Teški su bili posljednji dani starog Milutina, bivšeg radnika pošte. U lučkom gradu Baru, noć ga je zatekla na rivi, gdje je oholim turistima nudio bočice maslinovog ulja, pomiješanog sa ljekovitim biljkama, za sitan novac. Svaki put kada se bližio kraj ljeta, prisjećao bi se jedne posebne godine kada je upoznao ljubav svog života na igranci u vili blizu grada, koju je priredila njegova tadašnja služba. Dvije godine je proveo sa njom, nakon čega ga je ostavila. Više nikad nije tako volio, a svaka sljedeća žena u njegovom životu, morala je po nečemu da liči na nju. Više nikad je nije vidio, niti je išta čuo o njoj.
Milutin je svoja ulja spravljao s velikom brigom. Maslinovo ulje je kupovao od jednog majstora iz Ulcinja koji je, kažu, bio najbolji. On mu je nekada davno objasnio kako “100 kila maslina najviše može da dâ deset litara ulja” i da su sva ostala ulja iz regije ili razblažena, ili su masline ostavljane duže da zriju, ne bi li se njihovo meso dobro nakupilo ovom rajskom tečnošću. To ulcinjsko ulje je bilo mnogo skuplje od ostalih, ali Milutin nije žalio. Od kada je otišao u penziju ovo mu je bila najvažnija stvar na svijetu. Sadržaj ulja je zavisio od godišnjeg doba. Milutin je tako u svoja ulja stavljao vrganj, suve smovke, lavandu, kantarion, orah, ruzmarin, neven… Da su samo nesmotreni sezonski kupci znali kakve eliksire dobijaju, platili bi mnogo veću cijenu.
Te noći je umorno pokupio neprodate bočice u platnenu torbu i krenuo kući. Njegov rodni grad Bar nije bio opterećen turistima koliko su to bili ostali gradovi na Jadranu. Ipak, ljeti se ta slika katkad znala promijeniti ako je sezona dobra, pa su se na njegovim teškim lučkim ulicama mogle vidjeti gologuze posjetiteljke i njihovi dlakavi pratioci. Obično se namjenski nije dolazilo na ljetovanje u Bar. Turisti su često bili rođaci stanovnika ili siromašniji građani iz okolnih zemalja kojima se nudio jeftin smještaj na moru. Milutina je veselila slika turista u svom gradu. Izgledalo mu je kao da odjednom stanovnici nekog ozbiljnog kontinentalnog grada skrenu pameću i obuku svoje kupaće kostime. Zamišljao ih je kako u kostimima idu na posao. Ređale su mu se slike šalterskih službenica u jednodjelnim kupaćim kostimima sa životinjskim dezenima, vozači taksija u speedo šortsevima ili pak slika velikog okruglog stola za kojim sjedi bord direktora neke velike korporacije, poput Luke Bar – svi u havajskim gaćama. Okolina grada je, ruku na srce, otkrivala prelijepe plaže.
Noć je Milutina zatekla nespremnog. Obuzeo ga je strah od mogućnosti da je u jednom trenutku ispred svoje male plastične tezge sa bočicama ulja, zaspao. Čovjek ne može nekontrolisano da zaspe, mislio je. Pogotovo ne na radnom mjestu. U vrijeme kad je on bio radnik barske pošte, sigurno bi kaznili onog kojeg bi zatekli kako spava. Ili je to kraj ljeta označavao skraćenje dnevne svjetlosti. Kako god, svijest o vremenu znači svijest o sopstvu. Kada čovjek počne da gubi oštrinu, prepušta se smrti. To nema veze sa godinama. To se može i u mladosti, ako je duša stara. Ova nesmotrenost je Milutina značajno uzdrmala.
Odlazeći kući, ostavljao je iza sebe rivu i lučke dokove. Kvart u kojem je živio zvao se Makedonsko naselje. Tamo je Milutinu nakon 20 godina službe dodijeljen stan. Odslužbovao je još toliko. Stan je bio na prizemlju veoma stare zgrade. Zgrada je napravljena mnogo prije velikog zemljotresa 1979. Te stare konstrukcije, kažu, odlično odolijevaju vremenu i nevremenu. U zgradi je bilo dosta njegovih starih kolega, ali se vremenom struktura stanovništa mijenjala. Sada su tu uglavnom njihova djeca i unuci. Ovi što su ga poznavali bili su veoma ljubazni. Ovi novi, jedva bi mu nazivali “dobar dan”. Nije važio za čangrizavog komšiju, ali moguće je da su novajlije o njemu imale prljave misli. Ljudi tako hoće da u nečemu o čemu ne znaju puno vide najprljavije slike sopstvenog uma. Samo zato što ne znaju.
Milutin je prilazeći ulazu zgrade na samom pragu zatekao plavokosu djevojčicu kako sjedi i čeka. Oči su joj sijale kao u mačke, a lice joj je bilo umrljano cjelodnevnim igranjem. Kad ga je primijetila, djevojčica je ustala naglo i krenula mu u susret.
– Vrati mi loptu – rekla je plava djevojčica.
– Kakvu loptu?
Milutin je bio zbunjen. Djevojčica je pokazala rukom na prozor u prizemlju. Prozor je bio polomljen, a lopta je ostala u uglu pored parčadi stakla.
– Aha! Znači razbila si mi prozor. Loptu ću da vratim tvojim roditeljima. Reci mi gdje živiš i donijeću je sjutra. Sad treba da ideš kući. Pao je mrak.
– Kod Kanala – povikala je djevojčica i trkom otišla u noć.
Mnogo puta je Milutin u životu razmišljao o djeci, pogotovo posljednjih godina kada mu se bližila smrt. Bio je srećan što je čak i kao starac zdrav i što može da se bavi sobom bez ičije pomoći. Kroz život je prošao bez puno stresa. Od mladosti je naučio kako da svakodnevicu podredi sebi, a ne sebe nekom izmaštanom životu iz kataloga ili sa televizije. Nakon one velike ljubavi imao je još nekolike žene. Međutim, ni jedna od njih ga više nije uspjela uvjeriti u praktičnost zajedničkog života. Nikada sa drugom ženom nije proveo više od nekoliko mjeseci. Onda, kada bi one počinjale da lukavo donose svoje stvari u njegov stan, strast prema njima bi se smanjivala proporcionalno donešenim sitnicama. Ono što mu je u mladosti pričinjavalo ogromno zadovoljstvo, vremenom se pretvaralo u neprijatnost, u nešto poput kopiranja prošlosti. Ni jedna nova žena nije ga mogla uvjeriti u svoju originalnost. Za njega su sve one bile riznica tuđih uspomena. On je smatrao samo jednu ženu svojom uspomenom. I sebe njenom.
Milutinu nije smetalo što je sam. Bio je vrijedan radnik, ali nije imao volju da radi za bilo koga osim za sebe. Nikad to nije smatrao sebičnošću, već sudbinom. Onim što zaradi od prodaje ulja u ljetnjim danima, jedva uspije sebi da kupi ogrijev za zimu. To nije život koji bi mogao da ponudi bilo kome, znao je to odlično.
Bio je 22. avgust. Ustao je oko 5 i po sati. To je navika iz radnih dana. Svjež miris sa mora i buka lučkih mašina su bili isti godinama. Prozor je polomljen, pa ga otvara s oprezom. Njegova kuća je uvijek uredna. On ima stare stvari, ali naviknut je na njih. Svaka promjena, čini mu se, unosila bi nered. Komadi namještaja su tek ponegdje izblijedjeli od godina i korištenja. Nema slika, osim jedne reprodukcije mrtve prirode kupljene u robnoj kući, tek da popuni bjelinu zida. Nema fotografija. Nema ničega. Napravio je sebi bijelu kafu i odlomio komad hljeba. Danas će otići na rivu i izložiti svoju kolekciju ljekovitog ulja prolaznicima. Prije toga, gledaće se u ogledalu nekoliko trenutaka. Svakodnevno posmatranje sebe u ogledalu po nekoliko minuta mu ne dozovoljava da ostari. Sebi je iz dana u dan isti. Prije toga popiće svoju bijelu kafu i pojesti koru hljeba uz vijesti sa radija. Najviše ga interesuje prognoza. Kažu da će danas živa u termometru dostizati 38 stepeni Celzijusa. Bliži se kraj ljetu i vrućine se lagano spuštaju ispod 40. Uskoro će i neka kiša pasti, siguran je. Ljeta su ovdje ista. Prije nego izađe iz kuće mora dopuniti današnju ponudu ulja. U platnenoj torbi su gotovo sva ulja od juče, izuzev par bočica sa lavandom. Lavandu najviše kupuju. Spakovao je svoju malu montažnu tezgu od plastike. Uz nju privezuje stolicu na kojoj sjedi. Prije nego ode na rivu odnijeće loptu djevojčicinim roditeljima i tražiće naknadu štete. Zamoliće ih, naravno, da je ne grde i da se svakom djetetu to može desiti. Djevojčica je djelovala uplašeno ali i po malo divlje. Sjetio se njenih očiju što svijetle. Gdje je ono rekla da živi? Kod Kanala. Nije siguran gdje tačno kod Kanala. Tamo nije bilo zgrada. Mada u tom dijelu grada nije se našao vjerovatno više od 30 godina. Kod Kanala su nekad momci vodili djevojke prije nego ih ožene ili ostave. Onda su počeli da se skupljaju Cigani. Kanal sa svojim katakombama i čudnom arhitekturom mnogima je bio sklonište. Policija je uvijek nekoga otud tjerala. Smatrali su Kanal opasnom zonom. Govorili da može doći do pucanja zidova i izlivanja vode. Međutim to se nikada nije desilo. Milutin je na ramenu nosio torbu, u jednoj ruci tezgu, a u drugoj loptu.
Sebi je izgledao smiješno. Loptu nije držao u rukama od kad je bio mladić. Idući prema Kanalu, zagledao je i okretao. Probao joj je težinu. Bila je to mala dječija lopta. Poželio je da njom lupi o tlo. Nasmijao se sebi na tu misao. Zamisli da ga neko vidi. Starca kako lupa loptom. Ali želja ga je savladala. Tražio je pogodan prostor i udario loptom o beton. Lopta odskoči u krivo i starac potrča za njom. Srce mu je lupalo kao da je napravio kakvu štetu. Hitro je uzeo loptu i nastavio put. Ponovo se nasmijao samom sebi. Približavao se Kanalu. Sve je izgledalo kao i prije 30 godina. Možda sa nešto više rastinja. Bilo je rano ujutru i grad je još uvijek bio miran. Pitao se da li su ljudi kod kojih ide uopšte budni. Nije prije razmišljao o tome.
Linija horizonta koju u daljini stvara Kanal počela je da se nazire u starčevom oku. Približavao se ali nije bio siguran u to što vidi. Stavio je ruku na čelo kao da želi da zakloni pogled od sunca.
Iz pravca mjesta kojem je išao u susret do njegovih očiju dopirale su nevjerovatne boje. Pomislio je da je nešto pogriješio, ali prepoznatljiva arhitektonika starog Kanala kojim voda sakupljena sa raznih strana otiče u more, razuvjerila ga je.
Kanal je bio širok 20 metara, a dugačak ko to zna… U njegovom tijelu i utrobi nalazile su se mnoge prostorije, čija funkcija običnom čovjeku nije bila jasna. To su više bile neke nasumično raspoređene sobe sa ogromnim cijevima iz kojih stalno kaplje voda. Te vodene “sobe” sa cijevima bile su zaštićene čeličnim ogradama. Ove druge “sobe”, bile su otvorene i predstavljale su reljefna udubljenja na kanalu. One su ličile na hotelske apartmane u zgradi kojoj nedostaje jedna strana. Više su bile kao arhitektonske šare na ogromnom tijelu barskog Kanala. U svakoj od ovih soba živio je po neko.
Starcu je zastao dah vidjevši prizor pred sobom. Stvari su mu skoro ispale iz ruku. Mora da je bilo dvadesetak porodica. To nisu bili Cigani. Fasada Kanala se šarenila od neobičnog pokućstva. Milutin se sjeća da su Kanal i njegovu okolinu znali da nasele Cigani, odnosno njihovih par porodica, ali ovdje se radilo o mnogo većem broju ljudi. Do nekih soba su čak bile stube za penjanje, tako da su i najvisočiji djelovi bili nastanjeni. Izgledalo je sve kao neobična košnica ljudi. Čudio se kako su vlasti dozvolile ovo, ali se sjetio da su se već godinama njegova interesovanja za realnost zaustavljala na prognozi. Pitao se da li je ovo samo njemu čudno i da li iko zna za ovaj neobičan grad. Odlučio je da priđe. Lopta u njegovim rukama sad je izgledala beznačajno, ali bila je dovoljan povod za to. Ipak mnoštvo ga je uplašilo i shvatio je da bi trebao da bude oprezan i prvo osmotri okolinu. Kanal je izgledao kao ogromni nasukani brod, čija posada ne želi da ode sa njega. Starac je krenuo u obilazak.
Život se budio u Kanalu. Osim što su lokacija i raspored stanova bili neobični, sve ostalo je ličilo na bilo koje drugo naselje u okolini Bara. U jednom dijelu Kanala bile su, reklo bi se, male zanatske radnje. Majstori i njihove žene iznosile su bakarno posuđe, nedaleko odatle su bile tkanine i tepisi, predmeti od drveta, namještaj, plastika… Stigao je odnekud kamion namirnica. Plastična crijeva su dovodila vodu kojom su se naseljenici umivali, direktno iz kanala. Čula se graja žena koje su širile veš i pravile hranu. Okolo su trčali psi za mačkama. Sve je djelovalo sasvim normalno. Sunce je uveliko najavilo vruć dan.
Milutin je krenuo nazad. Prvi put u životu mu se činilo da ostaje bez kontrole. Ovo mora da ima veze sa onim jučerašnjim spavanjem. Plašio se da je prizor koji je upravo ostavio iza sebe proizvod njegove mašte. Stigao je na rivu. Odlučio je da nastavi svoj život kao da ništa nije bilo. Ako djevojčica dođe po loptu vratiće joj je i gotova stvar. Došao je na uobičajeno mjesto gdje prolaznicima nudi svoja ulja. Loptu je stavio pored sebe i pokušao da se smiri. Oh, kako je to sad bilo nemoguće… Nije bilo osobe koju je mogao da pita da li grad kod Kanala zaista poistoji. Činilo mu se satima prolazili su samo turisti. Nadao se da mu lice ne odražava unutarnji nemir, zato je duboko udahnuo nekoliko puta. Neobična slika nije htjela nikud iz njegove glave. Policajac se kretao pravo prema Milutinu. Pomislio je da je to dobra prilika. Njega će moći da pita. On je javni službenik, shvatiće ga ozbiljno ili će se makar sažaliti na ludog starca. Javni službenik je došao do tezge i prije nego je Milutin nazvao “dobar dan”, pitao ga je odsječnim glasom da li ima dozvolu za prodaju.
– Ovo je samo ulje. Jeftino je – kazao je starac.
– Ovo ću sad da zaplijenim, a ti se kupi odavde prije nego sam te uhapsio i nemoj više da te vidim. Je li jasno?
Milutin je bez riječi gledao policajca. Mislio je da ima previše godina da bi se neko ovako ophodio prema njemu. Šta se desilo sa ovim svijetom, pomislio je, i gdje je to do sada živio.
– Izvinite molim vas. Možete li da mi vratite moje ulje? Jako sam ga skupo platio. Molim vas da mi vratite moje ulje – bio je uljudan i ponizan Milutinov glas.
– Budi srećan što te nisam strpao u zatvor! Nema ulja stari. Ovo će te naučiti da više ne trguješ bez dozvole – rekao je policajac trpajući bočice u torbu.
Starac je bio slomljen.
– Molim vas da mi vratite moje ulje – ponovio je tiho.
– Stari, jesi li gluv? Zapljena, hej! Kad nabaviš dozvolu vratićemo ti ulje – policajac gestikulira.
Milutin je sklopio tezgu i stolicu. Uzeo je loptu ispod ruke. Policajac čeka da napusti mjesto.
– Samo još nešto da vas pitam, molim vas. Znate li nešto o ovom naselju kod Kanala? O onim ljudima što žive tamo?
– Kod kanala?
– Da. Ima ih baš puno – kazao je starac.
– Nikad čuo – odgovori policajac i pokaza rukom starcu da ode.
Milutin se na putu do kuće borio sa mnogim mislima. Ušao je u stan i odložio stvari. Legao je na svoj veliki krevet u sobi. Kakav dan, reče na glas. Izgubio je dosta ulja, ali nema veze, nadoknadiće. Za par dana moći će da se vrati na isto mjesto. Policajac će ga zaboraviti.
Čuo je kako neko baca kamenčiće na njegov prozor. Otvorio ga je oprezno jer je već bio polomljen. Dolje je bila ona plavokosa djevojčica sa svijetlećim očima. Milutin joj se nasmijao i ona mu je uzvratila. Otišao je po loptu. Bacio joj je oprezno i mahnuo u znak pozdrava. Djevojčica je zadovoljno otrčala kako samo djeca mogu da odu u igru. Starac se vratio u svoj krevet.
Odlučio je sjutra da ode u grad kod Kanala. Iskreno je to poželio.
Podijeli.
