Već neko vrijeme Kosta spava u radničkom bungalovu na plantaži. Još uvijek od branja bresaka nije imao dovoljno novca da iznajmi sobu u gradu. To mu inače ne pričinjava preveliki problem, osim u noćima kad mu tijelo drhti od žmaraca umora, pa ne može tako lako da zaspi. Tada ga svako malo budi hrkanje, prdeži ili buncanja četvorice radnika, jednog iz Makedonije i ostalih iz Srbije, koji spavaju sa njim u bungalovu na plantaži. Na plantaži bresaka, najvećoj u Evropi, Kosta radi već dvije nedjelje. Za sada je zaradio 120 eura, što je, kako mu kažu stariji radnici, odlično, zato što ne izgleda kao radnik, nego kao neki naučnik. Važno je nabrati najmanje 50 gajbi dnevno, da bi na kraju mjeseca mogao da računa na neki pristojan novac. Smještaj u bungalovu je prilično jeftin i odbija mu se od mjesečne zarade. Na ovom dijelu plantaže ima šest bungalova i svi su skoro popunjeni.
Jutra na plantaži su istinski lijepa. Mnogo su drugačija nego kod njega na Sjeveru. Tamo nema ničega. Tamo je njegova mrtva baba koja ga je odgajila kad je ostao sam. Ovdje je toplo, ali to mu ne smeta. Pogled koji se pruža iz bungalova na dugačke, simetrične redove stabala bresaka, otvara prizor pun ljetnjih boja i slatkastog mirisa koji se miješa sa mirisom skvašene paljevine. To, vjerovatno, trava spržena dnevnim suncem izjutra izdiše nakon uobičajenog navodnjavanja plantaže. Kosta tada zamišlja da je plantaža njegova i da su bungalovi njegova privatna hacijenda, gdje se ljeti odmara, dok neki fini ali neobrazovani ljudi koje on ipak dobro plaća, rade za njega. Sve dok ne krene na posao.
Radnici svakog jutra ustaju u četiri sata. Tada se traktorima dovoze do zbornog mjesta pored ogromnog crvenosivog hidrofora, gdje im se dodjeljuju gajbe i gdje se raspoređuju u redove. Ko hoće, može dobiti rukavice, mada se u rukavicama ruke oznoje i zapare, pa bude teže nego bez njih. Na tom mjestu radnici iz bungalova susreću se sa onima koji izjutra dolaze iz svojih stanova u gradu ili iz drugih gradova, drugih država. Branje bresaka je jednostavan posao.
– Ove malo ružnije i sitnije, stavljate na dno gajbe. Peteljka dolje, guzica gore! Neka odozgo budu lijepe i krupne. Ako je neka prezrela, bacite je u kanal. Dok berete, nemojte ih jesti prije nego ih operete. Ima dovoljno, ne bojte se, nećete gladni ostati. Dobro je da imate neku bijelu krpu ili kapu dok radite – objašnjava šef smjene novim radnicima.
Kosta voli breskve, ali od kad radi na plantaži nije probao ni jednu. Valjda mu se od tog obilja ne čine previše ukusnima. Svako izobilje gubi vrijednost i ustupa mjesto onome čega malo ima, pa makar realna vrijednost tog nedostatka bila neznatna. Kao, na primjer, neuzvraćena ljubav.
– Ručak je u 12 sati – kaže šef smjene. Neki radnici jedu breskve uz ručak. Uz konzervu prerađevine od mesa, goste se breskvama, hljebom i sirom. Breskve su dobre za probavu. Nekad i previše dobre. Večera je u pet, za one koji spavaju na plantaži. Berba počinje u pet.
Među novim radnicima stigla je i četvoročlana porodica. Porodično branje je, kažu, isplativije. Porodica, uz dobru organizaciju, dnevno može nabrati i po 200 gajbi.
Četvoročlanu porodicu čine majka, otac, brat i Julija. Julija je u teksas šortsu, ručno prepravljenom od nekadašnjih farmerki, i bordo trikmajici. Nerviraju je bubice koje joj napadaju noge iz rijetke trave blizu redova stabala bresaka. Već se dva-tri puta počešala histerično, kako samo žene umiju. Nakon raspodjele gajbi, porodica se odlučila za prva dva reda u ovom dijelu plantaže. Majka i otac su krenuli od prvog reda, a Julija i brat su zauzeli drugi. Kosta je krenuo od trećeg reda.
Jutro treba iskoristiti što je više moguće, dok još uvijek zemlja odiše vlagom, tada su grane sa breskvama nježne i meke, kao pospane. Kosti je uvijek bilo žao da čupa plodove, kako to rade ostali berači, ne bi li što brže i što više ubrali. Za dvije nedjelje, možda mu se svega par puta desilo da zajedno sa plodom iščupa grančicu na kojoj je rastao. A i tada zato što mu je pala koncentracija, jer je, moguće, slabo spavao te noći. On zna da će sve te grane posjeći kad prođe berba, da bi dogodine izrasle nove, ali ih je ipak doživljavao kao bića sa nekom sviješću, kojima treba dozvoliti što duže da žive, pa makar i bez plodova. Procijenio je da je svejedno kojim tempom bereš, čovjek teško da za dan može izbaciti preko 70 gajbi. Čak i ako možeš, sjutradan si nizašta. Kada prođe devet sati, podgoričko sunce počne jače da prži. Čuje se galama zrikavaca i po neki veseljak iz susjednih redova koji na jednom od jezika i dijalekata južnoslovenskih naroda verbalno označava teritoriju, isto kao kad pas zapišava svoju. Kosta ne komunicira gotovo ni sa kim, osim sa onima koji mu se sami nametnu. Nakon deset sati ujutru zemlja postane tvrda i suva. Ispucali zemljani komadi liče na male kontinente silom razdvojene, o koje se berači spotiču u toku svog plesa sa breskvama.
Julija i brat zaostaju za Kostom. Breskvino stablo nije visoko i njegovi plodovi su dostupni visini čovjeka južnjačke građe. Ipak, Juliji je nekad potrebna gajba na koju se popne da bi dohvatila najudaljenije plodove, jer je njen mlađi brat niži od nje. Njih dvoje ne razgovaraju puno. Samo osnovne stvari. Brat je nervozan i nerado prihvata stid svog posla. Drugačije će se osjećati kada primi novac, ali njegov stav sada odaje pubertetliju koji nije želio ovakvu sudbinu. Otac i majka su daleko odmakli. Njihov sistem je uigran. Tako oni misle.
Sunce u nekom trenutku između 10 i 12 sati počne zauzimati radikalan stav. Čovjek zaboravi na vrijeme i počne kolektivno iščekivanje kraja, nekog volšebnog kraja, ne više ni kraja reda sa zasadima bresaka, ni kraja radnog vremena, ni kraja dana, već nekog novog, sasvim subjektivnog kraja, gdje prestaju sve muke i gdje sve postaje istopljeno i mlako, kao u kaši. Majka djeci, s vremena na vrijeme, dobacuje.
– Još malo, još malo – pri čemu Julija i brat odlično vide koliko je preostalo.
Majci su graške znoja prekrivale lice, a odjeća joj se lijepila za kožu, strahovito precizno ocrtavajući konture ženskog tijela, neumornog, nezasluženo ignorisanog. Ona ne mrzi svog čovjeka koji je njihovu srednju klasu doveo na plantažu bresaka, jer zna da nije kriv on. Ona pokazuje da ima moć nad vremenom koje joj podgoričko julsko sunce nepobitno topi u beskrajnim redovima državnih bresaka. Znoj zna da peče, kao rana osoljena morskom vodom i sasušena suncem. Tako pore nježne kože reaguju nenaviknute na tretman radnika.
Radnici su počeli da izlaze iz redova i da se okupljaju na istom mjestu odakle su počeli sa radom. Hladnjača je dopremila ručak. Napajanje vodom je skoro ritualno, a radnici se za ručak grupišu po nepisanim pravilima, svako u svoju grupu. Grupe su uglavnom nacionalne ili one po stažu na plantaži. Svako bira svoj hlad. Kosta je jeo pored Julijine porodice.
– Ukupno 60. Ako uspijemo još toliko do kraja dana, biće u redu za prvi put – rekao je otac.
– Ma i više od toga – dodala je ohrabrujuće majka.
Šef smjene je oko jedan sat počeo da poziva radnike na vraćanje u redove. To je najteži trenutak u toku dana.
Kosta je htio da se u jednom trenutku upusti u razgovor sa porodicom, ali mu je djelovalo kao da će im komunikacija sa bilo kim otežati muku. Samo ih je mirno posmatrao, nadajući se da će im njegovo prećutno razumijevanje uliti hrabrost. Ponovo su uskočili u redove. Žuta neprijateljska kugla iznad njih je umirila plantažu. Nije se čula ni riječ. Julija i brat su nastavili u istom redu, ne došavši ni do pola.
– Ne mogu više – rekla je Julija nakon novih sat vremena i sjela ispod breskvinog stabla, skupljajući noge u koljena, ne umorna, nego skrhana. Brat je gledao nepomičan, sa dopola praznom gajbom pored nogu. Nije progovorio ni riječ. Kosta se provukao kroz drvored bresaka i došao do njih.
– Je li ti dobro?
Julija je naglo ustala i nastavila da bere. Sada je to radila brže i energičnije nego kad je došla. Brat je jedva stizao da pakuje plodove. Kao da je bila nošena novom energijom, koncentrisana samo na mehaniku ruku u odnosu na grane, ignorišući bijedu svog položaja, na njenom zajapurenom licu sada je titrao ponos.
Sunce u pet sati nije ništa slabije nego u dva ili u tri. Samo se tako kaže. Traktor koji odvodi radnike parkirao se na uobičajenoj poziciji. Ljudi su u kolonama išli ka njemu, napuštajući pravilne redove sa plantaža.
Kosta je krenuo ka bungalovu sa ostalim ljudima. Jeftin sapun i mlaka voda povratili su mu tijelo. Bio je slobodan da osmisli ostatak dana, ali njegov dan se razlikovao od dana ljudi koji ne rade na plantažama. Pomislio je da bi trebalo nekome da se javi kući, ali nije imao kome. Ova ga misao i nije previše zamarala, bio je naviknut na nju. Došla je više kao naturalni incident, nego kao potreba. Nije mislio na porodicu, nego na Juliju.
Sjutradan je Julija došla sama na plantažu.
– Gdje su ti ostali – pitao je Kosta, pimijetivši da ga je Julija pogledala onim pogledom kojim se gledaju ljudi sa kojim želiš da se upoznaš.
– Odustali su. Ubrali smo ukupno 85 gajbi, svo četvoro. Ja ću nastaviti sama.
– Hrabra si – primijetio je Kosta. – Hoćeš li da zajedno beremo? Više ćemo tako.
– Može – odgovorila je hitro.
Kosta i Julija u istom redu, nizali su ljetnje plodove, potpuno drugačije nego što su to pojedinačno radili juče ili, u njegovom slučaju, drugačije nego ikad. Juliju je, prije svega, na plantažu vratio ponos, zaključio je Kosta. Ona je mlada, hrabra žena, njene nježne ruke blago stišću breskve, pažljivo, isto kao on, brinući da drvetu ostane njegovo. Za čovjeka je plod sasvim dovoljan, i Julija je to shvatala. On je brao one visočije, a njoj su pripadali dohvatljivi primjerci biljke. U neobičnom skladu, bez previše razmijenjenih pogleda, ruke su pratile radnju i njih dvoje su odmakli za kratko vrijeme do samog kraja reda. Bio je to svojevrsni rekord. Kosta je primijetio i da je sunce danas nekako slabijeg intenziteta. Na kraju plantaže nije bilo ničega, samo podnožje niskog brda i parče neupotrebljive zemlje. Brdo i njegovo divlje rastinje bacali su malu sjenku na njihov dio plantaže. Sjeli su pored rupe koju je okruživalo kamenje. Kosta je skinuo košulju i raširio je preko zemlje, ne bi li sunce upilo znoj. Rupa pored koje su bili imala je oblik velike fotelje. Kosta je razbacao kamenje naokolo kako bi proširio prostor. Zemlja je unutra bila hladna i meka i dok su se smjestili ugođaj je pričinjavao neopisivo zadovoljstvo u trenutku kad za to ne postoji logika.
Sljedećeg dana donijeli su flašu sa vodom, hljeb i konzerve, i ručali u rupi. Rupa je sad već bila veća. Drvenim djelovima gajbi, širili su unutrašnjost svog skloništa. Kada su htjeli da nastave sa radom, pobacali bi polomljene gajbe i grane breskvinog drveta preko rupe, kako im je slučajno neki radnik ne bi zauzeo. Svakog dana su ručali u rupi. Radnici na plantaži su se često smjenjivali, tako da uglavnom nije bilo moguće primijetiti da neko fali. Kada bi Kosta i Julija vidjeli da hladnjača sa ručkom odlazi, znali su da to označava kraj pauze i izlazak iz rupe. U rupi je postalo toliko ugodno, da su sljedećeg puta donijeli staro vojničko ćebe, kako bi obložili prostor u kojem odmaraju. Rupa je pružala hlad, spokoj i slobodan prostor za njih dvoje koji ne pripadaju onima tamo. Rupa je počela da se širi i postaje veća. Sada je u nju moglo da stane i par malih jastuka, Julija je donijela dva normalna tanjira od kuće, kako ne bi više morali jesti iz konzervi, pribor, dvije staklene čaše i peškir. Dani su prolazili, a Kosta bi se katkad smijao njihovom pronalasku i bio srećan što je plantaža bresaka konačno njegova hacijedna u kojoj se odmara. I to sa jednom predivnom ženom. Julija bi svakog dana protresla ćebe i jastuke u slučaju da su ih tokom noći zaposjele neke bube, i radost pauze je mogla da počne. Jednog dana su tako oboje zaspali u rupi. Probudili su se na kraju radnog vremena, čuvši buku traktora koji odvozi radnike. Nije bilo bitno što nijesu ispunili beračku kvotu za taj dan, jer su zajedno prilično dobro radili. Bilo im je po malo neugodno od pogleda ostalih radnika. Vjerovatno su mislili ko zna šta, ali isto tako njih dvoje osjećali su zadovoljstvo svojim tajnim, povlašćenim položajem. Kosta nije ni pomišljao da se preseli u grad, iako je sad već imao dovoljno novca da iznajmi sobu. Sigurnost rupe mu se činila važnijom, a za grad će biti vremena kad prođe berba. Svako jutro je sa slatkom srećom čekao dolazak traktora sa radnicima koji je dovozio Juliju.
Traktor je dovozio sve ostale radnike osim Julije.
Podijeli.
