NENAJAVLJENI STIHOVI
TIho je u vasioni. Žučno u autobiografiji.
Samo ponovljena smrt sve može opisati.
Previše sam sâm da ne bih bio i dalje.
Previše me nema.
Odkud ove nagle jezičke osjeke. Kad sve potone. Dugo
potraje. Dugo. Kao dodir užarenog željeza.
Ðe nestane ta velika odvedenost od odvedenosti. To ustaljeno
uhođenje.
I odkud ta ciklična usahlost.
Ðe se u međuvremenu sakrivaju njene fluidne tablete.
Već je podne a ja još ne krenuh ka svom
Araratu.
JUTARNJA KAFA SA SIZIFOM
Osim ispitivanja neobnovljivog adskog sna i iznenadnog
slušanja pjesnika koji su sinoć na književnoj večeri
gromoglasno recitovali svoje stihove, spisateljsko jutro treba
početi novim čitanjem Leksikona i Enciklopedija; popiti i još
jednu kafu sa Sizifom; sjetiti se Labudovog jezera sa Majom
Pliseckajom; primaći još jednom lice svijeta i uveličati ga
nekoliko puta; naći se na Trgu molitve za Irske pjesnike.
Obnovite daleke mirise uljanih boja od kojih stari majstori
obnavljaju naše nebeske likove; a za svaki slučaj neka na
stolu osvane svakog jutra minijaturni tamaris; ili njegova tuga
umjesto njega.
Ne sudite svome tijelu.
Ponudite i ovog puta Sizifu vječitu pomoć.
On je naš pjesnički najamnik kao što smo mi njegovi.
Ako se Sizif nasmije, nasmijte se i vi. Popijte sa Sizifom još
jednu kafu.
Bogovi će vam to dozvoliti.
I ne umrite, makar ne odmah. Ne ustajte dok Sizif ne
krene
ODAZOVI SE
Odazovi se kad nema zova. Reci se kad te nema.
Odazovi.
Zovni.
Zapjevaj s kamenom. Neka bude i njegov plač. Nije sve
gotovo.
Možda si.
Svijet je po govoru koji nije naš. Ne tumači se.
Očekuj tajna fosforišta.
Stih postaje neprijatelj ako mu se ne kažeš.
IRIS NOĆI
Tebi je lako prijatelju moj jer nijesi bio prijatelj.
Ti nemaš ljudsko lice. Čim ti ga dadoh bacio si ga.
Bilo je teško.
Tebi bijaše važnija zlatna parica od mog malenog svitca.
Tebi bijaše nemoguće ono što si htio. Ono zbog čga si mi
pisao pohvale. Odlećeo si kao ptica tamo đe više ne slijeću ni
ptice.
Neću ti izjavljivati saučešće. Bio bih nepristojan.
Nemoj mi samo više pisati ona pisma
Jer ti nijesi glasonoša bogova.
OBIČAN DAN
Ne ustajte mrtvi iz mrtvih.
Ne ustajte, ovdje je sve kao da nijeste ni umirali.
Prozor kroz koji ste gledali posljednji put kako pada snijeg i
dalje je isti.
Kao i prozor kroz koji ste u predsmrtnoj pjeni gledali
procvjetalu trešnju.
I dalje je uticaj neba nepromjenljiv. On ima snagu
beskonačnog sna.
I dalje se pišu svoje i romansirane autobiografije. Obavezne
uvodne napomene. Nar cvjeta kao što je cvjetao u doba Starih
Grka.
Vrijeme se nije pomaklo s mjesta.
Metafizika tokođe.
More nas tjera ili da pjevamo ili da se pored njega skamenimo.
Riječ je zbunjena sa onim što joj ispostavljamo.
I dalje se priča o kraju svijeta. O Nobelovoj nagradi za
najljepši menuet.
I dalje se literarizira i filozofira. I dalje se koljemo koliko
možemo.
I svira Betovenova Deveta simfonija. I dalje su Mona Liza i
Miloska Venera u Luvru.
Tjelesnost je i dalje naše groblje.
I dalje su butizi puni onih koji bi radije bili lutke koje ih
gledaju.
I dalje se rijetko kupuje Biblija.
I dalje niko nikome ne vjeruje ništa.
I dalje je ovdje običan dan kao onaj kada ste umrli a kojeg
ste zamišljali sasvim drugačije i na kog ste mislili cio vijek
vjerujući da će biti neki drugi.
Ne ustajte mrtvi iz mrtvijeh ako nijeste dodirnuli
Vječitost Svjetlosnog Pisma
Dok i dalje padaju umorne provincijske kiše
Ja i dalje pjevam Vasionu
Nepregledan i od mene i od vas. Ne bih li odvojio svijet od
svijeta.
ULOGA PISCA
Želim da mislim na neko proljeće koje neće nikada doći. Ili
ako dođe imaće boju moje već iščezle čežnje.
Zovem se.
Zovem se.
Zovem se poezija. A od poezije ništa.
Iako je nešto ostalo, doći će kad je ne bude.
Ostaje strah i dar.
Ostaje noć i nada.
Pjesma nije ni nastala zbog razumijevanja.
Česlav Miloš nije znao zbog čega piše.
I nije bio jedini. Govorio je: Samo mi je dato, a od koga ne
znam, radije ga ne imenujem.
/Ostalo mi je još malo godina života i moram da ih upotrijebim
za pisanje/
ORAH U ORAHU
Imam jedinstvo radnje, jedinstvo mjesta i jedinstvo vremena.
Ali nemam jedinstvo svijeta.
Imam jedinstvo radnje, vremena, mjesta
Imam stalne susrete sa sobom
Ali ne odlučujem niti biram
Imam jedinstvo vremena, mjesta, radnje
Ali se neprestano smjenjuju jednoznačnost i višeznačnost
Niti sam zemaljska niti nebeska vlastela
Niti poznati susretnik u meni
Ostaje mi jedino svoja sopstvena ispomoć
ELIOTOVA TEMZA
Ono što ima da se kaže kaže se teško. Jer niko nije Bog.
Tražim se tišinom kao drvo u pupoljku.
Negdje je nešto moje.
Tragajući bespućima svjetske literature zaustavljam se redovno
na Temzi koja teče Pustom zemljom Tomasa Eliota.
Vratim joj se, ponudim njenom izrekom. Zamolim pjesnika da
kaže još jednom svoje stihove i on kaže:
“Draga Temzo, teci tiho dok završim svoju
pjesen.
Rijeka ne nosi više prazne boce, hartije
od sendviča,
Svilene maramice, kartonske kutije, pikavce,
Ni druge tragove ljetnjih noći. Nimfe su otišle.
A njihovi prijatelji, dokoni nasljednici bogatih
direktora,
Izgubiše se ne ostaviv adrese.
Na vodama Lemanskog jezera sjedio sam i plakao…
Draga Temzo, teci tiho, neću biti dug i glasan…”
Postajem li statua koju ne poznajem
Okrnjen za cijelog sebe
Imam li kuda osim prema tebi,
Eliotova Temzo!
Odoh.
Čist znak je moj namjesnik ili uspomena na njega.
