom vjerovanju da zraci sunca dolaze iz očiju, zbog čega smo i u stanju da gledamo.
Dublje naglašena bespomoćnost pjesnika postignuta je upotrebom hiperbole, s jedne strane, u kojoj se osjeća njegova uzaludnost da se bori, i metaforičnošću ljubavi kao bitke ili osvajanja, s druge strane, gdje ljepota žene i njen um zaposjedaju um i tijelo pjesnika.
“Nimfa koja plače zbog smrti svoga fauna” jedna je od mnogobrojnih pastoralnih elegija Andrewa Marvella. Data je u formi dramskog monologa, čiji je nosilac mlada nimfa koja oplakuje smrt svoga fauna ljubavnika. Kasnije se taj monolog pretvara u sadržaj dubljeg metaforičnog tipa. Elegija je pisana u jampskom tetrametru kao distih, oblik kojim se Marvell namjerno služi da dočara utisak usmenog govora djevojke sa sela.
Evocirajući uspomene na fauna, nimfa neizbježno evocira i uspomene na Sylvia, nevjernoga ljubavnika. Nimfa se s uzbuđenjem sjeća onoga dana kad joj je Sylvio donio fauna-mezimca. Iako Sylvio navodno pripitomljava mladog fauna da bi ga poklonio svojoj nimfi, njih dvojica kasnije mijenjaju uloge u nimfinom srcu: pripitomljavanje fauna isto je što i divljanje (nevjerstvo) Sylvia, i ona ubrzo počinje da voli sami poklon više od Sylvia koji joj ga je i dao. Poklon (faun) je zauzeo mjesto Sylvia (ljubavnika koji poklanja).
Ne samo da je mezimac, dakle, poslužio kao zamjena za Sylvia, već nimfa počinje da uviđa da je ona potrebna faunu. Ima momenata kad se ona pita da li je on “naslijedio” neke nevjerničke osobine od Sylvia, gdje ona kao da sumnja u ono što je rekla o faunovoj ljubavi prema njoj, pošto fauna intimno povezuje sa Sylviom.
Izdaja njenoga ljubavnika Sylvia uliva joj nepovjerenje u muški rod. Faun kao da je tabula rasa u koju ona ispisuje sve ono što bi ona htjela da on ima: uz vjernost, nimfa faunu pripisuje i druge željene osobine Sylvia, poput petrarkističkih ljubavnih boja (bijela i crvena), prisutnih u nimfinoj bašti, koja je obrasla ružama i ljiljanima. Dakle, nimfa je okružena bojama ljubavi, koje se svuda šire i prenose, pa čak i na fauna.
Faun zadobija atribute bjeline mlijeka i slatkoće šećera. Neobičnim se čini i tumačenje bijele boje fauna kao simbola nevinosti i čistote. Faun je toliko bijel da se može sakriti među ljiljanima nimfine bašte. Fauna nimfa petrarkistički idealizira, čineći ga više nestvarnim bićem, što se odražava i na njen doživljaj sebe. Bilo da je nimfa stvarna djevica ili ne, ona zamišlja da stvarno jeste nevina i da posjeduje iste one kvalitete koje projektuje na svoga mezimca, koji ih povratno i projektuje na nju.
Nimfa govori o svoja dva ljubavnika: o Sylviju i faunu sa određenom dozom nejednakosti, u čemu se krije srž erotizma u pjesmi. Marvell, naime, govori kroz usta ženske persone, time naglašavajući činjenicu da ženska persona uživa u androgenoj ljepoti fauna, koja je opisana preko “androgene” zamjenice “ono”. Seksualne veze u pjesmi mogu biti heteroseksualne (nimfa i Sylvio) ili homoerotične (pjesnik Marvell kao nimfa i Sylvio), u zavisnosti od ugla posmatranja.
Pjesmom se, uz izvjesnu promjenu raspoloženja, osjeća nimfin idealistički stav prema faunu. Najprije, nimfa pokušava da negira faunovu smrt, zatim je bijesna zbog “obijesnih konjanika”; onda je nostalgična za prošlošću kako sa Sylviom, tako i sa faunom; zatim banalizuje gubitak mezimca koji joj je toliko značio u životu, i, konačno, idealizuje svoju situaciju. Sve ove promjene raspoloženja samo su stupnjevi oplakivanja: najprije zanijemjelost, pa jadikovanje za umrlim dragim, zatim očaj i nesređenost, i, na kraju, oporavak. No, ono čega najmanje ima jeste ovo posljednje: osjećaj oporavka. Nimfa se ne oporavlja od svoga gubitka. Ona, umjesto toga, kako se vidi i u završetku pjesme, sebe zamišlja metamorfoziranu u vječito uplakani kip koji lebdi nad tijelom fauna.
Takva metamorfoza je žrtvovanje. Ali, fauna ništa ne može vratiti u život. Konačno, shvatamo zašto nimfa hoće da upije čistotu fauna: ona mora i sama da bude isto tako bijela slatka kako bi ga bila dostojna. Stoga ona hoće da se žrtvuje, nudeći svoj uplakani kip ne bi li povratila fauna. No, mrtvome faunu ništa ne pomaže.
Zbog iskrenoga žala (kategorije beskonačnog) nimfa bi, dakle, da liči na kip bola. Preko tog žala transformisani su i onaj ko pati (nimfa) i objekat njegove patnje (faun). Ovim Marvell zagovara stav da je iskreni bol nešto što se ne može izmijeniti niti ublažiti. Stoga on svojom “Nimfom” samo naglašava glavni poetski cilj pisanja elegije: građenje pjesničkog monumenta umrlom dragom ili dragoj.
Prepjev i bilješka: Tanja Bakić
