Bosiljka Pušić “Eva”
Novi roman crnogorske spisateljice Bosiljke Pušić pod nazivom “Eva”, objavljen je nadavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Za izdavača je potpisan Goran Martinović, urednik izdanja je Milorad Popović, recenzenti su Doc. mr. art. Marija Čolpa, Momir Mićunović i Dr Vladimir Roganović. Likovna urednica je Ana Matić, autorka fotografije Anđela Kordić i korektorka Mirta Gržanić”. O novom romanu, Bosiljka Pušić u predgovoru kaže: “Ova priča počinje stradanjem djevojčice na pragu njenog djevojaštva. Februara 1942. godine donijeta je u bolnicu Meljine sa teškim opekotinama po licu, vratu i šakama junakinja ove priče koja nije imala ni punih trinaest godina. Bilo je to vrijeme kada je Boka Kotorska bila pod italijanskom vlašću pa je i bolnica bila pod kontrolom italijanskih vojnih ljekara. Priča je ispričana u trećem licu prema kazivanjima glavne junakinje, Eve. Ona mi je svoje doživljaje, djelić po djelić, pričala u širokom vremenskom rasponu od nekoliko decenija. Posložila sam ih onako kako sam ih zapamtila i možda ponešto slučajno izostavila. Sada ih zapisujem u cjelovitu priču jer mislim da se ne smije izgubiti i nestati tek tako istina o jednom velikom fizičkom stradanju i hrabrosti da se prevaziđe.”
O DJELU
U pogovoru pod naslovom “Bokina Eva”, Marija Čolpa zapisuje da je ovo roman koji hronologijom jednog neobičnog života, kroz fragmente ukazanih neobičnosti, kazuje storiju koja opstaje kao trag i/ili traganje o slobodi uma, slobodi žene i njene osobenosti. “Bosiljka Boka Pušić je spisateljica čije pero prepoznajemo u linijama koje crtaju istinu. Bavi se podjednako dobro komikom i tragikom dok nam u slikama dostojnim scenarističkog rukopisa slaže detalje kao filmske slike, koje kao da smo već negdje vidjeli; možda u sebi ili kroz sebe, već doživljene motive, dok se usputno bavi vremenom i okolnostima u situacijama u kojima se radnja odvija. Bokeška sintaksa koju autorka koristi, dotiče vrijeme koje se danas broji skoro kao zaboravljen jezik, sjajna je dramaturška intervencija i ekvivalent potcrtavanja da se može pisati kolokvijalno a razumljivo, sa bravurama izraza na koje domicilni svijet ovog govornog područja može samo pozavidjeti”.
“O Evinim molitvama” piše Momir Mićunović. “Popraviti svoju poziciju u prenatrpanom svijetu približno istih ili sličnih želja, nimalo nije jednostavno. Pronaći sebe i zadovoljiti ono što se naziva životom, koji samom svojom pojavom remeti apsolutni poredak stvari, onako kako su posložene među milijardama galaksija, može se ako se gleda sa neke udaljene pozicije u vasioni činiti apsurdnim i nemogućim,jer je to gotovo neuočljivo i nebitno. No iz ugla jedne mlade žene i to sticajem okolnosti hendikepirane, život koji je tek trebalo proživjeti,mogao se slutiti u njenim željama i skrivenim maštanjima. Rat je uvijek nemilosrdan i u konačnom sa sobom donosi stradanje, represiju nemaštinu i bolesti, a kada prođe i kada nastupi mir, sve što je donio ostaje poput korova, koji se dugo, dugo ne može iskorijeniti. Život koji se pokušava održati u tim suludim igrama osvetoljubivih generala i vojskovođa, njihovih frustriranih ‘’dobošara’’ sa činovima nižega ranga, protivi se apsurdnoj strategiji prevremenog oduzimanja onoga što za sada kratko pulsira među 280 zvijezdama i što smo svi generalno nazvali život. Svako od nas ima samo jedan, ali gle čuda većina od nas misli da je on nepotpun, pa teži da pronađe još jedan kako bi njime usrećio taj što ima i obrnuto, kako bi onim što ima usrećio onaj koji je pronašao”.
O AUTORKI
Bosiljka Pušić rođena je u znatlijskoj porodici, u Ćupriji, 1936. Ubrzo se porodica preselila u Jagodinu, grad njenih prvih koraka, prvih izgovorenih i napisanih reči. U Jagodini je završila gimnaziju, a studije književnosi diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Udajom se seli u Herceg-Novi gde radi kao profesor književnosti u srednjoj školi. Susreti i druženja sa znamenitim ljudima; književnicima i slikarima su imali veliki uticaj na njen književni put. Na podstrek velikog estetičara i književnog kritičara Branka Lazarevića počinje da piše poeziju koju objavljuje u mnogim tadašnjim književnim časopisima. Prvu knjigu poezije Krila iste ptice objavljuje 1970. godine a onda slede: Privid igre (1972), Pelin u reveru (1976), Rukom prema snu i Druga voda (1980) Dobošari na trgu (1985), Svođenje reči (1989), Pepeo i krik (2000). Baršunasti glasovi -haibuni (2015), Privid sunca (2015). Paralelno sa poezijom objavljuje po časopisima kratke priče, te slede zbirke pripovedaka: Kavez (1981), Otapanje (1994), Izlet u Žanjice (2000), Kako preživeti brak (tri izdanja). Više izdanja doživeo je i Bosiljkin prvi roman Otvaranje lutke (prvo izdanje 1985. i drugo 2001). Slede: Naranča i nož (2002), Narančin cvat (2004); a sa trećim romanom Naranča i žeđ kompletira trilogiju Naranče pod šlemom (2008). Iste godine objavljuje roman Knjiga o Vojinu, a zatim Hodnik (2009), Stimadur (2011.) i Ispod žižule (2012), Tondo (2013), Kumborski vijađ (2014), Hvatač snova (2015), Balada o Itani (2016) Podstaknuta pričama svojim unučićima počinje da objavljuje knjige za decu: Hercegnovske čarolije i Koga boli uvo kako ja rastem (2000.), Ružičasti delfin (2001), Žabilijada (2003), Doživljaji magarčića Magića (2004), Kobajagična putovanja (2006.), Plavojko (2009), Ko te šiša ( 2010) i Kralj koji je pojeo i sebe (2012), Bašta od papira (2014), Žabilijada (dopunjeno izdanje, 2015), Kumborski vijađ (ZUNS, 2016). Po odlasku u penziju Bosiljka Pušić počinje i da slika. Do sada je imala petnaest samostalnih izložbi, tridesetak grupnih i izlagala na tri međunarodne žirirane izložbe. Bila je učesnik više likovnih kolonija. Dobitnica je brojnih nagrada za književost.
ODLOMAK
- Bolnica
U svakoj bolnici postoji bar jedna soba za intezivnu njegu bolesnika. Tamo bivaju smješteni najteži bolesnici koji iziskuju danonoćnu njegu. U sobi za intenzivnu njegu koja je gorkasto mirisala od isparenja raznih ljekova ležala je danima bez svijesti Eva, teško dišući. Pored njene postelje uvijek je bio jedan a nekada i više ljekara, poneka medicinska sestra, a i časna sestra koja bi se predano molila za njeno ozdravljenje. Dan kada je prvi put došla sebi zapamtila je kao čudo. Prvo joj se činilo da pliva kroz nešto gusto, ljepljivo i tamno. Imala je osjećaj da joj ruke tonu u smolastu vodu a i da noge jedva pomiče. Onda se napregla iz sve snage da ne bi potonula. Pod njom je bila mračna dubina a nad njom nebo isto tako smolasto bez ijedne zvjezde. Počela je da gubi dah i pomislila da će potonuti kada se najednom otvorilo nebo. Bljesnulo je plavetno pa je morala zbog tolike svjetlosti da zažmuri. Kada je ponovo otvorila oči ugledala je visoko nad sobom veliku plavu kuglu. Bila je blještava i toliko 10 lijepa dok su se sa nje odbijali sunčevi zraci i sjaktili čas prijatno, čas zasljepljujuće. A onda je jasno vidjela da sa te kugle do njenih ruku visi debeo konopac, onakav kakvim se vezuju veliki brodovi za pristaništa. Ovo su sigurno piloti izbacili iz aviona da bi mi pritekli u pomoć, pomislila je i osjetila da lakše diše. Voda pod njom nije više bila tako ljepljiva i gusta. Uhvatila je konopac objema rukama podigavši glavu prema prekrasnoj plavoj lopti. I odjednom joj se učinilo da joj je tijelo lakše a ruke snažnije. Počela je da se penje uz konopac čudeći se lakoći sa kojom to čini. A onda je čula glasove. Nije razumjela ni riječ jer su nepoznati muškarci govorili italijanskim jezikom ali je čula majčin uplakan glas: – Gracije tante, sinjori! Gracije tante! Gracije, mia madona! Toliko je razumjela. Njena mati je znala italijanski, otac takođe. I ona i on su učili osnovnu školu u vrijeme austrougarske vladavine kada se u Boki Kotorskoj u školama učilo na italijanskom. Svaki put, kada su se nešto tajno dogovarali ili prepirali, njeni roditelji su to činili na italijanskom jeziku. Otvorila je oči i ugledala nekoliko prilika u bijelim mantilima. Pored njenog kreveta klečala je njena mati. Ljubila joj je ruku na koju su kapale njene krupne i tople suze. Zaustila je da joj kaže da to ne čini ali lice joj je bilo ukočeno, usne takođe. Podigla je slobodnu ruku da opipa šta joj je sa licem ali ju je neko od prisutnih hitro sprečio u tome: – No, no, sinjorina! – Ne smiješ, kućo moja, dofatat lice. Melemi su u gaze na njemu. Ovi će te doktori sigurno izliječit. Neće se poslije ništa poznat! – rekla joj je mati zaustavljajući s naporom jecanje. I opet joj je ljubila ruku pa je podigla glavu, rukom otrla suze i prošaptala: – Hvala gospodu Bogu i ovim doktorima, što te liječe i dan i noć kao da si njihova, pa si mi se probudila, dijete moje zlatno. – O, vidi ti sad ovo! – čudila se. – Prvi put mi je rekla, otkad znam za sebe, da sam njeno zlatno dijete. Uvijek ju je, od kad zna za sebe, grdila nazivajući je pogrdnim imenima: beštijom, šporkuljom, glibuljom, dangubom, slinavicom, magaricom, prasicom, kozom, kozurinom, iskopanicom. A često bi i spajala po dva pogrdna naziva pa bi to bilo: glibava prasičino, šporka beštijo, slinava dangubo. A tek kako ju je klela: te gotunar (magareća bolest) te predro, te ruke ti opale, te đavo ti se u drob uvalio, te voda ti stala… Mora biti da se njoj, Evi, nešto grdno, grdno dogodilo kada je majka ovako mazi i kada joj ljubi ruku što to do tada nikada nije činila. – A otac ti svaki dan, kad dođe s rabote i pane veče, ode u baštinu i kuka i nariče na sav glas da ga mi ostali ne bismo čuli. Reko mi je da ti svaki dan, kad s lokomotivom pasa pored bolnice, fišća da te pozdravi, ma ga ti do ovi čas nijesi mogla čut. Ah, pa to je ona u bolnici. I ta plava kugla nad njom, koja je nestala, to je bio samo djeIić sna iz koga se poslije mnogo dana probudila. Stvarnost je počela da nadolazi. Kada joj bljesnu u svijesti šta se dogodilo Eva se strese i naglas zajauka. Odmah joj je prišla dežurna sestra i pitala tiho da li je što zaboljelo, ali je umjesto nje odgovorila njena mati: – Mislim da se prisjeća onoga što joj se dogodilo. I zaista se prisjećala. Toga januarskog vedrog dana mirisalo je u ujakovom vrtu kao nikada do tada. Limuni, naranče i bademi cvjetali su bogatim grozdastim cvatom na koje su sletale pčele. Krošnje voćki su se naprosto od cvata bijelile. Ličile su na nevjeste okićene za svadbu. Nebo je bilo tako vedro i blještavo da si morao povremeno da zažmuriš. Toliku ljepotu oko nije moglo da popije. Njene rođake i rođak su manitali ispod naranača cičeći od radosti a nju je najednom zapljusnula tuga. Znala je da tolika ljepota ne može zauvijek da traje. Bijele latice će ubrzo otpasti sa stabala i djeca će po njima gaziti kao po prašini. A zašto ona ne bi i svojim rodicama i rođaku pokazala da radost i blještavilo ne mogu da traju zauvijek? Ako smisli neku tužnu igru pokazaće im da radost i veselje ne traju vječno. Zato ih je energično pozvala i rekla: – Hajde da se igramo kao što se niko do sada nije igrao! – Šta to? – Evo, ja ću da legnem u korito kao da sam mrtva. Žmuriću i sklopiću ruke. A vi ćete korito vezat konopcem i vuć ga od poljskog klozeta do naranača. Prije toga ćemo vezat ova zvona od krave za najvišu granu od naranče pa ćete zvonit „na mrtvačku“. Tako su rodice bile određene da stenjući vuku korito a rođak da zvoni. Zvonjava je silovito privukla pažju Evine matere. Izletjela iz kužine i uplašeno ciknula kada je vidjela čega se djeca igraju. – Šta to činite, djeco? – Igramo se – odgovorio je rođak i dalje zvoneći. – Pa kakva vam je to igra? – pitala je povišenim tonom, krsteći se. – Eva je smislila. Ona je kao umrla a ja zvonim „u mrtvačke“. – Daleko bilo! – viknula je iz sveg glasa i osula po Evi: – Nesrećo glibava, to si smislila?! Daću ti da ćeš jaukat nedjelju dana! U svakoj bolnici postoji bar jedna soba za intezivnu njegu bolesnika. Tamo bivaju smješteni najteži bolesnici koji iziskuju danonoćnu njegu. U sobi za intenzivnu njegu koja je gorkasto mirisala od isparenja raznih ljekova ležala je danima bez svijesti Eva, teško dišući. Pored njene postelje uvijek je bio jedan a nekada i više ljekara, poneka medicinska sestra, a i časna sestra koja bi se predano molila za njeno ozdravljenje. Dan kada je prvi put došla sebi zapamtila je kao čudo. Prvo joj se činilo da pliva kroz nešto gusto, ljepljivo i tamno. Imala je osjećaj da joj ruke tonu u smolastu vodu a i da noge jedva pomiče. Onda se napregla iz sve snage da ne bi potonula. Pod njom je bila mračna dubina a nad njom nebo isto tako smolasto bez ijedne zvjezde. Počela je da gubi dah i pomislila da će potonuti kada se najednom otvorilo nebo. Bljesnulo je plavetno pa je morala zbog tolike svjetlosti da zažmuri. Kada je ponovo otvorila oči ugledala je visoko nad sobom veliku plavu kuglu. Bila je blještava i toliko lijepa dok su se sa nje odbijali sunčevi zraci i sjaktili čas prijatno, čas zasljepljujuće. A onda je jasno vidjela da sa te kugle do njenih ruku visi debeo konopac, onakav kakvim se vezuju veliki brodovi za pristaništa. Ovo su sigurno piloti izbacili iz aviona da bi mi pritekli u pomoć, pomislila je i osjetila da lakše diše. Voda pod njom nije više bila tako ljepljiva i gusta. Uhvatila je konopac objema rukama podigavši glavu prema prekrasnoj plavoj lopti. I odjednom joj se učinilo da joj je tijelo lakše a ruke snažnije. Počela je da se penje uz konopac čudeći se lakoći sa kojom to čini. A onda je čula glasove. Nije razumjela ni riječ jer su nepoznati muškarci govorili italijanskim jezikom ali je čula majčin uplakan glas: – Gracije tante, sinjori! Gracije tante! Gracije, mia madona! Toliko je razumjela. Njena mati je znala italijanski, otac takođe. I ona i on su učili osnovnu školu u vrijeme austrougarske vladavine kada se u Boki Kotorskoj u školama učilo na italijanskom. Svaki put, kada su se nešto tajno dogovarali ili prepirali, njeni roditelji su to činili na italijanskom jeziku. Otvorila je oči i ugledala nekoliko prilika u bijelim mantilima. Pored njenog kreveta klečala je njena mati. Ljubila joj je ruku na koju su kapale njene krupne i tople suze. Zaustila je da joj kaže da to ne čini ali lice joj je bilo ukočeno, usne takođe. Podigla je slobodnu ruku da opipa šta joj je sa licem ali ju je neko od prisutnih hitro sprečio u tome: – No, no, sinjorina! – Ne smiješ, kućo moja, dofatat lice. Melemi su u gaze na njemu. Ovi će te doktori sigurno izliječit. Neće se poslije ništa poznat! – rekla joj je mati zaustavljajući s naporom jecanje. I opet joj je ljubila ruku pa je podigla glavu, rukom otrla suze i prošaptala: – Hvala gospodu Bogu i ovim doktorima, što te liječe i dan i noć kao da si njihova, pa si mi se probudila, dijete moje zlatno. – O, vidi ti sad ovo! – čudila se. – Prvi put mi je rekla, otkad znam za sebe, da sam njeno zlatno dijete. Uvijek ju je, od kad zna za sebe, grdila nazivajući je pogrdnim imenima: beštijom, šporkuljom, glibuljom, dangubom, slinavicom, magaricom, prasicom, kozom, kozurinom, iskopanicom. A često bi i spajala po dva pogrdna naziva pa bi to bilo: glibava prasičino, šporka beštijo, slinava dangubo. A tek kako ju je klela: te gotunar (magareća bolest) te predro, te ruke ti opale, te đavo ti se u drob uvalio, te voda ti stala… Mora biti da se njoj, Evi, nešto grdno, grdno dogodilo kada je majka ovako mazi i kada joj ljubi ruku što to do tada nikada nije činila. – A otac ti svaki dan, kad dođe s rabote i pane veče, ode u baštinu i kuka i nariče na sav glas da ga mi ostali ne bismo čuli. Reko mi je da ti svaki dan, kad s lokomotivom pasa pored bolnice, fišća da te pozdravi, ma ga ti do ovi čas nijesi mogla čut. Ah, pa to je ona u bolnici. I ta plava kugla nad njom, koja je nestala, to je bio samo djeIić sna iz koga se poslije mnogo dana probudila. Stvarnost je počela da nadolazi. Kada joj bljesnu u svijesti šta se dogodilo Eva se strese i naglas zajauka. Odmah joj je prišla dežurna sestra i pitala tiho da li je što zaboljelo, ali je umjesto nje odgovorila njena mati: – Mislim da se prisjeća onoga što joj se dogodilo. I zaista se prisjećala. Toga januarskog vedrog dana mirisalo je u ujakovom vrtu kao nikada do tada. Limuni, naranče i bademi cvjetali su bogatim grozdastim cvatom na koje su sletale pčele. Krošnje voćki su se naprosto od cvata bijelile. Ličile su na nevjeste okićene za svadbu. Nebo je bilo tako vedro i blještavo da si morao povremeno da zažmuriš. Toliku ljepotu oko nije moglo da popije. Njene rođake i rođak su manitali ispod naranača cičeći od radosti a nju je najednom zapljusnula tuga. Znala je da tolika ljepota ne može zauvijek da traje. Bijele latice će ubrzo otpasti sa stabala i djeca će po njima gaziti kao po prašini. A zašto ona ne bi i svojim rodicama i rođaku pokazala da radost i blještavilo ne mogu da traju zauvijek? Ako smisli neku tužnu igru pokazaće im da radost i veselje ne traju vječno. Zato ih je energično pozvala i rekla: – Hajde da se igramo kao što se niko do sada nije igrao! – Šta to? – Evo, ja ću da legnem u korito kao da sam mrtva. Žmuriću i sklopiću ruke. A vi ćete korito vezat konopcem i vuć ga od poljskog klozeta do naranača. Prije toga ćemo vezat ova zvona od krave za najvišu granu od naranče pa ćete zvonit „na mrtvačku“. Tako su rodice bile određene da stenjući vuku korito a rođak da zvoni. Zvonjava je silovito privukla pažju Evine matere. Izletjela iz kužine i uplašeno ciknula kada je vidjela čega se djeca igraju. – Šta to činite, djeco? – Igramo se – odgovorio je rođak i dalje zvoneći. – Pa kakva vam je to igra? – pitala je povišenim tonom, krsteći se. – Eva je smislila. Ona je kao umrla a ja zvonim „u mrtvačke“. – Daleko bilo! – viknula je iz sveg glasa i osula po Evi: – Nesrećo glibava, to si smislila?! Daću ti da ćeš jaukat nedjelju dana!
