Dragana Tripković: Lovište samoće
(odlomak iz romana u nastajanju)

 

2.

Samština je način života u ovom zabačenom moračkom selu. Takav život se poslije ratova tiho nametnuo seljanima, koji su poprjeko gledali u moderan svijet i velike gradove opterećene jurnjavom po sivim ulicama, uspinjanjima i propadanjima metalnih liftova u zgradama s istovjetnim stanovima, prosjacima i tužnim kurvama. U takav prostor ću morati uskoro i ja da se vratim. U poznate priče, među iste ljude.

Tamo, u gradu, sve je već dugo najavljivalo dolazeću propast. U vazduhu se osjećao dah truljenja. A ovamo, modre šume i neravne njive sela ostale su puste, ostavljene potomcima bez mnogo ambicija i često bez đece, nalokanima tuđom, prepečenom rakijom. Njih nije bilo u čađavim fabrikama, nije ih bilo na mostovima, pored pruga i novih puteva. Za njih nikad nijesu važili ljetnji odmori u vikendicama. Sindikalna odmarališta za njih nijesu postojala. Školovali su se u Manastiru, u školi na kojoj je petokraka zvijezda, a odatle ko zna kud.

Rakija je način komunikacije i glavna moneta u selu. Ono malo radno sposobnih seljana, radili su više na tuđim imanjima nego na svojim, makar dok ih surovi napitak predaka ne bi dokusurio i odvedeo u svađu ili u mokri jaz pored puta. Familije prađedova su imale drugačiju životnu računicu: što više đece značilo je brojniju radnu snagu. Đed je govorio da „nije bogat ko ima volova, no ko ima sinova“. Ipak ti njegovi sinovi, poskitani po svijetu, tamo i ostaše. Tamo se obogatiše i ne vratiše nikad, osim ljeti, na ferije. Jedino je moj otac ostao tu, u Crnu Goru, što da čuva imanja, što zbog sudbine.

Voda nestade toga proljećnog jutra u cijeloj kući i na svim česmama na imanju. Vode u Morači ima u izobilju, mada su svađe oko izvora i zatrpanih jazova među seljanima česte. Mnoge pritoke rijeke Morače čine splet plavih, bistrih vena kojima je ovaj kraj umrežen. Naša voda dolazi cijevima iz visokog planinskog izvora, neđe prema Crkvinama. Sistem dovođenja te savršeno čiste vode, prilično je prost i nevjerovatan istovremeno. Na samom izvoru je Mali bazen u kojem se skuplja voda koja cijevima, kilometrima dolje, stiže do Velikog bazena na imanju i raspoređuje se u kuće. Otac me posla do Velikog bazena da vidim ima li vode u njemu i je li što začepilo cijevi. Može bit’ da se nakupilo trunje na četku za prečišćavanje. Sad voda stiže obilno jer se snijeg uveliko topi i puni sve zaboravljene planinske šupljine i kanale. U bazenu vode bješe tek na dnu, a četka potpuno čista. To je značilo samo jedno – ekspediciju do izvora u planini.

„Nema ni kapiiii“, viknuh sa uzvisine kod Velikog bazena.

Vikanje s „brda na brdo“ stari je način komunikacije u ovakvom predjelima. Precizni tonovi bogatih grla pjevali su svoje poruke vjekovima na isti način. Sviđa mi se što ne moram da koristim telefon. Mogu da vičem do mile volje. I to koristim često. S malo zadovoljstva što se nešto konačno dešava, krenuh dolje, ka kući. Trava je već počela da se podiže. U njoj, nepregledan svijet nepoznatih bića. Priroda u proljeće žuri i ne zastaje, svemu se nude snaga zemlje i sunca. U tom zelenom izobilju čudesnog, za mene gotovo nepoznatog svijeta prirode, falio je samo korak pa da zgazim gracioznog poskoka s velikim rogom na glavi. Zmija se mirno vija u prvom proljećnom zelenilu. Ne bojim je se, ali bjeličasti rog divlje otrovnice, kao kod mitskog konja – jednoroga, me je zaustavio u mjestu.

„Evo je zmija!“, vrisnuh ponovo.

Znam da mi neće ništa, i da ću je samo zaobići ali ostadoh još malo da pogledam ovu opasnu, hladnu kraljicu, koja se tek probudila iz zimskog sna.

„Pa ubij je!“, viknu otac odozdo.

Bilo je to rečeno više u namjeri da me okuraži no što je stvarno vjerovao da ću ubiti zmiju. Ili bilo što takvo prekrasno na ovom svijetu.

Spustih se ka kući, nespretno, ukoso, kao kad vozim bord. Na terasi ispred kuće dočekaše me komšije, dva brata suludnjaka, Borko i Sero. Za njih u to vrijeme počinje jutarnji obilazak sela i śednici po komšiluku dok se zemlja ne počne ljubiti od rakije. Kako sam novost u selu, i dolazim sad da ostanem duže nego kao nekad za raspust, ne iznenađuje me pažnja s kojom mještani pristupaju pozdravljanju sa mnom. Ritualno i s puno posvećenosti, čini mi se da rukovanje i poljupci traju beskonačno dugo. Jedan obraz, pa drugi, pa opet, pa kratak razgovor o zdravlju uz srdačan osmjeh dok rukovanje još traje, ruka se trese beskonačno, drži se čvrsto, opipava snaga… Nekad mi se čini da su ispred nas fotografi, a mi poziramo kao zvaničnici na političkom prijemu dviju prijateljskih zemalja.

„Bog pomaže“, zagrmje Sero i ustade naglo sa stolice da otpočnemo pozdravljanje. On je stariji brat, veoma vješt u košenju i obaranju drveća. Kosa mu je još bez sijedih vlasi iako ima preko 50 godina. Visok i krakat, s jakim ručerdama, liči na džinovskog pauka. On voli udovice i raspuštenice i po Kolašinu ih ima bezbroj. Često se hvali njinom naklonošću.

„Dobar dan, momci“, odgovorih.

„Dobro došla“, pozdravi drugi brat, kratko.

„E, ja sam bogomi mislio da si ti Moračanka, da ćeš zubima onoj nespomenici otkinut glavu, a ti je pušti da nam ubija stoku“, nastavlja šeretski Sero.

„Neće ona nikoga, ako je prvi ne diramo“, rekoh i to mi se učinje kao rečenica koju sam upravo tu, među njima često izgovarala.

„Krvnika moraš ubit’. Ona ti je tek izašla iz zemlje. Da te zapu’nula, ne daj bože, ne bi te ništa spasilo. Ata misirskog može ubit s ovijem prvim otrovom, kad krenu da izlaze iz jazbina“.

Prestade rukovanje. Ima, u crnogorskim selima, nešto zaumno zadovoljavajuće u toj potrebi za ubijanjem svega i svačega što se učini štetočinom. Orla zbog kokoške, međeda zbog slomljene šljive… Ovakva razmjena dovela je do ivice opstanka pojedine životinjske vrste. Mrkog međeda i Bjeloglavog supa na primjer. Kada dođe vrijeme da se kolju prasad gajena godinu dana, to bude pravi praznik za mještane. Kažu, naši „stari“ nijesu bili slabotinje, no su śekli junačke glave, k’o što ti dinju kolješ. Ako se ne veseliš klanju, to je kao da navlačiš nevolju na kuću. Meni to odmah napravi asocijaciju na bezbrojna četnička klanja širom naših brda i dolina tokom Drugog svjetskog rata. Ali možda sad nije pravi trenutak da to pomenem.

„A baba tvoja, ne baba, no prababa… Je li tako bijaše? Prababa! Jes. Ona znavaše da šapće zmijama. Pa ako bi koja đe pečila kravu ili čeljade oni je zovnu da im „šapne“, i njima se ka’ rukom sve makne“, objasni mi Borko moje porijeklo.

Ova priča, bila istinita ili ne, prilično me zainteresovala, ali ja ne htjedoh da ga prekidam potpitanjima jer bješe stidljiv i miran ovaj sredovječni momak, teški alkoholičar. Ispriča usput slučaj dječaka, jedinca, iz sela podalje od Manastira Morače, kojeg je ujeo poskok za prst dok je brao jagode, i kojem se na ruci kao tetovaža ocrtala ta ista zmija, krvnik, koji mu je uzeo posljednji uzdah. Širina tumačenja zmijske geneze završava se s čovjekom, a što u čovjeku ima od zmije to pokažu oči i duša. Tako vele „stari“.

„Nego, da vi rečem, pošto ćete da čistite vodu gore, put Vrujaca, mogla bi da svratiš da vidiš što je započeo naš blagosloveni mitropolit, na zadužbini starog patrijarha. To vam je taman usput do Malog bazena. Pošto si ti čo’jek od pera, ustvari žena od pera, i znaš te tamo u te novine, mogla bi da napišeš nešto o novoj crkvi“, izjavi to nekako svečano komšija Sero, aludirajući na moj novinarski zanat.

„Neće ona pisat’ ništa!“, reče otac. „A što to gradi Risto?“, priupita nervozno, i nazva svjetovnim imenom komšiju mitropolita.

„Gradi kapelu za dušu starog patrijarha“, Sero se isprsi malo i odgovori, kao da je to najnormalnija stvar u ovom trenutku, u sred pandemije i zatvorene zemlje.

Morača je mjesto koje se zbog srednjovjekovnog manastira može pohvalti i s dva najveća crkvena vjerodostojnika pravoslavne crkve, patijarha Dožića i mitropolita Amfilohija Radovića, ali i dosta kontroverzi u vezi njih.

„Nijesam ti ja nešto za crkvena pitanja, Sero. S bogom i nemam neki problem, ali s ovom današnjom crkvom, bogami imam“.

„A štooo? Pa dobro, nego ono… ko velim, eto… Ne moraš. Mi ćemo božezdravlja, śutra na mobu da pomažemo izgradnju, pa eto…“, Sero se povuče odmah.

„Bolje da su put napravili do gore i ovoj sirotinji dali od nečega da živi. Pomriješe ljudi od bolesti i nemaštine“, zaključi otac.

Popovima su u posljednje vrijme glave bile zadrigle od para i moći. Njihova intenzivna politička borba nasuprot duhovne, slutila je nešto mnogo opasnije. Pitam se, ko će dolaziti da se moli u tu crkvicu povrh sela? Uz oguljene i oštre strane tih tamnih brda ni koze se više ne penju. Ipak, nije u pitanju ni crkva, ni molitva, niti spas ičije duše. Ta crkva, koja je ustvari kopirana kapela s Lovćena, srušena da ustupi mjesto grobnici dostojnoj Njegoša, postala je simbol dubokog raskola među Crnogorcima.

„Nego… ‘Oćete li svraćat’ kod strina-Mine?“, upita Sero.

Nasta golemi tajac.

Serovo pitanje odjeknu kao manastirsko zvono za Gospođindan. Otac ga pogleda i u očima mu viđeh svijetleću munju, koja bi u lošem SF filmu istog trenutka spržila sagovornika. Tako se svete ovi podmukli seljaci. Brzo i uz niske udarce. Ja tada nijesam znala ko je dotična strina i zašto tako snažno vazduh zadrhta na pomen njenog imena. Ali sigurno ću brzo saznati.

3.

Dugo već želim da ponovo pročitam neke stare knjige, nekadašnja uzbuđenja duha. I evo mi ih sve tu, u đedovoj kući i preseljenoj biblioteci iz grada, da budu uz mene u ovim izgnaničkim danima. Otvorila sam “Zapitaj prah”, izdanje koje mi je poklonio nekadašnji prijatelj, pisac, za moj devetnaesti rođendan. Bila sam tad godište Artura Bandinija. Upijala sam tu knjigu kao što pijesak upija more. Poslije i ostale dvije iz poznate trilogije. Skoro 20 godina kasnije, otvorila sam staro, pohabano izdanje po sredini i dugo mirisala utrobu knjige pokušavajući da vratim miris toga vremena. I vratila su se sjećanja. Vrijeme koje je djelovalo beskonačno i svijet koji je bio otvoren samo za tebe od dvadeset godina, kako samo tad može otvoren biti. Oh, kuda su me sve mirisi te knjige vodili. U fantastične noći, putena tijela, u beskrajne priče. U ćumeze, u javne kuće, u loše kafane, u loše društvo… Uveče bi se u meni miješali kafanski dim i tečnosti podgoričkih lokala, a preko dana, redakcija i posao novinara, tada previše kul za moje godište i moju pamet. Miris stare knjige je punio moje nozdrve. Fanatično sam prelazila stranice u želji da nađem nešto čega je tad bilo u izobilju. Trebalo mi je da ponovo doživim isto uzbuđenje, da poklanjam tu knjigu dragim prijateljima i novim ljubavima. Da na nježnoj pijančevoj duši ponovo otplešem u zanosnu, ljetnju noć punu iskrivljenih zadovoljstava, nagovještaja džeza i dima marihuane. U svoju vlastitu Kaliforniju.

Osjećaj kojeg se sjećam iz vremena radosti, bio je neki oblik buduće nostalgije, ove koja je sad ogrnula moje biće betonskim omotačem, a koje sam se ustvari cio život plašila. Prolaznost nema rod ni ime. Prolaznost je neprekidno trajanje. Prolaznost se materijalizuje u nostalgiji. I tako sam se našla na obrnutom početku, u sadašnjosti nostalgije, u apsolutnom momentu prolaznosti.

Pisati? Da li je to moj poziv? U to sam prije više vjerovala nego sad. Ono što sad radim samo je zapisivanje. Biti pisac – to tako nema smisla u Crnoj Gori. Najveći tiraž u ovoj zemlji koji neka knjiga može da postigne ne prelazi 1000 primjeraka. Svoje sam prve knjige uglavnom poklanjala. Zapravo, bilo je besmisleno misliti o tome da se od pisanja može živjeti. To je ustvari poziv-alibi za neprestani osjećaj beskorisnosti. Tako ugodno beskorisna u ovom prostoru gluvom za riječ. U ova „davno izgubljena brda“. Koliko je samo briljantnih umova moje generacije uništeno ludilom i paranojom, iz straha od siromaštva podleglo nakanama raznih službi i sluganstvu vlasti. Oni nikad nijesu bili siromašni, ni gladni. Oni nikad nijesu išli univerzitetskim hodnicima drogirani i pijani. Oni su ulijetali u akademije kao iz vedra neba. Oni su izdavali prijatelje bestidno pristajući na zahtjeve kompromitovanih izdavača, zanemarujući njihove zločinačke prošlosti. Nikad hapšeni, ni progonjeni… Nikad slavni. Nikad pisci.

Evo me sad, na vrhuncu tog besmislenog spisateljskog puta, u selu predaka, đe prevrćem po relikvijama prošlosti i tražim pravu mjeru života. Arturo Bandini i ja. Da li je život kratak, kao u toj kliše izjavi ili je i besmislen i kratak? Život ima smisla vjerovatno onima koji pomažu drugim ljudima ili životinjama. Ljekarima bez granica, majkama terezama, zelenim aktivistima, anarhistima, volonterima u Africi. Možda i po kojem naučniku. Ali kakav se smisao može naći u ovom moračkom selu đe je najvažniji događaj oduvijek bio Gospođindan, crveno slovo u crkvenom kalendaru? Svetac koji znači pečeno meso i vodopad alkohola u čast Majke Bogorodice, tu, ispred Manastira.

U nama se vjekovima nikad ništa nije promijenilo. Gladan i prazan duh ovih ljudi uništio je svaku potrebu za progresom. Osjećaj nedostatnosti podstakao je duboko razaranje svega plemenitog u čovjeku. Ostali su nam odlomci plavog neba kao sinonim za balkansku propast. Naše svijetle, gorštačke oči sijaju samo pohlepom. U njima se ogledaju oportunističke svijesti i drevna glad predaka. Kako biti pravedan kad je bijeda metafora tvoje istorije? Naša ljubav prema domovini prazna je kao vučja utroba.

Tužna je zemlja moja. Mučenica.

4.

Jutro je najavila magla čija je polegla, neodrživa masa prekrila kotlinu u kojoj se nalazi naše selo. Krenuli smo u planinu da oslobodimo vodu očevim starim Land Roverom. Kvačilo na tom autu je bilo neobično tvrdo, toliko, da ga je mogla voziti samo čvrsta, utrenirana muška noga. Sva očeva auta su poslije nekog vremena istovjetno mirisala. U njima bi se brzo nastanio vonj sasušene krvi divljači i freške, vlažne šume. U kolima su uglavnom puške, čizme i katkad koja ćepanica za brzo odrubljivanje zečijih glava ili drugih sitnih životinja. Puške i psi su obavezna oprema na bilo kojem putu po selu, ne samo u lovu, ali ove godine nemamo pse. A i ovo nije primarno put u lov.

Brda koja presijeca kolski put izgledaju prekrasno. Pejzaž je savršeno skladna, matematički perfektna kompozicija boja i neravnina. To su mjesta koja bi poželjeli da pokažete onima koje želite da zadivite.

Asfalt je nestao još davno iza nas, a pred nama je put izranjavan kišnim odronima tokom zime. Lovci, a većina mještana jesu lovci, drugačije prolaze ovim putevma. Oni uvijek okolo traže tragove divljači, fanatično i manično, kako se samo može tražiti zlato ili izgubljena osoba. Svaka minimalno narušena prirodna postavka zemlje i kamena može da ukaže kako je nedavno tuda prošlo divlje prase ili srna. Zavisi što bi koji lovac želio da sretne. Čini mi se nekad da su ti lažni tragovi mantra za prizivanje divljači. Mogao je samo da se surva kamen ili otkotrlja neka grana niz padinu uz put, za lovca to znači da se nedavno spustila debela, divlja krmača – kapitalka –  u potrazi za hranom.

„Ima li tragova tamo?“, pita me otac dok vozi veliku skalameriju i u kratkim intervalima pogleduje na lijevu stranu puta.

„Evo, gledam… Nema, čini mi se“.

Ipak, s našim brdima nikad ne možete biti načisto. Nikad ne možete znati što ćete vidjeti u tim mutnim, zelenim dubinama šume. Izgleda mi nekad kao da se sama brda propinju k meni i traže da ih neprekidno gledam. Kao filmska kulisa koja se brzo mijenja i promiče u brzom švenku. Samo su obrisi isti, sve drugo je tamo neočekivno…

„Nema ništa… Pih“, razočarano reče otac i prestade da se osvrće neprestano prema šumi.

Trebalo mi je nekoliko godina da upamtim osnovne putanje preko brda, kada nailazi koja visoravan, đe se kriju pećine i odakle sve može izbiti voda. Ovo mjesto dozvoljava da sami izaberete markere po kojima ćete navoditi sebe i druge, da odredite vaše vlastite šumske spomenike, ulice i trgove prema prirodnim svojstvima određene lokacije. Kao kad bi ste u gradu rekli nekome da vas čeka Kod česme u Centru, tako ćete ovamo zakazati sastanak kod Vodenice. Usmjerićete namjernike kod Popove njive ili preko Lučkog potoka.

Planina je čudesna.

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.