Borislav Jovanović: Logos i sinhronizacije
(iz neobjavljene zbirke pjesama „Astralna katarza – Arhiviranje lirike metafizike“)
Pjesnici su probuđeni djelovi Atlantide, rekoh. I tako bi. I ostah gledan očima vječnosti. Pogledajte kristale tišine nastalih od sjemena smrti. Sve višeih je. Pogledajte moje korake kroz ništavilo. Prolazim, nalazeći neko bolje mjesto umjesto mene.
I idem za bijelim kolutovima dima čiju vatru niko nije potpalio. Otići ću kao pjesnik, vratititi se kao filozof. Nestati i vaskrsnuti u jezikovom jeziku. Opsijeda me jedno drvo za koje se nikad nije znalo da li je listopadno ili ne. Da li je samoniklo ili se nadnijelo nada mnom iz neke daleke pustinje.
A o smrti. O njoj prema njenoj filozofiji. O logici jezika koja nema veze s istinom a postaje istina. Ona radi svoj posao, ja svoj. Obrađujem svoj, ona njen vrt. Ona nije sama sebi svrha. Osvaja nas, osvajamo je. Srešćemo se na davno viđen način. U onom što se nađe u kosmičkim epitafima.
Ko ih je našao biće njegove nadgrobnice, a ko nije biće njegov sveti duh Labudove pjesme. Od poetskog nihilizma do poetskog materijalizma. Ona je figura svoje figure, figura iskustva i figura sjećanja, figura koja igra svoju igru. Idem na njen pogreb dok ne padne mrak. S ponovljenim univerzumom kao epitafom. Neka me samo žudnja spasi od žudnje. Neka me samo njen jezik pretvara u moj. I, eto, poezije s likom svijeta.
I neka mi svjedok budu sve trešnje koje procvjetaše u istom času i u istom danu po nekom samo njima znanom dogovoru, a onda odoše u svoje nove krajolike.
Je li sve potraga za estetskom sviješću. Jeste. Za bezgraničjem. Ili to ništavilo drži sve na okupu stvarajući svoju svemirsku deltu. Stvarajući semantiku svega što i njoj samoj izmiče.
Vasiona je sama po sebi jedna velika, nenadmašna duhovnost. Prvi i posljednji primjerak otvorene poetike.
Metafiziko, posljednje svojstvo svih mojih svojstava; metonimijo autobiografije; duhovna mjesečino; predvječnosti i postvječnosti; zamjeno za sva opala lišća; moja svemirska korjenice. Neumitna kazaljko poput one koju nema ni jedan časovnika pa ni onaj Dalijev. Ingeniozni sne prve ugledane i ubrane ljubičice; i stida što je otkidoh a ne mogah bez toga. I stida što sam te mogao mimoići iako si me dozivala svom svojom ukazanošću. Štostvo moje. Smrti progovorena. Bliskosti nedodirljiva. Knjigo moja, odanice. Ptico koju niko nije vidio, a za njom leti. I što mu više izmiče sve joj je više naklonjen, sve je više neko koga nema a postoji. Čarobnjak sopstvenosti. Istočnik svakoj strani svijeta. Pismo neiskazive duše. Pejzaž zaštićen od žderavog ujeda materije. Koliko sam te vlasnik toliko sam gubitnik. Teorijo ljepote svakog dana po nekoliko puta. Vraćaš se u svom stilu. Nikad da zakasniš. Iskonski, šaputavo, nijemo. Budi najprestižniji znakovnik nesanice. Bez tebe nema stiha u svim jedninama i množinama svijeta. Nema me u meni. Ne pomjeram se iz okova. Nema bezgraničja. Samo s tobom je morski talas ono što jeste. Samo s tobom sam na oltaru tišine od još nezrelih jagoda. Samo s tobom nijesam melodrama. Činjenica bez činjenice. Samo s tobom nijesam statista smrti. Samo s tobom mogu đe hoću. Samo s tobom su ženske noge još bujnije i neobuzdanije. Samo s tobom sam autoportret, bivši, nedovršeni.
Samo s tobom otvaram vrata mrtvim a oni ne izlaze jer su još umorni od postojanja.
3.
Prerodnice, samovidnice. Posljednja moja voljo i iskrenosti. Tvoje iskustvo je lijepo kao iskustvo vječnosti i iskustvo agave. Neka me obuzmu sve tvoje metastaze. Vidim te i u staroj dunji punoj plodova koje ni mrki oblaci ne uplaše. Čekaju me. Prezime, preproljeće, preljete, prejesene. Postaju oblutak bez oblika. Bivaju moja zalazna i izlazna prohodnica. Eksteritorija koja preživi i svijet i sebe. Stanje pomirenih prepirki i spojenih sudova onoga što nešto hoće i neće. Nađenice od koje postajem sopstveni Homer. Slijepac za samo za one koji ga nikad nijesu viđeli.
Samo s tobom nijesam modifikovan, i na lijepim bespućima. Samo s tobom mogu sve vidljivo da strpam u mrtvački sanduk i otpremim otkud je i došlo. Samo s tobom nijesam nikad na praznom mjestu. Desila si se umjesto mene, desio sam se umjesto tebe. Jedino me ti ne možeš uvrijediti; jaedino ti moju sićušnost pretvaraš u meteorske tragove.
Samo sam na tovjim gozbama gozba; vječito sit i gladan. Ti nemaš ni svoja podneblja ni svoje tmuše. Samo sam s tobom prepušten cilju. Samo lirik koliko sam u tvom okrilju. Nijesu ti potrebni ni Hermes ni Dionizije; ni tuđi vremenodavci. Jeste Apolon. Jeste Heba koja se rodi sama od sebe i koja je mogla drugima pokloniti besmrtnost. Jesu Herodotovi Paralelni životopisi. Jesam ja s tvojim likom. Jesam sa svim svojim i svjetskim grobljima. Jesam s dalekim prethodnicima koji su sanjali da budu Nebeska kola.
Ja sam tvoj arhetip. Budimo neobuzdani u beskonačnom. Svratimo do prve zvijezde i podijelimo s njom svaku našu misao što je krvlju platimo i odlazimo dalje. Idimo u berbu trešanja punih erotike. U skrivanje po suncokretnim poljima većim od svih okeana… U izazove kvantne-fizike. U sakupljanje pokislog lišća koje nam je nekad liskalo uz prozor dajući nam čistu pjesmu. Ili njenu nenaslućenu bliznakinju.
Metafiziko, nadsmrtnice, nadzvjezdarnice moja. Nadgrobnice, postgrobnice i predgrobnice. Tekstu iznad i tekstu bez teksta. Nadvremenice i vremenice, imenico zajednička u mom obraćanju i molitvi k nečemu čega nema. A moje je iz dana u dan iz vijeka u vijek iz starozavjetnog u novozavjetno i obrnuto. Metafiziko moja, Biblioteko moja. Kućo sagrađena od sebe. Ili od nekoliko galaksija koje me pohode kako u svom snu tako i u svojoj isključenosti iz iskustva. Što vjekovnija to svjetonosnija.
Metafiziko, bespuće bez bespuća. Metafiziko, umrijeću prije svoje smrti.
A ti ćeš ostati u dosluhu sa svim ljepotama Tvoje i moje gravitacije.
Nadaj mi se, i pored svega. I kad snijeg potopski pada, ja sam pod tvojim pazuhom.
Niti si na nebu, niti na zemlji, već u meni. U nekom dvorcu kojeg ne poznaju bajke i u nekom kubetu kojem je njegov genijalni majstor posvetio cio svoj život. To je on gradio sebe.
Vjesnice moja, zadužbino, stablo izraslo na nepoznatom horizontu. Pjevam te. Radujem ti se i plačem kao što je plakao na kraju svih krajeva svemoćni Orfej. Sigurno. neminovno. Klanjam ti se, gospo moja. Klanjam ti se, sekundo moja vječna od bezbroj okeanskih odsjaja. Klanjam se tvom i mom nalazu… Klanjam se riječi koja mi je dala ljepotu neizrecivog. Snijegu koji zna da bude i topal, brijestu na pustom polju koji me doziva kao sabesjednika. Klanjam se u ime tvoje svom biću i ništavilu. Veliki je napor ne pomisliti ništa i ostati u tome. Onda sam izjednačen s nečim što je moja danonoćna sjenka.
Ali ti, i dalje, tražiš od mene da budem Vavilonac svih Vavilona. Ako iščezneš, to se samo privremeno igramo smrtne i besmrtne igre. Ako me uhvatiš na djelu onda smo čitači haiku – poezije ili jednog njenog stiha za cijelu vječnost. Ti si jezik jezika. Jezik iz kojeg se vraćam prepun tvojih darova, sit kao noć od poludjele mjesečine a onda ti se brzoliko vraćam halapljiv kao nedovršena misao. Kao nedovršena velika, basnoslovna, rijeka. I ponovo prelazim preko praga vidljivosti, preko praga čujnosti i preko praga tjelesnosti. Svu ispraznost ćeš mi ukroriti makar dok budem s tobom. Dozvaćeš me nekoj pameti koju ni sam ne mogu objasniti. Čuvaćemo se u svojim nasušnim ogledalima. Ti si moja jedina komesarka, lijepooka, s rajskim usnama i nezaboravna ljubavnica.
Klanjam ti se, Metafiziko, i kad sam na tvojim marginama i kad sam u tvom nedostižnom centru. I kad sve pretvaraš u apstrakciju i kad sve pretvaraš u prah i pepeo da bi mi ponudila Labudovu pjesmu ili Prvorođenog Feniksa. Ili nadu nekog naknadnog susreta u nekom drugom svijetu koji nije ni ovozemaljski ni onozemaljski već neke tvoje čudesne kolijevke i vegetacije.
Mi od minijature gradimo vasionu, a od vasione plimu poput one od koje je nastala Afrodita. Ti si moj unutrašnji lišaj koji me sve više prevazilazi pretvarajući me u bjelinu koja očekuje tvoje slovo. Tvoju misiju koju sam ti nametnuo. Bježiš od svake truleži i ja te slavim dok sjedim na obali Mediterana i osluškujem sve školjke ovoga svijeta. Moj leš je bolji od mog leša kad znam za tebe i tvoje naličje mog lica. Klanjam ti se i kad me sahranjuju. Kad znam da je moj kostur bio s tobom. Kad se svi Sveci okupe, i svi anđeli, i sva Raspeća i zapjevaju. I drže se za ruke, razgovaraju o njihovoj izašlosti iz smrti. Iz zemnog kovčega. Metafiziko, liriko nenapisana, izvedi me iz ovog Ničeovog ludila ili uvedi u njega.
Izbavi me ovog svijeta natopljenog ljudskom krvlju i podivljalom spermom. Nek budem bijeli oblak bez nestanja. Pomozi da se vratim majčinim slikama mog rođenja i njenom samoukom pjesništvu. Ko se odmakne od tvojih mahova domakao se od svojih Plejada.
Svaki put kad me nema, ja se ponovo desim i čekam novo izostajanje iz svega toga.
Onaj ko nije dočekivao proljeća metafizike nije ni postojao.
Upotreba mene za mene je moja najspasonosnija upotreba.
Đe smo i kada sreli, Metafiziko? Ne znam. A i kada bih htio reći – neću. Jer ne bi bila to što jesi. Možda je to bilo onda kada sam vidio kako su prve trave po kojima sam gazio prevarene; kako su padale zvijezde; kako je presahao izvor kojeg jedan starac podiže za svoju dušu i ja šćedoh da mu pozajmim moju. Možda onda kad gledah u kamen ljuti koji ćutaše spokojno i kao da tražaše da sjednem pored njega ili na neki od njemu susjednih. I da tu ostanem kako ne bismo bili sami.
Možda, onda kad se čudih drevnim arabeskama i likovima urezanim u arheološko kamenje. Možda, onda kad bojažljivo izgovorih kako je naše sve i nije ništa. Možda, onda kad pomislih kako bi bilo divno da je moj monokl samo nebo najazurnije moguće boje. Možda, onda kada se more pretvaralo u liriku; kada su me i tiha plima i tiha osjeka vezale za svoje lance. Možda, kada pomriješe svi za koje sam mislio da nikad neće . Možda u snu kojeg mi je podario Hipnos. Ne ostavljaj me nikome osim tvojoj intuiciji. Nek budem ostatak svijeta bez njegovo ostatka. Nek osvanem mrtav i sam sebe odnesem tamo đe ti hoćeš.
Metafiziko, mresiište sopstvenih uzajamnosti. Idem da potražim Mariju Magdalenu i Mariju Kalas. Idem! One nijesu znale kakve jesu. Neponovljive. Sa savršenom nesavršenošću koja zove. Kao Aja Sofija. Kao Vasiona pred svoj prvi i posljednji povratak.
Sve moje misije kao da nijesu moje. One su beskrajno složene i zvjezdano osvijetljene. Neki jedinstven elemenat svijeta. Osjećam tu sveprisutnost i zadatak prisnosti… Različit sam. Razmetnut sam, a sličan, sličan. Razgovaram i s pročitanom smrću i s pročitanim uljezima. I ne dajem otkaz ni jednom ni drugom. Zajemčeni su kao nokti mesu. Tako je i kad sam unaprijed i kad bih učinio korak nazad. Se bih da učinim tragičnim i nevinim.
Možda se to desilo još dok sam bio u majčinoj utrobi. Tada, kada je majka sanjala kako je na našu kuću pao Mjesec čiji je izlazak pratila s prvim ljetnjim sumrakom i kako je uspjela da spasi i mene, dijete u kolijevci. Možda kada sam halapljivo jeo crvena zrnca divljeg šipka ubravši ga tamo đe je nekada bio njegov cvijet kao crvena i višekrako otvorena epruveta. Možda onog trena kada sam saznao da je četrdesetogodišnji Kućni fikus uvenuo zbog nestanka onog ko ga je sve to vrijeme pazio vjerujući da je sastavni dio Kućne biblioteke. Ili je to samo poetska varijanta mog svakodnevnog zurenja u visoko fikusovo stablo bez lišća. Zar i fikusi umiru! Je li to ingenioznost elegije ili oda životu. Valjda zbog toga što anđeo može postati đavo, a đavo mu se nikad ne može vratiti.
Metafiziko, gramatiko mojih snoviđenja i mojih pergamenata, možda sam te prvi put dodirnu onda kada davno i spokojno isključih sebe iz ovog svijeta i ponesoh sa sobom rumenilo, sve kolorite negdašnjih sjećanja. Moglo je to biti i prilikom čtanja Odiseje: moje žali što nijesam bio Olimpu koji je vrvio od bogova; što nijesam šetao Platonovom Atinom; poklonio se Ateni prilikom otvaranja Partenona; bio stanovnik, Troje i njenih bliznakinja, sijač pšenice pored faraonskog Nila; stanovnik Katulovog Rima; bio redovni čitalac u Kleopatrinoj biblioteci. I zaneseni Pričalac iz devetog kruga pakla.
Možda su moj uzdah za tobom pokrenuli snjegovi Kilimandža kada sam ih ugledao nekoliko godina nakon čitanja Hemingvejevog romana. Možda me tek tada oslijepio njihov bljesak i vratio vid. Možda onda kada sam se predomislio da li da pišem ili ne. Kada nijesam znao za tamnu stranu Mjeseca i kada su me osvajao Zenbudizam i psihoanaliza.
Svi mi znamo svoja ishodišta iako u njih ne vjerujemo.
To su prvi znaci našeg poetskog pada i vasionskog posijela.
Prošetam kroz cjelokupno pjesništvo i vidim kako je sve zastupljeno ali kako cijelo jedno pjesništvo ili više njih tek treba da nastane. Nema ranih i kasnih smrti. Ima samo beskonačnosti čije ideje nijesmo dostojni.
Tek tada se obradujem ne znajući čemu.
Moj sopstveni lik u njemu bio je moj jedini lavirint. Naseljavao sam svijet onoliko koliko je naseljavao mene. I više od toga. Za cijeli život i za sve mjesečeve autizme. Ni vječnost nije vječna, rekoh i bacih se na otavu zelenu kao oči moje grljenice. Jedino um i nadum mogu da me oslobode redovne gladi i redovne žeđi i da ne posustanu u tom htjenju. Jedino ti možeš ono što ne mogu ni moje fikcije zajedno. Moćna si i nemoćna ali te ostavljam kao zaštitni znak. Kao zlatnu ribu koju sam ulovio i vratio nazad ne pitajući je koju želju da mi ispuni. Sačuvaj me od svjetske truleži. Sačuvaj me od digitalne smrti, od digitalnih očiju, od digitalnog korijenja, od digitalih nebesa. Sačuvaj me od onih koji ne vide kako plamti moja zvijezda osvjetljavajući cio Kosmos.
Sačuvaj me od svinjca u čijem brlogu vidim usijanog čovjeka i mrtvu prirodu. Sačuvaj me od onih koji mrze sve što nije suvo zlato. Sačuvaj me od mene ako se predomislim i ne budem tvoje u tvom ogledalu. Ako ne budem metafizika bez dremeža u njoj. Ako ne budeš moj jedini svjedok da nijesam postojao a jesam bio u tvojoj orhideji. Ja nijesam htio ništa drugo osim da vidim sebe u svoj svojoj nevidljivosti. To je moja duboka odanost meni. Onoliko sam aposlut koliko mogu biti njegovo naličje.
Sve pjesme koje nijesu nastale imaju za to svoj razlog. One su sićušne kao vasiona i ogromne kao neponovljive đevojačke oči.
One su najljepša mjesta na ovome svijetu. Njihov je prostor van prostora i imaju svoja počasna mjesta u univerzumu sjećanja. Jednu od njih znam ali ne umijem da je kažem.
Koliko gođ se bavio lirikom smrti, lirikom filozofije, lirikom nekog nepostojećeg ikonostasa, neke spasilačke riječi, opet sam posvećen nekom slučaju koji će me vratiti sebi nepočetnom.
I otuda kad gođ sjedim pored rijeke ja je sanjam kao pjesmu od koje je krenulo sve i vraća joj se s nepokolebljivom vjernošću.
Možda je, Metafiziko, sva tvoja vrata otvorila mitologija svih mitologija. Njene prve i posljednje foneme. Njen Tanatos – Eros. Njihovo sjedinjenje. Njihova moć i nemoć. Njihova besmrtnost.
I, zaista, ko su bili autori te galaksije mitova; te stvarne tekstualnosti. Tog dubokog odsjaja u nama; te čežnje za autorima neponovljive duhovnosti; ko su bili ti simbolisti, metaforičari, zvjezdoumci; ko su bili autori te Mitologije koja je zadrla u sve što postoji i ne postoji. Koja nas je objasnila za sva vremena.
Ko su bili ti naši nepoznati a vječiti savremenici? Nijesmo li neki od nas ovdašnjih? Tu metafiziku je moglo roditi samo Sredozemlje. Samo njegova ostrva, plavetnilo i stijene koje su podsjećale na govor Bogova. Samo ogledanje u smrt i u nebu. Da li su neki od mitotvoraca, neki od autora Haosa i Harmonije bili ispod Drveta Saznanja i umjesto Evine jabuke ubrali Jabuke Duha? Jabuke koje ne mogu da se zagrizu ali mogu da se nose kao solilokvij.
Nijesu li Istočni Mudraci bili prvi vlasnici tih plodova saznaja, ukrotitelji ništavila. Mudraci daleki, mudraci bliski, sahranite me u vašim Nebeskim kenotafima. Ili oživite ikonostas urađen mojom mrtvom rukom. Izgubljen sam u elektronskom lavirintu! Mijenjaju mi lice. Ne daju mi da skinem moje umrlice s gradskog drveća i oglasnih tabli. Pretvaraju ih u postere. Starij ih je od Biblioteka. Od Nebeskih vrtova. Mrze Rukopise. Dive se ikebanama. Ne mogu da pogledaju drugom svijetu u druge oči. Spavaju bez sna. I ne pokušavaju da saznaju svoju pravu povijest.
Granice njihovog svijeta su tu, odmah, iza prvog susjedstva. Nemaju svoje jutro i svoje ćutanje izmjereno s makar jednom zvijezdom. I nikad se ne sretnu sami sa sobom. O, moja lijepa jadikovko. O, moje pitanja u pitanju svih mojih pitanja. Samo još da vidim Jerusalim. Samo da još mogu umrijeti bez smrti već od nečeg čega nema.
Samo da još nema mladosti i starosti. Samo da me se negđe sjeti neka violin koja jedino zna što mislimo i koliko je pogleda u našem sklopljenom pogledu.
Samo da se odupremo realnosti.
Samo da stvorimo svijet bez nas.
Metafiziko, svilopreljo. Gnoseologijo moja. Liriko neprestana. Vlati zavičajne trave uzdignute u nebo. Cvjetove nad vodenim cvjetovima. Niti moje nevidljive. Kamo ćemo? Shvatanje moje nemoguće. Strah me je od pjesništva koje će razumjeti samo sebe. Ne mogu bez nebeske urne ni po cijenu sopstvene smrti. Đe je Arijadna, opet, pitam, tražim? Arijadna je umrla. Znam. Znam. Izvršila je samoubistvo zbog Tezejeve izdaje. Arijadnina smrt je svjetska neprebol. Zašto bi tako bilo. Ona je samo htjela da nas uputi na nove lavirinte. Onaj njeni je već bio izanđao, a toliko je onih koje nam je ostavila kao zavjetno slovo sa njenom statuom na ulasku.
Moji Heleni mogu bez mene ali ne mogu bez Tezeja. Ja sam spašavala njega, on je spašavao helenske gore i vode. Helenski postoj i na nebu i na zemlji. Nekad je dovoljna jedna Arijadna, ili njena sjenka, ali Tezeja s bijelim jedrom nikad neće biti mnogo.
Nikome nije bilo tako lijepo i neosporno kao Helenima. Iako me nema, ostavili su me za sva buduća čitanja svijeta…
Blago Helenima, govori mi moja duša. Njihovoj estetici nema kraja. Imali su galaksiju Bogova i Galaksiju svetilišta. Imali su galaksiju Mudraca i galaksiju Ostrva. Kosmičku zagonetku preobličili u još veću. Tumačili svijet kako se jedino moglo. Kako svijet ne bi bio ni Minotaurova ni Prokrustova svojina.
Nikad više tamo đe neću moći biti.
Ako bih napisao monografiju tvoju kao što je pokušavam pisati ponovo bih se rodio i nestao u tvojim ogledima. Možda bi me jedan cvijet iz tog ogleđa vratio na tvoje prošireno izdanje. Na ponavljanje u ponavljanju. Na pomisao o apsolutu do koje dođoh na poleđini tog iskustva. A onda ti se vratih razuvjeren. To je kao dodir stakla kojeg nema; kao dodir Biblije koje još nema u svom izvornom obliku. Kao plava drhtavica prostora što me pohodi kao filozof koji u tajnim intervalima dolazi u moju ukošenu sobu.
On kao da dolazi i odlazi nekadašnjom majčinom stazom koja je sanjala jednu moju knjigu i ostavila je u sedmu policu Biblioteke vjerujući da ću je tu najlakše naći.
Samo da joj se taj san ne upokoji poslije mog upokojenja.
Posljednja knjiga čeka na Gospoda.
Možda je prva iskopana iz stopama netaknutog pijeska. Možda je od mikro-mikronski sitnog pijeska i napisana. Možda joj je rukotvorac bio neko ko nije ni postojao. Neko ko je cijelu vječnost sanjao Sinajsku Goru. Penjao se na nju i pretvarao u njen prah i pepeo. Sanjao Boga, a Bog njega.
A Nebo? Nebo je nad svim rukopisima vedro ili je boje šipka. Jer smo njegova đeca. Jer, sve je smrtno i transcendentno. I kao takvo jedino moguće.
Jer, sve je ono što je bila, znala, mislila i radila Marija Magdalena. I kad priznajemo i kad ne priznajemo. I kad nađemo i kad ne nađemo naš mrtvački pokrov s nama ili bez nas. Marije Magdalene srećem svakog dana. I sve su lijepe kao razgolićena ljubav.
Od Početka bježim Početku. Od kraja kraju. I vraćam im se kao savršenim pitanjima i savršenim odgovorima.
S Kosmosom sam veliki, bez njega još veći.
On mi pozajmi sve svoje stihova, a ja ih prepoznam kao svoje prvo – bitno iskustvo.
Kad umrem biću genijalan, sve će se ponovo vratiti samom sebi.
Čovjek sam i pjesnik ali ne znam da li ti to znaš; i da li će moje bijele sjenke dotaći do tebe poslije silaska u Had i razgovora s njegovim gospodarem. Plodonosan je svijete bez svijeta. Potpisujem ugovor s tobom o svevremenoj saradnji. Libreto za čudesna cvjetanja nadastronomske poetike. Za mene u prolazu između kamenih mogila. Za moj Edenski vrt u svakom pokušaju da od svjetlosti pravi svjetlost a od smrti nesmrt.
Ti nijesi kukavičje gnjijezdo savijeno od podle svakodnevice. Neka tvoje kosmološko slovo bude moj lični arhiv. I neka se u mom zavičajnom vinogradu nađu tvoji odsjaji. Neka bude mlad svaki tvoj trenutak koji mi podariš i neka svi grobari ostanu praznih ruku.
Neka se vrati Arijadna i izvuče me iz ovog eletronskog lavirinta koji ti stavlja nož pod grlo. Neka se pokaje Tezej i vrati joj se, i poljubi je jednog staroegejskog jutra. I neka dođu Leda i Labud. Neka Zevs ponovo bude Zevs a Afrodita orao koji ga proganja.
Neka se pronađe Leonardova slika Leda i Labud koja je uništena. I neka se rađaju Ledina smrtna i besmrtna đeca. I neka se usliši Platonov zahtjeva o proglašenju desete muze.
O prozračnosti, o istovremenosti, o vjetre koji dolaziš iz svog zasluženog mira. O, poezijo, koju niko nikad nije vidio osim mog zajezičja. Osim mog bezgraničja… I njihovih ozarenih stanja od kojih svako slavi svoju novonastalost.
O, drevni moji narodi. O drevni moji pisari, filozofi, bosonogi zemljodjelci, žetelice gospodstvenih očiju Iistruka, đe smo sad. Vaš simulakrum bio je forma stvarnosti, a vaša forma vasione forma estetske građevine svijeta.
O, moj pjesniče, izgnan iz samog sebe, i munjevito vraćen kako bi se sve vratilo na svoje mjesto i sve ideje sačuvane u njihovoj nezaustavljenosti.
O, istoričari poezije, skoknite svaki put iznova do prvog mrtvog pjesnika. I upitajte za neko novo iskustvo… Za nekog slavuja bez grane, za neku od kojih sjenki koja će tek doći, za neku ženu koju je ljepota spasila od smrti.
Javiće vam se.
Znaćete na čemu ste.
Neka ovo bude između onoga čega ima i nema; moj hvalospjev za tvoje bivstvanje u meni. Za izust iz nepoznatog vremena i nedokučivog životopisa.
Neka sve bude kao memoari uvezanih nordijskih fjordova. Ako sam htio da umrem sanjao sam te: ako bi mi dopala šaka ljubio sam te u svim smjenama mojih riječi i njihovog posustajanja.
Nesumnjiva si, nepotvrđeno moja.
Najbolje smo se razumijeli kada nas nije bilo. Kakva alhemija.
Najbolji smo u samovanju prilikom pretvaranja neba u privatno vlasništvo.
Sve moje umrlice hoće u tvoju enciklopediju. U semiotiku koju sam ti podario onoliko koliko si uzvratila.
Ostajmo prisebni kao što smo.
Počnimo s odlaskom u pustinjsku misao i ne tražimo pjesmu dalje od toga.
Ako nas smrt neprestano doziva, dozivajmo zauzvrat zvijezde.
Niko nam neće pomoći ako ne budemo na svojoj dionici vječnosti.
Niko nam se neće ponadati, ako se ne ponadamo sebi.
Trčimo, ako ne ništa drugo, maraton oko našeg metafizičkog jezgra.
Izmijenićemo i riječi.
Izmijenićemo i prostor i vrijeme.
Izmijenićemo naše reminiscencije.
Izmijenićemo naše postojanje.
Izmijenićemo dubinu našeg tijela i okoštalost naše smrtnosti.
Ali, nećemo stati ni tu.
Ako su zvijezde i đeca njihove đece tvoji izaslanici, tvoje stabljike, neka makar jednom zasvijetle nad mojim grobom. I tamo me ima nepojmljiva pojmljivosti.
Ja sam subjekt svih tvojih subjekata.
Ja sam te uveo u ovaj svijet, priznala ili ne.
Posvećujem ti sebe jer te ne bi bilo bez mene u poetskom pijanstvu. Javljaš mi se kao najveća metafora; kao vječnost s beskraja vječnosti; kao endemska biljka za koju znaju samo čudotvorci ili moja pomrla braća. Kao neprestano množenje kosmosa; kao beskrajna livada kojom skakućem tražeći svilopreljin trag kojeg mi je negđe ostavila.
Gledam te drugim očima i drugim početkom nikad dovršene pjesme. Jesi li Bog Bogova, smrt svake smrti, vaskrsenje vaskrsenja. Kamo ćemo kad te nestane; hoćemo li se ponovo pojavljivati i trajati bez i jednog zareza.
Kamo ćemo kad budemo otkrili vo vjeki vjekov zatomljene tajace.
Kamo ćemo kad nam se vrate svi naši životi.
Kamo ćemo kad budemo mogli biti i crkveni i zemaljski oci.
Kamo ćemo kad nam se pogase sve svijeće.
Kamo ćemo kad budemo uzaludno trčali za crnim leptirom.
Kamo ćemo kad budemo vodili ljubav sa svim boginjama grčke mitologije.
Kamo ćemo kad budemo posjetili i Raj i Pakao
Kamo ćemo kada nas više ne bude.
Kamo!
Kamo ćemo kad prođe ovaj vjetar iz nečijih besmrtnih plavih očiju.
Kamo ćemo, kamo?
Opet Tebi.
Nečemu drugom.
Nekom faktu koji bježi sam od sebe.
Koji će nas sustići i ostaviti.
Koji će ličiti na nepoznato poređenje.
Kamo ćemo!
Neka odluči poezija i njeni vječiti saradnici.
Sve više sam glas kojeg ne čujem. Sve više muzika od koje spavam i strepim. Ustajem. Nema me, a svuda sam. Nema me, a vidim sve. Sam bez sebe, bez i jedne galaksije. Bez maternje misterije.
Sanjam i ono što san ne donosi.
Postajem ptica kukavica koja pjeva nad crnim poljanama a onda se lati tvog prijestola i odlazi u apostole riječi. Zavisim od svega što me nikada neće naći.
Lako je bilo Drevnim narodima i nebesima iznad njih. Što su drevniji sve su bliskiji. Vodili su strašnu bitku sa smrću i nadvisili je. Vodili su je i vode sa mnom koji je stojeći na jednom od njihovih zigurata ispjevao pjesmu na njihovom pismu. Pismu univerzuma.
Njihovi istočnici su s izvora netaknutog, od svake šizofrenije još očuvanog bića. Njihova bliskost sa sopstvenom pojavom bila je intimna veza s vaseljenskim. Vodili su je i uvećavali sa mnom. Neposustajući i sjećajući se nas. Nas koji smo postal Janus s licem okrenutim samo tamo đe su se rađale Svete knjige bez kojih bismo bili pusti kao Mjesec.
Sanjamo vašom neposustalom, velelepnom gradnjom koja nas i u svojim ruševinama obnovi i dozove vašoj pameti. Svaki vaš inokosni stub dopire do nas kao vaš prah ili kao vječiti komad vremena.
Otimamo se o svaki vaš tesanik koji je htio da dodirne vrh neviđenog. Vraćate nas vašem oku koje je bilo jedno: i zemaljsko i vanzemaljsko.
Sva vaša ročište bila su ročišta i proročista vječnosti. Prilozi za metafiziku svih metafizika. Za njena jezgra i njene fisije. Kao rečenice koja se ne daju napisati. Visoka ljepota potonulih galija sa sedmostrukim redovima veslača. Evo ih življi nego ikad, bliskiji nego ikad.
Evo je, u mojim rukopisnim skitanjama nikad zazemljena arheologija. Traže me i mrtva, vuku k svojoj kući. Pale mi bakljade jer nema bijelih ptica. Jer su nemoćni. Donesoše mi sebe kao žrtvu. Da uzletim iz ove zamršenosti kojom su me oplele gvozdene niti. Iz ovog siromaštva niščih. I moliše se moliše za spas iz sopstvene kože. S Vaseljenom kao nadgrobnikom.
Sa sobom kao nadgrobnikom.
Lako je bilo staroerskim narodima. Sve je bilo drugačije. Imali su izvornu cjelovitost svega. Netaknutu ljepotu tajanstva. U njihovim dodirima sve je izgledalo i tjelesno i beztjelesno. Bili su i na jednom i na drugom tasu kosmičke vage.
Mogli su biti mudri. Mogli su biti drevni s rođenjem. Svijet je još ličio na iskonsku estetiku. Buili su naivni, umni. Odani svome smislu i svom kretanju prema zvijezdama.
I mogli su misliti na svoju vasionsku sliku. Imali su mir trava i mir kedra. Mir koraka. Mir neokovanog oka. Sanjali su i ono što nijesu mogli sniti. Teku umom. Tajanstvom rasplavljene s povratnim i uzvratnim tokovima. Književnost preuzimali od samonastale književnosti. Mir svog vijeka davali drugim vjekovima. Njihovo nasljeđe je zagledanost u nebo.
Imali su Tigris, Eufrat, Nil, Sredozemlje, vjerujući da su njihove majke vjerkinje.
One su im donosile svemirsku plimu i osjeku. I nit zlatnu kao od mene ispredenu. Obećavale se svijetu. Upućivale na njegovu genijalnost.
I na suvu suzu koja je bila jedini lijek.
Lako je bilo onim od čijih groblja danas nema ni t raga ni glasa. Penjali su se do vrhova kosmosa. Nadgledali svijeta sa svakoje strane. Uzeli i pozajmili mu svoj.
Lako je bilo Starim, Prastarim Narodima. Imali su nezazidano nebo. Nezazidano drveće. Romansirane misli. Imali su razmjenu sebe s čistom mistikom koja ih je okruživala. Imali su pogled za kojim čeznemo.
Imali su čistu filozofiju vida i čisti vid filozofije.
Ne mogu ih se odreći jer su daleko.
Oni su donosili i odnosili smrt i vraćale svojoj kolijevci. Potapali su crne snove i bacali kamenje za njima. Pjevali sa sopstvenim vjetrom u svom klasonosju. Noseći ga na tanjirima od sunca.
Držali se za ruke klanjajući se njihovim nebeskim godovima. Njihovom Pismu. Njihovom saglasju sa svim postojećim . Njihovim odredištima dužim od njih samih i od svakog umiranja. Njihovim zvjezdanim plovidbama. Vodom koja nije bila voda već tajno sočivo s kojim su stajali na otvaranj i zatvaranju svijeta. I izvlačila proljeća iz svega prohujalog.
Odagnavali nevolje po svojoj mjeri. Uživali u idejnim i kamaneim vertikalama. Bavili se dozivanjem besmrtnog duha
I umiranjem u njemu . Kako ne bi bilo ni vremena ni bezvremena. Kako bi se našla pjesma izašla iz tamnog zelenila. I kako bi svi njihovi vrtovi bili sveti. I od pustinje napravili oazu veću od nje.
I ribe koje se stidljivo pomaljaju kao đevojke bestidne ljepote. Prije moje smrti kao jedini oblik prepoznavanja. .
Mogli su biti i van granica materije i van granica duha. Mogli su biti i ostati moji kao što jesu. S mojom velikom nostalgijom i njihovim zvjezdanim usmenim i pisanim slovima.
Tamo sam đe osviću nove vodene i sjemene knjige u kojim se i sada i tada skupljahu vodene priče i vodena ogledala.
U vodenim pričama vodena nebesa. U vodenim nebesima vodeno sjeme. U vodenom sjemenu drvo života koje se sadi oko svih Nadmjesta. Oko Krita. Oko Svemirskog kruga. I svako imaše svoje drvo koje zaustavljaše i smrti i vrijeme. Dajući postojanje za koje nijesmo znali. Ah, kako bijaše lijepo gledati sve to. Nadmjesta u Nadmjestima. S mojim začećem u njima. Crveni Mjesec na vedrom nebu i crvenozidni horizont naspram njega. Ah, kako bijaše sve zamršeno i vidovito. Bljesnuto. I svako sanjaše mene. Dozivaše ne znajući ni za dan ni za noć. I svako nuđaše zlatne ptice koje izlijećah iz vode pjevajući glasom koji razumjeh.
Bijahu svi izabraini. Svi nepoznati i svi samilosni. Pjevahu nekom drugom opadanju lišća. Gradiše svijet svijetom. Vječnom ciglom na vječnu ciglu. S onim neuništivim Ziguratom na Ziguratu.
Sjajno, egzotično, je bilo Drevnim narodima. Bili su u pelenama svijeta i u pelenama vječnosti. Tajne su bile rijeke, tajne zvijezde, tajna je bilo more, tajna rađanje i umiranje, tajna je bila agava, tajna je bila pustinja. Susret sa vasionom susret sa sobom. Misao je morala da cvjeta do nebesa i izvan njih.
Mireći se s smrću, tragali su za njenim odsustvom. Osvajali ono što smrt ne može osvojiti ili joj zadavali rane. Vjerovali su u svoje bezvremene i bezprostorne znake. Uzimali od smrti ono što im je jedino mogla ponuditi. Bili ste i pokojnici i nadpokojnici. Na ljepotu koju otkriše zaviđela im i smrt.
Od jedne stvarana je druga. Od glasa u pustinji glas u nebesima. Mistiku koja ih je okruživala zamjenjivali su mistikom, metafiziku metafizikom. Tajnama smrti uzvraćali porađanjem uma. U toj oazi tražim svoju…
I, dalje, dalje, sanjao sam što sanjaju ribe.
