Dragana Tripković: Lovište samoće
– odlomak iz romana –
6.
Sunce se još nije pojavilo u potpunosti nad planinom pa predio izgleda kao da pada mrak, a ne da sviće. Ovo je doba dana kad zvijeri traže zaklon od ljudskih očiju i penju se u nevidljive prostore šume. Auto smo zaustavili ispred ruševina drvenog mosta koji je ove zime odnijela brza Koštanica, jedna od pritoka rijeke Morače. Preko nje smo morali pješke uz razrušen put. Na ovoj visini snijeg još nije bio okopnio, a po njemu se jasno vidio stari trag divljači. Među tragovima bilo je kopita od divokoza i srna kao i grbavih rovova promrzle zemlje koju su razgrtale divlje svinje. Rijeka Koštanica jedna je od mnogih koje sijeku ove prostrane planine čija je sudbina da nestanu u ponorima i da se ponovo nakon nekoliko kilometara pojave grandiozno iz razgranatih pećina u svoje vjekovno korito. Potajna kretanja Koštanice znali su samo mještani, veoma blisko vezani za prirodu koja ih okružuje. Nas je jutros okruživala mračna hrastova šuma. Dinarske ljude, sa šumom i pojedinim grupama drveća, naročito starim hrastovima vezuju nježna i intimna vjerovanja i običaji. Priča se da je na mjestu đe je podignut Manastir Morača bio stari, veliki dub, kojem niko među živima nije znao vijek. Oko njega su čobani izjutra nalazili vosak od svijeća i tragove tamjana. Možda istoriju dubova bolje znaju duhovi Ilira, Vlaha i Slovena, a možda i duhovi Kelta o kojima se pripovijedaju priče sa ovog mjesta sudara civilizacija Istoka i Zapada. Đavolja rabota, rekao bi otac. Usjek kojim je tekla Koštanica krio je mnog tajne.
„Kako je Koštanica dobila ime?“, pitam oca.
„Ko zna… Možda od koštanja“.
„Koštanj je plod kestena. A ođe ih i nema baš. Samo dubova i žireva“, kažem ja.
„Možda je bio neki neđe“, odgovara otac.
„A možda je od ‘kost’ ili ‘kostiju’“, zapitkujem dok idemo prema vrhu planine.
„Možda. Miči tamo… Đavolja rabota“, zaključio je otac priču koja mu ne odgovara jutros.
Nastavili smo prema planini. Usput smo ćutali i slušali huk vode i pjesmu šume. U planini uvijek nešto orkestrira lišćem. Tonovi šumskih duvača znaju da budu umirijući ali i obratno. Kao jutros. Otac se zaustavi u jednom momentu i zagleda se u suprotnu stranu usjeka. Rukom mi pokaza da se smirim. Polako otkoči pušku, nagna metak cijev i nanišani. Spusti se jednom nogom na koljeno i povuče mene rukom pri sebi.
„Što je ono?“, šapatom pitam oca.
„Divokoza. Ćuti.“
Uz očito biće ispred nas, primijetila sam još jednu prikazu neobičnog izgleda.
„Vidiš li da je neko pored nje? Kao da je neko muze.“, kažem ocu.
„Ni riječ!“, zapovijedi otac.
Oba bića su se pomakla brzim i kratkim pokretima, poput nečega što nije sa ovog svijeta, nečega što je oduvijek postojalo u toj tami. Neobično osjećanje me je obuzelo. Kao da sam se našla izvan granice poznatog. Moje oči, vođene nekom nevidljivom silom, tražile su oči tih prikaza preko puta mene. U strahu čovjek traži neke druge oči, kao spas ili nadu. Nešto je ipak tamo svijetljelo, ali ne kao oči mačke koje blistaju u noći, niti lisice koja se probija kroz goru, već nešto sasvim drugačije – nešto što je sijalo crnim sjajem, kao zagonetna užarena tmina, koja nije imala početak ni kraj, već samo postojanje koje je prizivalo k sebi. Pomislila sam da nijesmo samo mi posmatrali, već da smo bili posmatrani, da smo bili uočeni i dovedeni do ivice nečega što nije trebalo da znamo, nečega što nije pripadalo ovom svijetu.
„Ohoooj?!“, začu se glas sa druge strane. Bilo je nemoguće odrediti da li je muški ili ženski.
„Nijesam tvoj!“, javi se brzo otac, neobičnim i glasnim odgovorom. Kao da je rekao nešto staro, nešto što nije njegovo, već nekoga ko je to izgovarao mnogo prije nas.
Prolomi se jasan smijeh sa druge strane. Otac se uspravi i s polu-olakšanjem zakoči pušku.
„Ajte na kavu i rakiju!“, pozva nas to neobično biće.
„Ajde, ajdeee“, odgovorio je otac sa diskretnim osmijehom.
Otac se bez riječi okrenuo. Znala sam da treba da krenem za njim.
„Ko je to?“, zapitala sam.
„Niko.“
„Kako niko? Idemo tamo, kod toga nekoga, je li?“
„Idemo kod strina-Mine“, reče otac.
Vazduh ponovo čudno zadrhta.
„I? Što s njom?“
„Ništa. Kad dođemo poljubi je u ruku?
„Zašto?“
„Jer je stara.“
„Je li ona muzla onu divokozu?“
„Ne.“
„Nego ko?“
„Nije bilo nikoga. Samo divokoza.“
„Pa što nijesi pucao?“
„Pušti to sad. Ajde da popijemo kavu kod nje i očistimo izvor, pa kući.“
Olakšanje u očevom koraku i riječima me je još više zbunilo. Napetost se sporo povlačila iz mojih leđa. Trebalo je da ne vjerujem svojim očima. U šumi je to i nekako razumljivo. Oči onoga ko nije život proveo tu, već u gradu nijesu naviknute na različite oblike i boje koje šuma stvara u svojim namjerama. Ipak, nijesam se mogla tako lako odreći sopstvene optike u kojoj je „nešto“ bilo uz ovu divokozu, jezivo i dijabolično, što je pokrenulo neki novi oblik straha u meni.
Očekivano, kuća strina Mine nije ličila ni na jednu kuću u selu. Nije bila trošna i oronula, s obzirom da u njoj živi jedna stara žena potpuno sama. Kuća je bila kao prirodni nastavak šume, skladna i salivena kao da je sam Gaudi projektovao. Iako su mnogi djelovi kuće bili nepravilnog oblika, asimetrični i zaobljeni, njena arhitektonika bila je – organska spontanost.
Moračke kuće, mahom od kamena, bile su okružene granjem, razbacanim drvima za ogrijev, razrovanim brazdama za usmjeravanje vode. Limene ploče i ostaci krovova od šupa, krasili su skoro svako dvorište. U okućnicama većine seoskih domova bile su naslagane kao štangle napolitanke daske od šalovanja i drugih zidarskih radova, upotrjebljavane dok ne izmijene oblik i stanje. Svaka kuća je blizu ulaznih vrata ili pored nekog bočnog zida imala po jedan stari pokvareni frižider koji je služio kao ormar za sitnice – ključeve, eksere, čekiće, stare cipele. I oko naše kuće je bilo slično.
Ono što je činilo kuću ove žene toliko atipičnom nije bio samo njen izgled. Šuma kao da je sama odlučila da ova kuća bude tu, u njenoj utrobi.
Sušila su mi se usta. Dah mi je bivao sve kraći. Hodala sam nesigurno, plitkim koracima. Zemlja, kao da je pokušavala da me uspori na putu ka vratima kuće. Pogledala sam u oca kome je neodređena veselost uzimala lice. On se kretao kao prema divljači kojoj upravo treba zarezati vrat i odradati kožu. Uhvatio se za kvaku vrata ove ćudljive kuće znalačkim pokretom i nagnuo glavu da proviri unutra kroz prozorsko vitražno staklo.
„Domaćicee! Puštaš li nas unutra?“
„Puštam, puštam. Naprijed,“ odgovorila je žena glasom punim radosti.
Otac je skinuo pušku sa ramena i naslonio je na zid koji je držao vrata. Ostavio je kapu o veliki čiviluk u zidu.
U uglu kuće, izviše stola, stojala je ta žena sa vrčom u ruci. Pretakala je mlijeko iz duguljastog bokala u široki sud na stolu. Ličila je na Vemrerovu Mljekaricu u tom činu. Sjaj mlijeka kojim je sijao njen mlaz, bio je koncentrovan kao Mlječni put. Kao da se neki snop zvijezda sabio u lagani pad drage tečnosti iz jedne posude u drugu. Nepomično sam gledala taj prizor.
„Ne stoj na pragu, dijete,„ rekla je. „Pragovi su mjesta za one koji ne znaju đe idu.„
Grlo mi je bilo potpuno suvo i uhvatio me nezaustavljiv kašalj. Podigla sam ruku u znak pozdrava, čekajući da iskašljem svoje uzbuđenje. Žena se milo nasmijala i u paralelnoj radnji dohvatila čašu u koju je sipala mlijeko. Čašu je dala ocu da mi doda.
Vazduh je odjednom promijenio svojstva.
„Dobro jutro“, rekla sam, s uljudnim uzdahom zahvalnosti. Rekla sam „hvala“. Rekla sam „kako ste“. Rekla sam da mi je „drago da se upoznamo“. Rekla sam „baš vam je lijepa kuća“. Rekla sam „nikad nijesam ništa slično viđela“. Rekla sam „izvinite što smo došli nenajavljeni“.
Rekla je „sve je u redu.“
Ništa na ovoj ženi i u njenoj kući nije bilo obično. Na zidovima kuće bile su police sa starim knjigama, malim keramičkim zdjelama s neobičnom ornamentikom i mnogo saksija sa zdravim, prekrasnim cvijećem. Imala je u velikom kavezu pticu kao kućnog ljubimca, nekakvu bijelu vranu sa srebrnastim repom. Izgledala je kao figura ali ipak je bila živa.
„Idete na izvor?“ pitala je.
„Svake godine ista priča…“, zaključuje otac.
On je govorio sa komšinicom smireno. Bliskost među njima djelovala je rođački.
„Što ne napraviš tamo neko sito? Znaš da snijeg spušta svašta s planine kad krene da se topi.“
„Eh, što? Što sam lud. Ali moraću.“
Osvrtala sam se po kući i pažljivo gledala svaki detalj. Mina je to primijetila. Posmatrala me s interesovanjem. Pogled joj je bio oštar i prodoran. Ova žena nije djelovala kao starica iako sam shvatila da je baš vremešna. Gipkost njenog tijela jeste bila svojstvena ženama ovog kraja. One su vremenom, iako mršave i koščate, od rada i hladnoće dobijale oblike vrba, a jednom rukom bi zanosile unazad, kao granom koja se odupire gravitaciji. Mina s e još uvijek nije ni povila niti je usporila pokrete.
„Ti ono bješe novinarka?“
„Da. Da. Pišem za novine.“
„I đed ti je fino pisao“, rekla je, a glas joj je bio tanak, poput oštrice.
„Riječi treba pažjivo birat. Da se ne otmu kontroli. Mnogi odavde pišu i pjevaju. Bio je tu neki arhimandrita Dimitrije Radojević. Starješina Manastira. On je podigao konak i školu u Manastiru. Pravio je od sušene koz’e baljege i olova džebanu za odbranu od Turaka. ‘Nevolja nas tad učila/te prah sobom načinjesmo/pa tim prahom i sa gvožđem/nečuveni otpor dasmo/ Kolašincu i Nikšiću i napadu Skenderije’“, odrecitovala je strina.
Ovo mi je već bilo poznato. Moračani se stihovima služe često. Valjda je to obezbjeđivalo neki status u društvu.
„Tako ti je pisao Kralj Nikola o njemu. Podigao je taj arhimandrita i most na Morači. Što ga zovu danas „Kaluđerov most“. Neka te povede otac dolje, ispod Svetigore. Tamo se vode ukrštaju jedna s drugom. Voliš li da ideš u crkvu?“, pita me strina-Mina poslije ovog mini predavnja.
„Odem ponekad“.
„Ne baš, je li?“, primijeti starica i jetko se nasmija.
„Nije crkva za svakoga… Manastir je nekad imao dosta knjiga. To bi tebe zanimalo. Bilo ih je štampanih i pisanih na pergamentu. Neke su odnešene i prije Radojevića, poslate Vuku Karadžiću i nekim Rusima. Nijesu znali tad ljudi njihovu vrijednost. Ali su poneke, važne, kradom sačuvane“, ispriča strina-Mina.
Dok je ovo govrila okrenu se put svojih knjiga. Bila sam zatečena ovim razgovorom. Ćutala sam i slušala, da slučajno ne poremetim staričin tok misli. I otac je ćutao i smireno pio kafu. Zadržao je onu vedrinu od jutros, što me je više zabrinjavalo nego bilo ugodno. Strina je nastavila i stavila kafu na sto.
„Piši, dijete. Piši. I biraj dobro riječi da ti se koja ne otme. Riječi su ti ko lišće sjeseni. Mali propuh ih može odnijet đe ne treba.“
„A pričaj mi Mina, ima li divljači ovuda“, prekide otac savjetovanje svojom opsesivnom temom.
„Slabo. Ne primiču mi se više ni vukovi , moj sine“.
Oboje se nasmijaše glasno. Mina se vrati na mene.
„Ličiš na đeda“, kaže.
„Imaš iste oči, njegove. Zelene.“
„Hvala. Nijesam ga upoznala, nažalost“, odgovorila sam.
„Nijesi mogla. Umro je i prije no što si ti začela. A ista si đed. Je li, sine?“
Pripita oca. On se samo nasmija i ne odghovori ništa na temu đeda.
O njemu svakako nijesam znala mnogo. Priča o đedu u familiji pričala se rijetko i uvijek sa pijetetom. Mislila sam da je to isto kao što biva u svim crnogorskim porodicama i sa svim precima. To su one priče koje se pričaju s poštovanjem, ali bez detalja. Kao gobleni – tu su samo da popune prostor. Ali ssada je izgledalo kao da je sve to nešto drugo. Kao da su ga zaboravili da bi ga sačuvali. Čovjek-sjenka u pričama, dovoljno prisutan da znaš da je postojao, ali nikad u potpunosti otkriven. Rijetko se govorilo da je znao stvari koje niko drugi nije znao – o biljkama, vodi, šumi. Ne samo kao lovac ili drvosječa, već kao neko ko je šumu posmatrao i istraživao. Ljudi su mu dolazili sa problemima koje nijesu mogli riješiti – bolovima koji nijesu prolazili, ranama koje nisu zarastale, pitanjima na koja nijesu imali odgovore.
„Jesi li?“, nastavila je da zapitkuje gledajući me prodorno. Smanjivala je naizmjenično obim svojih kapaka tako da može da fokusira moje oči. To tako rade žene kad zavode ili kad su ljute.
„Ne znam“, nasmijala sam se i spustila pogled. „Znaju to bolje oni koji su njega poznavali.“
„Jesi, jesi. I da nijesi, bićeš akobogda.“
Šta priča ova žena? I što je toliko pominjala moga đeda? Tijelo je počelo na njene riječi da reaguje kao da se kroz njega nešto želi probiti. Nešto putuje kroz ovu maglu nepostojećeg sjećanja. Nekog snoviđenja. Vizija… Što je ona znala? Kako je znala? Što sad da kažem? Priče o đedu su vazda tihe, prekinute na pola. Kao da niko nikad nije htio reći previše. Ili nije smio. Što je on znao? Ko je bio taj čovjek? I zašto mi to niko nije rekao? ‘Ličiš na đeda’, što to znači? Nijesam ga poznavala. Nijesam ga mogla poznavati. Iz prošlosti ništa ne dolazi bez svrhe. Ja sam samo prolaznik. A ona zna. I otac zna. I šuma zna. Ja ne znam ništa.
„Dobro strina. Fala ti na śedniku. Mi odosmo za poslom“, rekao je otac i ustao brzo. Djelovalo je ka da je prekinuo ovu neugodnu situaciju.
„Ajte, ajte. Đe ono rekoste da idete?“
„Na dobri čas!“
Otac je malo promijenio ton poslije pitanja ove čudne babe, što je i sama osjetila.
„Pušti babu, sine. Starost zaboravlja“.
„Ajde strina. Čuvaj se. Javi ako ti što bude trebalo.“
„Oću, rode“.
Izašli smo iz staričine kuće. Mina je stajala na pragu i pratila nas pogledom. Na izlasku nedaleko od kuće bila je ista ona divokoza u koju otac nije htio da puca. Osjetila sam kako mi se kaplje hladnog znoja roje niz leđa. Otac nije rekao ništa. Povukao me za ruku i krenuo niz stazu.
„Ko je ova žena?“ pitala sam, ne skrivajući nelagodu.
„Strina-Mina,“ rekao je jednostavno.
„A divokoza?“
„Pušti, časti ti. Ajmo da završavamo posao i doma.“
Ništa utješno. Nisam se usuđivala da se okrenem. Putem do Malog bazena koji je trebalo očistiti nijesmo progovorili ni riječ. I šuma je bila tiha. Otac je hodao ispred mene, bez žurbe, ali i bez onog uobičajenog komentarisanja staze ili tragova. Do bazena smo došli za četvrt sata. Otac je otvorio limeni poklopac i rukom lako skinuo mulj sa rešetke. Posao je obavljen. Vrijeme da se ide kući. Čekao nas je isti put preko Koštanice do auta. Ponovo tišina. Sunce je počelo da daje svoje nagovještaje. Hodanje i jutro u šumi su me smirivali. Došli smo na ono isto mjesto odakle smo krenuli prema planini.
Rijeka Koštanica tekla je brzim i prodornim tokom. Huk vode bio je neprekidan, snažan, gotovo ritmičan. Trebali smo preći, kao što smo došli. Otac je zakoračio prvi, sigurno, poput čovjeka koji ovo radi cijelog života. Zakoračila sam i ja, ali su mi noge stale. Nisam osjećala težinu, niti nelagodu. Samo mi se stajalo mirno na tom mjestu. Voda je tekla uobičajeno i sigurno, ali nijesam mogla da napravim sljedeći korak. Nijesam ni pokušavala. Gledala sam u rijeku, ali je nisam vidjela kao prepreku. Samo kao nešto što te ostavlja tu gdje jesi. Ja s ove strane, ona sa svoje.
Pokušala sam ponovo. Tijelo nije pratilo misao, kao kad zaboraviš što si htio da kažeš. Nije bilo straha ni nikakvog posebnog osjećanja samo neka čudna tišina.
„Ne mogu,“ rekla sam, više kao zapažanje nego kao odgovor. Otac me pogledao, kratko, ali ništa nije pitao. Samo je klimnuo glavom, kao da je sve razumio.
„Sačekaj me ovđe,“ rekao je jednostavno i krenuo nazad.
Ostala sam mirno na obali da sjedim na kamenu. Gledala sam u rijeku što valja kamenčiće i katkad su njeni talasi podsjećali na morske. Niotkuda, u glavi mi se vratilo sjećanje – moja majka, mlada, ljepša nego što je sada mogu zamisliti. Sjećam se kako me podiže visoko iznad glave, njen osmijeh pun svjetlosti, ruke koje me drže čvrsto, kao da me nikada neće pustiti i okreće me brzo pjevajući neku našu pjesmu. Bila je još djevojka, a već je bila sve što mi je trebalo. Snaga i nježnost, i svijet u kojem nema opasnosti. Majka je sigurnost početka svakog srećnika na zemlji. Nikad se nijesam osjećala lakšom, nikad voljenijom. Svijet nije postojao izvan tog trenutka, izvan njenih ruku koje su znale kako da nose i zagrle i zaštite.
Pucanj je prekinuo sjećanje. Oštar zvuk odjeknuo je kroz šumu, presjekao misli i vratio me u sadašnjost. Podigla sam glavu, ali nijesam se pomjerila. Vidjela sam oca kako prilazi iz dubine šume. Na ramenima je nosio divokozu. Onu istu od jutros. Njeno tijelo je bilo opušteno, krv joj je kapala niz vrat i pravila male mrlje na njegovoj odjeći.
„Što si uradio?“ pitala sam.
„Evo, vidiš,“ odgovorio je kratko. „Kad zaboraviš odakle si krenuo, moraš da znaš se zašto si stao.“
Prešla sam rijeku bez zastoja. Otac je podigao divokozu i smjestio je u gepek. Čuo se tup udarac njenog tijela o metal. Zatvorio je vrata, obrisao ruke o pantalone i pogledao prema meni.
„Idemo.“
Ušla sam u auto bez riječi. Rijeka je ostala iza nas, kao i njena tišina, ali osjećaj da nešto nije završeno vozio se sa mnom.
