Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica
– žalobna igra – (odlomak)
„Iscrpljuju me ljudi koji svoje osjećaje izbacuju kao krv“, kazao mi je jednom prigodom… Stefan Zweig, „Jučerašnji svijet“
Sve se to čini sada beskrajno daleko, svaki trenutak našeg prijateljstva, sada, dok voz klizi ravnicom Mađarske, odvlači me od Budimpešte, vuče ka Beču, odvlači me od grada u kojem je moj najbolji – ili bih trebao reći: jedini – prijatelj skončao život, vuče me ka gradu u kojem je želio živjeti i, razumije se, skončati, išunjati se, kako je govorio tokom svojih brojnih tirada o veličini Beča, redajući razloge zašto je Wien jedini grad u kojem bi mogao dostojanstveno živjeti, on, za koga je dostojanstvena egzistencija bila jedina opravdana egzistencija, on, koji je uspravan bio u najvećem siromaštvu, najvećem očaju i najpotpunijoj nemoći, on koji je, kako bi se reklo, životom – i smrću, i smrću – potvrdio svoje riječi, koje je rasipao kao što je rasipao novac, kao što je rasipao zdravlje, kao što je rasipao nadu, što ga je, ta rasipnost, koja u njegovom slučaju nije bila osobina, nego stilska, etička, filozofska odluka, na koncu dovelo do toga da se išunja baš u Budimpešti, posve paradoksalno, jer je Mađarska širom otvorena za sve koji tu zemlju žele napustiti, Mađarsku možeš napustiti kad i kako hoćeš, u tu zemlju teško se ušunjati, što mogu posvjedočiti sirijske izbjeglice što u kolonama gaze preko turskog kopna, plutaju grčkim morem, teturaju makedonskom i srpskom zemljom, samo da bi naišli na snajpere, pse i zid na mađarskoj granici, na fašističke parapolicije, stanovništvo koje se samoorganizuje u odbrani zemlje, nacije i vjere, pa ipak, on se išunjao u Budimpešti, umjesto u Beču, kojem me voz primiče svakim trenutkom od kojeg je on odustao onda kada se išunjao iz Mađarske, vremena i svake mogućnosti, koje su za njega odavno prestale biti mogućnost iskupljenja i postale samo mogućnosti katastrofe, kako stoji u pismu koje mi je ostavio, koje mi je uručio advokat kojeg je angažovao da mi preda njegov izgubljeni rukopis Waltera Benjamina, pretpostavljam za sitniš, jer novca nije imao, jer je advokat, u svom pohabanom odijelu, turskoj kopiji italijanske elegancije i kineskim cipelama sa kartonskim đonom, onim koje kod nas kupuju za mrtvace koji, dakako, više neće ustati i poći u šetnju tokom koje bi ih mogla zadesiti kiša na kojoj bi se đon raspao, izgledao kao najsiromašniji advokat u centralnoj, ili bilo kojoj od Evropa, tutnuo mi pismo u ruke, rastvorio svoje od duvana žute prste i spustio koverat na moj dlan, kao da mi je udijelio milost, plastičnu akten-tašnu u kojoj je bio Benjaminov, zapravo Joeov, zapravo Joeov Benjaminov tekst bacio na sto pred mene, potom se naslonio na fotelju presvučenu izlizanim plišom boje meda i upitao vas dvojica ste, pretpostavljam, bili bliski, našto sam odgovorio da smo bili bliski te da i dalje jesmo bliski, napomenuvši da je prošlo vrijeme koje koristi apsolutno pogrešno i neprihvatljivo, da to neću tolerisati, bijesno ga upitao je li mu to jasno, našto se on nasmijao, klimnuo glavom i promrmljao apsolutno, apsolutno, ponudio me rakijom od šljive, što sam sa gnušanjem odbio, on rakiju sipao sebi, pa me upitao je li odbijanje činjenice da je moj prijatelj mrtav stvar optimizma ili skepse, čime mi je to pogrbljeno, prljavo, na šljivovicu bazdeće stvorenje stavilo do znanja da je sposobno za sarkazam, jer me je time zapravo pitao gajim li nadu uprkos dokazima o Joeovoj smrti, ili te dokaze smatram nedostatnim, te njegovu smrt odbijam prihvatiti sa racionalne pozicije, našto sam mu rekao da moj prijatelj formalno-pravno nije mrtav, vi biste to, budući da ste pravnik, ako doista jeste pravnik, morali znati, u svakom slučaju nije mrtav dok ne pronađu njegovo tijelo, našto se on nasmijao i rekao kako bi to, pronalaženje Joeovog tijela, mogao biti problem, jer je Dunav dugačak, širok i dubok, uz to i lijep i plav, mada to u ovom slučaju nije bitno, baš tako je rekao, zbog čega bi se moglo desiti da me moj prijatelj, formalno-pravno, naglasio je iznimno, gotovo nadljudski zlobno, nadživi, moglo bi se, čak, desiti da živi vječno, nakon čega sam zaključio da je vrijeme da se rastanemo, jer više nisam mogao podnijeti blizinu tog stvora koji kao da je bio otjelotvorenje samog cinizma zakona, koji je uvijek cinizam moći, zbog čega je on, zakon, emanacija zla, u koje vjerujem, u koje je i Joe vjerovao, pa tu riječ, zlo, uvijek pisao sa velikim „Z“, osjećajući da je zlo, ili Zlo, uvijek tu, u blizini, pored njega, nad njim, možda i u njemu, posve sigurno u njemu, u svakom od nas, pomislio sam i zagledao se u drvored topola kraj kojih je voz projurio, dovoljno brzo da ih vidim nejasno, dovoljno sporo da ih vidim odveć jasno, jer sve što vidimo iz voza u pokretu posve je nebitno za putovanje samo, bez svakog od gusto zelenih i kišom natopljenih brežuljaka, šuma i livada kraj kojih prolazimo zapravo se može, pejzaž koji gledamo tek je varijacija muzike za liftove, lišen supstancijalnog, sveden tek na dekor, da stvar bude još gora, dekor mehaničke radnje, dekor najtrivijalnijeg mogućeg kretanja, lišenog svake tajnovitosti i značaja, govorio je Joe dok smo vozom iz Londona putovali ka Leedsu, potom dublje u Yorkshire, ka Ilkeyu, gdje se održavao književni festival na koji su ga pozvali, na koji je on pozvao mene, ka Ilkeyu, gdje sam još jednom prisustvovao igri u koju je uvlačio publiku, gdje je, još jednom, progutao gledaoce onako kako golema zmija guta plijen, progutao starce koji su se u dva vijeka staroj anglikanskoj crkvi okupili da čuju egzotični glas sa istoka Evrope, progutao ih, isisao iz njih svaku iluziju koju su imali, sve ono što ljude drži u životu, a onda ono što je od njih ostalo ispljunuo natrag u drvene klupe sa pogledom na oltar, kamo su se ti ljudi navikli okretati kada traže utjehu, kada trebaju nekoga uz čiju pomoć će ono što znaju, no ne znaju što bi s tim, uvezali u priču sa kojom mogu nastaviti živjeti, o koju se, kao starac o štap, kao dijete o majku, mogu osloniti, i tako, ravno pred oltar, od malena, sa roditeljem pod ruku, do starosti, sa potomkom pod ruku, tako sve dok se na binu postavljenu pred oltar nije popeo on, pročitao i rekao ono što je imao, obrisao, dezinfekovao, ispolirao za tih četrdesetipet minuta sve ono što su ikada čuli sa oltara, a onda otišao, i ja za njim, natrag u The Wheatley Arms, naručio homemade stout, oslonio se na šank i rekao dobro je bilo, kada publika nema pitanja uvijek je dobro, mogu podnijeti sve osim takozvanog dijaloga, najuzaludnije od svih stvari, podignute, međutim, na pijedestal u ovom našem nesretnom vremenu, koje čak nije ni posljednje vrijeme, nego tek ono što je od vremena preostalo, dakle doba osuđeno da slavi i veliča otpatke umjetnosti, filozofije, politike, doba koje se divi onome što je u drugim vremenima bilo predmet izrugivanja, doba koje ne zna za stid, zato što je ono samo stidni ostatak vremena, doba, međutim, u kojem se o svemu vodi dijalog, iako dijalog nikada nije porodio ništa, niko nikada nikoga nije ni u šta ubijedio dijalogom, čija je jedina svrha, budući da nije rješenje sukoba, njegovo odlaganje, pa ipak svi vode dijalog, pozivajući se pritom na antičko nasljeđe, što nam samo potvrđuju da bi ljudi, umjesto što po čitav dan dijalogiziraju, trebali uzeti i čitati, vratiti se tekstu, koji nije drugo do monolog, uzeti i čitati, pa naučiti kako današnji dijalog nema korijene u antici, nego u apsolutnoj ignoranciji i nedostatku uvjerenja, koji, priznajem, jesu nužni za uspješan razgovor koji okončava kompromisom, što znači da čovjek promijeni mišljenje o onome o čemu ne zna ništa i odustane od uvjerenja koje nema, zbog čega je čitanje pogubno za njegovu uspješnost, jer čovjeku koji čita ne pada na pamet da sluša nadmene budale koje traže da se njihovo mišljenje uvaži, jer čovjeku koji čita, naviklom na monolog, znanje i vještinu, buka budala u razgovoru smeta, ometa ga u čitanju, ometa ga u mišljenju, koje je iz dijaloga takođe prognano, jer ljudi koji neprekidno govore nemaju kad misliti, pa se misao u svijet koji grca pod tiranijom ignorancije, što je pravo ime za takozvanu demokratiju i takozvano javno mnenje, ne uspijeva probiti, a i zašto bi, kada, da bi bio učesnik u dijalogu, ne moraš znati ili misliti, dovoljno je samo da si živ, zbog čega se iz razgovora povlače svi koji nešto znaju, jer im, podrazumijeva se, ne pada na pamet debatovati sa hordama idiota, zbog čega je, napokon, moguće da se promoteri dijaloga pozivaju na njegove antičke korijene, iako svako ko je čitao Platona zna kako izgledaju famozni Sokratovi dijalozi koje ignoranti koriste kao legitimaciju za svoje orgije gluposti, Sokratovi dijalozi, zapravo Sokratovi monolozi, nakon kojih njegovi učenici, kada dobiju riječ kažu „tako je Sokrate, tako i nikako drugačije“, tako dakle izgleda antički korijen naše savremene kulture tolerancije, zbog čega, dakle, kažem dobro je kad god niko ništa ne pita, zbog čega mislim da bi javna čitanja trebalo držati samo u crkvama, jer tamo su ljudi već naučeni da slušaju i ništa ne pitaju, rekao je, ili je mogao reći, i naručio nam još po jedan stout, podrazumijevajući da ću to ja platiti, mislim, a ta misao, da ću ja platiti, u meni izaziva nelagodu čak i sada, dok sjedim u vozu koji juri ka Beču, istu nelagodu kao i kada je prvi put rekao ovo ti plati, godine 1992, u kafeu sa pogledom na barsku luku, kafeu punom mesinga, mermera, crnogorskih mafijaša i talijanskih švercera cigareta, njegovo ovo ti plati na neki je način refren našeg prijateljstva, mislio sam nekada, dok sam vjerovao da me bestidno iskorištava, ne čineći ništa da ga u tome spriječim, prije nego sam shvatio da sam, zapravo, ja bio onaj koji je neprekidno iskorištavao njega, prije nego sam shvatio da čitavu svoju takozvanu umjetnost i svoj takozvani veliki uspjeh i ugled dugujem njemu, bez koga nikada ne bih stvorio ništa, jer je čitav moj famozni „rad“ bio samo reakcija na ono što sam od njega čuo i kod njega pročitao, prije nego sam shvatio da sam neprekidno kupio njegove otpatke, misli koje je nehajno izgovarao i sa još više nehaja zapisivao, taj sam otpad skupljao, reciklirao, potpisivao i izlagao, bez trunke zadrške i srama prodavao sve ono što je on u mom prisustvu bacio, još se usuđivao osjetiti se iskorištenim, još se usuđivao osjetiti nelagodu zbog njegovog ovo ti plati, dvostruku nelagodu, jer ljutnju zbog njegovog zahtjeva neumitno je pratio stid zbog toga što sam taj zahtjev problematizovao, dakle najprije tiha pobuna, potom osjećaj krivice zbog nje, jednako onda kada je, u kafeu u Baru, ovo ti plati rekao prvi, kao i onda kada je to zatražio posljednji put, u uredu njegovog peštanskog odvjetnika, koji mi je u ruku tutnuo dva pisma, jedno oproštajno i drugo, u kojem je pisalo samo „Advokatu ti plati“, nakon čega se ispostavilo da advokat nipošto nije jeftin, mislim sada u vozu, zgrožen vlastitim tvrdičlukom, koji ranije, čini mi se, nisam pokazivao, dok mi pred očima, umjesto pejzaža, proleće prizor sobe u The Wheatley Arms, hotelu u Ben Rhyddingu, gdje smo odsjeli tokom njegovog nastupa u crkvi u Ilkleyu, došli na dvije noći a ostali nedjelju dana i za to vrijeme demonstrirali do tada u tom kraju nezapamćenu neumjerenost u jelu i piću, zbog čega su nam se organizatori Joeovog javnog čitanja povjerili da se osjećaju izigrano, jer su nedjeljama pokušavali, i na kraju uspjeli, naći način kako da iz tijesnih opštinskih fondova njegov honorar sa 200 funti povećaju na 400, vjerujući da tako čine dobro djelo, da će talentovanom piscu, izbjeglici, apatridu koji stiže sa zlosretnog Balkana tih 200 funti mnogo značiti, samo da bi bili suočeni sa basnoslovnim računom koji smo nas dvojica napravili tokom sedmodnevne orgije u The Wheatley Armsu, tokom sedmodnevnog neprekidnog pijanstva i prejedanja, koje je počelo biranim single malt whiskeyima i handcrafted lokalnim pivima, a završilo pintama starog, dobrog Guinessa i navijačkim pjesmama koje smo urlikali sa ekipom lokalnih momaka kojima je, začudo, trebalo čitava tri dana da nam se pridruže, iako smo još prvoga jutra, kada smo sjeli za šank, koji smo, sve dok nas lokalna policija nije otpratila na voz za London, napuštali samo da bi jeli u raskošnoj banket sali, opremljenoj kaminom, antiknim namještajem i bezvrijednim, no čarobno dekorativnim slikama lokalnih majstora, stavili do znanja da sve plaćamo mi, odnosno ja, jer je Joe u roku od nekoliko sati, svoj polu-honorar, polu-humanitarnu pomoć potrošio na čašćavanje šankera, sobarica i gostiju koji su se zatekli u The Wheatley Armsu, gostiju, treba reći, čašćenih mimo svoje volje, gostiju koji su naše ponašanje smatrali krajnje neprikladnim, nepoželjnim, skandaloznim ukratko, gostiju koji su hotel napustili i ne popivši piće koje je Joe silom odaslao na njihove stolove, što je ovome pričinilo golemo zadovoljstvo, rekao bih čak i veće od obilaska Ilkley Moora, lokalne znamenitosti do koje smo se popeli u pratnji njegovog izdavača, čestitog britanskog gospodina voljnog da gubi novac na tiskanju balkanskog pisca u čiju briljantnost je bio uvjeren, i on i malobrojni čitaoci koji su kupili hiljadučetristosedam stranica dugi Joeov roman, gospodina koji nas je blatnjavom stazom koja je vodila najprije kroz gated community, niz luksuznih kuća iz kojih nije dopirao ni zvuk, ni svjetlo, te su u magli koja je obavila Ben Rhydding izgledale kao megalomanski nadgrobni spomenici, potom preko brijega prekrivenog paprati što se bešumno sklanjala pred našim nogama, pa preko ceste, kraj gostionice ispred koje su stajala dva bicikla na koja je padalo svjetlo fenjera, da, dobro pamtim, njihao se, iako, podrazumijeva se, nije bilo daška vjetra, jer magla ne oduzima samo pogled, nego i pokret, pa dalje uz padinu, odveo do Ilkley Moora, čije su tamne stijene prekrivene mahovinom mene podsjetile na očev radni kabinet, a Joea na put od Sarajeva do Foče, što ga je uronilo ravno na dno melanholije u kojoj je proveo život, guste kao sarajevska magla, kao tama u tunelu kojim nikada više neće proći voz, melahnolije koja se, kao plašt za kraljevskom glavom, vukla za njim kamo god bi otputovao, skupa sa mnom koji sam taj plašt pridržavao, melanholije iz koje nije uspijevao, ili treba reći nije želio izroniti čak ni u trenucima najpotpunijeg pijanstva, ali jeste, zakleo bih se, izronio tog jutra na Ilkley Mooru, stojeći nad kamenom u koji je neko – ali ko, rekao je naš britanski pratilac, ali ko, kada je crtež stariji od ljudske vrste – ugravirao svastiku, meku, zaobljenu svastiku, što podsjećala je na znake sa omota albuma The Cure, više nego na šraf stroja za uništenje sa nacističke zastave, jeste, udahnuo je Joe tamo, kao i svaki put kada bi, u kafani, u autobusu, u prolazu, na brijegu u Yorkshireu, čuo anegdotu, godinu, podatak, riječ, od koje bi njegov porcelanski duh – jer imao je lomljivo, bolestima privlačno tijelo, i još krhkiji duh, jer ako je tijelo alkoholom, duvanom, nespavanjem, gladovanjem, gurao ka uništenju, duh je još revnosnije izlagao pogibelji, duh je bacao na prljave podove, kao grčke tanjire, pod noge bijednika, kao opuške, pa ipak taj duh nije pukao, ili nije pukao sve do samog kraja – izgradio čitave zamkove, čijim odajama je, kao olovne vojnike, povlačio slušaoce njegovih tirada i čitaoce njegovih proza, omađijane, lišene vlastite volje, njegove podanike, radosne u vlastitom ropstvu, udahnuo je kada je dodirnuo hladni, ljepljivi kamen, udahnuo još jednom, još dublje, kada smo odvedeni pred Dvanaest apostola, kada je ugledao kako dvanaest kamenova iz Bronzanog doba tvore desetak, možda i cijelih petnaest metara širok krug, u čijem centru leži mali, po svemu sudeći grob djeteta, nakon čega je bio spreman da se opet spusti u svoje kraljevstvo crne žuči, u maglu, u dolinu, u bar The Wheatley Armsa, gdje će nam šanker pripovijedati kako se bivši policajac iz Ilkleya, mogao se zvati Philip Spencer, jednoga dana, mogao je biti decembar, mogla je biti godina 1987, zaputio rodbini u East Morton, uzalud čekao autobus, odlučio poći pješke kraticom preko Moora, zalutao u magli, primijetio velika, plava svjetla, pomislio kako je to autobus sa turistima, zaputio se k njima, bio otet od vanzemaljaca, izdržao sve pokuse koje su nad njim sproveli, svijesti došao ležeći u paprati, mokar i promrzao, pokušao pronaći put kući, spazio čudno biće kako uskom, zavojitom stazom hita uz brijeg, načinio fotografiju, nabasao na stari bračni par iz Danske, ovi ga otpratili u Ilkley, on popio čaj, legao u toplu kupku, iste večeri razvio fotografiju, bez sna dočekao zoru, drhteći, mucajući upao u redakciju lokalnih novina, mogla je to biti Ilkley Gazette, ispričao svoju priču, ponudio fotografiju kao nepobitan dokaz, shvatio da ljudi, kada ne žele vjerovati, ne vjeruju ni vlastitim očima, nekoliko puta prstom upro u fotografiju i ponovio ali zar ne vidite to nisko, zdepasto, dugoruko biće boje blata, tako je mogao reći, bijesan napustio to leglo provincijskih mediokriteta, tako je o svojim sugrađanima mogao pomisliti, fotografiju odnio prijatelju, ovaj je prvim vozom, po mašinovođi, poslao u London, gdje je preuzeo novinar Daily Maila, ovaj je predao istraživaču vanzemaljskog života, mogao se zvati Peter Hough, ovaj od stručnjaka dobio potvrdu da biće na fotografiji nije divlja, niti domaća životinja, potom fotografiju poslao u Kodakovu laboratoriju u, recimo, Hemelu, u Hempsteadu, gdje su izvršene analize i potvrđeno da snimak nije manipulacija, da na filmu nisu vršene intervencije, nakon čega je Philip Spencer ostatak života svijet uzalud pokušavao ubijediti u svoju priču, što mu je donijelo mnogo gorčine i svega nekoliko malih trijumfa, od kojih je jedan bio članak koji je pod naslovom, recimo, „10 najvećih NLO incidenata u Ujedinjenom kraljevstvu“, štampao poznati glasnik, moguće The Daily Telegraph, povjerio nam je šanker prije nego je završio smjenu, našto je Joe rekao kako su sve dobre priče u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza,
