Poetika Montenegrina – antologija crnogorske poezije dvadesetog vijeka Bogića Rakočevića
Poezija je epicentar kosmičke i vaniskustvene pojavnosti. Ona je fenomenološki diskusrs čija lirsko – filozofska, semantička struktura ima svevidost koja, ako je prava poezija, nije uvijek dostupna ni samom autoru. I on ima problema sa njenom hermeneutikom i njenom nikad nedosegnutom i neželećom doslovnošću. Autopoetičko često postaje antiautopoetičko što je etimologija tajnih tokova jezika i kreativno nesvjesnog koje pokušavamo pretvoriti u literature – u priklon svijetu i odbranu od njega.
Misterijum jezika je agnostičnost pisma poezije, odnosno jedna vrsta samoostvarenja i neprestane samogeneze, neizbježne sinergije mišljenog i pjevanog. Odmotavanje lingvističkog diskursa do beskraja. Zato pravoj poeziji nikad nije sigurno ko će je doživjeti kao poeziju a ko će od nje dići ruke. “Ko se topi za slamku se hvata, nad glavom se nadodaju ruke.” Poezija ako je od svijeta preuzela svijet, onda je par excellence knjiga po sebi.
Poetska tvorevina nije, niti ni u jednoj varijanti može biti transparentna, jasna kao priručnik bilo koje namjene, već mora kontekstirati neiscrpnost. U tom je njena moć, odnosno ljepota. Analogna je životu i smrti, biću i materiji, istovremeno. S njom se lakše živi i još teže umire. Njene preokupacije su posljednje stvari. Ona se ne da biti konačnom, kako bi uvijek bila iznova estetska a ne sociopolitička, istoriografska, ili do banalnosti stvaronosna kategorija. Svaka pjesma je, prije svega, estetski odlomak univerzalnog iskustva.
U crnogorskoj poeziji – i ne samo poeziji – stvari nijesu dugo vremena imale ovakvu artificijelnu funkcionalnost. Nije ni čudo: kada su pisali Servantes, Šekspir i Montenj, Crna Gora je bila država bez države, heterogena plemenska skupina koja je vapila za zrakom sunca i slamenim krovom. Književne tranzicije, i ako ih je bilo (izuzetak je “Luča mikrokozma”) sve do dvadesetih godina dvadesetog vijeka svodile su se na usmenjaštvo i neke njegove stidljive, dominantne, petrificirane modifikacije. Što smo više obnavljali deseteračko gradivo iz generacije u generaciju sve više smo se udaljavali od sopstvene individualnosti, od subjektivizacije sopstvenog subjekta, odnosno primordijalne poetičnosti. Književnost naša oskudna nije mogla dugo vremena dalje od toga. Crnogorskom pjesništvu, odnosno poeziji, trebalo je, naime, mnogo i istorijskog i književnog vremena da bi se pojavili poetski toposi senzibilnijeg, intimističkijeg tonaliteta poput pjesme “Ponoć mene”, Šapat”, “Povremeno zauvijek”, “Noć narandže”, “Krov poezije”, “Natpjevavao sam more”, “Laku noć pingvini”, kao i novih i najnovijih poetskih amblema poput “Hotel memorija”, “Pjesnici dišu na škrgama”, “Melanholija”, “Babilonska”, “Na marginama se skuplja snijeg”, “Ćutanje” koje će inicijalni period crnogorske modernosti i njegovu središnjicu uvesti u postmoderni, digitalni duh sa čime će nacionalna literatura dočekati svoju stoljetnu, odnosno prošlomilenijumsku avangardnu završnicu. A ako je u jednoj književnosti šta paradigma njenog tematsko-estetskog profila, onda su to tokovi i dometi poezije kao centralnog i najdinamičnijeg odsjaja književnih previranja. Kada se u kontekstu prethodno rečenog sagleda najnovija antologija crnogorskog pjesništva dvadesetog vijeka pod nazivom POETIKA MONTENEGRINA Bogića Rakočevića, onda ovaj izbor, prije svega svojom cjelinom, svojom globalnom percepcijom, može biti reprezentativan uzorak nacionalne poezije i svih tektonika i metamorfoza njenog približavanja i dodirivanja sa evropskim pjesničkim pismom.
Što POETIKU MONTENEGRINU čini donekle različitom od prethodnih izbora ovakve ili slične vrste – a bilo ih je nekoliko u posljednjih trideset godina prošlog vijeka s tim što se ova odnosi i na najdužu vremensku distancu a samim tim i na izvjesnu privilegovanost. Prije svega, riječ je o njenom estetskom i hronografskom konceptu. O antologiji koja ima elemente književno – istorijskog ali je ona prevalentno estetski čin, odnosno traganje za estetskom vertikalom jednog pjesništva.
Bogić Rakočević se, zapravo, opredijelio za neminovni, kritičkiji pristup crnogorskoj pjesničkoj produkciji dvadesetog vijeka. Ima u ovom izboru elemenata prelomnog zaokreta koji će kristalizaciju poetskog učinka prošlog stoljeća učiniti ubrzanijom. I vodiće uvijek ka antologizaciji manjeg a ne ka većem broju pjesnika. Samo estetska organizacija relacije subjekt-svijet može indukovati estetsku molekularnost pisma. To je jedini recept, jedino ogledalo za događajnost i prozračnost našeg hoda pod zvijezdama. To kada je riječ o najvećem dijelu crnogorske književne avanture značiće proaktivnije odbacivanje svega što ima primjese utilitarne glasnosti. Bogić Rakočević se opredijelio za osluškivanje i pulsiranje intimiteta u vremenu i prostoru, odnosno, očitavanju moderne suvislosti u pjesničkom iskazu; lične emancipacije i koliko je u tome uzajamne asimilacije forme i sadržaja.
U pravim antologijama ne može naći mjesto ništa što je folklorna razigranost i raspjevanost. U POETICI MONTENEGRINI, makar u njenim recentnim osvrtima na pjesništvo kojim se bavi, dekodirani su autopoetički refleksi, nezavisno da li su nastajali tridesetih ili devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Ovakav startni antologičarski nazor strukturirao je jednu koherentnu poetsku nit koja se iz decenije u deceniju – kroz četiri generacije – stepenasto tkala da bi svoj vrhunac dosegla u ostvarenjima onih pisaca koji su imenovani kao predstavnici Nove crnogorske književnosti.
U toj sedmodecenijskoj pjesničkoj tranziciji bilo je i kontinuiteta i diskontinuiteta. Pa i praznog hoda. No, i pored svega, zahvaljujući estetičko-formalnom konceptu POETIKE MONTENEGRINE, odnosno njenim fokusiranjem samo na ono što je preživjelo ili će preživjeti književne izazove vremena, često se učini kako smo već kod prvih refleksa modernosti imali ono sa čime je crnogorski pjesnički dvadeseti vijek završio svoju misiju. Naravno, na početku se radilo o subverzivnim, rijetkim, dilemičnim otklonima od tradicionalizma, a na kraju stoljeća o standardnoj upotrebi poezije u onim poetsko – fenomenološkim okvirima koji su i svojim kvalitetom i kvantitetom proizašla iz sopstvenog ali i evropskog nasljeđa.
U crnogorskom pjesništvu dvadesetog vijeka ima dvadesetak pjesnika koji se mogu identifikovati kao značajne pojave što im otvara vrata za naredne decenije tekućeg vijeka. U ovoj antologiji je dvadeset devet pjesnika sa po pet pjesama, odnosno, poetskom uranilovkom gledano iz numeričkog ugla. Ta numerika ne mora biti presudna za ulogu ove antologije u sadašnjim i budućim vrijednosnim sudovima. Kao ni činjenica da se mapiranje pjesničke produkcije dvadesetog vijeka svelo na ovaj ili onaj broj pjesnika: na uvrštene i neuvrštene. To su opšta mjesta svake lične poetske i poetološke predilekcije koje imaju antologijski ili neki drugi selekcioni kriterijum. Bitno je da POETIKA MONTENEGRINA ima utemeljeno poetičkoestetsko jezgro i da će sa svakom novom antologijom poetike prošlog biti u sjenci poetika novog, internacionalnog, autorskog diskursa.
Tradicija i modernost, zapravo, kao dva opozitna, literarna, kulturna i povijesna crnogorska iskustva biće još dugo – i pored svih, ubrzanih identifikacija sa novim, tekućim trendovima – jedna od centralnih tema našeg osvajanja globalne modernosti i borbe za nju. Tradicionalizam nas je dugo uveseljavao a refleksi modernosti često zbunjivali.
Antologije ne treba fetišizirati kao konačnu mjeru književnih dometa ali ih ne bi trebalo ni odbacivati kao nešto što je lični stav njihovih autora. Neprestano preispitivanje nasljeđa sa uvijek prisutnom tendencijom da se intenzivno traga za onim što je inovativno u pjesničkom imenovanju i svođenju svijeta je jedini spas od književnosti koja je samo privid. Inače, riječ antologija potiče od grčkog antihos što znači cvijet. Bogić Rakočević je u poeziji crnogorskog dvadesetog vijeka, ipak, prepoznao dosta antihosa. No, sve teče, sve se mijenja.
Izdavači POETIKE MONTENEGRINE su Otvoreni kulturni forum i Nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević” sa Cetinja.
