Pohvala alternativnom
,,Smijem li da uznemirim Svemir“
Eliot
Svjetska književna spirala ili globalni književni kod, sastoji se od antologijskih smjenjivanja nekonvencionalnih, antipodnih književnih senzibiliteta, njihovog zarobljavanja i odrobljavanja te njihovog različitog, pluralističkog, tekstualnog modelovanja. Ona se transformiše i od smjena i prožimanja književnih temata, književnih epoha, stvaralačke intuicije, nepisanih i pisanih pravila, inovativnosti, prohodnosti, pjesničke anomije, univerzalnosti, teorijske umreženosti do njihove potrošene ili nepotrošene književno – istorijske sudbine. Uvijek po zakonitom impulsu: novi senzibilitet, novo mišljenje, nova forma. Tako je nastajao i nastaje život novih i novih poetika. Mogući oblici izražavanja nijesu još naišli na svoj limes i vjerovatno da je to prirodno stanje kako književnosti tako i umjetnosti. Pogotovo, što autor piše, prije svega, za sebe što se bavi svojom osjećajnošću. Knjige će sve više postajati intimni dnevnici, artističke enigme.
Odvajanje od stereotipa
A istražujući svoje egzistencijalno i metafizičko iskustvo, čovjek istražuje i tuđe da bi u čitalačkoj konekciji tekst postao obostrano ostvaren. Pisati u ime sebe i za sebe je odvajanje književnosti od stereotipa i izbjegavanje njene Ahilove pete. Nema književnosti bez avangardnosti, odnosno, elitnog načina promišljanja. Bez zamjenjivanja arhaičnosti plodonosnom anarhijom. Nema književnosti i njenog dinamičnog života bez makar jedne ili dvije književne revolucije u jednom vijeku. Mark Tven kaže: ,,Čim osjetite da ste na strani većine, hitno morate nešto da učinite sa sobom”. Hljebnjikov, veliki oponent zatečenog u ruskoj poeziji, na svoj način objašnjava potrebu otkrivanja sebe. Njegovo geslo je: ,,Zaklinjem pjesnike budućnosti da vode tačan dnevnik svog duha, da gledaju na sebe kao na nebo i tačno upisuju izlazak i zalazak zvijezda svog duha”.
Neiscrpnost književnih inovacija je srazmjerna neiscrpnosti autorske individualnosti. Bez toga bi ne samo književnost već svaka oplemenjena vrsta izraza u kamenu očajala. Tektonski poremećaji u tokovima literature, poput simbolizma, imažinizma, eliotizma, nadrealizma, ideološkog realizma, poeto-realizma, magičnog realizma, strukturalizma, signalizma, fikcionalizma, postmodernizma, uglavnom su, osim nekoliko izuzetaka, bili znaci avangarde. Književni kanon je nastajao, ili nestajao, preispitivanjem tradicije i nastojanjem da se stvori nova tradicija. Autorska subverzivnost po nepisanoj dinamici literarnog diskursa promoviše i napušta književne kanone. Preći naslijeđeni kodeks bilo je, oduvijek, kao preći književni Rubikon. Pravi poetski inženjering nastaje, zapravo, u strogom centru autonomnog i prošlošću rasterećenog subjekta. To je proces segmentiran od ars neprikosnovene i ničim ograničene autorske svijesti sa uvijek otvorenim pitanjem da li se moglo i da li se može i drugačije osmisliti sopstveni literarni materijal; da li je repriza već viđenog ili se krenulo novim, neanalognim, uvijek izazovnim stazama. Beskrajno je sve čega se dotaknemo.
Lični univerzum
Ni jedan pisac nije nikad zadovoljan onim što napiše a ponajviše sa realizacijom svog sopstvenog subjekta – težeći tako ka perfekciji; imajući u vidu neku formu nad formama, što uvijek podrazumijeva primjese futurističkog diskursa. Zavisno od dubine otvaranja novih formalnih i estetskih vidika jedan pisac je nov, antidogmatičan, ili je ostao tamo đe ga je zatekao ponekad teško poremećeni status kvo. Pisac bira književno – istorijsku, poetsku i intelektualnu distancu koja mu jedino može donijeti lični pečat i lični univerzum. Tu kapitalnu dimenziju stvaranja novog pisma i bjekstva od zatečenosti jednom epohom, ili jednom stilistikom, najbolje je izrazio Kafka. On kaže: ,,Ja sam nezadovoljan i svojim zadovoljstvom”. Vjerovatno je da je i Borhes ne cijeneći mnogo, kako je govorio, Džojsa i Kafku, upravo u njima našao neko novo ekskuluzivno i formativno nadahnuće. Neku trajnu katarzu koja će borhesizam učinjeti antologijskim mjestom ne samo u literaturi dvadesetog vijeka.
Futurizacija sadašnjeg stvaralačkog čina je jedan od najljepših trenutaka u književnoj autobiografiji ili panorami jednog doba u cjelini. Tako nešto se desilo i Mišelu Montenju koji je vaspostavio, veoma spontano, intuitivno, i nadasve samosvojno, liberalno i eruditski književni koncept koji je i poslije skoro pola milenijuma ostao znak moderne literature. Riječ je o literarnom kodeksu ili uputu koji nije uokvirenog karaktera već je transformativan sa iznova opredmećenim književnim šarmom. Montenj je, čitajući antičku literaturu, pisao i pišući čitao, i na marginama i jednog i drugog gradio esejističku literaturu sa mnogim osobinama recentnog književnog ispoljavanja. Montenjev koncept, nazovimo ga i, uslovno, književnim kanonom, ima moć neprestane interaktivnosti jedne od univerzalnih samobitnih umjetničkih paradigmi. Njegovi Ogledi postali su literatura sama po sebi a njegov žanr jedan od najalternativnijih literarnih formi našeg doba. Riječ je o novom književnom rodu koji plijeni kompleksnošću različitih linija ukrštanja – od teorijskog preko čisto literarnog do filozofskog, impresionističkog i refleksivno razuđenog iskaza.
Proces rušenja kanona je proces kreacije i estetske recepcije svijeta. Kanon koliko gođ u datom trenutku bio recentan može biti sporan ako nema onih koji su nezadovoljni njegovom diktaturom ma koliko on bio, možda, i kultan i na visokom književno – teorijskom i književno – kritičkom vrednovanju. Nova književnost traži nove čitaoce. Niče, taj mag nezaustavljive riječi govorio je: ,,Mrzim besposlene čitaoce”.
Dijalektički poetizam
Odrednica književni kanon bilo da je književno-teorijskog ili književno-istorijskog, novijeg ili starijeg porijekla, konteksta, je višeznačna, višesmjerna, kontroverzna i nešto što se može iznova definisati i promišljati. Izvjesno je, ipak, jedno: riječ je o književnom oblikovanju i književnom razoblikovanju, o postavljanju u žiži književnog kretanja kod koji je osnova ili preduslov da se iz jedne, bivše, alternativnosti ide u drugu; iz jednog književnog stanja u drugo – što donosi inovativnost, dekomforizaciju i istraživačke efekte. A sve zajedno u kontinuitetu i diskontinuitetu nešto što se može nazvati dijalektičkim poetizmom. Nove tendencije preispituju stare. To nije dekadencija, s kakvim atributom su ars su, često, dočekivane nove tematske i estetske pulsacije, već inaugurisanje novog pisma, nove duhovne mobilnosti.
Književno – istorijska groblja puna su velikih pisaca koji u svom vremenu nijesu bili ni primijećeni. Dekanonizacija je kao džez – muzika: ona je ritam unutrašnjeg književnog bića koje donosi slobodu izraza, slobodu ličnog svjetonazora. Pokazaće se, naime, da je ono što je svojevremeno imalo status dekadentnog pa i odbačenog sa tradicionalističke tačke, vremenom postati anticipacija novih književnih aktuelnosti i senzacija. Primjera ima dosta: najupečatljiviji je pojava simbolista i pesimista druge polovine devetnaestog vijeka u francuskoj literaturi kao i skerlićevski književno – kritički dekreti i atentati na pisce koji se nijesu priklonili njegovom obrascu socijalne, odnosno, utilitarne literature. Aleksej Remizov kaže: ,,Čovjek se od knjige rascvjetava kao cvijet. I često ne znaš kakve ti sve cvjetove i lišće čuva duša”.
Nezaobilazna je – kad je riječ o književnim i umjetničkim kanonima – jedna ispovijest Marsela Dišana, autora čuvene ,,Fontane” – pisoar – koji kaže: ,,Ponavljanje je uvijek bilo veliki neprijatelj umjetnosti uopšte. U stvari, formule i teorije su zasnovane na ponavljanju. Godila mi je ideja da ne snosim nikakvu odgovornost za oblik koji se dobije slučajno… U meni je uvijek postojala potreba za krugovima, za kako da vam kažem, rotacijom. U umjetnosti sam, na kraju, došao do one tačke, kako sam uvijek želio, da ne moram da donosim nikakve odluke, odluke nekog umjetničkog reda, ako mogu tako da kažem. Ako sam bio grđen zbog antiumjetnosti, raduje me što sam grđen, jer to je i bila moja prevashodna namjera, da učinim nešto što se neće svakome svidjeti, da učinim nešto ikonoklasično. To je ono protiv čega sam ja išao… Htio bih da se umjetnici otarase instinkta stada kako bi individalizacijom umjetnici stvari učinjeli posebnim. To je ono što bi svaki umjetnik trebalo da čini umjsto da srlja u masovnu proizvodnju kao što mi to danas činimo”.
Magija estetske energije
Gravitaciono polje kanonizacije je opasno jer teži kao jednoj vrsti književnog totalitarizma i unionizma. Samo kanon koji nije kanon je dobar kanon. Tijesno je čovjeku i u vasioni a kamo li u shematizovanom stvaralačkom, odnosno, sterilnom, oktroisanom, činu. Pravo na sebe je pravo na antikanon. Pravo na hemiju svog duha. Strogo epski i strogo realistički narativi su koncepti kojih se rado odriče i prećutno arhivira svaka nova književnost. Oneobičavanje literarnog pisma kojeg su obznanili tridesetih godina prošlog vijeka ruski formalisti je jedan od najtrajnijih antikanonskih horizonata. Jedna od najatraktivnijih magija koja se desila literaturi uopšte. Radikalno rušenje kanona je, u stvari, estetizacija i uživanje u umjetnosti. Lomljenje petrificiranog, naslijeđenog, prirodna pobuna subjekta u svom nastojanju da dođe da nekog imaginarnog literarnog vrha ili kreativnog spasenja.
Za pisanje su potrebne ličnosti i viši stepen duha. Smiješno je pisanje smatrati društvenom funkcijom koje treba da bude nagrađivano. Pišem ono što želim. Pišem zbog vlastitog zadovoljstva. Pišem na vlastiti rizik. Prema tome moj zadatak je potpuno privatna stvar. Pisac je biće koje želi da bude više – kandidat za višost. Umjetnost je privatna konverzacija između dvije ličnosti: između onoga ko govori i onoga ko prima riječ – rekao je pišući o smislu a samim tim i prirodi pisanja i pjevanja Vitold Gombrovič.
Istorija kako opšte tako i nacionalne književnosti nije ništa drugo nego proces smjenjivanja jednog književnog gesla drugim, neonormativnim. Književno – stilističko ustrojstvo i njegova monolitnost vape za subverzivnošću, otvaranju nove estetske energije, nove tekstualnosti a samim tim i za pojavom nove ličnosti i nove literarne opcije. Bez jakih ars 10 individualnosti nema ni dobre literature. Pri tom nije dobro ako se teži samo samodovoljnosti forme, odnosno samodovoljnosti sadržaja. Književno višeglasje je vječiti ozon literarnog otvaranja prema drugim iskustvima i senzibilitetima.
Obilježja epohe
Postmoderna sa njenom filozofijom dekonstrukcije vjerovatno je najveća, najstrukturalnija, najbogatija i najintenzivnija, dezintregacija književog kanona s najpohotnijim otvaranjem subjekta prema sopstvenoj duhovnoj imanentnosti. Neprihvatanje književne prokrustove postelje već traganje za nepostojećom kontekstualizacijom i semiotikom. Autorski subjekt je neprikosnoven subjekt i što je individualniji u korespodentniji sa ukupnim književnim nasljeđem to je subverzivniji, moćniji, i naslonjeniji na tradiciju koju eliotovski destilizuje.
To ne znači, naravno, da književni kanon ne može dati dobru književnost jer bi to bilo apsurdno, ali isto tako, uslovno rečeno, bez negiranja zatečenih kodeksa ne bi bilo još intrigantnijih djela. Zapravo, onih autora koji obilježe epohu. Književnost pa i cijela umjetnost kao da od samog početka uzvikuje – dajte nešto novo: mijenjajte se da bi smo se mijenjali; ne dozvolite da umjetnost uopšte bude dosadna. Dajte nove forme, dajte, matićevski rečeno, neprestanu svježinu svijeta. Ići u susret izazovima ličnih poetika i ne strahovati od njih!
Postoji jedna vrsta univerzalnog kanon koji je jednak sa vječitom prirodom književnosti, odnosno, njenog hajderovskog poimanja odnosa subjekta i svemirskog totaliteta svijeta, i književni kanoni koje prepoznajemo kao književne epohe, međuepohe i podepohe. Ti procesi su negacija ili dekonstrukcija prethodne poetike i zalaženje u ahasferske prostore, u savremenost pa i u antiumjetnost. Da: u antiumjetnost koja je svojim nepriznavanjem postojećeg najbolje rješenje za odstupanje subjekta od agresivne i pedagozirane lektire.
Ne znam da li je to neko već uzviknuo, vapajno: dajte mi novu formu daću vam novu književnu tastaturu. Upravo ta neiscrpna forma je, zapravo, spiritus movens književnih događanja kroz istoriju svjetske literature. Strah me je od kanona kako u književnosti ali ne samo u književnosti i umjetnosti. Strah me je kao što je duh strah od njegove tjelesne okovanosti. Dobro je što Mihailo Lalić, ipak, nije poslušao sebe kada je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka u jednom intervjuu rekao: ,,Matični pravac u književnosti je realizam”. Rekao je, da bude paradoksalnije, to onda kada je iza sebe imao iskustvo od osam napisanih romana od kojih je najveći dio antirealističke obojenosti. No, to govori samo o tome koliko su neke književne strategije – pogotovo, u crnogorskoj literaturi – bile dominatne i kako smo se teško izvlačili iz tih književnih negvi bilo u poeziji ili prozi.
Nacionalna literatura
Tranzicija i dezintegracija postojećeg – taj slikovito ga nazovimo remetilački faktor – i inače je u nacionalnoj literaturi bio mukotrpan proces. To je, naravno, bila posljedica što epske što ideološke strukture našeg književnog bića i nedovoljnog uticaja izvornih svjetskih pisama i oskudnost u poznavanju teorijskog diskursa. I, njegoševskog, univerzalnog, kanona u nama i iznad nas. Njegoševe poetike i harizme u kojoj dugo nijesmo mogli prepoznati ono najbolje: Njegoševu estetiku i pjesničko-filozofske domete Luče mikrokozme. Stvaralačka za razliku od materijalističke dijalektike dolazila je do izražaja – i kod nas – samo u rijetkim ars 11 autorskim bljescima. U imperativu i viziji sopstvenog subjekta je obično antikanonski embrion.
Permanentnom demistifikacijom zatečene književne riječi literatura dobija na svom uzdarju. Tako se dolazilo do esejizma, multižanrovizma, fragmentizma, strukturalizma, defabulizacije, polifoničnog estetičkog diskursa, do nove čitanosti i nove očekivanosti od sopstvenog spisateljskog i umjetničkog bića. S pravom se govori da su pisanje i čitanje blizanci jer i jedan i drugi pojam su glagoli – označavaju radnju. Između promjenljivosti i njene negacije izbor je promjenljivost – petrifikacija je zastoj; zakržljanje umjetničkog, ali i ne samo umjetničkog duha i njegovih svojstava. Nema ni knjige ni pisaca na koje se mogu pozvati svi pisci. Modernizam i svi njegovi modeli nijesu ništa drugo do obračun sa opresijom normativnih, pogotovo, strogo zadatih, poetika, odnosno, propisa i inženjeringa duša. U protivnom, desio bi se sumrak književnosti. Jer sve je u neprestanom prevazilaženju postojećeg, pa i onda kada se pomisli da je nešto kraj književnog vidnog polja. Jedna ideja, jedan izraz, pokreću drugu ideju, drugi izraz. Izlaženje iz jedne norme je ulaženje u drugu i tako, sustopice, neprestano putevima i bespućima literature.
Ne bi trebalo, naime, tragati za književnim uzusima i pravcima, već za sobom. Sve što je izvan književnih obrazaca ne mora biti i najbolje, ali ima veliku šansu da to postane. Književnosti nijesu potrebni arhaisti i cenzori već anarhisti plemenitog umjetničkog duha.
