(Milorad Popović, Agnostik i nebo, OKF, Cetinje, 2018.)
Čudesni su crnogorski pjesnici. Snažan i mračan njegoševski duh, bude vazda dio najboljih slika iz poezije crnogorskih muškaraca, vazda sa dobrom mjerom osjećajnosti i neskrivenom identifikcijom sa našom malom nacijom, u književno raskošnom “mišljenju i pjevanju”. Naši su pjesnici lijepi i visoki, vješti u pismu i samodovoljni u biti. Ali ni jedna kvalifikacija, ma koliko istinita bila, nije dobra kao bijeg od nje.
Konzistentni bjegunac iz ofucanih formi i tuđih kompozicija, Milorad Popović, napisao je nove, preobražavajuće stihove, sabrane u knjizi “Agnostik i nebo”. Nakon deset godina pauze, pred nama je poezija u kojoj se nesporno, suštinski uživa. A što je suština poezije danas i u čemu tumože da se uživa?
Prije Popovićevih zapitanosti nad univerzalnim pjesničkim tajnama, desio se autorov zaokret u izrazu, saglasan sa osjećanjem koje je valjalo opisati na drugi način. Nije čudno što se poezija može pisati nakon velikih pauza, onda kada se spozna patnja ili ono što se željelo spoznati. Kada je u pitanju stvaranje Milorada Popovića, njegova se pauza odnosi jednako na književni slučaj kao i na društvene i lične prilike. Naime, za ovih deset godina pauze od pisanja poezije, Popović je imao drugi zadatak: da definiše vrijeme u kojem živimo onako kako to čine veliki pisci, sa intimnom misijom koja ih je dopala, onda kad su sebi odabrali put. U tom, su, međuvremenu nastali Popovićevi romani “Karnera” i “Čovjek bez lica”, oba nagrađena najvećim priznanjima koja se mogu dobiti za prozno stvaralaštvo na prostoru Balkana: prvi, nagradom “Meša Selimović”, a drugi, Njegoševom nagradom…
Poziv na preispitivanje
Popovićeva nova knjiga poezije podijeljena je na tri cjeline “Kenotaf”, “Agnostik i nebo” i “Zadarska fuga”.
Knjigu hrabro otvara pjesma sa posvetom “Ruke Katarine Aleksandrijske”, jedna od najljepših u ovom izboru, ako bi se trebala tražiti najljepša. To je pjesma intime, opčinjenosti umjetnošću i ljubavlju, kakva se odavno nije viđela. Čini se kako pjesnikovo preispitivanje kreće sa pravog mjesta – od Rafaela, Vergilija, Njegoša, Bajrona… Mislim da se poezija Popoviću ovoga puta desila iznenada, kako to poezija obično i uradi, kao ljubav ili kao proeobražaj, nakon sjenke, kojom je prizvao “svjetlost”, kako upravo kaže u pjesmi “Sjenka”. Pjesme iz ove cjeline nastale su “u dahu”, s obzirom da svaka pjesma ima datum kada je napisana,što govori o gotovo svakodnevnom zapisivanju. Novi Popovićevi stihovi otkrivaju čovjeka koji se beskrajno raduje pisanju poezije, čovjeka koji poezijom priznaje postojanje i potvrđuje smisao.
Mi smo ljudi sa nametnutim dvojnicima u virtuelnom prostoru, svijetu društvenih mreža, plovimo na sintetičkim nitima internetskih objava, profila koji kreiraju naše djelovanje izvan realnog i katkad izvan svjesnog. Taj prostor je očišćen od istinitosti i mašte, kreacija je svedena na vizuelni utisak, opet toliko prazan i beskoristan. U takvom prostoru, mora se biti zahvalan za sve rjeđi dar i potrebu kakva je pisanje poezije, najčovječniju od svih djelatnosti svijeta. Zahvalnost za taj dar se očituje u Popovićevim stihovima, ne samo samosvjesno, već intezivno umjetnički, u slikama i temama kojima se bavi u novoj knjizi “Agnostik i nebo”. Popović ima volje da poziva na preispitivanje: “Jer, pijani od govora / i slijepi od gledanja / govorimo o propastima / i šansama koje nijesmo ostvarili”.
Milorad Popović je pjesnički rizničar sopstvene sudbine, prepune izvanrednih događaja, neobičnih ličnosti, teških i smutnih vremena, svega što bijedi postojanja daje smisao isključivo u umjetnosti i ljepoti. On ne mora dalje od sebe, da bi kazao svijet i da bi nas uputio, majstorstvom čarobnjaka pisane riječi. Tog boga u sebi smjelo doziva onda kad treba “da iznova na trgovima / izdijeli mlado vino”, kao da živi iskonske živote svih koji su ikad živjeli na zemlji, koji samo moraju voljeti da bi potvrdili svoje postojanje. Popović u ciklusu “Kenotaf” kreće od sna i smrti, upozorava nas da ih se vazda sjećamo i da ih tumačimo (“Memento Mori”, “Epitaf”, “Lipska pećina”, “Sanjari”), u pregrštu divnih stihova, nosioca stubova naše zemaljske nevolje, ne bi li se spasili prije smrti.
Malo je vremena za ispravke
U uzbudljivom pjesničkom hodočašću, u središtu knjige, nazvanom upravo “Agnostik i nebo”, čitalac ima priliku da se podsjeti Popovićevog vanserijskog dara u zanimljivim i iznenađujućim simbolima koji podsjećaju na njegove prve, mladalačke pjesme. S kakvom lakoćom pjesnik surovo kaže“Mlad mjesec / Crven / Od ohole / Mlade krvi”, obavezujući nas na ustreptale potencijle značenja ove poeme, značenje svih značenja ispričanih priča, koje nikako da se dopričaju od Homera do nas, niti da se isprave od ratova do neba. Ova jezgrovita poema od 22 kraća pjevanja, kao da je falila crnogorskom pjesničkom prostoru antologijskih pjesama, da obrazuje cjelinu onih, najčešće citiranih stihova. Kad ih jednom pročitate, računajte da je teško ili nemoguće osloboditi se njenih slika. Pohodiće vas najčešće u važnim trenucima, onda kad budete željeli iskazati moć pred nevoljom i strast pred znanjem. Popović, “podmlađen od gađenja / razvlašćen od snova / i žudnje za nebom”, onako kako samo veliki pjesnici umiju, vodi svoju poeziju do granica uzvišenosti i nazad, među ljude, ne bi li upozorio da se nikad ne prestane učiti mišljenje i poznavanje bola.
Finale knjige, “Zadarska fuga”, dolazi kroz paradigmu prošlosti, đe Popović podsjća na Đorđija Savovog Petrovića (1800-1868), sinovca vladike Petra Prvog Petrovića Njegoša, koji ga je odredio za nasljednika, “tužnog emigranta / koji je u Zadar / sa Cetinja ubježao”. Kako je dirljiv i blag Popović kad piše o Crnogorcima, makar oni zaboravili na svoje pjesnike i u kontinuumu zaboravljali na njih. Usude našeg naroda, pjesnik doživljava kao svoje lične, u čemu se očituje njegova nužna iskrenost prema čitaocu i sebi kao pjesniku. Tako nas i u ovoj knjizi Popović ne lišava svoje pasionirane posvećenosti crnogorskoj istoriji i tradiciji, na sopstveno liričan način. Lakoća kojom Popović ispisuje posljednje pjesme u ovoj knjizi, pečati rukopis ovog autora u kavafijevski uvjerljivo svjedočanstvo o odumirućem svijetu i jeziku poezije koji ostaje jedino sredstvo obraćanja bogova, nakon propasti religija i tijela.
Vratiti se poeziji znači vratiti se samoći
Vratiti se poeziji znači vratiti se samoći. Dubokim i teškim mislima koje obuzimaju biće i muče tijelo. I sve ono što se usput sazna, bude na kraju opterećeno godinama i brojevima. Milorad Popović je novom knjigom zaokružio svoj pjesnički naum, ali ne i pjesnički put. Čini se da je pjesnik na nekom novom, fantastičnom tragu koji će njegova poezija tek da nam ispriča. Ova knjiga upisuje svoje vrijeme u bezmjerju.
