One must not lose a moment. Life is short and art is long!

Pater u larpurlartizmu

“Nijedan od [članova pokreta ‘umjetnost radi umjetnosti’] nije izložio u sistematskom obliku… [svoj] pogled na život i umetnost”. Ovu konstataciju će, manje-više, svako podržati – prosto je istinita! Zašto, naime, larpurlartisti nisu uspjeli da ‘se izlože’? Prvi i najprostiji odgovor možda može biti – zato što su se bavili Ljepotom. Zato što nisu htjeli ni ovo ni ono, nešto treće ili peto, već prosto, samo Ljepotu – ni manje ni više od toga! A šta je Ljepota? Da li je moguće reći bilo šta konkretnije o njoj? U istoriji, bila je ‘naprosto ljepota i ništa više’; moral i nemoral, materija i duh, religija i ateizam, i još štošta drugo. Nakon dugih, mučnih, porođajnih bolova, opet, došao je na svijet samo zdrav, vedar, krupan – znak pitanja! Nikakvo čudo možda, što je Nietzsche primijetio da se filozofi uvijek više osjećaju ‘kao neprijatne budale i opasni znaci pitanja’, a manje kao ‘prijatelji mudrosti’. Zašto je sve ‘uzalud’, kako kaže Nietzsche? Zašto se Ljepota ne da voditi za lanac sačinjen od ‘šačice apstraktnih pojmova’, kako kaže Goethe? Može li biti da je riječ o Sizifovom poslu – da li se to možda pokušavaju zvijezde sakupiti, ili, još strašnije – ugasiti?!

Kažu da se teorija larpurlartista povodi za Kantom – u smislu ‘nezainteresovanosti zadovoljstva’. Koliko je to istina? Po sopstvenim riječima, Kant je ‘po unutrašnjoj sklonosti istraživač. Osećam neugasivu žeđ za saznanjem i nemir pun žudnje da u tome sve dalje idem’. Baš kao što je i vjerovao u stvaralačkog genija. Kant, rekao je i sljedeće:

Ne postoji neka nauka o lepome, već samo kritika lepoga, niti lepa nauka, već postoji samo lepa umetnost. Jer što se tiče nauke o lepome, u njoj bi se moralo odlučivati naučno, to jest na osnovu dokaza da li nešto treba smatrati lepim ili ne; dakle, sud o lepoti, kada bi spadao u nauku, ne bi ni u kom slučaju predstavljao sud ukusa. Što se tiče lepe nauke, moramo priznati da neka nauka, koja kao takva treba da bude lepa, predstavlja besmislicu. Jer, ako bi neko u njoj kao nauci tražio razloge i dokaze, onda bi ga se otarasili pomoću duhovitih izreka (bonmots). Ono što je dalo povoda za uobičajeni izraz lepe nauke bez sumnje nije ništa drugo do to, što se sasvim tačno primetilo, da je za lepu umetnost u njenoj potpunoj savršenosti, potrebno mnogo znanja, kao, na primer, poznavanje starih jezika, načitanost dela onih autora koji se smatraju klasičarima, istorija, poznavanje starina itd., i zbog toga su same istorijske nauke, jer sačinjavaju nužnu pripremu za lepu umetnost i njenu neophodnu osnovu, a delom takođe zato što je njima obuhvaćeno poznavanje proizvoda lepe umetnosti (rečitost i pesništvo), zato su, velim, te istorijske nauke, usled konfuzije reči, nazvane lepim naukama. Ako umetnost, saobrazno poznavanjunekog mogućeg predmeta, preduzima one radnje koje su joj potrebne da bi taj predmet samo ostvarila, onda je ona mehanička; ali ako njenu neposrednu svrhu sačinjava osećanje zadovoljstva, onda se ona zove estetska umetnost. Estetička je umetnost ili zabavna umetnost ili lepa umetnost. Estetska je umetnost zabavna kada zadovoljstvo prati predstave kao čiste osete; ona je lepa kada zadovoljstvo prati predstave kao vrste saznanja.

Dalje, Kant je kazao recimo i ovo – “Ne može postojati nikakvo objektivno pravilo ukusa na osnovu kojeg bi se pomoću pojmova određivalo šta je lepo. Jer, svaki sud toga porekla jeste estetski, to jest njegov odredbeni osnov jeste osećanje subjekta, a nikako pojam nekog objekta. Tražiti neki princip ukusa, koji bi opšti kriterijum lepoga označavao određenim pojmovima, predstavljao bi besplodan trud, jer taj princip koji se traži jeste nemoguć i sam u sebi protivrečan”.

Zatim, rekao je takođe – “Za prosuđivanje lepih predmeta kao lepih potreban je ukus, ali za samu lepu umetnost, to jest za proizvođenje lepih predmeta potreban je genije”.
Zatim –

Duh u estetskom smislu znači oživljujući princip u duševnosti. Ono, međutim, čime taj princip oživljuje dušu, meterijal, koji on radi toga primenjuje, jeste ono što duševne moći svrhovito zahuktava, to jest uvlači ih u takvu igru koja se održava sama sobom i uz točak te moći ojačava. Ja sada tvrdim: taj princip nije ništa drugo do sposobnost prikazivanja estetskih ideja; a pod estetskom idejom ja razumem onu predstavu uobrazilje koja podstiče na mnoga razmišljanja, a da joj pri tom ipak nijedna određena misao, to jest nijedan pojam ne može biti adekvatan, koju, prema tome, nijedan jezik ne dostiže potpuno, niti može da je objasni.

Nema potrebe navoditi dalje! Lijepo, dakle, ‘nijedan jezik ne dostiže potpuno, niti ga može objasniti’! Šta sada?! Odnosno, sve manje nas čudi što ‘nijedan od članova pokreta umjetnost radi umjetnosti nije izložio u sistematskom obliku svoj pogled na život i umjetnost’. Naročito ‘šta sada?’ ako pretpostavimo da su larpurlartisti, svi do jednog možda, bili Kantovi geniji – koji stvaraju slike ne samo apstraktne, već i ‘slike koje prelaze granice apstraktne misli’! Zadatak nam je, dakle, da odredimo, da ‘svrstamo pod jedan pojam’, ‘sliku koja prelazi granice apstraktne misli’!

Sve oko larpurlartista pršti od Ljepote i Lijepog, a opet, prije, u toku, i nakon svakog novog susreta s njima ‘odzvanja jedno veliko uzalud!’ Oscar Wilde rekao je – “Sve što je vrijedno znanja ne može se naučiti”. Štaviše, jedan član njihove ‘kompanije’, za kog se čak smatra da je napisao svoj “kredo”, izjavljuje sljedeće –

Ono što tražim ne postoji, i ne treba da se žalim ako ga ne nalazim… Koja je tajanstvena ptica položila u mračan kutak naše duše nevidljivo jaje iz koga se izlegao naš san? Šta je onda ta apstraktna lepota koju osećamo a ne možemo da je objasnimo? Zašto jedva prijatnoj ženi ponekad kažemo da je lepa – a nalazimo da je ružna? Gde je taj obrazac, primer, unutarnja mera koja će nam služiti za ugled pri poređenju? Jer lepota nije apsolutna ideja i može se samo poređenjem oceniti… Kako sažaljevam i kako se divim onima koji pored sve stvarnosti jure za svojim snovima.

     Ovom nesrećniku ime je Théophile Gautier. ‘Da je pesnik’, kaže, on bi ‘posvetio svoje pesme’ svim nesrećnicima poput sebe – “O, da sam pesnik, ja bih svoje pesme posvetio onima koji su promašili život, čija strela nije pogodila cilj, koji su umrli s neizrečenom reči a nisu uspeli da stisnu ruku koja im je bila određena; svakome onom koji je promašio i koji je neopažen prošao, ugašenoj vatri, geniju koji nema izlaza, nepoznatom biseru na dnu mora, svakom koji je voleo a nije bio voljen, svakome koji je patio a nije sažaljevan – i bio bi to plemenit zadatak”.

U momentu očajanja Gautier proklinje čak i samu umjetnost –

Ta misao toliko je ovladala mnome da skoro više ne volim umetnost, a poezija me uopšte više ne zagreva, a što me je ranije oduševljavalo danas me čini ravnodušnim… Pesnici, slikari, vajari, muzičari, zašto ste nas lagali? Pesnici, zašto ste nam pričali o svojim snovima? Slikari, zašto ste stavili na platno onu nedokučivu avet koja vam se pela i silazila iz srca u glavu vašom uzavrelom krvi, a nama govorili: Ovo je žena?… Muzičari, zašto ste noću slušali pesme zvezda i cveća i zašto ste ih beležili? Zašto ste ispevali tako divne pesme da nam i najtopliji glas kad nam kaže – volim te – izgleda promukao kao struganje neke turpije i graktanje gavrana? Prokleti bili, varalice… I neka munja spali i sprži sve slike, pesme, sve statue i sve partiture… Uh!

     ‘Uh!’ – uzvikuje Gautier i kada govori o društvenoj ulozi umjetnosti, o njenoj utilitarnosti. U čuvenom “predgovoru svome romanu Mademoiselle de Maupin [Gospođica de Mopen, 1835] koji u stvari sadrži umetnički kredo pesnikov”, Gautier objašnjava kritičare utilitariste –

U bujici tih beseda, kao na nekoj letnjoj kiši pečurke, pojavila se između dasaka Sen-Simonove pozornice, pored novinara-moralista, i teorija o nekoj vrlo čudnovatoj vrsti malih pačuraka, čije istorijsko poreklo nameravamo izneti. To su kritičari utilitaristi. Ti jadnici imali su tako kratak nos da im na njemu nisu mogle da stoje naočari, te nisu videli ništa dalje od nosa. Kad bi im neki pisac stavio na sto knjigu – roman ili pesme – ta gospoda zadovoljno bi se zavalila u fotelju, ljuljajući se, a zatim zaustavljajući je, pa bi, puni znalačkog izraza i važnosti, govorili: – Čemu služi ta knjiga? Kako se može iskoristiti za kulturni napredak i blagostanje najbrojnijeg i najsiromašnijeg sloja ljudi? Kako, zar ni jedne reči o društvenim potrebama, ništa o civilizaciji i progresu? Šta, umesto da stvaraju opštečovečanski sistem i da, prateći istorijske događaje, izučavaju promenu ideje preporoda i božje promisli, oni pišu pesme i romane koji ne služe ničemu i koji ništa ne doprinose napretku pokolenja na putu budućnosti? Kako neko može da se bavi oblikom, rimom i stilom, kad postoje drugi toliko preči interesi? Mi moramo imati za sebe i stil, i rimu, i oblik! O tome se samo i radi (sirote lije, još su suviše zelene)! Društvo pati i preti mu veliki unutrašnji razdor (prevedite sa: niko neće da se pretplati na utilitarističke novine). Trebalo bi pesnici da traže uzrok tome zlu i da ga leče. A to mogu, što dušom i srcem saosećaju s čovečanstvom (pesnici filantropi, to bi značilo nešto lepo i divno)! Takvog pesnika tražimo, njemu su upućene naše najtoplije želje. Kada se bude pojavio, narod će mu tapšati, obasuće ga palmovim grančicama, vencima, za njega će biti i senatori… [Utilitaristički stil], koji po svojoj prirodi prilično uspavljuje… mogao bi vrlo uspešno zameniti opijum i akademske govore. Ne budale, ne gušasti zvekani, knjiga ne može biti supa s rezancima. Roman nije što i par čizama bez šava, sonet nije štrcaljka s neprekidnim mlazom, a drama nije železnica: ukratko, tekovine civilizacije koje utiču da čovečanstvo ide putem napretka… Od metonimije se ne pravi kapa, a poređenje se ne može obuti mesto papuča, antiteza ne može poslužiti umesto kišobrana, i nemoguće je, nažalost, prilepiti na trbuhu nekoliko šarenih stihova umesto prsluka. Duboko sam ubeđen da oda predstavlja vrlo laku odeću za zimu, a ništa bolje ne biste se obukli ni sa strofom, antistrofom i epodom, kao žena onog cinika koja se zadovoljila vrlinom mesto košulje i išla gola, kao od majke rođena, kako kazuje priča… Roman je dvojako koristan: materijalno i duhovno, ako se uopšte čovek može poslužiti ovim izrazom kad je reč o romanu. Materijalna korist je, u prvom redu, nekoliko hiljada franaka koje pisac prima i spasava se da ne propadne i da ga đavo ne odnese; za izdavača je ona lep rasan konj koji se kopeči i skače u luksuznim kolima… za proizvođača hartije ona je jedna fabrika više kraj nekog potoka, i vrlo često dobra prilika da upropasti lepotu predela; za štampara nekoliko tona drveta za pravljenje boje da bi mogao da bojadiše koliko god hoće; za čitaonicu ona znači mnogo proleterskih izlizanih sua, i veliku količinu masnoće koja bi, da se koristila i skupljala, mogla uticati da lov na kitove postane potpuno izlišan. Duhovna korist je u tome što čovek, dok čita roman, drema, i ne guta korisne, moralne i napredne novine, ili neke druge teške i nesvarljive droge. Neka kaže neko, posle toga, da romani ne doprinose civilizaciji. O prodavcima duvana, bakalima i prodavcima prženog krompira da i ne govorim, jer njih specijalno zanima ta vrsta književnosti, pošto hartija od nje, koju oni upotrebljavaju, mnogo je bolje kakvoće od novinske hartije.

     Larpurlartisti, naime, postavljaju pitanje – “Korist: kakva je to reč i našto se primenjuje?… Ima li na zemlji i u svetu u kome živimo nešto apsolutno korisno? Već je vrlo malo korisno i to što smo na zemlji i što živimo. Čikam i najučenijeg od njih da kaže zašto postojimo, sem ako ne samo zato da bismo se pretplatili na Constitutionel ili neke druge novine.” Šta znači “boriti se da ne krepaš”[? – to] “ne znači živeti. Ne znam u čemu bi neki utilitaristički organizovan grad bio ugodniji za stanovanje od groblja Per-Lašez… Sve što je lepo nije i neophodno za život. Kad bi nestalo cveća, ljudi ne bi materijalno trpeli. A ko bi, međutim, mogao poželeti da više ne bude cveća”.
Larpurlartisti, daleko od toga da su mogli prihvatiti ‘ekonomski pogled na ženu’- “Čemu služi lepota žene? Žena neka bude sposobna, po lekarskom nalazu, samo da rađa decu, i ekonomisti će ona biti dosta dobra”.
Larpurlartisti nisu mogli prihvatiti ‘savršenstvo ljudskog roda’ –

Baš je, bože, glupo to nazovi savršenstvo ljudskog roda kojim nas stalno tuku po ušima!… Otkako postoje sva ta lepa savršenstva da li se nešto više učinilo nego pre, i zar se pre potopa nije isto tako, ako ne i bolje, radilo… Jedini među njima koji je imao zdrava razuma, ludak je, veliki genije, budala i savršen pesnik… U starom Egiptu redovi obelisaka stajali su kraj puta kao što kod nas stoje jablani, mogli su se naći u gomilama kao špargle kod baštovana, a klesali su ih iz jednog kamena svojih granitnih brda lakše nego što se kod nas delje čačkalica. Pre nekoliko stoleća imali smo Rafaela [Raffaello Sanzio, 1483-1520], imali smo Mikelanđela [Michelangelo Buonarroti, 1475-1564], a sada, samo zato što smo napredni, imamo Pola Delaroša [Paul Delaroche, 1797-1856].Vi se hvalite svojom operom a deset takvih opera moglo bi stati i okretati se u jednom rimskom cirkusu… U stvari, ne znam šta smo to pronašli ili bar usavršili.

     Larpurlartisti su saosjećali sa piscima koji su se trudili prilagoditi utilitarističkom društvu – “Pisci koji čitaju perspektivan članak u kome se rešeta savršeno delo, stalno laskaju sami sebi da će knjiga koju pišu biti knjiga budućnosti. Oni se trude koliko god mogu da se prilagode idejama kritičara, i postaju socijalni, napredni, moralisti, reformatori, mitski, panteistični, novokatolični, misleći da će time izbeći strašnu anatemu”.
Larpurlartisti preziru ‘moderne’, ‘humane’ kritičare, ‘ljubitelje umjetnosti’ – “I dok knjigu proglašavaju bezvrednom, jer su zavidljivi i žele da je unište, istovremeno ostaju i velikodušno nepristrasni. Izgleda kao da bi želeli da je pohvale, ali je ipak nikada ne hvale. Ovo pravilo mnogo je bolje od onoga koje bi se moglo nazvati retrospektivnim, a sastoji se u tome da se hvale samo stare knjige, koje se ne čitaju i nikom ne smetaju, i to na uštrb novih knjiga o kojima treba pisati i koje neposredno vređaju samoljublje”.
Larpurlartisti ne shvataju ‘čemu sva galama’ o ‘funkciji književnosti’; ne vide smisla u izjavi – “Tako je književno delo od prvih svojih početaka ‘angažirano’, ono se zalaže za ‘nešto'”.
Larpurlartisti su se usudili da kažu sljedeće – “Ko su, najzad, ti kritičari tako odlučna tona, odsečne rečenice, za koje bi čovek pomislio da su istinski sinovi bogova?”
Larpurlartisti se ‘kidaju’ zbog ljudskog sljepila, tvrdoglavog, beskompromisnog licemjerja, nemorala, konvencionalnosti –

Ne razumemo kuda vodi sva ta vika, čemu služi sva ta mržnja i to režanje – i šta nagoni, ukratko [kritičare] da budu Don-Kihoti morala, pravi policajci u literaturi, da u ime vrline šamaraju i tuku svaku ideju koja se šeće po knjigama s nakrivljenim šeširićima i malo više podignutom suknjom. To je vrlo čudnovato… Ta uskoglava škrabala [sve rade na tome]kako bi stvorili neki mizerni skandal a njihovi bedni napisi bili zanimljivi, jer znaju da ih niko ne bi čitao ako bi se držali samo svog ličnog mišljenja… Neka govore šta hoće, ali naše doba je nemoralno (ukoliko ta reč nešto znači, u šta sumnjamo), a kao dokaz ne treba ništa drugo nego broj nemoralnih knjiga koje se pišu i uspeh koji one postižu. Knjige su odraz običaja.

     Larpurlartisti su se usudili da kažu kritičarima da su kukavice – “Kritičar koji nije ništa stvorio, kukavica je. On je isto što i pop koji obleće oko tuđe žene, jer joj muž nije u stanju da mu vrati milo za drago, a ne priliči ni da se bije s njim”. Međutim, jednako, larpurlartisti kritičare i razumiju, ‘saosjećaju’ s njima –

Kritičar postaje tek pošto se vlastitim očima uveri da ne može biti pesnik. Pre no što će spasti na bednu ulogu da čuva kapute i beleži pogotke kao poslužitelj na bilijaru ili u kuglani, on se dugo udvarao Muzi i pokušavao da joj oduzme nevinost; ali za to nije imao dovoljno snage, nedostajalo mu je daha, i srušio se, bled i iznuren, u dnu svete planine. Razumem tu mržnju. Teško je gledati kako drugi sedi na gozbi na koju niste pozvani i kako drugi spava sa ženom koja vas je odbila. Bednog evnuha koji mora da prisustvuje orgijama svog gospodara od sveg srca žalim… Njegov položaj je zaista neprirodan i mora da mu teško pada. U istom položaju je i kritičar koji gleda pesnika kako se po vrtu poezije šeće sa svojih lepih devet izabranica i kako se u hladu velikih zelenih lovora spokojno zabavlja. Teško da neće dohvatiti kamen s puta i baciti se na njega preko zida da ga udari, samo ako je u tome još i dovoljno vičan.

     Društvo, jedan larpurlartist, prokomentarisaće ovako – “Društvo je, svakako, preživelo doba kad je bilo moguće izigravati smernost i sramežljivost, pa mislim da je suviše ostarelo da bi se moglo predstavljati kao čedno i detinjasto a da ne ispadne smešno. Društvo, otkako je prigrlilo civilizaciju, izgubilo je pravo da bude naivno i sramežljivo”.
Svoje djelo, jedan larpurlartist, završiće ovako – “Ja ću otići na svoju stranu, a vi na svoju, i možda ćemo se na suprotnim stranama naći. Živite u toj nadi. Mislićete da vas možda ne volim, jer vas ostavljam”.
Ili ovako –

Iz poštovanja ili zbog nekog sladostrašća koje je usporavalo njegova istraživanja, Šarl još nije otvorio tajnu fioku u pisaćem stolu od palisandra kojim se Ema obično služila. Ali jednoga dana on ipak sede pred taj sto, okrete ključ i pritisnu oprugu. Sva su Leonova pisma bila tu. Ovoga puta sumnje nije bilo! On ih, prosto gutajući ih, pročita sve do poslednjeg, pretraži sve kutove, po celom nameštaju, po svim fiokama, iza zidova, jecajući, urlajući, sav izgubljen, poludeo. Pronađe neku kutiju, razbi jednim udarcem noge. Rodolfova mu slika prosto ubode oči iz one gomile ispreturanih ljubavnih pisama. Svet mu se čudio što se toliko poništio. Nije više izlazio nikuda, nije primao nikoga, čak je odbijao da ide i svojim bolesnicima. Onda se stade ozbiljno pričati kako se on zatvara u kuću da pije. Ipak bi se poneki radoznalac izdigao iznad žive ograde oko vrta, pa bi zabezeknut ugledao čoveka s dugačkom bradom, u prljavu odelu, sasvim zapuštena, kako hodajući glasno plače. Uveče, leti, poveo bi sobom svoju devojčicu i vodio je na groblje. Jednoga dana… srete Rodolfa… Šarl je bio sav potonuo u sanjarije pred ovim licem koje je ona volela. Izgledalo mu je da vidi malo od nje same. Zadivljenost je to bila. Želeo je da je on ovaj čovek. Sutradan Šarl ode i sede na klupu u hladnjaku… Šarl se gušio kao kakav mladić pod nejasnim ljubavničkim izlivima od kojih se nadimalo njegovo ojađeno srce. U sedam sati mala Berta koja ga nije videla celo popodne dođe po njega za večeru. Njemu je glava bila zavaljena na zid, oči sklopljene, usta otvorena, a u rukama je držao dugačak pramen crne kose. Tata, pa hajde! – viknu ona. Pa misleći da se on to samo izmotava, ona ga blago gurnu. On pade na zemlju. Bio je mrtav. Kad sve bi prodato, preteče još samo dvanaest franaka i sedamdeset i pet santima koji poslužiše za to da se plati put gospođici Bovari do njene staramajke. Starica umre te iste godine… [U]ze je k sebi neka tetka. Ona je siromašna i šalje Bertu u predionicu pamuka, gde ova sebi zarađuje komad hleba.

     Ili ovako – “Ah! u kakvom li je monstruoznom trenutku gordosti i strasti izgovorio onu molitvu da portret ponese njegov životni teret, a da on sačuva neukaljani sjaj večite mladosti! Otuda sva njegova propast. Bilo bi bolje za njega da je svaki greh za sobom povlačio sigurnu, brzu kaznu. U kazni se nalazi pročišćenje. Ne ‘Oprosti nam grehove naše’, nego ‘Smoždi nas zbog nedela naših’, trebalo bi da glasi molitva čoveka pravednome bogu”.
Ili ovako – “Došao si k meni da naučiš uživati u životu i u umjetnosti. Možda sam predodređen da te naučim nešto još mnogo divnije – koji je smisao jada i njegove ljepote”.
Ili ovako –

-Lijepa moja princezo, vaš smiješni mali patuljak više nikada neće igrati. Šteta! On je tako ružan da bi možda mogao čak i kralja nasmijati.
-Ali zašto više neće da igra, upita Infanta smijući se.
-Zato što mu je srce prepuklo…
Infanta se namršti, a njene lijepe ružičaste usne prezrivo se osmijehnuše:
-Ubuduće, neka oni koji budu dolazili da me zabavljaju budu bez srca, povika ona i otrča u baštu.

     Ili – “‘Kako je ljubav glupa stvar!… Nije ni upola tako korisna kao logika, jer ništa ne dokazuje, i uvijek priča o stvarima koje se neće dogoditi i čini da se vjeruje u stvari koje nisu istinite. U stvari, ona je veoma nepraktična, a u ovo doba najvažnije je da čovjek bude praktičan, pa ću se vratiti filozofiji i proučavaću metafiziku’. I tako se on vrati u svoju sobu, izvuče debelu prašnjavu knjigu i poče da čita”.
Ili – “Uspjeti u životu znači plamsati vječito žestokim, iskričavim plamenom, održavati osjećaj ushićenosti… Uzvišene strasti čine da se osjećamo istinski živima, daruju nam ljubavne radosti i tuge, šarolike, ustreptale djelatnosti… Samo, morate biti sigurni da se zaista radi o uzvišenoj strasti – o istinskoj, mnogostrukoj spoznaji”.
Ili ovako – “Umjetnost je pošten igrač: nudi najblistavije strane životnih momenata, zarad, naprosto, tih životnih momenata samih”. Posljednja dva navoda potiču od – Waltera Patera. A šta je on konkretnije rekao?

Pater sam za sebe
Let Plato teach us

     “1853. godine Walter Pater otišao je u Kraljevsku školu, u Kenterberi. Krasota katedrale tu ga je očarala, ostavila pečat za cio život. Još kao dječak čitao je Moderne slikare [Modern Painters, 1843] Johna Ruskina, i probudio u svojoj ličnosti vječnu ljubav prema umjetnosti, i osjaćaj za prefinjenu riječ.” Kao dječak, takođe, “maštao je o ulasku u Anglikansku crkvu, međutim, u Oksfordu je poljuljao vjeru u hrišćanstvo.”

Samim naslovima svojih djela, eseja, članaka, Walter Pater više je nego ukazao na svoje principe. Nazivi njegovih djela su: Platon i platonizam (Plato and Platonism, 1893),Renesansa: Studija umjetnosti i poezije (The Renaissance: Studies in Art and Poetry, 1873), Marije Epikurejac (Marius the Epicurean, 1885), Grčke studije (Greek Studies, 1895), “Wordsworth”, “Coleridge”, “Giordano Bruno”.

Priču o Pateru, naime, moramo kako početi tako i završiti sa – Platonom. Jer, kada bi se sva Paterova gledišta na život i umjetnost morala ‘podvesti pod jedan pojam’, sumirati, iskazati jednom jedinom frazom, onda bi to bila – Let Plato teach us! Zašto? Odgovor je takođe kratak – Platon je genije! On je “rođeni genije”, on je “savršen učenjak”, “istinski ekspert”, on je “vjeran staroj grčkoj poslovici… chalepa ta kala” – u značenju “lijepe stvari je teško dostići, shvatiti”. Platon “neće uništiti dobre stvari pretjerivanjem. Grubo, promiskuitetno bogatstvo prirode on oblikuje u ljepotu i red”; Platonov “ritam, muzika… nose u sebi… razumnost”; “Platonova estetika, zapamtite!… uvijek je u bliskoj vezi sa njegovom etikom. Ona je sam život, ona je akcija i ličnost”; “Prije njega, znate, nije bilo pravog teoretisanja o umjetnosti, njenom mjestu u životu, i slično; i, činjenica, on je prvi kritičar umjetnosti. On je preteča moderne misli da umjetnost nema cilja van sebe, van sopstvenog usavršavanja… ‘umjetnost radi umjetnosti'”; on je “veliki ljubavnik”; filozofija je za njega saosjećajno poštovanje muzike u samoj prirodi stvari; njegov način je način paradoksa, način pomirenja suprotnosti; on nikada ne daje konačan odgovor – “‘moguće’… njegova je omiljena riječ. Proučavalac Bića, glagola ‘biti’, uvijek se na kraju plaši da kaže ‘to je'”.

Paterova estetika dakle, Platonova je. Platon je, upravo smo vidjeli, Paterov sinonim za ‘umjetnost radi umjetnosti’, za njegovo ‘vječito plamsanje žustrim, iskričavim plamenom’, za ‘uzvišene strasti’, ‘istinsku mnogostruku spoznaju’.
Pater je bio je vrstan poznavalac i ljubitelj grčke kulture; rekao je – “Istinski epikureizam teži harmoničnom razvoju kompletnog bića. Izgubiti osjećaj za moralno, za grešno i pravično… znači izgubiti, odnosno narušiti harmoniju, postati manje skladan, pasti sa višeg na niži nivo razvoja”; istovremeno, međutim, nije preciznije objašnjavao kako to ‘skladno plamsati’ – kako bezgrešno živjeti, nikada ne narušiti ‘harmoniju’. Sam, nikada nije pokazivao ništa od svojih ‘uzvišenih strasti’ – “O, planiraš da slušaš Patera! – [obratio se Oscar Wilde jednom prilikom prijatelju]– Divno! No, moram ti reći nešto kako se ne bi razočarao. Nemoj očekivati da govori o svojoj umjetnosti, o svom pisanju. Veliki umjetnik, naravno, inače nikad to ne čini, ali Pater naročito, zaista, nikad ne govori o svojim istinskim interesovanjima. Neće reći ni jednu jedinu veliku riječ o periodu renesanse! Ne! Naprotiv! Pretpostavljam da će reći nešto tipa: ‘Nosiš plutenu obuću? Je li to tačno? Je li ti udobno u njoj?… Zanimljivo!”.
Walter Pater imao je njuha koliko za grčkog toliko i za modernog čovjeka – “Ne možemo razumjeti, dostići neki period u potpunosti: možemo se samo posvetiti izvjesnim elementima tog perioda, i pokušati ih dovesti u sklad sa našim vremenom. Šansa umjetnosti… leži u takvom odnosu prema Grčkoj”; Paterovo djelo Marije Epikurejac odaje nostalgiju za vjerom koju je izgubio; Imaginarni portreti (Imaginary Portraits, 1877) upozoravaju na opasnost od intelektualnih, estetskih ili čulnih ekstrema; za Patera – oni koji su ga dobro poznavali, rekli su da bi se on, samo da je duže poživio, vratio svojoj dječačkoj ideji: pristupio nekom svetom redu, okrenuo se religiji; Paterovoj riječi divili su se, između ostalih, Marcel Proust (1871-1922), André Gide (1869-1951), James Joyce (1882-1941), W. B. Yeats (1865-1939); svoj stil pisanja, Walter Pater, želio je učiniti dostojnim svojih estetskih ideala, pa je umirao nad napisanim tekstovima, danonoćno im se vraćao, ispravljao ih, toliko da je Edmund Gosse (1849-1928) izjavio – “Znam dosta pisaca, ali nijednog kome je pisanje takva muka, agonija, patnja, kao što je to Pateru”.
Pogledajmo sada konkretnije bitne ‘Platonove elemente’ kojima se Pater divio, zbog kojih je njegova konačna riječ: Let Plato teach us. Prvi elemenat nazovimo “prijemčivost”. Evo kako Pater započinje tu priču – “Prije svega, Platon smatra da su naše duše bića koja čuju i vide. Ono što je vjerovatno osobina samo nekolicine ljudi – konstantna osjetljivost, prijemčivost za prefinjene, lijepe elemente stvari i ljudi; za izraz, promjene; uopšte za fenomene kao takve – Platon pretpostavlja kod svakog.” Zatim, Pater objašnjava da se tu ne radi zapravo o umjetničkom djelu kao takvom, tj. da Platon ne govori o direktnom uticaju boje, zvuka, forme na nas, već da je stvar u tome što se ti estetski kvaliteti [boja, zvuk, forma] konačno transformišu u etičke. U etičkom momentu dakle leži značaj umjetnosti. Odnosno, kako bi se naši karakteri ispravno formirali, kako bismo stvorili bazu za budući siguran put ka Platonovoj Ideji dobra, neophodno je da budemo, u bukvalnom smislu, okruženi lijepim stvarima. Jer, lijepe stvari nas dakle formiraju, ostavljaju određeni pečat na naše duše, bez obzira da li smo u trenutku svjesni toga ili ne. Odnosno, kada govorimo o djeci, tj. o ‘nesvjesnosti’, upravo je od najvećeg značaja okruženje jer, budući nesvjesno, dijete prosto upija okruženje, nesvjesno prima u sebe lijepe boje, zvukove, riječi, stvari – koji će kasnije, svakako, uroditi plodom, formiraće se karakter ‘prijemčiv’ za lijepo, za umjetnost. Ovo je razlog, svakako, zbog kojeg Platon protjeruje iz svoje idealne države sve što se može odrediti kao nemoralno, nelijepo, nepogodno za formiranje ispravnog karaktera.
Elemenat ‘prijemčivosti’ pretače se u elemenat “imitacije”. Ili, možda bolje reći, ova dva elementa se stapaju, podudaraju. Jer, kako smo prijemčivi za nešto, ono utiče na nas, neminovno ga imitiramo, počinjemo da ga živimo, praktikujemo – tu stvar, taj zvuk, tu boju, osobu. Pater to komentariše ovako – “Imitacija… postaje sama srž karaktera; i mi, tj. naše duše, neprestano imitiraju ono što vide i čuju: forme, zvukove… [M]i nesvjesno oponašamo linije i boje zidova oko nas, drveće pored puta, životinje koje mazimo ili koristimo, samu odjeću koju nosimo”.

Ako smo karakter ispravno formirali, ako sada (nastavljamo da) imitiramo samo lijepe stvari, svakako, dešava se sklad, prirodno stanje, individualnost, ono što Pater konačno naziva “cjelinom” – “Svako od nas biće… u prirodnom stanju… [t]i kvaliteti… obezbijediće individualnost… cjelinu, muzički sklad”.
Kako je, međutim, sam Platon dolazio do briljantnih misli, poput ovih o prijemčivosti, imitaciji, skladu? Sokrat, kaže Pater, je odgovor na ovo pitanje. Lekcije velikog učitelja, filozofa i umjetnika, urodile su plodom – a naročito bitne lekcije bile su: dijalog i paradoks.

Platonovi dijalozi su, jednom riječju, književna transformacija… Sokratovog metoda, metoda koji ne podrazumijeva samo prenošenje istine drugima, već i put sopstvenog dolaženja do te istine. Suština tog metoda, suština ‘dijalektike’ u svim oblicima je, kako samo ime kaže, dijalog – traženje istine putem pitanja i odgovora, prvenstveno sa sobom. Upravo tu, samo tu, leži značaj metoda – u dijalogu, beskrajnom dijalogu, sa sobom, o onim prvim principima, ‘univerzalnim definicijama’, pojmovima, ‘idejama’ – koji prema Platonu predstavljaju istinsko znanje.

     Platonov način dakle, bio je način Sokrata, način ‘žive riječi’, komunikacije, slobode (mišljenja), nenametanja, nepametovanja, način laganog, spontanog, prirodnog, zajedničkog dolaženja do istine – “Sokrat zapravo ne želi da podučava: on želi ‘zajedno s vama… da razmatra i traži istinu'”.
Tako, zahvaljujući Sokratu, dijalektici, ono što nam Platon nudi, kaže Pater – jeste paradoks – “Stoga, ono što Platon daje svojim čitaocima… jeste paradoks, odnosno izmirenje suprotnosti: na jednoj strani maksimalni zahtjev za neoborivom istinom… a na drugoj maksimalna nepreciznost”.
Dijalektika, dijalog, paradoks, sloboda, ‘spontano, zajedničko dolaženje do istine’ – sveukupno, naime, čine zapravo srž veličine, ne samo Platona ili Sokrata, već i uopšte grčke kulture, umjetnosti. Jer, riječ je o individualnosti, o spontanom samorazvoju, osluškivanju sebe, svojih istinskih potreba i misli. Ono čime su se Grci jedino i istinski bavili jeste – samima sobom. Poput velikih, najvećih umjetnika, blistavih, oni su gradili temelj sopstvenog bića valjano, ne ispuštajući iz vida ni najmanji kamenčić, ni jedno jedino zrno pijeska, ni jednog jedinog momenta. Na tako čvrstu, sigurnu osnovu, onda, nadogradnja nije predstavljala problem. Podigli su spratove i spratove sopstvene ličnosti, koje je dan danas, očigledno, nemoguće srušiti. Oni su ‘samoumjetnici’, umjetnici ličnosti; oni su beskompromisni, zakleti zagovornici samorazvoja, individualnosti. Ili, neka to Walter Pater ljepše kaže – “Oni su veliki i slobodni, oni su nikli na tlu sopstvene ličnosti, oni su gradili sebe iz sebe, oni su se oblikovali prema svome ‘ja’, prema njegovim istinskim željama… Oni su besprekorni samograditelji”.
‘Platon je genije’, rekao je Pater. Pogledajmo na kraju konkretnije i ‘formu i sadržaj’ Platonovog genija.
Pater, svakako, Getheovog je mišljenja da je Platon ‘blažen duh kome se svidelo da na svetu proboravi za neko vreme; koji se kreće u visine, iz čežnje da se vrati onamo otkuda je došao; duh koji govori o stvarima večnim, celovitim, dobrim, istinitim, lepim, pri čijem izlaganju se sve zemaljsko topi, isparava’. Kada govori o Platonu, Pater govori o “neobjašnjivoj sili ličnosti”, o “jedinstvenom u (individualnom) geniju”. Šta je ta ‘sila’, to ‘jedinstveno’ u Platonu? Evo šta nam Pater kaže – “Specifičnost, jedinstvenost Platona, leži u prožimanju šarolikih elemenata u njegovoj mentalnoj konstituciji. Platonizam je u izvjesnom smislu čudovišno svjedočanstvo (onog) vančulnog, transcendentalnog, vanzemaljskog; svjedočanstvo ljepote nedostižne tjelesnom oku”.
Platonov um je, kaže Pater, riznica najživljih slika ljudi i stvari; “on voli priču radi same priče”, njegove riječi oživljavaju, postaju realno živo biće. “Svo znanje za njega je bilo isto što i poznavanje osobe.” On je “ujedno umjetnik i kritičar… on piše sa dobro zaoštrenom olovkom.” Iznad svega – Platon je ‘veliki ljubavnik’!

Platon je neko za koga realnost ‘zaista postoji’, zato što je njegova priroda iznad svega – priroda jednog ljubavnika. U toj činjenici leži tajna prijemčivog i savjesnog oka, vanredno senzibilnog uha… Ljubavna umjetnost, kako on kaže, iskustvo, disciplina u ljubavi… [K]ako ljubav nužno i iznad svega ima posla sa živim ljudima, njena disciplina podrazumijeva svojevrsnu kulturu čula. Tačno onako ‘kako to ljubavnici rade’, on je po dvadeset i četiri časa u pripravnom stanju radi onih delikatnih poruka, onih prefinjenih, neprimjetnih gestova.

     Iz tog razloga Platonove riječi ne čitamo, mi ih vidimo – njegove riječi su živi ljudi, imaju noge, ruke, oči, uši. “Nevidljivim gestovima, procesima, kreacijama apstraktnog uma – on zna ime, ima riječ za njih… Kad Platon govori o apstrakcijama… onda to nisu apstrakcije… već stvarna, prava, objektivno vidljiva živa bića.” Njegova djela su “izvještaj o apstraktnom, teorijskom svijetu”.
Paterove poslednje riječi poglavlja “Platonov genije” u Platonu i platonizmu glase – “Scribens est mortuus, kaže Ciceron: u stilu velikog filozofa ‘umro je s perom u ruci'”.
Konačno, šta reći o Walteru Pateru? – čovjeku stidljivom a strastvenom, paradoksalnom a opet skladnom, vjerniku a nevjerniku, hedonisti a asketi, govorniku a ‘ćutaču’? Šta reći o čovjeku čija je ‘plava zvezda’ bio Platon: ‘blaženi duh’ koji je bio “opčinjen unutrašnjim govorom… koji je prvo smislio ceo svet u sebi, zatim izdahnuo okolo svoje neverovatne misli, i tako, ogromnom maštom, sam u Ničemu, jedini oživeo sve ono što je još bilo nestvoreno”? Da li je Walter Pater, svojim ‘strastima’ i ‘plamenovima’ zaista zagovarao hedonizam, ili njegovu suprotnost, ili pak nešto treće ili četvrto? Šta je htio svojim ‘istinskim, živim osjećanjima, ljubavnim radostima i tugama’?
Evo, možda, zgodnog komentara na Waltera Patera –

Moguće da je… Pater radio na onome što je… Nietzsche nazivao ‘bestežinsko stanje’ modernog čovjeka, nestalnost čak i njegovih predrasuda. Paterova… ‘moderna filozofija’… bavila se pitanjem kako bi se to čovjek mogao nositi sa svekolikim konstantnim životnim prividom. Paterov takozvani hedonizam sada djeluje više kao pokušaj spašavanja ma čega iz životnog brzaka. Njegova maglovita izjava da je ‘sreća beskrajno plamsanje žestokim, iskričavim plamenom, održavanje osjećaja ushićenosti’, citirana je češće nego zloslutni početak rečenice koja slijedi: ‘Zapravo, može se reći da su naše navike naša propast’. Njegov prividni hedonizam krije u sebi zastrašujući skepticizam, parališuću sumnju u ‘neuhvatljivo, nedokučivo, grešno čovjekovo ja'”.

     Kako sam za sebe, tako i u larpurlartizmu, Pater, dakle, možda je konačno vodio borbu protiv onog Nietzscheovog ‘uzalud’, protiv navike kao čuda nad čudima, protiv stereotipa – a za ‘nepobunu protiv najosnovnijih pretpostavki života’. Želio je, izgleda, poručiti ljudima da daju sve od sebe u pokušaju da uhvate pokoju emociju, pokoju strast, pokoji životni momenat, kako bi makar na trenutke oslobađali svoj duh. Tako, “kada sebe pretočimo u jedan očajnički pokušaj da zaista vidimo i čujemo; kada osjetimo svu blistavost živog iskustva, a uz istovremenu svijest o njegovoj užasnoj kratkoći – tako, nećemo imati vremena za pravljenje teorija o stvarima koje vidimo i čujemo”, rekao je Pater.

‘Sve je u tome da neki život bude skroz dobar, valjan, pa će onda valjda biti život’ – kao da kaže Pater – biće ‘uzvišene strasti’, ‘spoznaja’, “mudrost, apsolutna dobrota i apsolutna ljepota”. “Ne smijemo gubiti ni sekundu. Život je kratak a umjetnost duga!… [Moramo biti] stalno budni i na oprezu… ili [ćemo] prosto uginuti poput proste svetine”.

Podijeli

Komentari su suspendovani.