VELIK CIRKUS MONTEKARL
izbor iz portugalske poezije
Priredila i prevela sa portugalskog Tanja Tarbuk
Joaquim Manuel Magalhaes
Početak
Usred razlomljenih rečenica,
smislenih rezova i lažnih
slika svijeta uređenih
prema nasilju ili ludilu
kako mogu znati da odstupanje
neće biti novi savez,
povratak na iste priče i
tegobne gramatike zastarjelosti.
Nakon svih posljedica odbijanja
ako kažemo ne, čemu ćemo reći
ne?
Koji su to danas dominantni kanoni
protiv kojih pobjednosna novina
mora brusiti svoju snagu?
Vratiti se drugima, vratiti se
srcu, vratiti se poretku
žalovanja za jednim čistim
jezikom, za ravnotežom između onoga što se kaže
i što se osjeća, za poticanjem
jezičnog ritma a onda izreći
katastrofu u artikuliranoj
tvrdnji zajedničkih riječi,
bezdan u izravnoj podvrgnutosti
oblicima mumljanja, užas
sintakse sastavljene bez priručnika.
Vratiti se stvarnom, toj razočaranosti
koja prestade pjevati, vidjeti je
u liku bez zrcala, u gotovo ničijoj
perspektivi, u tijelu
spremnom da do najmanje sitnice iskaže
jasnu površinu kojom se kreće,
gdje se gubi. Ugroženo.
Joaquim Manuel Magalhães, rođen je u mjestu Peso da Régua, 1945. Esejist i pjesnik, radio kao profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Lisabonu. Objavio više od desetak zbirki pjesama; dobitnik Velike nagrade za poeziju 1993. za zbirku A Poeira Levada Pelo Vento. Najpoznatiji eseji sabrani u djelima Os Dois Crepúsculos, 1981. i Rima Pobre, 1999.
Jorge Roque
Poezija stvarnog
Nikad nisam shvatio razliku između poezije stvarnog i one druge za koju ne naslućujem što bi bila (poezija riječi? pjesničkih postupaka kompozicije? varke koju nazivamo glazba riječi?) Rekavši to, neće iznenaditi ako kažem da je poezija stvarnog, po onome kako je shvaćam, stvarna poezija. Ostalo je poezija poezije, odnosno jedno potpuno, čak i uzvišeno, pretjerano i izvještačeno ništa.
Željezo ograde
U početku sam mislio da laje zato što ja prolazim, pa se nisam čak ni okrenuo. Ali kad sam malo više obratio pozornost, shvatio sam da između mene i njegova laveža postoji samo vremensko podudaranje. Lajao je s njuškom u zraku, ukočenih očiju koje se ni na trenutak nisu pokolebale u svojoj namjeri. Nije lajao na prolaznike. A nije lajao ni na Boga koji, naravno, postoji samo za ljude, čak i ne za sve ljude. Činio je isto što i ja. Galamio je ni na koga iza ograde u uskom dvorištu koje ga je dopalo u životu. Galamio je bez nade da će ga osloboditi ili čuti. Možda i nije htio da ga oslobode. Možda i nije htio da ga čuju. Možda je i ne znajući znao da je već potrošio sve vrijeme za neki drugi život koji je mogao imati. Samo je galamio. Suočavajući se sa željezom ograde. Suočavajući se s praznim nebom. Suočavajući se s tišinom koja mu je odgovarala u stankama lajanja. Galamio je slijep, gluh, gotovo smiješan, trzajući šapama po podnim pločicama na vrhuncu ništavnog očajanja.
Gospodin svinja
Upozorenje
Ovdje se ne radi o ljepoti, nego o otporu pred prijetnjom.
Ono što određuje svinju je strah: ne od onoga što ona jest, nego od onoga što je propustila biti. U tom smislu potrebno je provesti analizu posebnim metodama: ne možemo je shvaćati u okviru mogućnosti, nego u okviru posljedice: svinja je čovjek koji to nije postao.
Svinja se brzo širi, i sve su uži rubovi na koje je satjerala čovjeka. Biti čovjek nije pravo nego borba.
Nije nužno da postoji diktator, dovoljno je da postoji većina. Većina želi isto što i diktator.
Diktatura svinja proizlazi iz njihova velikog broja, dakle, uvijek je prisutna. Sva se razlika svodi na to je li izabrana ili nametnuta.
Može se reći da je svinja degeneriran čovjek (uostalom, nisam prvi koji to kaže). Originalnost je u tome što za nju degeneracija predstavlja napredak.
Recimo to otvoreno: i svinje i ljudi žele moć. Samo što svinje žele imati moć, a ljudi žele biti moćni.
Svinja se određuje kao pragmatična: zanimaju je žirovi, a ne biseri. Što samo po sebi nije strašno i ukazuje na oblik prirodnog prava: svinjama žirovi, ljudima biseri. Međutim, ostaje jedan problem: u njezinoj priprostoj zaimači, u njezinim pohlepnim ustima, biseri se pretvaraju u žirove. To je strašno!
Žali se na sustav, kritizira sustav, ali je u njemu prisutna (ima utjecajne prijatelje, pozivaju je na svečanosti, portiri je pozdravljaju kada ulazi, obraćaju joj se s doktore, popravlja kravatu u znak odobravanja). Potrebno je vrlo glasno ponoviti: sustav se ne stvara sam po sebi, da nema svinja, ne bi bilo ni sustava.
Žali se na moralne principe. Moral za nju predstavlja lakoću, nikada prepreku. Ona boluje, da tako kažemo, od selektivne moralne sljepoće: ima principe kada joj oni ne škode, u svim drugim slučajevima ima namjere.
Recimo da je kod svinje moral profitno poduzeće. Koristi ga kao odijelo koje nosi na sastanke s drugim svinjama.
Divi se velikim ljudima ukoliko su mrtvi. Kao i knjigama kojima oblaže zidove svoje kuće ili stihovima kojima lašti svoje razgovore kao da su loj.
Mora se priznati: nismo svi isti (u toj se razlici iskápa jama naše osamljenosti).
I još jedan korak u ovom svjetlu koje nas guta: svaki čovjek ima nešto malo od svinje. Ono što ga na kraju čini čovjekom stalna je borba bez predaha.
***
Nek se jebe ono uzvišeno. Sitničava izgradnja književnog apsoluta. Ovako bez prepravljanja i na grubom jeziku, jedino mi se čini ispravno. Nek se jebe ono uzvišeno (oprostite mi na ponavljanju). Radije bih zatvorena vrata, srušene kuće, ključeve od male ili nikakve koristi za geste od male ili nikakve slave, jer to je apsolut u kojem mogu sjesti da popijem još jednu čašu vina što ti boji usne i pali bljesak u očima, ubrzava puls, u to se bacam da bih se vratio ili ne vratio, ali ispunio poriv krvi. Nek se jebe ono uzvišeno (počinje mi se sviđati ovo ponavljanje, sinkopiran ritam u sprezi s izražajnom čistoćom). Razgovaram s tobom, živim s tobom, umirem s tobom. Govorim ti voli samnom, pati samnom, umri polako sa mnom.
Jorge Roque rođen je 1966. u Luandi, trenutno živi u Lisabonu, radi kao urednik izdanja Portugalske uprave za knjigu, arhiv i knjižnice. Pjesme su mu raspršene po književnim časopisima, antologijama, a među objavljenim knjigama pjesama ističu se: Senhor Porco, 2004, Broto Sofro, 2008, Canção da Vida, 2012. i Nu contra Nu, 2014.
Manuel de Freitas
Putovima jutra
Za Inês
Onim jadnicima iz tvog vremena
neće se dopasti naslov.
Kad bi barem mogli shvatiti
da vrijeme ne postoji
ili da je ono «stvarno» (primjerice)
oštra britva
koja se brzo sklapa,
srezujući sve pokrete.
Zapravo želim
da odjebu. Probudio sam se s tim stihom,
otvorio vrata magli (to je
jedno meteorološko zapažanje)
i šutke krenusmo
do močvarne obale rijeke.
Nikada nisam vidio takve ptice,
uporno su nas pratile
po kratkoj pješčanoj cesti
gdje sam mnogo puta pao s bicikla.
Gotovo da sam volio što sam živ –
živ, pokraj tebe, tog ožujskog jutra.
Ptice, poneki osamljeni cvijet maka,
sjena smeđastija od konja
kazivali su da je smrt
ušutjela samo da te pogleda.
Dok su već bezbojni oblaci promicali.
Estádio
VI.
za Joséa Amara Dionísia
Čovjek govori, kaže da će umrijeti ili da je možda već dugo mrtav; ostatkom glasa najavljuje posljednja mjesta, potanko ih opisuje, jer izbliza poznaje agoniju, jalovo zadovoljstvo što ga za sobom vuče u to nedoba, u gluhoj malenkosti svijeta. Naručuje još jedno pivo, sada kada je čovjek njegovo konačno ime, neki obiteljski zaborav pomračuje mu lice, kao i malobrojne riječi koje može izreći. Ili možda prešutjeti. Nitko nije shvatio. Ima čak i onih koji od njega traže književnost, poeziju, takve stvari. Brzo ih otpremi ravno u krasan kurac, koji se najvjerojatnije nalazi iza Sacavéma, vrlo daleko od svega. Te kurve barem znaju kako se svlače metafore. Vjeruju samo u očiglednosti i u fado na pločama Tristãoa da Silve. Dok pada, čovjek ne stvara nikakvu buku.
Estádio
XI.
za Ruija Nunesa
Prihvaćam da može biti
nečega
nakon svršetka noći.
(Vučjeg boba, aspirina, boga.)
Ali ne zanima me.
Malo iza Santane
Možda su to topole, iako njihove igličaste ruke podsjećaju i na vitraje. U svakom slučaju, siguran sam da je ovo najtarkovskijska šuma koja se nalazi pokraj močvarne obale rijeke i vidi se sa željezničke pruge; katkad je voda potopi kao da je pomiluje. Zatim se polako razdvoje. U svojoj mudrosti stabla se ograničavaju na trajanje. Hine vječnost, poput nas. Čak i ako nisu topole.
16 mogućih odgovora na pitanje
(doduše, prilično glupo)
«o čemu govori vaša poezija?»
za Miguela Martinsa
O problemima samopoštovanja kod lutaka za napuhavanje.
O prednostima britve u odnosu na brijače aparate.
O utjecaju nikotina na parenje gušterica.
O Super Bocku, Famous Grouseu i u boljim danima o Glenlivetu.
O lisabonskim ulicama kad ih smatram dovoljno sjetnim.
O ništavilu, mojoj jedinoj «tvari» (Drummond).
O vučjem bobu, kikirikiju i Domenicu Scarlattiju.
O klimatskim promjenama u četvrti Serafina.
O mrtvim mačkama i o drugim mačkama koje još nisu uginule.
O grudima Jeanne Hébuterne i o rukama Glenna Goulda.
O kotletu na portugalski način iz Triviala i o filetima hobotnice iz Apuradinha.
O međunarodnoj politici, očito.
O pički tvoje matere, čitatelju.
O Kopenhagenu, Parizu i Celoricu da Beiri.
O propadanju zuba, iz temelja.
O stvarima o kojima bih radije šutio.
Manuel de Freitas rodio se 1972. u Vale de Santarému, ali trenutno živi i radi u Lisabonu. Godine 2000. objavio je zbirku pjesama Todos Contentes e Eu Também. Otad je objavio više od dvadesetak zbirki poezije. Uređuje časopise za poeziju Telhados de Vidro i Cão Celeste. Vlasnik izdavačke kuće Averno. Godine 2002. organizirao je i objavio malu antologiju pod naslovom Poetas sem Qualidades (Pjesnici bez svojstava).
Carlos Luís Bessa
Ulica
Debela stakla kratkovidnosti zatočena u
Ideji o sebi s dvoje djece, ženom i
Nogometnim klubom Porto. Jezik u stalnom
Traženju isprika, živci. Ona je izašla iz kuće,
Ali nije otišla daleko, nekoliko metara niže
Do tuđeg kreveta. Tolika sreća umara
Tolika vatra i
Dahtanje, poševio ju je kao da to čini svaki dan
A on, žmirkave oči, bože mili
Sve stariji, ubijajući se od straha
Da će se jednog dana probuditi mrtav, neizostavne dužnosti,
Posao, nogometni klub Porto.
popis za kupnju
Sastavljao je popis za kupnju s pomalo
Sanjalačkim izrazom. Gužvao komadiće papira
Koji su na kraju izgledali kao smarties.
– Uvijek sam s tobom, uvijek.
– A meni si teret.
– Bez tebe se osjećam kao u zrakopraznom prostoru.
– Od olova si.
A na popisu se nalazio kilogram riže,
Litra maslinovog ulja, dvije limenke tunjevine.
I sunce je, poput cvijeta, bilo slavlje
U kuhinji kojoj su zastori davali izgled hrama.
Na štednjaku je vrilo mlijeko, čuo se pisak
Aparata za kavu, a srce
Poput trkača, sve bljeđe
Sve udaljenije.
žuto s plavim
Otišli smo na aerodrom u starom plavom citröenu
I ti si se rodio ti si se već bio rodio
I majka je rekla djeco moja
Svezanih pojaseva i kofera punih knjiga
Sve je bila nervoza, koferi vrijeme
Taksiji, telefonski pozivi
Mutna i tužna lica, jer je bila nedjelja
I sranje od televizije
I www, te stvari.
Carlos Luís Bessa rođen je 1967. u Viani do Castelo, trenutno živi na Azorima. Objavio je zbirke poezije Legenda, 1995, Termómetro. Diário, 1998, Olhos de Morder Lembrar e Partir, 2000, Lançam-se os Músculos em Brutal Oficina, 2000, Em Trânsito, 2003, Em Partes Iguais, 2004. i dr. Zastupljen u antologiji Pjesnici bez svojstava.
Carlos Alberto Machado
Nije da ne mislim na kraj mjeseca
čak sam i magnet stavio na brojilo
pritišće me tolika nevidljiva energija
mislim na kraj mjeseca i života
i ne znam što mi više boli zadaje
otvorene oči moje kćeri
očekuju saznati kako se postavljaju pitanja
tvoj otac kćeri još čeka odgovore
ili kako se postavljaju prava pitanja
rasipa se kuća i ja s njom
zabrinut zbog odgovora
zbog viška pitanja
hvatam riječi u zamku i uspavljujem ih.
Ne morate mi reći da je nečisto to što pišem
vidi se to po ožiljcima na prstima desne ruke (žućkaste
naslage nikotina na prstenjaku od ropskog su rada)
također sjebana kralježnica i nedostatak zuba dobro to pokazuju
nema biografije ne tražite je u smrdljivom kutu
u strahu noći (katekizam nije isti za sve, zar ne?)
moja biografija ako hoćete počinje i završava u matičnom uredu
tisuću devetsto pedeset i četvrte stekao sam pravo
roditi se u jednoj problematičnoj generaciji od anonimnih očeva i samohranih majki
ono što pišem nečisto je kao menstrualna krv i pišalina
iz koje se cijedi amonijak i smrdi kao tvornica gnojiva
na drugoj obali gdje se tišinom pisalo po štavljenim kožama
ili kao zgrušana krv poginulih u kolonijalnim ratovima
nametnika nije nedostajalo u mom životu…
tumaram u snovima u kojima se iznureno gubim i svićem
gotovo shrvan pred tolikim naletom zraka u pluća
vadim krmelje iz očiju i trzajući rukama započinjem dan izlazeći iz noći
u kojoj se pecaju riječi i druge izlučevine duše.
Nešto stalno se nešto događa
uzimaš duplu dozu xanaxa i okrećeš se
na stranu zaborava a suosjećanje
odlazi ili ostaje još ove noći
beskorisno kao mnoga koja su ostala
na putu nebrojenih potraćenih noći
u kojima ugniježđen u nekom kutku gotovo padam
preko knjiga nagomilanih na hladnom podu
oprosti ali zaboravio sam oprati tepih
nema više utočišta koje bi opstalo zar ne?
ostavljam drugome tvrd i crn kamen
otvrdnuo više od suza s rastanaka
razbijen brod.
Božićna pjesma
Potpisao si svoje ime
na zagušljivom papiru
jasan tisak
x škuda po stranici
knjiga prepuna
ukroćenih riječi
za božićni poklon
ili to ili čarape.
Carlos Alberto Machado rođen je 1954. u Lisabonu. Pisac, glumac i producent. Objavljuje kazališna djela i eseje. Objavio više od desetak zbirki pjesama među kojima A Realidade Inclinada, 2003, Talismã, 2004, Corpos, 2011. Zastupljen u antologiji Pjesnici bez svojstava.
João Almeida
O nedjeljo obasjana suncem i usklicima
Prolazim spokojno kroz korizmu
Dok suha izmaglica i oluje
Šibaju svijet
Mog dalekog brata
Nisam bolestan
Živim u miru
Ne čačkam vraga
Susrećem se s društvom na proplanku
Kupio sam neke jeftine droge u ljekarni
Na Sajmu mlijeka
Navijači se zaklinju na ljubav klubu
Do smrti zapišani i zagrljeni
Volim nedjelju
Prdjeti u miru
Ne proizvoditi
Poput boga
Odmaraju se radnici nedjeljom
U vrijeme bijede
spuštam se niz prozračan park
između blata i metvice
socijalni radnici koračaju šumarkom
u potrazi za siromasima
tresu krunicama i kuglicama
gotovo je s olabavljenim uzdama, treba izabrati oružje
u sjeni posljednjeg čempresa mijenjam
dva stiha i jedan prst
za noć sna i jedan detonator
João Almeida rođen je 1965, živi u Guimarãesu. Objavio zbirke poezije: O mal dos postes de alta tensão, A formiga argentina, Glória e Eternidade, Um milagre no caminho, As condições locais i dr. Surađuje s raznim književnim časopisima kao što su Telhados de Vidro, Hablar/Falar de Poesia i Cão Celeste. Također je zastupljen u antologiji Pjesnici bez svojstava.
José Miguel Silva
Velik Cirkus Montekarl
Nisam baš neki ljubitelj cirkusa, ali kako nema
ničeg drugog, a čovjek se mora nečim
zabaviti, došao sam ovamo. Priznajem da me najviše privukla točka
pod nazivom Veliko izgaranje kapitalizma, najavljena
crvenim slovima na plakatu. Postavlja se pitanje:
u koliko sati počinje? Pitam, nitko ne zna.
Iskreno, ovo uopće ne sliči na američku produkciju.
Ovdje smo već ne znam koliko sati i ništa ne iskače
iz kolotečine: ulaze klaunovi, izlaze klaunovi, neki
više neki manje bogati, ali svi isti, nimalo zabavni.
Više ih ne mogu ni vidjeti. I krotitelji pudlica,
magaraca, zveckanje mesinganih posuda na njima. Zlo mi je od toga.
Sada su na redu gutači vatre. Dosadno je za popizdit.
Samo nam još fali mađioničar – evo ga, što sam rekao.
Bolje da sam ostao kod kuće. Sâm sam si kriv –
tako jeftine karte, trebao sam znati. Mogao bih pokušati izaći,
ali kako kad ni vrata ne vidim? I kamo da izađem?
U hladnoću noći? Baš smo najebali.
Divlje jagode – Ingmar Bergman
Ljudsko je biće spoj sebičnosti,
patnje i gluposti. Nitko njega ne žali.
Kamen nitko ne žali. Ljepota
je banalna slučajnost i pretpostavlja smrt;
često se okružuje ludilom i ako nam se ono obrati,
strašno je. Inteligencija, osvježavajuća
kao tuš, godi u ljetnim mjesecima, ali sada,
kad je zima cijeli život, kakvo mjesto dodijeliti
inteligenciji? Mjesto sluškinje u kućama
pohlepe. Nitko nju ne žali, očito je.
Nad dobrotom, da, možemo se sažaliti. Ali, ona je tako slaba
i tako rijetka da je nitko ne sluša. Nije dakle lako
pronaći nešto što bismo mogli voljeti. Ja
sam tražio, kunem se da ne znam što učiniti:
sve mi se, čak i glazba, čini kao proizvod s greškom.
Koračam nasumce ovim ulicama i ne uspijevam upoznati
nikoga tko bi me uvjerio da život može biti
drukčiji. Sve se vidi kao u iskrivljenim zrcalima,
sve izgara u čudnom prihvaćanju. Doista,
neka mi netko dokaže da nemam pravo.
Nokturno
Umjetnost se znamo rađa
iz manjkavosti stvari
koje donosimo kući
kao prašinu s ulice
u predvečerje
kad nemamo toplu vodu
da operemo glavu.
Pokušavamo pomoću
brana molitvi
regulirati tok tuge
premještamo stolce
i provodimo noći
govoreći da barem
kao da se riječi
mogu primijeniti kao anestezija
José Miguel Silva rođen je 1969. u gradu Vila Nova de Gaia. Radi kao prevoditelj, surađuje s književnim časopisima i sudjeluje na blogu Ad Loca Infecta. Objavio je knjige poezije: O Sino de Areia, 1999, Ulisses Já Não Mora aqui, 2002, Vista Para um Pátio seguido de Desordem, 2003, 24 de Março, 2004 i Movimentos no Escuro, 2005, Walkmen (zajedno s Manuelom de Freitasom), 2008 i Erros individuais, 2010. Neke njegove pjesme uvrštene su u antologiju Pjesnici bez svojstava.
Rui Pires Cabral
Paralelan život
Nijedan nas vlak ne odvodi
tako daleko: mrtav grad
živi još u rijetkim pjesmama.
Slušaj riječi kojima nas uči
i sve stvari koje iznova
pokazuje: noć, povratak
u posuđenu sobu,
podrumi s knjigama
u Charing Cross Roadu
i vrijeme vani
tako hladno.
Plan evakuacije
Što da još učinimo?
Ova je ljubav umorna zemlja
koja nam ne dopušta da se iselimo.
Strah opsjeda granice
a glavni grad je Nigdina,
grad raspikuća
i malih krivudavih ulica
u koje noć dolazi umrijeti –
ovdje smo oboje sami,
razjedinjeni, zalutali,
nema taksija na stajalištu
ni pepeljara u kafićima
i izgubili smo prijatelje
u krivinama nekog trača
koji smo prestali pratiti.
Ali ništa od svega toga
nisam imao u glavi
kada sam počeo pisati:
stihovi prizivaju ono mračno,
otvaraju vrata studeni
a ja želim biti u brdima
na drugoj obali rijeke.
Pjesan
riječi počivaju u vrenju
u geometriji moje preše
to je rat i nalazi se u meni
poput zvijeri u zasjedi
sad već imam četiri mutna stiha
i daleku bol u predjelu
kostiju
s onim što preostaje
izmišljam drugu mitologiju
Volim tvoje lice na pozadini
okruženja, zauzimaš prostor gdje se ulica
upliće, tvoje mršave noge na pločniku
nalik na noge marionete koja miče samo rukama.
U kutu drvo stvara malu sjenu
u razmirici. Govorila si manje-više
ovo: nema budućnosti u ovoj patnji.
Tvoj najbolji kut.
Rui Pires Cabral rodio se 1967. u Macedo de Cavaleirosu, a trenutno živi u Lisabonu gdje radi kao prevoditelj. Objavio je knjige poezije Música Antológica & Onze Cidades, 1997, Praças e Quintais, 2003. i Oráculos de cabeceira, 2009, itd. Jedan je od autora iz antologije Pjesnika bez svojstava.
Ana Paula Inácio
Što imaš reći
Čuda se događaju
u neizvjesne sate
a nikad nisam kod kuće
kada poštar dođe.
Danas je niknuo prvi cvijet
i ja rekoh to je znak.
Gledam oko sebe: sama sam
vučem ovu sjenu za sobom.
Što imaš reći
osim svoje nedorečene prisutnosti,
svoga pješčanog lica,
prešao si Seneku pješice?
sve što kažeš snima se,
na stolu imaš čašu, imaš vino.
što možeš reći a da se na raspadne u prah?
radije bacaj kamenje
lapor, bazalt, škriljac.
cijelu noć je kapalo
u visokoj čaši
rastapao se aspirin
cijelu noć otvorena mapa
u plavom krugu
u danima rana
cijelu noć vrata su lupala
širom otvorena
slomljena krila
cijelu noć,
cijelu sam noć gubila.
Ana Paula Inácio rođena je 1966. u Portu. Živi i radi na Azorima. Objavila nekoliko zbirki pjesama, između ostalih: As Vinhas de Meu Pai, Vago Pressentimento Azul por Cima, Os Invisíveis. Njezina pjesma Čuda se događaju objavljena je u antologiji Pjesnika bez svojstava.
Diogo Vaz Pinto
1.
za Joãoa
Recimo da sviće, da se budiš
iz tih svojih noćnih mora nadarenosti
i oko kreveta
nailaziš na jato mrtvih ptica
(tako mrtvih, tako nepomičnih, tako opalih…).
I mačke sliježu ramenima.
Kuća je jeka koja ne prestaje. Gluha,
ima strahotno pamćenje, ali više ništa
novo ne prihvaća od tebe.
Uzdiže se usred vremena
povrh tajnovita korijena,
njiše se, pletući dane.
Na tlu dvorišta raspukline,
prostorije povezane
paukovim nitima i okristaljenim balama,
stalni odraz u začepljenom sudoperu,
strelice djetinjstva i kamenje
duboko potonulo.
Odbačen sat
u jednom kutu, nagrizen mravima,
i prekomjerni odbjegli sati.
Ta pustinja od porculana, nepomični cvjetovi,
sve je okamenjeno u mrtvom zrcalu
koje krvavi drevne odraze.
Oblak natkriljuje prostore gdje se
bol udomaćila.
Vani je vjetar već položio oružje,
ostaje kiša, njezino ljeskanje.
Tišina je srče.
Hladno sunce ispija mlijeko u trošnoj
staroj kući.
Prstima iščitavaš pojedinosti
kojima se svjetlost bavila, mračnu gestu
njezine istrošene slave.
Još jedna strelica,
zagubljena između tvoje krhkosti
i buke šivaće mašine
u zakračunatoj sobi prije mnogo vremena.
Recimo da se smrkava i u tami
tvoja žarulja pjeva sama,
uspostavlja red u zamršenosti i njezin se krug
širi, zuji, opijajući
komarce.
Stroj po kojem udaraš,
poput molitve
nakon izgubljene vjere,
glasno odjekuje u noći.
Pred oklijevajućim raspadanjem kuće,
koja samo što se nije urušila,
slušajući krike kamena, izbacuješ urlik
koji vraća ponos i uspravno držanje
njezinoj arhitekturi.
Kakav anđeo
Tijelo je sjetno, a ja sam
već sve knjige pročitao.
Mallarmé
za Jorgea i Manuela
U ovoj jednostavnoj i izravnoj praznini, stojimo
kao opsjednuti, potiho proklinjući
svijet u našim malim stanovima.
Pregorjele žarulje, prljave plahte,
taj umorni madrac i prozor koji drži
čašu kiše.
Ugošćujemo strance. Ondje je jedan
glave uronjene u polutamu,
izvlači svjetlo iz neke vene.
(Ne znam kakav se anđeo tako nisko
spušta.) Nesretnici se vješaju
u ovoj mojoj sobi koju jebeni mjesec
obožava i dolazi ih gledati kako se njišu.
Moj je glas nijem cijelu noć,
smije se u posrtajima plača,
klizeći gorko između glazbe i prolivena
sna. Koračam stisnutih šaka
i otvorenih usta koje
na odrazu usana čitaju
neki besmislen opis. Pogledaj se:
u kućnom ogrtaču, s plastičnom vrećicom, podsjećaš
na skitnicu, tumaraš gore-dolje
po kući. Slušaj,
sunce se već može čuti u daljini,
ali izgubilo je jasnoću. Predmeti, slike.
Svjetlost ovdje jedva naliježe na stvari.
Ne prepoznajem nebo, ne shvaćam
kamo nas daljine
vode kao da su putevi.
Ni kupanje, ni češljanje, samo šal
i mrmor sjemenja u džepovima.
Pratim ga, uljuljan vjetrom
do nesigurnih vrtova gdje buja korijen
ptica. U stražnjem dijelu svijeta,
zapuštena dvorišta. Težak
inventar, zaludno savršenstvo koje se vraća
iz izvjesnih slika. Slika
bicikla i poderana kauča, razbijenih
crepova, cvjetovi o kojima se pjeva
na rubu ponora, i krletka
sadržana u sjećanju nečega
što nam je izmaklo. Poslijepodne provedeno ondje
četveronoške, okupano mršavom svjetlošću,
prognaničkom svjetlošću gdje kiša pada sa
zvucima poštovanja, šireći svoju tankoćutnu
rimu među ovim dotrajalim odjecima.
Ne dopusti da tako rano padne noć.
A da to i ne primijetiš, majke pozivaju
djecu, psi gube gazde,
ulice nadiru poput rijeka,
povlače metež i na kraju
ondje se nalazi ono čemu se nisi htio vratiti.
Natiskani jedni do drugih u noći,
barovi, grozoviti vrtuljci gdje će
svaki od nas biti
čvrsta središnjica jedne vrlo sjetne i smjenjive
konstelacije.
Stravična grimasa jednih, nestalan
smiješak drugih i tvoje lice,
taj pogled glupe znatiželje
koji se udružuje s ovom strašnom vjerom,
pribivaš štovanju jednog naroda bez dubine
zaobilazeći srce.
Sati u kojima svijet ima previše
smisla, postajući jednostavno
okrutan. Čak i ako sve u nama
traži domovinu, i dalje smo sami.
Zavodimo se, krasno se jebemo
kao što to samo očajnici čine, ali budimo se
usred noći uz napetu nestrpljivost
mjeseca koji čeka da nas vidi kako se njišemo.
2.
Povrh krovova
prolaženje oblaka, od zore natrulih,
u uznositom užitku fantazije
ubada u meni vrijeme,
izvlači tu oprugu iz sata
da se sasvim zanese,
i ja koji se besmisleno duboko
spustih, poput zatvorenika,
stručnjaka u popravljanju ničega
(lijepio sam krhotine porculana, prepravljao
lepeze, budio stare satove…)
požalio sam zbog smrti
koju osjetih, ista je kao i druge,
i stigoh na oprečnu obalu:
treba izvući umor iz stvari,
dati sjeni njenu treperavost.
Ako se spustim na ulicu neka
budem mlađi nekoliko godina, prljav,
s jadnim sokom na odjeći
i korama naranče
u prisnosti zapanjene
vode u zdencu.
Od toliko toga što se odavde može dohvatiti,
dodajući i ono što možeš zamisliti,
ne traži ništa manje doli vratiti se u sobu
i gledati kako vrt podrhtava na stolu,
stih poput mladog kanarinca
na prozoru, domaće sjene
u oponašanju plime, sama kuća
gubi korijenje, šireći jedra.
Maštamo o mnogim stvarima,
razbolijevamo se od priča, opkoljeni i u manjini,
padamo da sagledamo niske osjećaje,
sunce na ramenima i pohlepu
putova, mogućnost da se netko
umiješa u poslove vjetra,
izgubi sebe trag.
U slasnom vrelu daha
imati glas sveden na jecaj,
iz lahora razmrsiti miris
koji u pamćenju ponovo diže
smirenu nesreću
onoga što nam bijaše pred očima.
I s noći – ali s drugom noći,
onom divnom, tajnovitom, dirljivom noći
koja ispod ove suhe kože
nalazi krv pomućenu zvijezdama –
koračati sve dublje,
s ozvjezdanom vodom u čuturici,
i osjećati žeđ koja će mjeriti
dubinu što je u sebi nosimo.
Poput navika koje imamo kad smo sami,
ništavnih gadosti
zbog kojih postajemo pohlepni, nijemi,
kadri plakati bez upozorenja.
Izgubljeni ljudi okreću se
smjerovima iz kojih drugi bježe,
stvari poput cipela koje su
ostale izuvene
i njihovo okruženje,
sitnice koje ostaju od nekog lica
kao od nekog doba:
zlobni smijeh, pogled rasut
između odsjaja grada
koji gori i hladnog i darovitog
zapuha
cvijeta koji odiše
svojom agonijom.
Diogo Vaz Pinto rođen je 1985. u Lisabonu. Pjesnik i novinar. Jedan od urednika književnog časopisa Criatura i suizdavač nakladničke kuće Língua Morta. Uvršten u antologiju kruga Pjesnika bez svojstava pod naslovom Ladrador, 2012. Između ostalih, objavio zbirke pjesama: Nervo, 2011, Bastardo, 2013, Anonimato, 2015, i Terra Besta, 2016.
Inês Dias
Rekvijem za pticu
i izgubljen autobus
Za Renatu Correiu Botelho
Još jedan dan
u obliku mrtve ptice.
Topla slitina
jutra koje se rađa, razglobljena
ljepota kojoj ni naš pogled
ne može poslužiti kao pietà. Vjetar
ustraje u potresanju ponekog pera,
ali nema više zamaha krila koji će je
podići s crnog asfalta.
U biti, dijelimo istu nemoć:
sudbina koja ju je zgnječila
ista je ona koju čekamo da se u nju
ukrcamo bez iznenađenja, bez prava na kašnjenje.
Od tog umornog ravnodušja draže mi je
ravnodušje one druge ptice koja daleko u visinama,
danas još više, preslaguje crne linije
života. Zbog takvih trenutaka
u letu prihvaćam nastavljati gubiti.
Jaslice od školjaka
Za Lorenu Correiu Botelho
U 21 i 25 otok se zatvara,
posljednja metalna ptica
ostavlja za sobom zaključana
vrata laguna.
Vrijeme je paukova
koji su zaboravili na svoje mreže, ptica
zaustavljenih u letu, prijatelja
koji u tišini prizivaju godišnja doba
i još se prisjećaju Stvaranja,
sloja po sloj.
Povrh ljudi spušta se
kupola oblaka koju će jedina
zvijezda zapečatiti. Svatko povlači
granice sna ogradom od
od hortenzija ili bazaltnog zida,
nadajući se zatim da ih tri kruga
jastreba neće zateći
između visokih stapki svijeta.
I strah odjednom postaje
plovan, more sitnih
i mesnatih školjki što se prostire
do naših stopala kako bismo stalno
koračali po
vodi.
Djevojčica oblači čarapu
Ne miči se.
Budućnost je gubljenje ravnoteže,
padanje dok se ne udari o dno
jedne nesanice sat za satom
prekinute da se udahne
na površini svjetlosti.
Ne miči se još.
Ne oklijevaj, ne straši san
nadvijen nad tebe poput mreže,
ne uzburkavaj vodu.
Možda ti tada život dopusti
ostati na obali
sa svojim danima oboružanim kamenjem.
Inês Dias rođena je 1976. u Lisabonu. Pjesnikinja i prevoditeljica. Objavila zbirke pjesama Em Caso de Tempestade Este Jardim Será Encerrado, 2011, In Situ, 2012. i Um raio ardente e paredes frias, 2013. Urednica je izdavačke kuće Averno i časopisa Telhados de Vidro.
Renata Correia Botelho
Licem prema zidu
možda je to bila naša posljednja pjesma.
čujem još gužvanje tijela u noći,
polje minirano tužnim srcima
što rasprskava lice na zidu.
zatim mnogo glazbe
kad su zidovi već bili drugi
i na licima se gubila nova imena
vratila sam se onamo: zauvijek mi je ostao
strašno osamljen stih na kraju
i krivica što sam ga odnijela
do srca gdje će pjesme
umrijeti od hladnoće.
RISING
danas je početak siječnja
ali uspijevam ga ispisati tek
dva mjeseci poslije: umrla je
pjevačica Lhasa de Sela,
pročitala sam to u dnu ekrana,
u vijestima na pokretnoj traci,
jutro jedva da je
doprlo do nas. nije ondje bilo
moguće vidjeti jednu jedinu
smislenu riječ,
i was caught in a storm
hladna je kiša sipila
po očima.
hitting the ground
and breaking and breaking,
to se događa duši
ovih dana kad se o siječnju
može govoriti tek u ožujku,
bez proljeća.
mačka vreba s krova
život što odlazi
svakim vlakom koji prođe,
vrijeme se razvlači
u metalnoj boli tračnica.
u rukama blagdan,
nosim tužnu pjesmu
i tvoje lice u džepu.
Renata Correia Botelho rođena je na Azorima 1977. gdje trenutno živi. Objavila zbirke pjesama: 21 Haiku com Asas, Urbano e Cabras, 2008, Um Circo no Nevoeiro, 2009, Avulsos por causa, 2010, small song, 2010, Esta Casa, 2013.
Pedro Mexia
Aleksandrija
Lisabon nije Aleksandrija ali
Aleksandrija je tek metropola
u stihovima uzdignuta i uzvišena, njezina geometrija,
urezi malog očaja.
Dajte mi jedan grad jer ovaj moj je
umoran, ali ne želim drugi,
stube kojima se uvijek samo spušta,
stare terase palača,
dajte mi jednu misaonu Aleksandriju,
s drevnošću koja se zlati svakim satom,
svakim predvečerjem, ali lažnu
drevnost, preuveličanu,
tankoćutnu od silnih zamišljanja, unreal city.
Lisabon nije Aleksandrija i umoran je, bilo je mjesta
koje sam poznavao i drugih skrivenih,
putova koje naslućujem u kretanju
mnoštva, dana slavlja,
okvira zazidanih prozora.
Ne želim ovu rijeku, ali ni drugu,
heraklitovsku, koja mi nudi
kratka sabrana djela na polici.
Dajte mi jedan zemaljski grad, bez budućih naraštaja
ili jezika, grad u kojem bih mogao
izložiti prošlost ulica
i, bez drugih namjera, disati.
Ladice
Ne smiješ otvarati zatvorene
ladice: zbog nekog su ih razloga zaključali,
i to što si sada otkrio ključ
prilika je koju možeš zanemariti.
Znaš što ćeš naći u ladicama:
laži. Mnogo papirnatih laži,
fotografije, predmete.
U ladicama se nalaze manjkavosti
svijeta, nepromjenjive manjkavosti,
bol kojom se stalno zavaravaš.
Ladice su punili
ljudi slabi poput tebe
a zatvorio ih je netko mudriji od tebe.
Prije jednog mjeseca ili jednog stoljeća, nije važno.
Pedro Mexia rođen je 1972. Pjesnik, kroničar i književni kritičar. Živi u Lisabonu i radi kao savjetnik za kulturu predsjednika Portugalske republike. Surađuje s brojnim književnim časopisima i novinama, te na radiju i televiziji. Objavio, između ostalih, zbirke pjesama: Em Memória, 2000, Avalanche, 2001, Eliot e Outras Observações, 2003, Vida Oculta, 2004, Senhor Fantasma, 2007, Menos por Menos – Poemas Escolhidos, 2011.
Vítor Nogueira
Drugi glas
1.
Pogledaj oko sebe. Što ovdje fali?
Ovo je prekrasna noć prema mjerilima iz Aljaske,
cijeli grad obložen u zavijanje magle
dok se dnevna soba posuđene kuće pretvara
u dodatni mehanizam samoće:
slike i knjige izmiješane na policama,
tuđe uspomene od kojih nemaš nikakve koristi.
Koja je budala rekla da u odsutnosti
ljubav raste? Čuvaj svoj bijes,
to je dragocjeno sredstvo. Ne odbacuj slijed
noći, neurotične misli u glavi,
te monologe s dramskih radionica. Ali
tko zna što ti prošlost sprema za ovu nesanicu?
Možda viski, ili bi ti radije nešto s više voćnog okusa?
2.
Veći i slobodniji pokreti,
minimalna pokrivenost u slučaju katastrofe,
ova glazba ima isto što i ovaj viski:
veliku zatečenost kostiju.
Putovati kroz vrijeme zamorno je s prošlošću
što se klati na tako grozan način. Prijatelju,
drži se, sve je stvar samopouzdanja.
Tko je drugi glas? Tko od nas
prati kretanje zemlje?
Priđi ogledalu. Znaš tko sam,
što sam učinio, kakvim sam pritiscima bio izložen. Osim toga,
drago mi je vidjeti te. Ionako nemam s kim razgovarati.
Nedjelja
Probudili smo se s nebom prislonjenim
uz uho, s oblacima što laju i grizu
s planinskih visova ove nedjelje.
I ovdje ostajemo, držeći se za sebe,
kao dva djeteta koja nemaju kamo otići.
Vezani za kauč samo zato što jesmo,
ni tužni ni veseli, zavučeni u kućne ogrtače
i papuče, male lokote za kućnu
uporabu. Svijet, on će sutra doći
po nas. Pokucati nam na vrata u uobičajeno vrijeme,
čačkajući zube vrškom noža.
Zidovi
Odjednom se ne osjećaš dobro.
Jedina si osoba u punoj sobi,
u sobi punoj lica koja ne blijede.
Te stare fotografije stvaraju ti nelagodu.
Nitko se ne penje, nitko ne spušta, nitko ne ulazi,
nitko ne izlazi. A ipak, dragi prijatelju,
sva opća pravila imaju nekoliko iznimaka.
Možda bi mogao uništiti sustav zabave radi,
ostaviti čavle bez ičega, onako raspoređene
po zidovima sobe. No pamćenje je
(veliki zubi, strojevi za žetvu),
snažnije i hrabrije od tebe. Osjetiti to
u utrobi stvara golemu prazninu.
Vítor Nogueira rođen je 1966. u Vili Real, na sjeveru Portugala, gdje i danas živi. Objavljuje romane, kronike, eseje i poeziju. Između ostalih, objavio knjige poezije: Comércio tradicional, 2008, Mar largo, 2009, Modo fácil de copiar uma cidade, 2011, Segunda voz, 2014. Prošle godine objavio je svoj prvi roman Amanhã logo se vê.
Tiago Araújo
sedmo pjevanje maldorora
u mom obiteljskom krugu poznato je
da sam se u djetinjstvu zamalo utopio
u mirnoj rijeci. ozbiljnost te situacije možda je
pretjerana, ali tog vrelog popodneva postala je fikcija koja
određuje osobnost.
nekoliko godina poslije gledao sam na sebe kao na
utopljenika, kao na dječaka koji diše pod vodom
gdje su zvukovi iskrivljeni dok izlaze iz usta.
kao što je uobičajeno kod ljudi kojima je dana
druga šansa, potratio sam je
bez osjećaja krivice, znajući
već da se očekivanja djeteta ne mogu ispuniti,
jer se oslanjaju na ambiciju koja nema ništa
s djelovanjem svijeta.
oni koji ne umru mladi produžuju mlijeko propasti.
neovisno o tome što kažu književne teorije
o autonomiji djela od njegova autora,
bez biografije teško je pisati.
možda bih, da sam manje sretan, više pio, bio radikalniji
u ideološkim uvjerenjima, nasilniji
u ljubavi, možda bi bilo moguće nastaviti rečenice što ih prekida
igra djece koja trče ukrug po travnjaku, tamo vani, ili
neki drugi jednako valjan razlog.
ovako mi jedino preostaje početi gristi nokte da mi
prođe vrijeme, a zatim nastaviti gristi gristi
dok ne dođem do najnježnijih dijelova vidljiva tijela,
zaklonjen od oluja
u mogućnosti ostanka na kopnu, ali ne i od žaljenja zbog toga gubitka.
jer
osjećam mladost poput amputiranog uda koji
i dalje boli iako ga nema.
fantomska bol u fantomskom tijelu, doprla iz doba
u kojem je glazba oblikovala osobnost a hijena
početne i nezasitne
žudnje
proždirala utrobe po cijele dane, po
cijele noći.
glazba i žudnja, zbog kojih smo se dogovorno pretvarali
da shvaćamo mnogo više mnogo više
nego što smo ustvari shvaćali.
zatim, kao što znaš,
svi smo uplovili u odrasle živote kao da
u moru gubimo tlo pod nogama,
nesvjesni opasnosti
i sa slabom kontrolom nad smjerom kralježaka,
tog brodskog trupa prekrivenog algama.
stvarnost, poput vode, uvijek vraća tijela koja proguta.
stoga, vratit će me zemlja još jednom,
prije ili poslije, gotovo nedirnutog i s pobuđenom sumnjom
da se naš zadatak sastoji samo u tome da
još malo pomognemo produžiti kraj dvadesetog stoljeća
dok nas netko vještiji ne zamijeni.
poetika
još nije dano ime ovom obliku oponašanja. opisujem pokrete koji su te doveli do kuhinje jezikom bez ritma, sačinjenom tek od riječi. naučila si me kako se jede naranča, pišem, žarke kore u dnu šake, dok si ponovo gradila moju vjeru u istraživanje tijela koje zapravo nikada nije bilo izgubljeno. sve ostalo predstavit će, kao improvizaciju, ponajbolji glumci tijekom više od četiri minute i trideset i tri sekunde tišine.
subota
jutro se još može spasiti ako se vrijeme
promijeni ili jaka kava slomi staklo između zvuka
i smisla ovih rečenica koje sričem natašte
iz zakašnjelih novina. spavao sam duže nego obično,
između papira i daleke zvonjave telefona,
budilice progutane snom. probudivši se
nisam uspio iščitati na jučerašnjem lišću čaja, hladnom, istresenom
u sudoper, što da učinim s ostacima slobode
koji su mi od jučer preostali.
u djetinjstvu su me naučili da je opasno
probuditi mjesečara, što vrlo uzorno
primjenjujem na sebe.
ravnoteža između dana i noći postupno se
mijenja. čujem u daljini,
kroz otvoren prozor, zvuke
karnevala iz notting hilla, znak da je
ljeto završilo. palim bradavice na lijevoj ruci, slijepoj
ruci koja nije dobila svu zadovoljštinu ili
priznanje koje zaslužuje. kiši.
i to je sve, opis bez analize na prigušenom svjetlu
jednoga dana u kojem se umire sporije nego u prijašnjim danima.
uskoro ćemo izaći na ulice s trgovinama, na gat
gdje se pozdravljaju parobrodi
već otisnuti u subotnje predvečerje, da se izgubimo
u buci i višku informacija koje
obilježavaju dvadeset i prvo stoljeće, ali
nitko neće primijetiti da sam izašao ne odjenuvši želju.
grad je prestao biti mapa i nakon godinu dana čitam imena ulica
kao da palim brodove što pristižu na kopno
kako ne bi imali načina da se vrate kućama.
Tiago Araújo rođen je 1973. u Mozambiku. Prvu knjigu poezije Dispositivos objavio je 2001. Objavio još zbirke pjesama: Fórmulas, 2004, Livre Arbítrio, 2009, Respirar debaixo de água, 2013.
Rui Baião
Čovjek izgubljen u pustoši bivanja
istinsko uspeće riječi.
Čovjek bez pamćenja,
pokošen vrtlogom vremena,
misli na sve, ogrjev je
u muklom izgaranju. Čovjek
uspravan pred kaznom ustraje.
To je zlo na području ništavnosti
što propovijeda ozdravljenje svinjama.
Između bodljikavih žica i ruševina do povorki mrava.
Uvijek jedan posljednji put: stol postavljen bez ijednog jezika
ili slave ne žuđenja ni za čim. U noći,
sa zubima u kreču. U noći,
sa snagom bokova. U noći,
s mliječnim ranama po malom licu,
ili s pljuskom gotovo kao s gestom.
Promatrati u ogledalu sitnice
sumnje tvrdokorne
poput svega u toj lokvi.
Da ih bar zbrkana vrtložnost
pretvori u dvije
krinke što se preklapaju.
Rui Baião rođen je 1953. u Lisabonu. Povezuje se s pjesničkom grupom Frenesi, te je organizirao objavljivanje antologije tih pjesnika pod nazivom Sião, 1987, zajedno s Paulom Costom Domingosom i Albertom. Također uvršten u antologiju kruga Pjesnika bez svojstava pod naslovom Ladrador, 2012. Objavio između ostalih, knjige pjesama: Quiasma, 1982, Nihil, 1986, Rude, 2012, Insane, 2014, Asco, 2014.
Rui Nunes
mi smo (svi) predstojeći trenutak. Za mesara.
Životinja koja gmiže slučajno se tu našla, kosti su joj usisale meso,
njezina smrt daje težinu zemlji, kamenju, kukcima koji je
izjedaju:
to je napuštenost: daje težinu onome što nas okružuje:
[vol visi na kuki.
Tipke rebara.
:
Sijati crno. On će naći.
Račune smrti,
dok bijelo hini. Da ne postoji
(ne vraćamo se) zakrećemo prema prašini, sijenu. Prema nebu praha: Bog je progovorio, pogriješio. Ali samo se jedan zid mrvi, okrhnute cigle, hrapavo kamenje, crvotočno drvo, sprdnja jednog znamena. Pažljivi promatrači stvaranja, novi astronomi, motre nebo,
[nalijevo (nadesno) plamsaj:
Rokovnici, fotografije, pisma, programi, karte:
Papiri u kojima se gubi.
Ova vatra
hrani ženina usta. Poluotvorena su?
:
Razderotine. Na zidnom papiru.
Rascijepljen zrak.
Poderine.
:
Smrt je trgovina:
jedan živući za jednog mrtvog:
jedan čovjek za jednog koji ga gleda.
:
U ovim jutrima opsade: zelenilo opada s dunje. Stakla se magle, gube tišinu, od grane do grane sitne limene igračke oštre kljunove na suhoj kori drveća
[stakla su na nemogućoj udaljenosti:
[presavijen list na priručju pruža zaklon.
Vjetar podrhtava.
Otvaram knjigu: nisko zgarište.
Na muškarčevu zapešću zavoj. Broj na koži.
Bezimen, unatoč slovima.
Jedna riječ u mrlju zavlači njegovo izdajstvo: to je grub pokrivač, umotao je mnoge mrtve, nitko muškarcu ne govori: ustani i odlazi: on je samo muškarac sa svojim gnjevom. Gnjev pokreće svakog muškarca. Možda priziva. Ili će prizvati. Ili ga ime proždire. Ne ime koje ga proždire. Koje ga jede. Koje ga žvače. Usne se ne nalaze: trzaji crva se razilaze.
[umor će ga obrušiti na bijelu tkaninu stolca.
Poput hica,
riječ iskaže tijelo do kraja.
Nitko nije čuo.
I svi progovoriše. Metež.
[bijelo preslaguje svoj izmet.
Ali vrata,
ta su i dalje poluotvorena
Rui Nunes rođen je 1945, radio kao profesor filozofije. Piše pjesme i prozu, eseje. Mnoga su njegova djela u vrijeme diktature cenzurirana. Objavio više od desetak romana, knjiga pripovjedaka i poezije. Godine 1992. dobio je nagradu Pen kluba za roman Osculatriz, a godine 1998. nagradu Portugalskog društva pisaca za roman Grito. Kod nas je objavljen njegov roman Lica (Rostos) 2004, u izdanju nakladničke kuće Meandar. Tekst preveden u ovom izboru objavljen je u najnovijoj Nunesovoj knjizi pod naslovom Crisálida, koja je izašla u veljači 2016.
Adília Lopes
Bog je naša kućna pomoćnica
Bog je naša
kućna pomoćnica
koja nam daje darove
što ih odbacujemo
kao život
jer smatramo
da je bezvrijedan
Bog je naša
kućna pomoćnica
koja nam daje darove
što ih odbacujemo
kao vjeru
jer smatramo
da je tričava
Salata s ružičastim umakom
7.
(Mislim da je užitak čist
nije čisto
hinjenje užitka
ili odbacivanje užitka
toliko hinjenje
koliko odbacivanje)
8.
Jednog sam dana došla u sobu
a Magde nije bilo
nestala je bez traga
teško mi je palo ne gledati više
Magdin svinjac
njene popušene cigarete
njenu pepeljaru punu čikova
umrljanih ružom za usne
(koji su me podsjećali na
zube koje smo ispljunuli nakon neke svađe)
gledati Zamak duše
prije Calculusa I
na mojoj polici
dok sam ja bila naučena
držati te knjige obrnutim redom
9.
Teško mi je palo
što je sve to završilo
kao što je započelo
kao da se u međuvremenu
ništa nije dogodilo
ono što se u međuvremenu dogodilo
još me danas muči
zato se vjerojatno dogodilo
Adília Lopes
Zovem se Adília Lopes
ja sam kuća-kukac
žena-macaklin
žlica pretvorena u nož
za male rizike
ja sam kozmološka konstanta
ubrzavanja galaktika
simfonijski telegram
u nedostatku svega
ja sam istina koja ne želi izaći
iz svog kvarta
Suši se libar navrh brijesta.
Vergilije, Bukolike
Suši se knjiga
navrh brijesta
anakronizam je
proizveo nadrealizam
ali nije to samo
jedan loš prijevod
knjiga je pala u more
trebalo je knjigu osušiti
sada na vjetru trepere
listovi brijesta
i listovi knjige
(listovi udaraju jedni o druge)
i knjiga je plod
ona je proizvod
ona je proizvod
brijesta
mislite li da je jedan stih
čin malenkosti?
tko ga ne iskoristi
pati od gluhosti
(anti-Camões)
1.
Dobro je
da ti nisi
ja
dobro je
da sam ja ja
a ti si ti
Zora
ne odvaja
ljubavnika
od ljubavnice
ne odvaja
ništa
Neka knjiga
potone
ali neka se muževi
dogode
Pjesma 1
Gurnuti
ruku
dokraja
jebati se
s užitkom
zahvaliti
Bogu
na Bogu
(zbogom)
Pjesničko umijeće
Pisati pjesmu
isto je kao loviti ribu
rukama
nikada nisam tako pecala ribu
ali mogu tako govoriti
znam da nije riba sve što nam u ruke
dopadne
riba se praćaka
pokušava izmigoljiti
migolji
ja ustrajem
ovo je borba prsa o prsa
s ribom
ili ćemo obje umrijeti
ili ćemo se obje spasiti
moram paziti
bojim se da neću izdržati do kraja
to je pitanje života i smrti
kada dođem do kraja
otkrivam da sam ribu morala uloviti
da bih je pustila
oslobađam se ribe s olakšanjem
koje ne znam iskazati
Lisabon
Bijel grad
zasijan
kamenjem
Plav grad
zasijan
nebom
Crn grad
poput slijepe uličice
Pust grad
poput skladišta
Ljubičast grad
zasijan
jakarandama
Pozlaćen grad
zasijan
crkvama
Srebrnast grad
zasijan
rijekom Tejo
Grad koji propada
grad koji umire
Potrebno mi je da
me prepoznaju
da mi kažu Bok
i Dobar dan
više od ogledala
potrebni su mi drugi da znam
da sam ja ja
Zelena sam kao more u podne. Zadovoljna sam. Svijet ne završava. Entropija se ne povećava neprestano jer svijet nije izoliran sustav. Mislim da se s druge strane nalazi Bog. Tako svijet i Bog razgovaraju.
Clarice Lispector,
gospođa ne bi smjela
zaboraviti nahraniti ribe
biti zadubljen u
pisanje teksta
nije isprika
između žive ribe
i teksta
uvijek se bira riba
tekstovi odlaze
ribe ostaju
kao što je Sveti Ante rekao
tekstovima
S druge strane
mosta
nalazi se brdo
a iza
brda
nalazi se vrelo
Život je, Auguste Comte, more potočnica
život je hodanje amo-tamo
Moja baka s majčine strane i moja prateta, sestra moje bake s majčine strane, provodile su poslijepodneva u dnevnoj sobi, sjedeći na kauču, ne čineći ništa. Kad bi oblaci zakrili sunce, moja baka s majčine strane govorila je “Ulazimo u tunel!”. Činilo se da je sjediti u kući i ne činiti ništa bilo kao voziti se vlakom. Vodile su računa o protoku vremena. Ja smatram da je to važno.
Out of the past
Za Wenceslaua Passinhasa
Moj je život
bio loš san
ali sad je moj
ja sam ja
Adília Lopes rodila se u Lisabonu, 1960. Prvu knjigu pjesama Um jogo bastante perigoso objavila je 1985, a zatim slijedi O poeta de Pondichéry, A pão e água de Colónia, i niz drugih zbirki poezije koje su najprije sabrane u svesku Obra, 2000, a zatim u knjizi pod naslovom Dobra, čije je drugo, upotpunjeno izdanje izašlo 2014. Nakon toga Adília je objavila još zbirku Manhã, 2015.
Helder Moura Pereira
Bila si sve suprotno metafori, svijeća
koja se utrnula u isto vrijeme
kad i svjetlost, bila si smišljena rečenica,
sjena koja je pratila moje dane.
Mogao sam govoriti o ljubavi dok je u zraku visjela
nelagoda i govoreći o ljubavi
nije se imalo što reći, nije se imalo što
dodati. A i nije bilo nikoga
tko bi slušao, pa se šuma tišine
kao što sam pročitao u nekoj knjizi Ursule K. Le Guin navukla
na ovaj slučaj kao rukavica. Bez zvuka
kuća je ostala tužna kao tužna stvar.
Sve je ostalo tužno kao tužne stvari.
Već si prestala pušiti i život si provodila
paleći cigaretu za cigaretom
ali ne pušeći ih, kako čeznem
za onim vremenom kad si palila cigaretu za
cigaretom i pušila ih. Sada puno bolje
dišeš, istina je, no ja sam taj
koji se guši.
I kako su riječi bile pomalo
otrcane od uporabe, stvorila si tišine
čiji me naboj u trzajima na zidovima
i u mojoj glavi natjerao da izađem iz pustoši
kuće u pustoš ulice. Ali nisam mogao
proći, ulica je bila zatvorena kao ona ulica
što se uvijek pojavljuje
u mojim snovima, crvene i bijele rešetke
i sirene nagnale su me da se vratim kući.
Ondje me dočekuje jednostavan jezik
bez riječi. Ruka na ramenu
iskazuje udovoljavanje. Također i
razumijevanje. Ramena, međutim, loše
reagiraju, frkću kao prestrašena mačka,
ne žele udovoljavanje, jasno se
vidi, ne žele razumijevanje.
U tako svježem i čistom uzduhu ostaje jedino
silna želja da se sve porazbija.
Helder Moura Pereira rodio se 1949. u Setúbalu. Radio kao profesor književnosti. Objavio prvu zbirku poezije 1976. Cartucho, zajedno s Joaquimom Manuelom Magalhãesom i ostalima. Objavio više od dvadesetak knjiga poezije. Više puta nagrađivan.
Fátima Maldonado
Proliveno pivo
ocrtava na stolu
svetokrug strpljenja.
U sjeni hmelja
pronašla sam nekoga
tko me je podsjetio na stare tajne
druga poglavlja jesenje ruže.
Imao je nekadašnji sjaj u očima
ali igra mišića
bila je slabija
i kosa je izgubila simetriju
krila koju je imala u prošlosti.
Spustila sam se gazeći miniranu travu
otrovi svijaju njezin dnk
bolesne grane optužuju.
Krovovi ne počivaju
pod opsadom lastavica
pogled krade kreč s uglova
zmija odbacuje prozirnu kožu
grebući se o zidove.
Kao gurnuta stojim
ukočena u peći
koju je bugenvilija upalila u vrtu.
Ljubičasti grm prži
gareći palače
vjetar odvlači pepeo
bolnoga kremiranja
i rasipa ga ponad rijeke
zavideći mu na povratku.
vila viçosa
Pred njom je rešetkast pravokutnik
snažno zabijen u tlo
sjena palače
ne pomiče se nekoliko sati.
Nešto kasnije sunce će je povući nekoliko
koraka ustranu
i palača izlazi iz središta
zavlači glavu ispod krila
na zidu ukrašenom vijencima.
U ovom gradu u vlaku smrti
gdje nas na svakoj strmini more zapljusne vodom
bez ikakva razloga,
u ovom gradu punom palmi
koje su nalik na velike križeve na kraju nekih ulica
svi mi nosimo isto vlastito groblje
i kao modrobradi
imamo o uspomene obješena
dva-tri skeleta pričvršćena kukom
što je zabijena u vratu.
Tetovirani momci predaju nam kavu,
«Mamina ljubav» poslužena rafinirana u vrećicama šećera.
Sise zabludjelih od svake ulice stvaraju
kuću s vršcima,
tuljenje brodova dopire do najgluhijih
i najzabitijih uličica.
Na uglu pokret tučnjave
u štapu koji prijeti
nosi u sebi stoljetna slavlja.
Vidi se žena koja bježi
koja se zna izmaknuti
a način na koji korača
sadrži tisućljeća prepredenosti.
Ispred mene hoda savršeni par,
lica uobličena istim alatom,
blanjalica im je utisnula istu veličinu.
Postrojavaju se formacije u Aljubarroti
svi smo mi sada Španjolci.
U muškarčevu prsluku sat nam povjerava
možda već trebate znati koliko je sati,
možda ste već prestali prodavati imanja,
rezovi, nestanci,
možda se skrasite u nekoj kolibi.
Na zidu lav riče s neke tapete
strmoglavljuje se na noćni ormarić.
Katkad me prijeđe neki golub na biciklu
sjena koju baca
dotiče mi glavu pokazuje put
i tako se prisjećam tvoje nedjelotvornosti.
S cigaretom u ustima umireš kao mužjak
padajući pokošen pred zidom moga sjećanja.
Tijela pretvorena u lažnu aroganciju
umireš strijeljan u usporenom kadru
dok povratnici prolaze u ljetnim odijelima
kao upereni prst oni su oznake koje jamče
da nam je Afrika ponovo nedostižna
iza Olujnog rta.
Fátima Maldonado rođena je 1941. Pjesnikinja, pripovjedačica, književna kritičarka i novinarka. Između ostalih objavila zbirke pjesama: Cidades Indefesas, 1980, Os Presságios, 1983, Selo Selvagem, 1985, Uma urna no Deserto, 1989, Lava de Espera, 1996, Cadeias de Transmissão, 1999. itd.
Nuno Júdice
Priprema za put
Pakirajući kofer, moram misliti na sve što ću u njega
staviti kako ne bih ništa zaboravio. Uzmem
rječnik i vadim riječi koje će mi poslužiti
kao putovnica: ekvator, crta na
obzoru, nadmorska visina i zemljopisna širina,
mjesto ustrajnog putnika. Kažu mi
da više ništa ne trebam, ali ja i dalje
punim kofer. Jedan zalazak sunca da
noć ne padne brzo, dodir tvoje
kose da je moja ruka ne zaboravi,
i ona ptica u vrtu koja se stvorila
iza kuće i pjeva ne znajući
zašto. I druge stvari koje bi mogle
biti beskorisne, ali koje ću trebati: neodlučna
rečenica usred noći, konstelacija
tvojih očiju kad ih otvoriš, i nekoliko
listova papira na kojima ću napisati ono što mi tvoje odsuće
bude diktiralo. Ako mi pak kažu da imam
višak prtljage, ostavit ću sve na zemlji,
i ponijeti samo tvoju sliku, zvijezdu
tužna osmijeha, i sjetan odjek
jednoga zbogom.
Novo određenje predmeta
Kad mislim o načinu tumačenja pjesme, polazeći od svih
modela koji su mi dani u tu svrhu, znam da
nikad neću stići do biti stvari. A i ne znam koja je
bit stvari, mnogo je sumnji koje se javljaju u
procesu pisanja. Primjerice, ako se nalazim pred
uzburkanim hladnim morem i sivim nebom
jeseni u punom jeku, znam da nikad neću stići navrh vala,
a kamoli da ću ući u prvi val koji se razbija o obalu, s
pjenom koja mi doseže do nogu. Pjesma bi mogla biti kao more,
nisu drukčije poteškoće koje stvara onome
tko je želi tumačiti. Vidim ritam njezinih valova,
čujem mrmorenje koje ostaje ispod samoglasnika i suglasnika,
shvaćam zašto površina ima tu bijelu boju koja
u sebi skriva dugu, ali morat ću ostati ovdje
ako ne želim da me usisa njezin vrtlog slika i da
zauvijek potonem u njezin ponor. Pitat ćete me: a
zašto onda želiš analizirati pjesmu? Odgovor je
jednostavan: zašto toliki ljudi, znajući da se mogu
utopiti ako ne izbjegnu snagu valova ili ako se ne odupru
strujama, kreću na more? Stoga, nakon što
prođe ovo prvo razbijanje vala riječi i stihova,
nastojat ću slijediti kretanje valova i ploviti protiv
struje strofa. I negdje u tom kratkom oceanu stići ću
do točke gdje je voda prozirna i na trenutak imati
iluziju da vidim pijesak na dnu, posljednji smisao pjesme.
Noćna elegija
Samo je ovo postojalo
prije negoli je postojalo bilo što drugo:
mali plamsaj, kresanje
šibice, paljenje
upaljača – u toj noći
bez mjeseca i zvijezda, u kutu
neke sobe, slušajući kako se
tu i tamo zalupe neka vrata,
slušajući vjetar u drveću
parka i u daljini mnoge glasove
koji izlaze iz dubine pamćenja
i gube se na odavno zatvorenim
putovima. I uzalud
u pepeoniku života tražim
da se ugasi ostatak
plamena iz tvojih očiju, i u jednom
glasu što ga tišina
prekriva odjek tvoga glasa,
otežale riječi ljubavi
i istjerivanje smrti, jednostavno
odgađanje onoga što dolazi i što noć
zakriva svojim pokrovom
sjena.
Vodena analogija
Naučio sam svoje umijeće igranja
s riječima bacajući ih u vodu kao
kamenje da vidim kako poskakuju, ili tonu, ovisno
o ruci koja ih baca. I mislim što bi se dogodilo
kad bih umjesto kamenja uglačanih rijekom bili stihovi
ti koje bih bacao. Njihovi slogovi poput latica
raspršili bi se u pjeni valova i slijepili se
za noge berača školjaka, zakapajući ih
u mulj samoglasnika. Da ja poput njih vladam
plimama, pustio bih da se stihovi uspinju dok ne stvore
pjesmu, i od njih učinio bijelu priobalnu vrpcu. Ali
ribari dolaze prije mene i guraju čamce
dok ne prođu valove što se o hridi razbijaju i bacaju mreže, hvatajući
samoglasnike, slogove, riječi kao da su ribe i alge,
kako bi ih po niskoj cijeni prodali
na rasprodaji pjesme.
Nuno Júdice rođen je 1949. u Algarveu. Pjesnik, esejist, romanopisac i profesor. Obavljao mnoge istaknute dužnosti: bio glavni urednik književnog časopisa Tabacaria koji objavljuje Casa Pessoa, povjerenik za književnost na 49. Sajmu knjiga u Frankfurtu, savjetnik za kulturu Portugalskog veleposlanstva i ravnatelj Instituta Camões u Parizu, organizirao Europski tjedan poezije kada je Lisabon bio Europska prijestolnica kulture, a trenutno je direktor časopisa Colóquio-Letras Fondacije Calouste Gulbenkian. Objavio više od četrdesetak knjiga poezije, proze i kazališnih djela. Više puta nagrađivan.
Rui Cóias
Zapad, puki obzor
7.
More je zaposjelo obale, stiglo do središta otoka. Ne osjećam.
Digla se magla iz vulkana, nismo je osjetili u blizini vrisa.
Kiša pada tjednima dok mi grickamo divlju metvicu.
Sada mogu prigušiti glas, ostaviti ga pored tebe da te prati.
Otiđi brzo. Otiđi, i ako hoćeš, oprosti mi. Ali jednostavno otiđi
i vrati se tek u vrijeme berbe malina. Onda mi oprosti.
Započet ću bijeg, ocrtavati na mapama noćni odsjaj,
opasnost vidljivog arhipelaga, sve što mi preostaje biti je spokojan.
Od pamćenja stvoriti zemljopisca, gdje podrhtavaju valovi
i pokrovi koji šibaju leđa, i zaspati, nezapaženo.
Moje društvo vodit će me od luke do luke, dok više ne bude znaka tebe.
Vratit ću se u gradove, ali tek kad budu prekriveni sitnom prašinom.
I u zaljevu Ouvidor , jednog će dana reći da te je moguće naći na nekom otoku
kako plešeš lupkajući potpeticama pred ljubavnicima koji su došli čuti našu priču.
Ne strahujem, anđele moj, čekat ću da me zazovešdok ne osjetim bol.
I tražit će me ujesen, u vulkanskim dolinama, danonoćno.
9.
Ovo je noćna zemlja. Zemlja plavog sutonskog lišaja.
Uhvatit ćemo na ramenima plamsaj cedrova.
Noć ima šakala koji jede putnike,
potajice im u zatiljak ubada skončan Zapad.
Srce iščekuje posljednje mjesto na svijetu,
neizbježnu slutnju priobalnih mjeseci.
Kakvo se otajstvo uspinje po visoravni sa širenjem lišaja?
Kakva tajna blagoslivlja polja gdje pasu uspravni konji?
Naša šutnja razbuktava smrt u noćnoj zemlji,
u svakom blagoslovu sjećamo se tek lica koje smo nekoć voljeli.
Mrtvi lebde u vrištini, ispunjavaju uzduh otoka,
konji se okupljaju pod obrušenim cedrovima.
10.
Možda razmišljamo uhladnoj i bijeloj svjetlosti
putova,kada noć slijedi
žagor zemalja kroz koje putujemo, da
možemo krenuti dalje, ruku
naslonjenih na jedini most, i dana kraju,
kada napustimo sve i više ne čujemo
ništa osim ornjave zvona što se slama
o vlažne oblake te krhkeopne koja
nam dodiruje ramena na obroncima
nekoć zelenih polja, dase krajolici više
ne razaznajui prestaju postojati
kako ne bi postali ono što dah otpušta.
Pokreće nas mogućnost da pokopamo tijelo na drugom mjestu,
da ga ostavimo izloženog svim prošlim mjestima,
jer ono što ta mjesta jesu i kamo vode,
gledajući unatrag, bez zebnje, u svakom rastanku
u kojem smo prvi put zagrabili šaku praha,
širenje je izbrisanog smiješka u svijetu,
da zamijenimo svako mjesto sljedećim mjestom,
da nam od mladosti do starosti, u životu i
u ljubavi, prekriveni pitomim borom,
ostanepredah u očima, u rukama
i u očima koje nam kazuju
kako nam malo toga zauvijek ostaje.
I na rubovima cesta koje prema sjeveru i prema jugu
prelaze prekovrela rijeke gdje žene
čuvaju stada na prstenastim blijedimterasama
gdje pucketa drvo na obroncima,
skupljamo lišće koje se raspada,
koračamo slijedeći utabani put kroz vrijesak,
osjećajući da nas podsjeća kako pod
pepelom vatre počivaju
mapeu kojima nam prethodi
svaki trenutak, svaka sjena, za kojima pristižu
slike kako bismo okrenuli glavu
ocrtavajući tanku nit meda ponjihovim granicama.
Rui Cóias rođen je 1966. u Lisabonu. Pjesme mu se nalaze u brojnim antologijama. Objavio zbirke poezije: A Função do Geógrafo, 2000, A Ordem do Mundo, 2005, A Natureza da Vida, 2014, Europa, 2015.
