ČOVJEKU JE POTREBAN NOVAC DA BI UMRO
Bolje da smo umirali sporije,
Da smo mladost trošili duže.
Danas,
da bi umro,
potreban ti je novac.
Kupuješ smrt u apoteci
Kupio si smrt u pekari,
Sačekala te je smrt u taksiju jer žuriš na ručak koji će da te ubije
Smrt ti je popušila cigare
Smrt ti je popila vino
Smrtno si zaljubljen u jednu prelijepu Smrt.
Ideš da kupiš djeci svojoj smrt.
Kupiš sebi nadgrobni spomenik,
Za, ne daj bože, smrti,
kupiš mrtvo prase za mrtve goste,
kupiš auto mrtvački za put do smrti,
kupiš onda smrt za budućnost
i obezbijedio si se za smrt,
za narednih nekoliko generacija mrtvih.
Sad možes reći da si bogat.
Konačno,
možeš mirno da čekaš smrt.
Pa zašto onda žuris, oče?
PROLJEĆE
Već se osjeća proljeće.
Kaplje posvud, kao teške riječi
koje neće doći ni do koga,
javlja se u lakom hodu,
kao mrtvi što se pozdravljaju sa živima. Oni
odmahuju neizbježno.
Vide im se škrbavi pretproljećni osmjesi
To su kadrovi crno-bijelih filmova,
što donose horor kao novu mogućnost.
Proljeće dolazi birokratskim putem.
Uz političku korektnost
i popunjenu aplikaciju.
Na časovima obuke za evropsku uniju
Na treningu o ljudskim pravima
Na motivacionom odmoru
Na kineskim notama…
Proljeće je među nama,
Kao očaj pijanog Rusa.
Kad nas je napustila ljubav,
ne mora ni da dolazi.
Neka samo obavi to što prije.
Da bi prošlo sve ostalo
vezano za smrt.
DA BI NEKOG VOLIO
Potrebno ti je proljeće da bi nekoga volio,
Magija koju donosi veče
Da vidiš lice drugačije od drugih
Da ga prepoznaš u avionu prepunom ljudi
Kad je dostupno ono sto je moguće
(Bosh je sav u takvom slikanju)
Kad ljudi preklinju za ozdravljenje
I mole se za plodnu zemlju
Kad trijumfuje iskvarenost sveštenstva,
Ljubavi tad nema.
Za jeretike je potreban prefinjeni način mučenja:
To su supermarketi i shoping mallovi,
“Devotio moderna” kažu profesori,
i bogati trgovci.
Trčimo tamo,
đe se obilato plaća presuda indulgencije.
Nabijeni na kolac i obezglavljeni,
Ovi nas danas uče kako je potrebno biti star i beznadežan
Da bi mogao da voliš.
Umjesto tome
kako je tvoje carstvo nebesko:
ako si lopov,
ako si ubica,
ako činiš preljube,
ako svjedočiš laž na bljižnjeg svog,
ako poželiš išta što je tuđe,
Tek tad ćeš biti čovjek, sine moj…
POLJE CVIJEĆA
Strah od smrti je
binarna opozicija.
Smrt je dolje,
Smrt je tama.
Strah je gore,
Svijetli božanskom svjetlošću,
Onog Nedokučivog,
Uzvišenog,
Koji treba da nas oslobodi života,
da bismo mirno ušetali u smrt,
Kao kroz polje cvijeća.
LJEPOTA
Umiru ljudi oko mene,
Prepoznajem ih, poznajem ih,
Znam ih,
Moji su.
Ljudi umiru svakog dana
Ubijaju ih snovi,
Ubija ih śećanje,
Drugi ih ubijaju.
Neki ljudi jednostavno umru.
Razbole se i umru…
Neki čudni ljudi umiru.
Na njihovim licima ne postoji ništa
osim iznenađenja.
Kako nevino izgleda lice čovjeka koji je umro.
Divno,
naivo,
djetinje divno.
I nema ničeg što je govorilo da će ostati živi.
Osim ljepote iznenađenja.
DIGITALNA TRANSMISIJA
Vrijeme je ovdje patnja.
Čobanin na najbližoj planini osjeća
kako su istorijski događaji važni njegovoj nedostižnoj suštini,
a to je opravdan razlog,
zbog kojeg odlazi u crkvu.
Kad nijesi u službi Zvijeri,
stvari postaju varljive,
kao drska sklonost ka pojednostavljivanju…
Čobanin, na vrhovima alpskih visina,
ne pravi razliku gdje stavlja svoju muškost,
Da li u ovcu ili u magarca
Neće to od njegovih hrišćana niko saznati.
Kao što niko neće saznati za debeli,
beskorosni crkveni ud, zabijen u mlado, meko meso,
koji prolazi kao nož kroz puter,
rektalno,
kroz ma kojeg dječaka ili djevojčicu.
Rimsko računanje vremena je isto,
Samo su brojke digitalne.
Tako traži Papa…
Mi, sa trgova slobode, plašimo se mučeništva.
Dragocjena pomoć ispovijesti,
jednači se s milostinjom hrišćanskih obećanja.
Predugo već žene ne križaju noge,
predugo ne čitamo Helderlina.
Poezija može otkriti da biti ništavan
znači biti čovjek,
u tome nema božije milosti.
Mogu da čujem sebe,
kako se pitam da li želim ponovo da živim,
da li želim da rastem?
Da li sam ja život lutalice,
pun buke i bijesa,
ili ne značim ništa?
POČELO JE SNIMANJE
Ljudi su počeli konačno da umiru,
Kotline prekrivaju tjelesa,
Rijeke prevoze otupjela trupla,
Ženske suze mreškaju talase…
Za skeledžiju 20 dolara,
Za zemlju manje,
za film ništa.
Staršan je ovaj naš kamen na kamenu,
Put prema Kučima zarastao je paučinom
Otud se samo dobro vidi Podgorica.
Zamišljam da tamo piše Hollywood,
(naša iluzija identiteta)
Medun je kao brdoviti Las Vegas,
Tamo, prema albanskoj granici
Naziru se svjetla Bellagia…
Ali ružan je taj kamen i vjetar nije filmski.
Tamo đe smo živjeli nije bilo vode,
Tamo su nas puštali u torove sa ovcam,
Ako smo žene
Ako smo muškarci
išli smo u lov. Da bi bili bliži ratovanju.
Čovjek nam je neprijatelj
i pas nam je neprijatelj,
roditelj je neprijatelj.
Prijatelje smo upucali đedovom puškom.
Pa onda došli u Podgoricu,
da nam prošlost bude oproštena.
Kao da je bitna prošlost ako imaš filmove.
Počelo je snimanje.
Neka svi glume da su mrtvi.
U SUSRET JEDNOM LEŠU II
Ljeti, kad se ide na odmor,
Mi preuzimamo stvar u svoje ruke.
Mi kolosalni,
izumitelji,
mi prvi u kosmosu,
Mi,
Kročimo smjelo sa našim ideologijama na plaži,
sa bivšim religijama za šankom,
sa vikendima u Dubrovniku i Kolašinu
Mi mali,
neznaveni, ali strastveni istrazivači Smrti.
Kad si čovjek,
prvo ubiješ,
da bi saznao što je smrt,
Normalno,
za početak ubiješ neku muvu.
Možeš tu da staneš,
Osim ako misliš da tvojim venam teče krv heroja i bogova naših,
Pjesnika i genija, junaka,
čije majke nijesu kurve,
nego žene,
a žene kurve,
pa mrtve kurve,
koje tuku jer im se može.
Ali ipak,
One mrtve životinje po putu,
Ljeti,
kad se ide na odmor pred smrt,
Takođe su bile radoznale.
Ljeti,
I smrti miriše ženski.
