Umjetnost i ’umjetnost’
Ne činite sebe moralnima bavljenjem umjetnošću, već morate BITI MORALNI da biste se mogli baviti umjetnošću.
Oscar Wilde bio je Irac, pripadnik „nacije veličanstvenih padova” – a o toj naciji, John Ruskin, jedan od Wildeovih velikih učitelja, rekao je: „Upoznao sam prilično dobro irski karakter. Pažljivo sam ga posmatrao jer ga jako cijenim. I evo šta mislim o zloj kobi koja mu je tako svojstvena: naime, budući da je plemenit… doživljava pravičnost kao imperativ. Za njega ’postupati ispravno’ znači prosto to što znači – ’postupati ispravno’. Uvijek, svugdje, svim svojim bićem, i NUŽNO! – ’postupati ispravno’”.
[Wilde] je išao za užitkom kao što se stupa sa zadatkom, [priča André Gide]. ’Moja je osobna zadaća’, govorio je, ’da se užasno zabavljam’. Nietzsche me je kasnije manje začudio, zato što sam Wildea čuo kako govori: ’Nikakva sreća! Napose ne sreća. Užitak! Svagda moraš željeti najtragičniji užitak’… Koračao je ulicama Alžira predvođen, praćen, slijeđen četom zgubidana i lupeža; sa svakim je razgovarao; sve ih je radosno gledao i bacao im tu i tamo novac. ’Nadam se’, govorio je, ’da sam prilično izopačio ovaj grad’. Pomišljao sam na Flaubertovu izreku; kad bi ga pitali kakvu vrstu slave ponajviše priželjkuje, on je odgovarao: ’Slavu demoralizatora’. Ostajao sam pred svim tim pun čuđenja, divljenja i straha. Znao sam za njegov uzdrmani položaj, za neprijateljstva, napade, i kakav je mračan nemir skrivao pod svojom smionom radošću.
Kako to izgleda kad je neko dostojan umjetnosti: kad neko već jeste moralan i krene se baviti umjetnošću? Osvrnimo se recimo na Wildeovu Salomu i na njegov esej „De profundis”. Odnosno, i najbitnije reći, da li je to osvrt samo na djela, samo na „imaginativni plan umjetnosti” , ili na nešto još i više od toga – na sami Život, Život-Umjetnost, Život- Umjetničko Djelo?
„Ništa nije ozbiljno osim strasti. Intelekt nije ozbiljna stvar, i nikada nije ni bio… Ne postoji tajna života. Cilj života je, ako postoji, jednostavno uvek tražiti iskušenja… Ništa nije uspešno kao neumerenost” – vjeruje Saloma: žena koja „živi svoju strast u nadljudskim razmjerama, prkosi čak i grobu”. Jer se granice emocije moraju probiti da bi se spoznale.
Na samom početku drame ’granice se probijaju’, Ljepota i Tragedija se poistovjećuju – „Kako je lepa princeza Saloma večeras! Pogledaj mesečinu! Kako čudno izgleda! Kao žena ustala iz groba. Kao mrtva žena. Možeš zamisliti da traži mrtve stvari”. Saloma je dakle lijepa kao mjesečna, mjesečina je čudna poput žene, mrtve, koja donosi smrt, koja traži žrtve. „Od žene je zlo došlo u svet. Ne obraćaj mi se. Neću te slušati. Slušam samo glas Gospoda Boga” – obraća se prorok Jovan Salomi. Strah obuzima ga, od Ljepote! ’Zlatne oči’ treba podnijeti – „Ko je ova žena koja me gleda? Neću njen pogled na sebi. Zbog čega me gleda svojim zlatnim očima ispod pozlaćenih kapaka?… Naterajte je da ode”. ’Glas Gospoda Boga’ nije proroku dovoljan štit pred Salomom – „Ne prilazi mi. Ili pokrij svoje lice velom, pospi se pepelom po glavi”. Jovan čuje „lepet krila anđela smrti” , počinje ličiti i sam na mjesečinu. Saloma vjeruje „da je čedan kao što i Mesec jeste. On je kao mesečev zrak”. Jer, i on je jednako Ljepota koju treba podnijeti. Njegovo „telo je belo kao ljiljani u polju koje kosa nikada nije pokosila. Tvoje telo je belo kao sneg koji leži na planinama, kao sneg koji leži na planinama Judeje i spušta se u doline”. ’Sneg’, međutim, pomiješan sa neodoljivom bojom krvi – „Tvoja usta ja želim Jovane. Tvoja usta su crvena traka na kuli od slonovače. Ona su kao nar presečen nožem od slonovače. Cvetovi nara koji rastu u bašti Tira crveniji su od ruža, ali ni oni nisu tako crveni. Crveni zvuci truba kojima glasnik najavljuje dolazak kraljeva i koji plaši neprijatelje nisu tako crveni… Tvoje usne crvenije su od stopala golubica koje obleću oko hramova i koje hrane sveštenici… Nema ničega na svetu tako crvenog kao tvoje usne… Dopusti mi da poljubim tvoje usne”.
Dvije Ljepote se sukobljavaju –
Saloma: Ja ću poljubiti tvoje usne Jovane…
Jovan: Zar se ne bojiš, ćerko Irodije? Zar ti nisam rekao da čuh lepet krila anđela smrti u palati, i zar nije došao anđeo smrti?
Saloma: Dopusti mi da ti poljubim usne.
Jovan: Ćerko preljube, samo je jedan koji te može spasti…
Saloma: Dopusti mi da ti poljubim usne.
Jovan: Prokleta bila…
Saloma: Poljubiću ti usne Jovane!
Jovan: Ja ne želim da te gledam. Ja neću da te gledam, ti si prokleta Saloma, tvoje lice je prokleto.
Saloma: Poljubiću ti usne Jovane. Poljubiću ih.
„Mesec izgleda čudno večeras. Zar ne izgleda čudno? Izgleda kao luda žena… Izgleda kao luda žena, zar ne?” – izgovara Irod. I ne griješi! Ludilo: Čovjek, Žena, Bog, Ljepota, Strast, iskušenje, odolijevanje iskušenju, grijeh, kajanje – svi za istom trpezom. Svi su jedno, isto, i jednako u sukobu! ’Prokleta bila’! Ko/šta? Ljepota? Čija – božija, ljudska? U kakvoj vezi su uopšte bog i čovjek? Wilde se u Salomi zaustavlja da ipak ’proćaska’ o bogu –
Drugi Jevrejin: Zaista, nijedan čovek ne zna da li je prorok Ilija zaista video Boga. Bio je to doživljaj, a ustvari samo senka Boga što je video.
Treći Jevrejin: Bog ni u jednom trenutku nije sakriven. On se pokazuje u svako doba i u svemu. Bog je u onome što je zlo kao i u onome što je dobro.
Četvrti Jevrejin: To se ne sme govoriti. To je veoma opasno učenje. To je učenje koje dolazi iz aleksandrijskih škola, gde se predaje grčka filozofija. A Grci su pagani…
Peti Jevrejin: Niko ne može reći šta Bog čini. Njegovi putevi su veoma tajanstveni. Može biti da je ono što mi zovemo zlim dobro, a ono što nazivamo dobrim zlo. Pravo saznanje ne postoji. Moramo se potčiniti svemu, jer Bog je veoma jak. On slama u komadiće snagu zajedno sa slabošću, jer Bog ne ceni nijednog čoveka.
Prvi Jevrejin: Ti govoriš istinu. Bog je užasan. On slama snagu i slabost kao što čovek drobi žito u avanu… Nijedan čovek nije video Boga.
Irodov strah hvata zalet – „Ah! pogledaj mesec! Postao je crven. Crven kao krv”. Crven kao Jovanove usne – ’crvena traka na kuli od slonovače’. „Ono što bogovi daju takođe brzo uzimaju.” Ljepote – Jovanova i Salomina, jednako su u opasnosti. Jovanova – jer odolijeva iskušenju, Salomina – jer traži iskušenje. Ishod je isti – „istina je ono čija je suprotnost takođe istinita”. „Dajte mi Jovanovu glavu” – ponavlja Saloma. „Siguran sam da će se neka nesreća dogoditi” – strahuje Irod. „Velika crna ruka, ruka dželata, pomalja se iz bunara i nosi na srebrnom poslužavniku Jovanovu glavu. Saloma je zgrabi, Irod ogrtačem pokriva lice… (Okreće se i gleda Salomu): ’Ubijte tu ženu!’… Zvezde nestaju. Veliki crni oblaci prelaze preko meseca i prekrivaju ga potpuno.” Dok na Salomu „mesečina pada… obasjavajući je svetlom… ’Poljubila sam ti usne Jovane… Čudno, zar ne?’”.
’Ništa nije ozbiljno osim strasti’! „Misterija ljubavi je veća od misterije smrti.” ’Čudno, zar ne?’ Svjetlost pada na ljubav, čak i kada ona znači zločin i krv – kada znači pretjerivanje, ekstreme, opasnost. Strast – poživjela je ipak malo duže od ’božijeg glasa’, njena riječ je poslednja. ’Odolijevač’ iskušenju utihnuo je ipak malo ranije, i sada stoički, u svom stilu, podnosi govor ’misterije Ljubavi’ –
Zašto me ne gledaš Jovane?… Podigni kapke, Jovane! Zbog čega ne gledaš u mene? Zar me se bojiš Jovane?… Jovane, ja još uvek živim, a ti, ti si mrtav i tvoja glava pripada meni… Ah, Jovane. Jovane, ti si bio jedini čovek koga sam volela… Zbog čega me nisi gledao Jovane?… Oči si pokrio Onim koji je video svog Boga. Dakle, video si svog Boga Jovane, ali mene, mene nikada nisi video. Da si me video voleo bi me. Ja sam tebe videla Jovane, i zavolela. O, kako sam te volela! Još te volim Jovane, volim samo tebe… Žedna sam tvoje lepote, gladna sam tvoga tela, ni vino ni voće ne mogu zadovoljiti moju želju. Šta sada da radim Jovane? Ni poplave, ni velike vode, ne mogu ugasiti moju strast… Bila sam čedna, a ti si mi vene napunio vatrom… Treba samo misliti na ljubav… ’Poljubila sam ti usne Jovane’.
Saloma je „simbol nesputane ljudske prirode… Ona je oličenje samog zla, oličenje ne samo ’moderne’ ljudske prirode, već ljudske prirode univerzalno, odvajkada. Ona je jedina realnost u drami” – kaže Christopher Nassaar. Možemo se (djelimično) složiti svakako – zlo, na ovaj ili onaj način, oduvijek je bio jedan od sinonima za ljudsku prirodu. Čovjek-zlo ’realnost’ je. Međutim, ako govorimo konkretno o ’nesputanoj’ ljudskoj prirodi, odnosno o Wildeovoj interpretaciji nesputanosti, stvari postaju i te kako dvosmislene i komplikovane. Salomu, u doslovnom smislu jeste ubila Ljepota, njena individualnost. Jer, „nesputanost ne preživljava… Nezasita želja doslovno znači da ona nikada neće biti ispunjena”. Ipak, nesputanost dakle znači individualnost, trebalo bi da ima pozitivne konotacije. Individualnost je samo/ostvarenje, samo/ostvarenje je sklad – duše i tijela. Kako ga postići? Kako biti razuman na putu do tog sklada, izbjeći sve što bi se odredilo kao neumjerenost, pretjerivanje, vulgarnost, iskvarenost? Kako se ostvariti, i istovremeno na tom putu konstantno uspješno izbjegavati zlo – u sebi i van sebe? Još bitnije – da li je besmisleno postavljati ovakva pitanja u svijetu u kom živimo? Jer, samo življenje znači zlo; način života koji ne podrazumijeva zlo ne postoji – „Činim zlo i kad ništa ne činim, ostavljajući i zlo i dobro na miru. Činim zlo i kad govorim, jer ne kažem ono što bi trebalo. Činim zlo i kad ćutim, jer živim kao da me i nema. Činim zlo zato što živim, jer ne znam kako da živim”.
Kao valjda svako od nas, Oscar Wilde ’nije znao kako da živi’, s tom razlikom što se on usudio da to i prizna. Štaviše, usudio se pozvati sami život na dvoboj, bez straha u kom obličju će ga on sačekati: u obličju zla, dobra, patnje, smrti – svejedno, jer, čovjeka je dostojan samo pravi život, životarenje ima najmanje smisla. „Većina ljudi jesu oni drugi ljudi. Njihova mišljenja su misli nekih drugih, njihovi životi mimikrija, a njihove strasti puki citati.” Pokušaj samo/ostvarenja jedini je smislen, istinski proživljen život – čak ako podrazumijeva i ono što Christopher Nassaar naziva ’nesputanom ljudskom prirodom’. Jer, od sputane ljudske prirode možda ipak veće zlo ne postoji. Otkriveno, valjda ipak nikada ne može biti nemoralnije od prikrivenog. Istinska strast, bez licemjerja, možda ipak nije loša definicija moralnosti – „Budi jak! Neka se snaga tvojih strasti i uma preliva. Ti ćeš tada dati i drugima svoj razum, ljubav i aktivnu snagu. Eto na šta se svodi celo učenje o moralnosti, očišćeno od licemerja i istočnog asketizma.”
’Licemerje i asketizam’ – upravo predstavljaju sputanu ljudsku prirodu, ono čemu Wilde suprotstavlja nesputanost, sklad, individualnost – Salomu! Jer, kako ljudi interpretiraju religiju, kako je žive? Žive je tako što sputavaju svoju prirodu, postaju mazohisti, kukavice, mrze, plaše se – boga, smrti, čovjeka, svijeta, sebe samih. Da li se u ovom kontekstu može govoriti o bilo kakvom samo/ostvarenju, razumnosti, etici? ’Od žene je zlo došlo na svet’ – kaže prorok Jovan. ’Treba samo misliti na Ljubav’ – kaže Saloma: žena, oličenje zla! Odmah zatim, Saloma zaliva ljubav krvlju – „Poljubila sam ti usne Jovane… Gorak je ukus tvojih usana. Da li je to ukus krvi…? Ili je to možda ukus ljubavi? Kažu da ljubav ima gorak ukus”.
’Gorak’, svakako, jer nije ljubav, već sputanost, strah, konvencija. ’Krv’, svakako, potekla od žene, svekolikog zla! Bog vjerovatno mrzi žene! Kao što vjerovatno mrzi i muškarce iz već nekog razloga! Kao što mrzi čitav svijet koji je stvorio; možda čak i samog sebe mrzi! – „O, vaše englesko društvo mi izgleda plitko, sebično i budalasto. Zatvorilo je samo sebi oči i zapušilo uši. Baškari se kao gubavac u purpuru. Sedi kao mrtvac u zlatnom pokrovu. To je sve pogrešno, potpuno pogrešno.”
Samo da generalizujemo problem – nije riječ, naravno, samo o ’engleskom društvu’, već društvu uopšte – o ’ljudskoj prirodi univerzalno, odvajkada’! A ljudska priroda ’odvajkada’ osjeća krivicu pred bogom, želi da bude kažnjena, sputava sebe iz straha, ’bolesna je’ –
Čovek nečiste savesti dokopao se religijske pretpostavke da svoje samomučenje tera do njegove najjezivije okrutnosti i oštrine. Krivica pred bogom i ta misao mu postaje sprava za mučenje… On se raspinje između suprotnosti bog i đavo; on svako ne koje kaže sam sebi, prirodi, prirodnosti, faktičnosti svog bića, pretvara u da, i to smatra za postojeće, telesno, stvarno, za boga, svetost boga, za sud božji, kaznu božju, za onaj svet, večnost, mučeništvo bez kraja, pakao, neizmernost kazne i krivice. To je neka vrsta mahnitanja volje u duševnoj svireposti kojem, svakako, nema ravna: čovekova volja da se oseća krivim i nedostojnim do neiskupljivosti, njegova volja da se oseća kažnjenim i da kazna nikad ne može postati ekvivalentna grehu, njegova volja da najdublju osnovu stvari zarazi i zatruje problemom kazne i krivice da bi sebi zauvek onemogućio izlaz iz ovog lavirinta ’fiksnih ideja’… Tu je bolest, van svake sumnje najstrašnija bolest koja je ikad dosad besnela u čoveku… U čoveku je tako mnogo užasnog!… Zemlja je već suviše dugo bila ludnica!”
Nije Wilde bio ravnodušan prema ekstremima, ni najmanje. ’Krivica pred bogom’, dakako, bila je i njegova ’sprava za mučenje’. Jovan, fascinirao ga je koliko i Saloma. Oboje su Ljepota! Jovan – Ljepota Duše; Saloma – Ljepota Tijela! Potrebno je uspostaviti njihov sklad. Ne smiju se isključivati, a ne žele kompromis. Asketizam otupljuje čula, baš kao što ih prostačka razuzdanost otupljuje – kaže Wilde. Ekstremi nisu rešenje – sami asketizam kao ni sama razuzdanost ne vode miru.
Wildeov problem, kako se sam izrazio, je sledeći –
Duša i telo, telo i duša – kako su samo misteriozni! U duši ima nečeg animalnog, a telo ima svoje trenutke duhovnosti. Čula mogu da oplemenjuju, a intelekt da kvari. Ko može da kaže gde prestaju puteni, a gde počinje fizički nagon? Kako su samo plitke i proizvoljne definicije običnih psihologa! A opet, kako se teško odlučiti između tvrdnji različitih škola! Da li duša čuči u kući greha? Ili se telo zaista nalazi u duši, kako je mislio Đordano Bruno? Odvojenost duha od materije predstavlja misteriju, a misterija je i jedinstvo duha i materije. Počeo je da razmišlja o tome da li ćemo ikada moći da psihologiju učinimo toliko apsolutnom naukom da nam se otkriju i najmanji životni izvori. Činjenica je da sebe uvek pogrešno shvatamo, a da druge retko razumevamo. Iskustvo nema nikakve etičke vrednosti. Reč je samo o imenu koje ljudi daju svojim greškama.
’Odvojenost Jovana od Salome dakle misterija je, a misterija je i jedinstvo Jovana i Salome’. Gdje tražiti izlaz – iz ’lavirinta fiksnih ideja’!? Iz lavirinta ljudske prirode! „Što čovek više proučava ljude, to manje razloga ima da to čini. Ranije ili kasnije, nailazimo na onu užasavajuću stvar koju nazivaju ljudska priroda.
” Kako ujediniti Jovana i Salomu?
„Čovečanstvo shvata sebe suviše ozbiljno, i to je smrtni greh ovog našeg sveta.” Čovječanstvo slijedi, pokorava se, pridržava se pravila – naizgled! Jer, ne želi da slijedi, ne osjeća tako, sputavanje mu ne godi. Godi, zapravo, u smislu da predstavlja ljubav prema ’bolesti’, ’ludnici’ – što rezultira svekolikim paklom i besmislom koje sputavanje nosi sa sobom. Bijes i nezadovoljstvo zbog ’volje da se oseća krivim i nedostojnim do neiskupljivosti’ – rezultira licemjerjem, mržnjom, rastrojstvom. ’Raspinjanje između boga i đavola’ vodi – strahu, kukavičluku. „Savest i kukavičluk su isto… Savest je samo trgovačko ime firme” – kaže Wilde. Činjenica valjda, i svako će se složiti! „Ništa čoveka ne čini tako sujetnim kao kad mu se kaže da je grešnik. Savest nas sve čini sebičnima” , savjest rezultira „Božanskom slikom” –
Okrutnost ima ljudsko srce,
A ljubomora ljudsko čelo,
Užas – božansko telo ljudsko,
A potaja – ljudsko odelo.
Ljudsko odelo je kaljen čelik,
U ljudskom telu kovnica vrca,
Ljudsko je čelo peć pod ključem,
A gladan bezdan – ljudska srca.
’Božansko telo ljudsko’: upravo je ono za šta prorok Jovan ne smije biti gluv. Ljudsko tijelo je božansko! – zašto onda neće da gleda u njega?! Tačnije, zašto se plaši da gleda u njega? ’Zar me se bojiš Jovane, pa nećeš da gledaš u mene?’ – kaže Saloma. Jovan je nedostupan, on zabranjuje, plaši se, i time svakako čini zlo! – ’Ti si mi vene napunio vatrom’. Tijelo ne želi sputavanje – ’božansko tijelo ljudsko’ hrani ljubav. ’Treba samo misliti na ljubav’ – opominje Saloma. ’Misterija ljubavi veća je od misterije smrti’. Zato su Irodove riječi: ’Ubijte tu ženu!’ smiješne. Irod je (djelimično) simbol sputane ljudske prirode kao i Jovan. Irod se plaši. Irod je ’siguran da će se neka nesreća dogoditi’; vjeruje da je Saloma počinila „zločin protiv nekog nepoznatog Boga” i da će otići u pakao jer je – Voljela! Jer je njeno ’božansko tijelo ljudsko’ žudilo za Ljubavlju!
Da li je Ljubav Pakao? Ljubav, Salomi, ima ukus krvi. Ali kako i zašto? I zašto to „divljaci… imaju skoro iste poglede kao i kulturni ljudi”? Zašto „je čovečanstvo, koje toliko uzdiže vrlinu, došlo do stupnja da izaziva mučninu i gađenje”? Da li to znači onda da su „njegovi osnovni putokazi pogrešni”? Da li je ’krv’ koju Saloma osjeća „krunski dokaz da je svekoliko ustrojstvo pogrešno” ? Da li je (moguće da je) grijeh jedini izlaz iz ’lavirinta fiksnih ideja’, iz ’užasa – božanskog tijela ljudskog’? Da li vrijedi Wildeova čuvena rečenica da je ’istina ono čija je suprotnost istinita’ – u ovom slučaju, da grijeh i nevjerovanje znače istinsku, nelicemjernu ljubav i vjeru? Da bismo uskladili dušu i tijelo, bili zaista ’božansko-ljudski’/’ljudsko božanski’, da bismo ujedinili Salomu i Jovana, došli do nevinosti – da li treba da griješimo, ne vjerujemo, kako smatra Nietzsche –
Uspon hrišćanskog Boga… doneo [je]sobom i maksimum osećanja krivice. Ako pretpostavimo da smo postepeno krenuli suprotnim pravcem, moglo bi se na osnovu opadanja vere u hrišćanskog Boga, s nemalom verovatnoćom zaključiti da sad već postoji i znatno slabljenje ljudske svesti o krivici; štaviše, ne može se odbaciti verovatnoća da bi potpuna i konačna pobeda ateizma mogla osloboditi čovečanstvo onog celog osećanja duga prema svom početku, prema svojoj causa prima. Ateizam i neka vrsta druge nevinosti idu ruku pod ruku.
Da ’ateizam i neka vrsta druge nevinosti idu ruku pod ruku’, da je ’istina ono čija je suprotnost istinita’, Oscar Wilde dokazaće na svojevrstan način – sopstvenom glavom zamijeniće Jovanovu glavu ’na srebrnom poslužavniku’, kako bi omogućio vjenčanje tijela i duše. Na koljenima, Jovan će zaprositi Salomu, ona će ga objeručke prihvatiti. U liku samog Isusa Hrista Saloma će vaskrsnuti da još jednom odigra igru sedam velova. (Osvrnimo se sada na „De profundis”.)
Dok je loše vlasti/društva, (sada i ovdje), jedini mogući oblik individualizma je, na beskrajnu žalost svakako – patnja! Niko drugi do sam Isus Hrist dokaz je za to (ne postavljajući, svakako, pitanje – kako je moguće da je Hrist bio nemoćan u odnosu na bilo šta, pa tako i na društvo. Odnosno, ako On nije uspio izaći na kraj sa društvom – čemu se mi možemo nadati?!).
„Kristova je poruka čovjeku glasila jednostavno: ’Budi svoj!’ U tome je Kristova tajna.” Isus nas svojim životom, priča Wilde, ne podučava u ne/imanju ili ne/činjenju, već nam prosto poručuje da budemo ono što jesmo. Svima. Bez izuzetka. Nema izdvajanja, klasifikovanja – za Hrista: ne postoji formalno obrazovani i onaj drugačiji, ne postoji doktor, umjetnik, predsjednik, ili pastir, dijete, beskućnik; postoji samo onaj koji jeste ili nije „ostvario savršenstvo duše koju nosi u sebi”.
’Ostvario’, nažalost, kako rekosmo – kroz patnju! Kroz trpljenje i mučenje! I u tome se možda krije objašnjenje ljudskog (samo)nesavladivog poriva za mazohizmom/sadizmom. ’Ostvariti se’ dok je vlasti znači patiti – u tome je ’nepodnošljiva lakoća postojanja’: u nepodnošljivo bolnoj istini koja glasi ’patim dakle postojim’; u još nepodnošljivijoj istini da jedan bog… patnjom ostvaruje savršenstvo , i da je pravi hrišćanin onaj koji „se raduje svakoj patnji, zato što na taj način ostvaruje svoju osobnost”. A „ljepota je radost”! Čovjeku treba radost. Kad bi je mogao iskusiti u potpunosti makar samo i u djeliću jedne jedine sekunde – postao bi svjestan da „patnja nije krajnji oblik savršenstva. Ona je tek privremena i izražava nezadovoljstvo. Ona je povezana s lošim, nezdravim i nepravednim prilikama”. Čovjek bi morao postati toga svjestan. Morao bi konačno shvatiti da u njemu leži najdublji i najplemenitiji od svih poriva – poriv za Životom, za radošću koja vodi u individualizam: u svekoliki sklad. Čovjek se ne bi smio plašiti da će mu patnja nedostajati. „Jer on uistinu i nije težio za patnjom ni za užitkom, nego naprosto za životom. Čovjek je težio za tim da živi intenzivno, savršeno. Kad bude mogao tako živjeti a da ne sputava druge, niti da trpi sputavanje, i kada mu sva njegova djelatnost bude pružala zadovoljstvo, bit će duševno i tjelesno zdraviji, uljuđeniji, bit će više svoj… Kad je čovjek sretan, onda je u skladu sa samim sobom i svojom okolinom”.
Ipak, vratimo se onome na šta su nam oči naviknute, onom jednom što mislimo da vidimo, jedinom što je Isus mislio da vidi – vratimo se vlasti i sputavanju, za koje, „kao što rekoh [ni Isus nije imao]nikakvog plana” , te se „individualizam što ga je on naučavao mogao ostvariti samo patnjom ili u samoći”. Vratimo se našoj stvarnosti – prolaznoj stanici koja znači ’patim dakle postojim’. Ili, kako to Wilde kaže – „Patnja je – ma koliko to neobično zvučalo – jedini način na koji postojimo, jer je to jedini način na koji bivamo svjesni postojanja, a sjećanje na patnju iz prošlosti potrebno nam je kao jamstvo, kao dokaz našeg neprekinutog identiteta”.
Dakle, ako patnja može značiti samoostvarenje, onda, bez sumnje, Hrist jeste bio veliki individualac, jeste bio veliki umjetnik. Jer, nema sumnje, oličenje je boli, beskrajne i dobrovoljne – što svakako nije svakidašnja pojava. Rijetko se, zar ne, dobrovoljno, običan smrtnik ’zakucava’ u drvo klinovima. Baš kao što – ako govorimo o Oscaru Wildeu – svakidašnji čovek ne zaključava dobrovoljno vrata za sobom i guta ključ; ne liže tek tako zatvorske podove popljuvane i izgažene od strane filistara.
„Sjećam se”, priča Wilde, „kako sam jednom rekao Andréu Gideu, dok smo sjedjeli u nekoj pariškoj kafani, da me metafizika ne zanima mnogo, a moral još manje, ali da nema ničega što je rekao bilo Platon bilo Hrist, što se ne bi moglo očas prenijeti u sferu umjetnosti, i u njoj naći svoje potpuno ostvarenje.” Hrist, dakle, ravan je Platonu! Platon, ravan je Hristu!
Veličina Hristova, baš kao i Platonova, počiva vjerovatno u Ljubavi: Erosu, Etici. Iznad svega bio je veliki ljubavnik – kaže Walter Pater za Platona. Hrista „uvijek zamišljamo… kao ljubavnika za čiju je ljubav cijeli svijet bio pretijesan” – kaže Oscar Wilde za Isusa. Posledično, upravo kao Platon, Hrist je znao da riječi nisu riječi ako nemaju noge, ruke, oči i uši; da umjetnost nije savršenstvo ako nije i život, ako nije – umjetničko djelo. Zato je, „osjećajući s umjetničkom naravi čovjeka kome su patnja i tuga bili načini na koje je mogao ostvariti svoj pojam lijepoga, da je ideja bezvrijedna dok se ne utjelovi i ne postane lik, načinio od sebe lik ’čovjeka boli’, i kao takav opčinio i zavladao u umjetnosti kao što nikad nijedan grčki bog nije uspio”. Postao simbol, a – „umjetnost je simbol”. „Od njegove pojave povijest svakog pojedinca jest, ili može postati, povijest svijeta.” „Njegov život… najljepša je od svih pjesama” – naročito ako se čita na grčkom!
Wildea je naročito radovalo iščitavanje Svetog pisma na grčkom. „Čitaju nam ga odviše često i odviše loše”, kaže Wilde, „a svako je ponavljanje upereno protiv duha. Kad se čovjek vrati grčkom tekstu, kao da je iz neke uske i mračne kuće stupio u vrt pun ljiljana”. Kada pomisli na to da je Hrist možda govorio upravo grčkim, „za mene je radost još dvostruko veća… Oduvijek se mislilo da je Krist govorio aramejski. Čak je i Renan tako mislio. Ali sada znamo da su galilejski seljaci, kao i irski seljaci u naše doba, govorili dva jezika, i da je grčki bio jezik kojim se općenito govorilo u cijeloj Palestini, pa i na čitavom Orijentu. Nikad mi nije bila po volji pomisao da Kristove riječi poznajemo samo iz prevoda. Oduševljava me ideja… da ga je Platon mogao razumjeti”.
Kako i ne bi! – kad je, kao i Platon, bio ’sav od snova sazdan’ – „sposobnost maštanja u Kristovoj naravi načinila je od njega to ustreptalo središte romantike. Neobični likovi pjesničke drame i balade nastali su u mašti drugih, ali je Isus sam sebe stvorio isključivo iz mašte”. Dostojno larpurlartizma i dostojno Platona, Hrist je porodio sam sebe – znao je da je umjetnost sama sebi cilj, da van sebe nema cilja. Bio je stoga sebi ujedno i majka i dijete. Došao je na svijet, kao i Platon, kroz otvor sopstvenog trbuha. Zbog čega, vjerovatno, kao i svi ’od snova sazdani’, nije mogao ni djelovati: kao Hamlet recimo – „On je sanjar, a treba da djeluje. Ima pjesničku narav, a od njega se traži da se uhvati u koštac s banalnom isprepletanošću uzroka i posledica, sa životom u njegovom praktičnom obliku, o kojem on pojma nema, a ne sa životom u njegovoj idealnoj srži, o kojem zna vrlo mnogo. Nije mu jasno što da radi… Umjesto da pokuša postati junak svoje priče, trudi se da bude gledalac svoje tragedije”. Jer je mašta, idividualizam, a sada i ovdje (u neindividualnom okruženju) sve takvo – sneno, tanano, izvanredno, osuđeno je na tragediju. „Djeca i zvijezde rađaju se u mukama.”
Podučavanje u individualizmu, nažalost, košta: a Hrist, u njemu je podučavao. Sklad – „jedinstvo predmeta sa samim sobom, izvanjsko što izražava unutrašnje, utjelovljena duša, produhovljeno tijelo” – ’najljepša je od svih pjesama’, ali na žalost, tragičnih. Isus, ostvarivao se, postajao simbol, dok je puštao krv – ’Misterija ljubavi veća je od misterije smrti’! Kad se Ljepota porađa ’zvezde nestaju. Veliki crni oblaci prelaze preko meseca i prekrivaju ga potpuno’. Ali – šta mari! Ljepota se porađa! – ’NE SREĆA! NIPOŠTO SREĆA! ZADOVOLJSTVO! UVIJEK MORAMO ŽELJETI NAJTRAGIČNIJE!’ ’Činilo se da [Isus] ulaže sav trud, svu svoju sposobnost, u preuveličavanje vlastite sudbine, i da samog sebe dovede do očaja. Išao je za [krvlju]kao što se stupa sa zadatkom’. Jer, išao je za ’simbolom’, a ’simbol je umjetnost’. I onda – šta mari! Samo kad ’sam ti poljubila usne Jovane. Poljubila sam tvoje usne. Gorak je ukus tvojih usana. Da li je to ukus KRVI ili je to možda ukus LJUBAVI? Kažu da ljubav ima gorak ukus. Ali šta sa tim? Šta sa tim? POLJUBILA SAM TI USNE JOVANE! Mesečina pada na [Hrista], obasjavajući [ga]SVETLOM! UBIJTE [tog čovjeka]’!
’Hrista! Ubijte ga! On propovijeda Ljepotu: Individualizam! Koji ne dira nikog, koji se ne želi miješati u tuđe živote, mijenjati ih – jer zna da bi to značilo ružnoću: (nečiji) nesklad – duše i tijela! Ubijte ga, ne ostavljajte ga na miru, kad već on nas ostavlja na miru! Kaznite ga jer – »čovječanstvo se može samo [NE] ostaviti na miru! « Prolijte njegovu krv, spriječite njegov potpun razvoj, njegovo izražavanje radošću! »Patnja nije krajnji oblik savršenstva, on konačno vapi za Životom« – spriječite to! Jer, mi, vlast, znate da smo za demokratiju – za batinanje naroda od strane naroda u ime naroda! Morate biti svjesni da bi »oblik vladavine koji bi najbolje odgovarao umjetniku bio… da nema nikakve vladavine. « Zato, neophodno je da svijet mrzi individualizam. Jer, ako on zavlada, zbrisaće se sa lica zemlje „najozbiljniji uzroci kvarenja karaktera: kapitalizam, religija, sudstvo, vlast”. »Umjetnost je individualizam«, morate shvatiti, »a individualizam je sila koja… razgrađuje… Jer on teži da poremeti monotoniju tipizacije… tiraniju navike.« Veliki umjetnik, individualac, znajte, to je »strasni istraživač istine«, a „strasni istraživač istine se odriče svih životnih radosti, posvećujući se onome što, nasuprot tvrdnjama [okoline]smatra da je istina”. Veliki umjetnik, insistirajući na Ljepoti insistira na Etici, i tako vas huška na radost življenja, na »obilje života« zatomljeno u vama. Jer, složićete se, „osećanje moralne dužnosti, koje je u životu poznato svakom čoveku, a koje su pokušavali da objasne na raznorazne mistične načine, nije ništa drugo do obilje života koje traži da se primeni, teži da se oslobodi. To je istovremeno svest o vlastitim moćima”. Veliki umjetnik tako ne mari za vaše živote. Ako krenete za njim, krenuli ste u sigurnu smrt. A onda, znate li šta će on na to reći? Reći će samo – „Pa šta i ako je osuđen na smrt, kao precvetao cvet! Život će se raširiti dalje, samo ako ga je tu bilo”. Savršenijeg dokaza za to nemate od samog Hrista! Sam On, bio je oličenje individualizma. Bio je svojeglavi veliki umjetnik, »čovjek jakog uma«, a takav čovjek – „čovek jakog uma, u kome ključa… život, prirodno teži da se izrazi”. Izrazio se – i poznata vam je njegova sudbina! Želite li dakle završiti kao On – idite za velikim umjetnicima! Idite za individualizmom! A znate šta ću vam reći – „u svakom slučaju, »svi ginu na tom zadatku«, govori Gijo”. Na kom zapravo zadatku? Na zadatku pod imenom „doprinos progresu čovečanstva”. Molim? Pitate se u kakvim riječima prepoznati »doprinosioca progresu čovečanstva«? Odmah ćete saznati. Naime, čije god da su ovo riječi – neću pominjati sramna imena – zasigurno su »izgubile glavu na svom zadatku«. Evo kako govori smrt lično – „Delatnosti, rad, postali su već potreba većine ljudi. Zato i muškarci i žene koje apsurdni uslovi života lišavaju korisnog rada, izmišljaju za sebe prazna, besmislena zanimanja i obaveze, kako bi pronašli neko polje aktivnosti za svoje snage. Oni izmišljaju bilo šta, neku teoriju, religiju, društvenu obavezu, da bi se ubedili kako čine nešto korisno. Ako igraju, to je uvek u dobrotvorne svrhe, ako osiromašuju trošeći na odeću, to je zato što čuvaju aristokratski prestiž. Ako ne rade baš ništa, i to je uvek u ime nekog principa”. Zatim, poslušajte sada –
Život se pokazuje kao zdrav, plodonosan, bogat osećanjima, samo onda kada odgovara idealu. Pokušajte da postupite u suprotnosti sa vašim shvatanjima, i osetićete razdvajanje svog života; on će izgubiti svoju celovitost, snagu. Ubrzo ćete izgubiti moć neposrednog odlučivanja, koju ste nekada posedovali. Postaćete razbijeno biće. Tu nema ničeg tajanstvenog ako posmatrate čoveka kao nešto složeno, sastavljeno od samostalnih nervnih i moždanih centara. Probajte da se kolebate između različitih osećanja koja se u vama sukobljavaju, i narušićete ravnotežu svog organizma. Pretvorićete se u bolesnog, bezvoljnog čoveka. Intenzitet života će se smanjiti, i beskorisno ćete početi da tražite kompromise. Više nećete biti onaj celovit, snažan i zdrav čovek, kao onda kada su se vaša delovanja potpuno slagala sa stvarnim zaključcima vašeg uma.
I poslednji dio, najbitniji –
Ako želiš da živiš i uživaš punim životom koji ključa, tj. da upoznaš više zadovoljstvo o kome može da mašta samo živo biće – budi jak i energičan u svim svojim delovanjima. Širi oko sebe život. Upamti da lagati, obmanjivati, služiti se lukavstvom, praviti intrige – znači unapred priznati svoju slabost. Postupaj tako ako hoćeš, ali unapred znaj da će te ljudi tada videti kao sitnog, bednog i slabog čoveka, i odnosiće se prema tebi u skladu sa tim. Ne huli na čovečanstvo ako na taj način sam parališeš svoju aktivnu snagu. Naprotiv, budi jak! Svaki put kada budeš svedok nepravde, bila to nepravda u životu, laž u nauci ili patnja koju neko trpi, protestuj protiv nepravednosti i obmane. Bori se! Život jeste borba, i utoliko je intenzivniji ukoliko je borba žešća. Tada ćeš moći da kažeš da si živeo, i nećeš menjati ni nekoliko časova takvog života za cele godine tavorenja u gnjiloj močvari. Bori se i da bi pružio drugima mogućnost da žive punim životom koji ključa. Veruj da ćeš u toj borbi postići tako velike radosti kakvih nema ni na jednom drugom poprištu. To je sve što ti nauka o moralnosti može reći. Izbor je u tvojim rukama… Potrudimo se da otvorimo oči i vidimo ono što leži u korenu ljudske prirode, i što joj je do sada pomagalo, više ili manje uspešno, da se oslobodi okova, uprkos jarmu eksploatacije i vlasti”.
Svojim životom, dakle, Hrist je podučavao u skladnosti, u onome ’što leži u korenu ljudske prirode’. Pozivao je na razmišljanje sopstvenom glavom, na Etiku, a time na slobodu, na ’obilje života’. I na patnju je time pozivao, da – ali ne besmislenu, licemjernu, vulgarnu, viktorijansku, ’većino-ljudsku’, onu koja nipošto neće značiti ’umjetnost kao simbol’, kao umjetničko djelo, kao Život! Pozivao je na smrt, da – ali smrt poput Wildeove, Salomine, koja znači ’poljubila sam ti usne Jovane’; koja znači ’gorak ukus usana’ – ali u Ljubavi! Pozivao je na smrt koja znači ’pružanje drugima mogućnosti da žive životom koji ključa’: i zar nije Oscar Wilde savršen primer za to!? ’Ključao je’, nekad mrzio Hrista nekad ga volio, nekad oboje, ali konačno – svjesno ili ne, sasvim je svejedno – postao SIMBOL: umjetničko djelo, upravo kao (njegov?) Isus. Došao je do sklada, kakvog takvog, ostvario se kroz patnju – jer je Ovdje ’patnja jedini oblik savršenstva’; nije ’paralisao svoju snagu’, ’protestovao je protiv nepravednosti i obmane’. Svojim životom Wilde je otelovljenje ’svega što nauka o moralnosti može reći’. ’Izbor je bio u njegovim rukama’ (kao što je u svačijim!) – odlučio se za put (svog?) Isusa Hrista! ’Zakucavao se’ bezbroj puta u životu, gdje god je stigao, ali nam je dao SIMBOL – koji je imaginativna umjetnost kao i, JEDNAKO! ’onošto- mislimo-da-vidimo’ umjetnost!
„Umetnost je istovremeno i površina i simbol… Oni koji pročitaju simbol čine to na sopstveni rizik” – šta je to (još), konkretno, Wilde pročitao?
Pročitao je da Hrist mrzi licemjerne altruiste, vulgarne formalnosti; da „je silno uživao u tome da predočuje Filistejcima da oni doduše vječito čitaju zakone i proroke, ali da nemaju pojma šta znači to štivo” ; da je učio da „je neizmjerno važno živjeti isključivo za sadašnji trenutak… da svaki trenutak treba da bude lijep” ; „da je filistarstvo naprosto ona strana ljudske naravi koja nije obasjana maštom” ; da mašta znači ljubav, te da „se čovjek razlikuje od čovjeka po ljubavi i sposobnosti za ljubav”. Naročito Hrist je mašta kada ima posla s grešnicima – „Njegova primarna želja nije bila da popravlja ljude, baš kao što nije bila ni da ublažava njihove patnje. Njegov cilj nije bio da zanimljivog lopova pretvori u dosadnog poštenjaka. On ne bi mnogo držao do Društva za pomoć zatvorenicima, niti do drugih sličnih modernih pokreta. Njemu se ne bi činilo da je preobraćenje poreznika u fariseja neki veliki pothvat. Ali na način koji svijet još ne razumije, smatrao je da su grijesi i patnja sami po sebi lijepe i svete pojave i forme savršenstva”.
Za razliku od filistara! – koji su Wildeu po izlasku iz zatvora uskratili ono što bi mu Isus svesrdno pružio: odmah po izlasku iz zatvora, naime, Wilde je pisao izvjesnoj crkvi, molio za šestomjesečni boravak. Suvišno je navoditi odgovor filistara. Kao i suviše bolnu Wildeovu reakciju na odbijanje – bez obzira što ga je i očekivao: „Kako je ovo naše stoljeće uskogrudno i kukavno, nedoraslo bremenima koja mora nositi. Ono može dati uspjehu palaču od porfira, ali za jad i sramotu nema čak ni potleušice u kojima bi mogli prebivati… [Č]ak i srednji vijek bi mi dao fratarsku kukuljicu ili lice gubavca iza kojih bih mogao biti na miru.”
Da se vratimo sada opet Ruskinu, nakon Salome i Isusa. Kako smo već rekli John Ruskin kazao je da bez morala nema umjetnosti. Precizno, na svom predavanju „O odnosu umjetnosti i morala” 1870. godine u Oksfordu, obratio se studentima ovim riječima –
Danas treba da ispitujemo… čovjekovo usavršavanje moralnosti. Obratite pažnju, kažem ’usavršavanje’, ne stvaranje. Prvenstveno, mora biti moralnosti – u suprotnom nema umjetnosti… Svaka ljudska prava pjesma je konačan izraz radosti ili bola plemenitih osoba iz ispravnih razloga. I, precizno rečeno, mogućnost istinske umjetnosti leži u tim ispravnim razlozima, u čistoti emocija… Ne možete učiniti sebe moralnima kroz slikanje ili pjevanje, već morate biti moralni da biste mogli slikati ili pjevati; a onda će boja i zvuk dovesti do konačnog izraza dobrotu u vama… [B]ilo kakvo podučavanje u umjetnosti može [vam]samo škoditi ako nije zasnovano na nečem mnogo dubljem, značajnijem od svekolike umjetnosti… Nečiju riječ možete istinski shvatiti samo ako razumijete osobu koja vam se obraća. Baš kao što i govornik ne može razumjeti vaš jezik ukoliko vas ne poznaje. Ova osobina je upravo ono što umjetnost riječi osposobljava za funkciju obrazovanja drugih. Podučavati u značenju neke riječi isto je što i podučavati u prirodi duha koji je osmislio tu riječ. Tajna jezika je tajna saosjećanja, i njena puna blistavost je dostupna samo plemenitima. Tako su principi lijepe besjede određeni, dakle, iskrenim i plemenitim govorenjem… I, ova istina bi odavno bila vidna da periodi u kojima je cvjetala akademska nauka nisu poricali iskrenost najvećih majstora jezika… Svaki uzvišen, dobar stil, proizilazi samo i samo iz iskrenog srca. Niko nije vrijedan formiranja vašeg stila ako ne misli ono što govori, ako laže.
Ako je John Ruskin u pravu, i ako je Oscar Wilde bio veliki umjetnik – koliko onda zapravo imamo prave umjetnosti uopšte? Koliko smo sami dostojni umjetnosti? Da li VEĆ JESMO MORALNI? Ili samo ’škodimo’ i sebi i drugima time što se bavimo umjetnošću koja nije ’zasnovana na nečem mnogo dubljem, značajnijem od svekolike umjetnosti’? Da li preispitujemo one koji su ’formirali i formiraju naš stil’ – da li je to zaista ’uzvišen, dobar stil’, stil VELIKOG UMJETNIKA, istinskog individualca? Da li pravimo razliku između čovjeka-umjetničkog djela/čovjeka-simbola i običnog čovjeka: onog koji je samo ’umjetnost’. Obratimo pažnju recimo –
Kad je [Oscar Wilde] dospeo u zatvor, NIJEDAN!!! engleski pisac ne pristaje da potpiše peticiju da mu se kazna skrati za nekoliko meseci, čak ni Meredit. Frenk Haris svedoči u svojim sećanjima da kad je Vajldu ostalo pet meseci robijanja, koje je izdržavao kao autentični boravak u paklu, malobrojni prijatelji počeli su da obijaju pragove pisaca pošto im je ministar pravosuđa rekao da bi desetak zvučnih potpisa iz književnog sveta moglo da potpomogne skraćenju kazne. Najviše su računali na uglednog Meredita, ne sluteći da će pisac ’istančanog duha’ kako kaže Vajld, odgovoriti: „Taj poročni uobraženko ne zaslužuje oproštaj”… U doba uspeha i slave Vajld je neprestano bio na meti žute štampe u kojoj je ismevan kao pozer, a Bernard Šo kaže da je među kolegama imao ’reputaciju površnog’. U svom zapisu o Vajldu, za koji mora da se kaže da je licemerno dobronameran, Šo i sam smatra da se Vajld upuštao u oblasti u kojima nije bio potkovan: zamera mu što se u svojim esejima bavi likovnom umetnošću i dotiče muziku, a o tome ništa ne zna. (Šo se tad izdržavao od redovnih priloga likovne kritike u štampi.) U „Propasti laganja” ostale su nam međutim blistave misli i zapažanja o likovnoj umetnosti kojoj Vajld nikad ne pristupa kao likovni kritičar nego kao esteta, braneći uvek impresionistički pristup.
Da li je Wilde, nasuprot, mrzio ove ’umjetnike’? Ove ’ugledne’ ljude, ’bezgrešnike’, ljude ’istančanog duha’? Ne, dabome! Jer to ne bi bilo dostojno VELIKOG UMJETNIKA! Jer „mržnja je, s intelektualnog stajališta, vječita negacija. Promatrana s gledišta osjećaja, mržnja je oblik atrofije koji ubija sve osim same sebe”. Mrzjeti nekoga isto je što i bolovati od neke tajne i sramne bolesti. „Porazno je to priznati” – kaže Wilde – „ali svi smo mi sazdani od iste tvari”.
All art is quite useless, čuvene su riječi Irca – Oscara Wildea. A šta ako je nastavak: ’ako nema ŽIVOTA’? ’Ako nema MORALNOSTI’ – pojašnjava njegov učitelj Ruskin? Šta ako riječi ’ne znače ništa drugo do ono što znače’? – usudimo se to priznati! Jer, znamo da se Ircima nekad hoće da su slijepi i ne vide dalje od ZNAČENJA!
„Život Oskara Vajlda zaista jeste bio svojevrsno umetničko delo” – kaže Zoran Paunović. A Oscar Wilde kaže – „Ličnosti, ne principi, pokreću svet”. Pazimo budno da idemo za Umjetnošću a ne za ’umjetnošću’. Razlikujmo ’svojevrsna umetnička dela’/’ličnosti’, od onih koji ’za jad i sramotu nemaju čak ni potleušice u kojima bi mogli prebivati’. Jer, ’na način koji svijet još ne razumije Hrist je smatrao da su grijesi i patnja sami po sebi lijepe i svete pojave i forme savršenstva’.
