Borislav Jovanović Motivaciono pismo literature
,,FRAGMENTI“ Dragane Kršenković-Brković
„FRAGMENTI“ na originalan način bude svaki vid književne učmalosti i samodovoljnosti (…) Svojom cjelinom podstiču razaranje našeg neznaveno ustoličenog epskog raja, opskurnog tradicionalizma i suverene tradicije.
Ne postoji tekst koji nije apsorbovao
ili preinačio neki drugi tekst
Julija Kristeva
S dvadesetim vijekom kao da je završeno vrijeme velikih pisaca. Sadašnjost donosi, kako na globalnom tako i na pomjesnim planovima, više poznate i bestselerske, nego pisce od formata koje su izbacivale u orbitu prethodne epohe, ili neke od njih, đe su, naravno, nezaobilazni devetnaesti i posljednji vijek drugog milenijuma. Ili će možda mejnstrim moderna–postmoderna i njihova sinergija donijeti nešto što će biti neka nova genijalnost. Možda će industriju knjige zamijeniti neka korjenita novodimenzionalna poetika, neki višestruko subverzivni književni um…
Ali, jedno je izvjesno: metafizička i estetska komponenta našeg biće ne može izblijeđeti pred ontologijom vječnosti. Ništa od onog što je milenijumima bilo imanentna književna transmisija svijeta neće moći tako lako da ode u sveopštu antikvarnicu svijeta. Nikad osnovno, motivaciono, pismo literature neće biti samoimputirano, i to dok god je ijednog galaktičkog treptaja i Šelingove melanholije u nama. Literatura, ako to jeste, apliciraće sama sebi i za sebe samu.
Uvijek će biti Traganja za ljepotom u ovom skrhanom svijetu. Nema književnog djela bez magije njegove fluidnosti, njegovih prikrivenih tokova, kvantne korespondencije tematskog i estetskog. Kao i tog famoznog fenomena zvanog forma. Kad kažemo fluidno mislimo na aristokratičnost vrhunskog književnog ispisa. Na elitnost. Na putovanje literature kroz njenu vječnu avanturu od Gilgameša do Džojsa i Borhesa, i na tranziciju kroz nju samu, u neprestanom krugu vraćanja samoj sebi kako ne bi izgubila svoju prvorodnu idiomatiku.
Presudni elementi
Zašto ovakav uvod za osvrt na knjigu Fragmenti: Zapisi o književnosti Dragane Kršenković Brković (koja sadrži tekstove: Onirizam Edgara Alana Poa i egzistencijalni nemir Ališe Ostrajker; Međusobna povezanost tekstova: Mitsko zaleđe i arhetipska simbolika E.S. (riječ je o Danilu Kišu, Rableu); Prikriveni tokovi značenja u ,,Andreju Rubljovu“; Zaboravljena putovanja – Tragovi utisnuti u bajkama; Feministička revizija mitologije: Razbijanje patrijarhalnih obrazaca identifikacije žene u klasičnim bajkama i Igra, mašta i tajanstvena moć bajki)?
Zato što uvid u ove književno-teorijske fragmente, u obimne fusnote, u monografske i ostale bilješke upućuje na jednu cijelu informativnu aparaturu, koja svojom cjelinom podstiče razaranje našeg neznaveno ustoličenog epskog raja, opskurnog tradicionalizma i suverene tradicije, ali i obogaćuje oskudnu ponudu onih književno-teorijskih osvrta koja svojom suptilnošću još ubrzanijim tempom motivišu crnogorsku književnost ka njenim najnovijim, vrlo uspješnim pristupima zoni evro-poetika i skidanja tereta feljtonskog, neeruditivnog i palanačkog. Posebno što knjiga dolazi od autora koji u proslovu književnosti vidi, prije svega, proslov svijeta kao intimističkog ili imažinističkog preobražaja, postajući opozicija svemu što nije traganje za Istinom i Ljepotom.
Dragana Kršenković Brković je u koncept ove knjige ugradila jedan edukativan metodološki pristup koji je funkcionalan i u svojoj fragmentarnosti, i u svojoj intertekstualnosti. To je eshatološko–hermeneutičko pronicanje u estetično i onirično bivsto literature. Dakle, svojevrstan interaktivni bedeker kroz centalne tokove strukturalističke književne misli druge polovine dvadestog vijeka koja je, neosporno, neponovljiva tekovina svake buduće literature. To ekskluzivno teorijsko pismo ostaje za sva vremena jer je i samo po sebi ne samo kongnitivnog karaktera prepoznavanja emanacije teksta, već i filozofskog sjedinjavanja s njim.
Tako Fragmenti u nijansiranom, uporednom i opsesivnom interpretiranju odabranih tekstova funkcionalno prelistavaju ukupnost centralnih tokova strukturalističke književne misli novijih književnih i tekućih osjećajnosti. Ono što je posebna vrijednost ovih Zapisa o književnosti je opredjeljenje autorke da svoj introspektivni uvid usmjeri na presudne elemente književne mislenosti.
Riječ je o fokusiranju poetskih i proznih tekstova minijaturne profilacije, kao što je to slučaj s prvim i najobimnijim izborom đe se komparativnim postupkom vrši skeniranje pjesme San u snu Edgara Alan Poa, pisca romantičarskog pjesmoumlja iz 19. vijeka, i pjesme Brodolom američke pjesnikinje i teoretičarke iz druge polovine dvadesetog vijeka, Ališe Ostrajker.
Bliskost vhunskih poetika
Između Poa i Ostrajker moguće je uočiti još jednu sličnost – to je način na koji oni vide suštinu poezije i ulogu pjesnika/pjesnikinje, napominje Dragana Kršenković Brković, dodajući da se: U Poovoj razuđenoj ideji Ljepote ispoljava jedna nova etika i estetika koja se suprotstavlja vladajućem utilitarizmu i pragmatizmu vremena u kojem je živio.
Ista ta permanentna, stoljetna nit, ta bliskost književnosti s njenim jednorodljem, nezavisno od epoha i meridijana, prepoznaje se i u shvatanju književnog dekodiranja, njene uloge u graničnicima naše egzistencije koja glasi: Pisac može da vidi sebe kao provodnika kroz koji duva vjetar duhovnosti… Za Poa Poezija je pokušaj ljudi koji nastoje da vide kako to Vječnost izgleda.
I kada je riječ dovođenja u bliskost izvornih tokova svjetske književne tranzicije – što je suštinska nominacija onog o čemu je u Fragmentima pisano – onda se te geopoetske eksplikacije odnose na sve ono što je izvan teksta, dakle, na potencijal koji i s fenomenološkog, i sa čitateljskog stanovišta može biti viđenje jedne od paradigmi jugoslovenske književnosti, kakva je interpretacija lika Eduarda Sama Danila Kiša u ovoj knjizi. Upravo je to umrežavanje, preobražavanje i kontekstuiranje recentnih poetika, nezavisno od vremena postanja i meridijana na kojima su nastajali, ono što čitaocu daje ispunjenost – kako u čitalačko–spisateljskom, tako i u približavanju samoj književnosti.
Ako se ovom sadržajnom segmentu Fragmenata dodaju i citati koji se nalaze kao prolog ovoj knjizi, onda je ukupni utisak o koncepciji ove esejističke monografije svojevrsna apoteoza estetskom diskursu književnog djela. Ili, artikulacija tog unutrašnjeg stanja svakog pisanja koje pledira da bude literatura. Pošto spomenuti citati najavljuju shvatanje i dešifrovanje književnih tekstova same autorke, Dragane Kršenković Brković, tako da mogu biti i njen alter ego, tj. sveukupni duh njenog književnog ‘vjeruju’, navešću makar dio tih obimnih prelogomena.
Virdžinija Vulf: Dozvolite da zabilježimo i nukleuse misli koji su nam pali na um / I to onim redom kako su sinuli u nama / dozvolite da pratimo motiv, ma kakav nerazgovijetan i nejasan bio / u obliku u kojem se pojavio, uz svako opažanje ili / pojedinost koja dopire do svijesti… („Običan čitalac“).
Teri Tempest Vilijams: Naša pažnja je ono što drugi prostori sada zahtijevaju od nas („Pronaći ljepotu u skrhanom svijetu“).
Horhe Luis Borhes: Knjiga je više od verbalne strukture / ona je dijalog koji se uspostavlja sa čitaocem / ona je intonacija koja se nameće njenom glasu… („Bilješka o Bernardu Šou“).
Znak – Predznak
Interpretacija književnog djela je subjektivizacija već subjektiviziranog. Tekst je prostor đe se jedan autonomni subjekt (s svojom recepcijom svijeta, odnosno svojom autorskom književnom činjenicom) fokusira na drugi subjekt s potrebom uspostavljanja komunikacije, dijaloga s rečenim ili nerečenim.
Uspostavljanje komunikacije s književnim ili umjetničkim činom podrazumijeva opservaciju koja će biti zbir semantičkog, formalnog i teorijskog struktuiranja. Dakle, izvlačenja iz književnog djela onog što može biti njegov suštinski Znak – Predznak. Prije svega, njegova vanvremena otvorenost. Njegovo dvostruko ogledanje i prelamanje: jedno od strane autora, drugo od strane njegovog recipijenta. Tu se stvara jedna nova književna igra koja nekad nema kraja i u kojoj su sve hermeneutičke verzije otvorene kao nebeske poljane.
Naravano, kad ovo kažemo mislimo na književna djela koja imaju potencijal kompleksnog viđenja svijeta. Koja su univerzum u univerzumu, noseći sobom i bremenitost refleksivnog, i ekskluzivnost forme, odnosno, estetsku funkcionalnost, kondenzovanost iskustva i ljepotu tajanstvenosti.
Takva djela izmještaju egzistenciju iz nje same da bi nam se vratila kao primijenjena, duhovna mapa svijeta. I da bi, uglavnom, bila modelovana tako da se izbjegne svaka transparentnost i agresivna providnosti. Ako književno djelo nema svoje interpretativne zamke, svoje fluidne i enigmatičke prostore; ako nije sve u traženjima traženog, onda smo više na tragu atrofije ili deprivacije tekstualnosti s kojom smo se suočili. Ili osjećanja vulgarnog, odnosno, neartističkog.
Knjiga Fragmenti: Zapisi o književnosti na originalan način bude svaki vid književne učmalosti i samodovoljnosti. Ona je i podsjetnik na neupitne domete literature koja je samo hronološki za nama, a u svakom drugom pogledu predstavlja fundamentalne i identitetske domete uvijek recentne literature.
Izdavač knjige je Otvoreni književni forum, Cetinje.
