Vanda Mikšić: Za vaš komfor i vašu sigurnost
pred ogledalom
otvorim usta. isušeni akvarij. preda mnom.
promatram ga. pružam ruku prema njemu,
ulazim u njegov mukli reljef.
krhka ravnoteža ekosustava postiže se intervencijom.
i neravnoteža. opipavam floru i faunu.
ima tu svakojakih životinjica. plutaju zrakom
ili se drže za površinu. negdje grubu ili naboranu.
negdje se po njoj klizi posve glatko.
prstom prodirem pod jezik. napipavam ključ.
nije ključ, kopča. jezičac od patenta.
hvatam ga kažiprstom i palcem. povlačim polako.
svaki zub pronalazi svoj utor i prianja uz druge
postajući cjelinom. patentom usta zatvaram iznutra,
u njima zakopčam svoju ruku.
ergonomija momenata
sjednem u svoj život
i propadnem
svaki moment poluga je
sjedneš na rub letiš preko
nema sjedenja
savijem se u most
izbora je malo
ili će kralježnica popustiti
i most će se srušiti
ili ću se gipko njihati
u svijetu naopako
svijetu naopako u
odsjaj
možda bi mi nešto rekao
ali baš šutiš
dok noćas sjedimo u autu.
čekamo da stane pljusak.
ali pljusak neće stati
ako ne kažeš ni riječ.
svjetla automobila u prolazu
kratko osvjetljavaju
stražnje staklo i krupne
kapljice na njemu
i onaj dio tvojega lica
koji mi je bliže
koji mi je vidljiv
po kojemu se kapi
u negativu slijevaju unatrag.
od ruba usana prema oku.
da ne vibrira
da ne drhti
da ne pleše
mogao bi biti stravičan ožiljak.
možda bi mi nešto rekao.
možda si nešto rekao.
pljuštat će cijelu noć.
za vaš komfor i vašu sigurnost
gradimo brzu prugu i proizvodimo nagibne
vlakove koji klize kao po sredstvu protiv korova
za vaš komfor i vašu sigurnost
preuređujemo tramvajske postaje i postavljamo
digitalne panoe da se vidi kad tramvaj dolazi
i da se ne vidi tanka inoks prečka koja dječaku
na biciklu trajno ureže u vrat ogrlicu
za vaš komfor i vašu sigurnost
opasujemo grad bedemima trgovačkih centara
da se imate kamo skloniti i ljeti i zimi
da ne morate djecu voditi na jezero
gdje je strašno opasno, ili u park,
iako smo i njih obložili mekom pjenom
modrice su out, moglo bi vas prijaviti za zlostavljanje
za vaš komfor i vašu sigurnost
postavili smo kamere na križanjima
pojačali policijske ophodnje zaštitari
već stoje na svim vratima
za vaš komfor i vašu sigurnost
osmislili smo i putovanja bez rizika
i ljubavne susrete bez rizika
i ratove bez rizika, za naše dečke, dakako
ne mogu cijeli život visjeti na play stationu
a ni paint-ball nije za pravoga frajera
za vaš komfor i vašu sigurnost
nudimo vam sve veće televizore
spektakl politike i društva gratis
naslada zajamčena, garancija doživotna
za vaš komfor i vašu sigurnost
nudimo vam i sve veća pakiranja
kupiš dva dobiš tri, duplo, sve mora otići,
akcija, imate li našu karticu, ostavite podatke
za vaš komfor i vašu sigurnost
ući ćemo vam u trag i dobro proučiti tko ste
za vašu sigurnost sigurnost sigurnost
za vaš komfor jer mi brinemo o vama
jer mi smo pouzdan partner jer mi znamo bolje
jer tu je čovjek
čovjek
tu je
to su bili ljiljani
to nisu bili ljiljani
naginjanjem iz vode
preko stakla svom bremenitošću
tučaka ubrizganom u nosnice
vode je bilo posvuda
u susretu opojnosti s gravitacijom
skinula sam odjeću bacila je
na pod stala na nju
i bijelim tabanima
gazila po bijelom staklu.
jutros je sa stola pala čaša
samo sam je u prolazu okrznula
tako lovac okrzne pticu koja
izlijeće iz mog uha tako izlijeću
misli za čija se krila drže riječi
tako se drži čaša i odlaže na rub
okrznula je i nekoliko koraka kasnije
uhvaćena u slow-motionu
kružna putanja pogleda zaustavlja se
i izoštrava na djelić sekunde
neodlučnosti. ili se odgađa ili se oklijeva
takve su djevojke prozirne puti
s modrim granjem umjesto kose
a onda se sunovrati ja u nepomičnost
znatiželjna bespomoćna
koliko vječnosti treba ptici
da doleti ranjeni zvuk kristala?
piromani
pod jezikom nosimo petarde
vatra nailazi u valovima
može biti bilo što
doći od bilo kud
poljupcem u tebe utisnem
zapaljenu petardu, ponekad
ili, progutam sama, ponekad
rijetko, ugasim svojom slinom
i položim ti oprezno u dlan
ili, obuzdano spremim u džep
nijednu petardu još nismo bacili
nađemo načina da ostanu uz nas
neke petarde razmjenjujemo danima
neke i dulje, godinama
iste petarde slažemo pod jezik
vrelina nam u trbuhu
u plućima vatromet u ždrijelu dim
čak i kad eksplodiraju
petarde ne dogorijevaju
one se ne gase, čekaju
novu plimu, pogodan val
može biti bilo što
doći od bilo kud
osim kad je inventura
posve neplanirani trenutak
povadimo sve petarde na stol
šutke ih brojimo
šutke šutimo
šutke se priljubimo
polako se okrećemo oko naše ose
koja nije ni ti ni ja nego prostor između nas
prostor kojega nema
vrtimo se sve brže
iz daljine nalik smo
stroju za pravljenje krijesnica
skakavci
došli su skakavci. tu su. stali na dovratnike,
popeli se na čajnike, upleli u kosu. bez straha.
krupni zeleni skakavci. svlačim se omamljena
vinom što sam ga večeras popila i liježem.
iz postelje kružim pogledom, tražim ih. vidim
jednoga, na stropu, na sredini prostorije, drugi
se prilijepio za luster, eno i trećega u kutu.
dok tako brojim, u sobu kroz prozor i kroz vrata
uskaču i drugi skakavci. jedan, pratim ga, hitrim
skokom pod krevet, drugi na komodu, treći
na plahtu kojom sam se prekrila. promatram ih.
oklijevam ugasiti svjetlo. oklijevam ustati, tjerati
ih: taj bi pothvat, unaprijed osuđen na neuspjeh
pred najezdom, uvijek novom i svježom,
bio posve besmislen. oklijevam zatvoriti prozor
i vrata: već su unutra. oklijevam zaspati. lijena
sam i troma. sve ih držim na oku. u to ulažem
svu svoju energiju. držim na oku krupne zelene
skakavce, koji su odabrali upravo ovaj trenutak,
večer kada sam posebno uživala u crnome vinu,
kada sam se s posebnim guštom popela do sobe,
svukla i prepustila postelji, odabrali su baš mene
i ovu sobu koju sam prethodno ja odabrala, za
odmor, pa mi sada ponestaje argumenata
za bilo kakav čin. došli su skakavci, sada su tu.
u sarajevu je mirno, meza
u sarajevu je mirno, meza,
mezarje, u sarajevu dosadno
rominja, oluja porno imena
diže u zrak plahte francuskih
krajolika, u pravilnim kružnicama
podrhtava čileansko vino
jačine 8,8 gradi po richteru.
u sarajevu 29. veljače 2010.
mirno je i dosadno rominja,
meza, mezarje, obične,
najobičnije kapi kiše, ne pljušte
australske žabe, nije filipinska strepnja,
na zagrebačkom radiju emisija
o smaku svijeta, nagradno pitanje:
hoće li doći
do globalnog zatopljenja
ili do globalnog zahlađenja,
govore paar i nepaar
govore bim i bam i bus.
u sarajevu je mirno i dok rominja
samo moraš paziti,
meza, mezarje,
kako šetaš ferhadijom,
kamo staješ, kvadratne su ploče
ledenjaci, samostalno plutaju,
onako nestabilni
mogli bi te navesti da još prve noći
sanjaš titanic, haiti.
u sarajevu je mirno, meza,
mezarje, uđeš u kavanu
europa, i ondje je, kao svuda,
kava daleko 2 km,
i turska i espresso.
pod vodom
spuštam na lice naočale za plivanje. uokolo
masline i ovce. masline čvrsto ukopane
u crljenicu i stijenu. ovce, crne i bijele,
čas brste raslinje, čas gledaju kupače, pa hitro
skoknu uzbrdo. u tren sve je zamagljeno. idem
do mora. beskompromisno posrćem po oštru
kamenju. uranjam ne zastajući u dodiru
s vodom. tijela bez glave, mlate nogama
na sve strane, češkaju se po genitalijama,
u plićaku hodaju ili miruju u grupicama.
tek se poneka djevojčica rukama nakratko
uhvati za oblutke s dna i digne noge u zrak.
kosa joj leluja kao vlasulja. sve je krupnije.
izranjam i okrećem se na leđa. kroz kapljice i
zamagljena stakla gledam u sunce. plutam.
ništa se ne čuje, osim pucketanja mora
i pokojeg udaljenog motora. pomišljam:
ne želim više skinuti naočale. ne. neću ih
više skinuti. čak ni kada žmirim. osim
ako ih ti, koji ih nemaš, ne želiš staviti
i zaroniti. prepustit ću ti ih. poći prema obali,
potražiti te. evo. zaplivat ću prema kraju.
čim prođe osjećaj da me trave obavijaju,
a ribe grickaju. školjke hvataju mi se za udove.
iz knjige Moglo bi sve biti (Meandar Media, 2019)
dogodilo se dogodine
što mi se to što mi se
jednom dogodilo da
što mi se da jednom
davno dogodilo tu da mi
tu što da mi se jednom
davno dogodilo da mi do
godilo jednom se što
dogorilo mi je ostao
trag to što mi se javno
jednom dogodilo da tu se
što jednom mi ostao
davni trag se ni jednom
tu dogodilo mi jadnom
što da što tu mi se do
gadilo tu mi se dosta
odavno mi se da trg što
mi se da mi se jednom
tu dogodine stalo trag ne
odjeću ti dah svoj dajem
ja te vedrim i oblačim
pa te svlačim
još te vedrim
među bedrim ali njišem
dok te jedrim
pa te kačim
ja ti značim dok
po njedru ti haračim
ja te vedrim i oblačim
zato hladna nemoj biti
umorom se ne opiri
ne inati mi se svačim
ja te vedrim
ja ti značim
za bok tvoj te
dok privlačim
u namjeri da ga tlačim
teretom sveg tijela svoga
da te sedrim
na tvom sedlu
sadam ja sam
i tvoj sodom
ti me prskaš svojom vodom
ja u grču svu te pamtim
i zrakom se tvojim zračim
dok ti dišeš
dahom mojim
poriv
pogled na praznu kutiju
i uvijek iznova pitanje
bih li stala
sklupčala se dovoljno
efikasno da ispunim
sve međuprostore
očekivanja
bila kineskinjica
prebacila noge preko leđa
preko glave postala puž
zlatni rez pred sobom gledala
vlastita stopala u istoj ravni
kad bih stala vrškom se
nožnog prsta poklopila
ili ušnom resicom bih li stala
na kutiji piše lomljivo
pogled na praznu torbu
i uvijek iznova pitanje
bih li stala
mekano se savila bila gnijezdo
bila zmija nedovršeni labirint
zubima potegnula zatvarač
kad bih stala među koljenima disala
u vlastiti pupak bih li stala
kutije i torbe putuju
vraćam se kući
vraćam se kući otključavam vrata
ulazim u haustor miris vlage
u podrumu miris je rata nadiru žičani
kreveti nadire anka hrče anka nije
rosna životinja nadire pudlica imenom
vanda dođi vanda nadiru sirene ja
se penjem nadire slika tenisica nasred
ceste ja se penjem nagomilanih tijela
sirene koje označavaju ja se penjem lavinu
napušteni odron atomski plač ulazim u
stan i sve te kosti sve te kosti već oglodali smo
sve kosti sve bijelim smo prekrili plahtama modrim
i zvjezdicama šarenim reklamama treba ih baciti u
smeće uzmite samo najnužnije i bez panike
spustite se u sklonište sada smo mobilni sada smo
slobodni sad držimo konce u svojim rukama što je
najnužnije prefarbati stan promijeniti
lopovi
došli su i ukrali nam djetinjstvo
preko balkona
noć je sparna
vrata širom otvorena
ništa nismo čuli
ništa osjetili
spavali smo
s kukuljicom od zrikavaca
baterijom od mjesečine
hodaju nam po sobama i kuhinjama
hodaju po hodnicima i boravcima
ništa nismo znali
ništa slutili
spavali smo
za njima ne ostaje trag
ni mirisa ne ostavljaju
samo uzimaju
samo medvjediće
ništa nismo poduzeli
ništa pokušali
sanjali smo
zatvorit ćemo prozore
to sjena drhti na zidu
zaključat ćemo vrata
to leptir udara o lampu
vrebat ćemo naoružani
to drvenina po kući diše
širom zatvorenih očiju
san nas polako osvaja
monoton pjev vlaka
poljske sirene
vrhovi čempresa
slike se brišu
prije dodira s okom
sunce je spržilo naše zjene
pored vatre osjetila tonu
ziba ih lijenost
polako
san nas osvaja
blago
lica nam se mijenjaju
odsutnost ih guta
praznina izobličuje
izvikuju smrt
djetinjstvo je luka
daleka
utopija
krhka struktura
broj želje
ja sam broj četiri,
kaže starac pronašavši svoje mjesto.
niste, ovdje nema brojeva.
ima, kažem vam ja sam četiri.
piše vam iznad glave.
ako baš inzistirate. lijepo je
kad smo stisnuti, priljubljeni.
prečesto su me tražili da ustanem
i promijenim mjesto. nikada
na pravom. promatram prizor
sa svog sjedala broj osam i mislim
kako devetka i šestica jedna do druge
stvaraju lijepu figuru. i već
ulazimo u maglu. znamenke brojke
brojevi tope se u ljepljivim, snenim
ustima tunela. vozač kaže nekom
dalekom uhu: sinoć sam zamalo
potrošio cijelu mjesečnu plaću.
gdje ima krvi, ima i duha.
na kotačima u pokretu (koliko ih je
na autobusu?) putnici miruju
vibrirajući, neprekidno poskakuju.
bude se želje. noć je kratka,
prekratka, kaže još on.
gledamo vas u oči
gledamo vas u oči
gledamo vas u oči i lažemo
do isteka zaliha vremena
svakako nastojat ćemo
do isteka vidjet ćemo
zaliha još nije kasno
vremena svakako
vrijeme kupujemo čvrstom
valutom prodorna pogleda
samouvjereno govore nam tijela
u vašim očima već gledamo
ne treba paničariti
ne treba odustati
samo treba izdržati
već gledamo dan kada vas
neće biti već vidimo da vas
neće biti lako znamo
čemu sve ovo samo
treba izdržati vaš pogled
sada ovdje uvjerljivo
sutra ga neće biti
traga neće biti
traga neće biti sve
poravnat će se i grč
razgradit će se u glatkost
rastalit će se u spokoj
slast laži netremice
život
praznici
kako je ugodno kupati se u moru biti
na praznicima plivamo leptir plutamo
zatvorenih očiju zbog prejarkog sunca
odmaramo više ne mislimo voda
filtrira zvukove do našeg uha vriska
djece prigušena u daljini motor
prevrnut brod tijela što tonu
polako na desetke roniti koje li sreće
pod vodom slobodni smo e dolce m’è
naufragar in questo mare more
guta vuče na dno ispljune plutamo
mrtvi pravimo se zbog prejarkog sunca
stranci šutimo više ne mislimo
prazni ogledalo smo naše mȍre
krljušt prekriva nas grebeni posvuda su
dno već preorano mreže postavljene
tu su i sirene ne da nam se
uključiti ih zaurlati
pod vodom muzej
po dnu sijali smo amfore
sad sijemo ljude
sve te skulpture u moru
tu djecu te žene
te muškarce te čamce
nastanit će alge
napučiti školjke
obrastće obrve
progledati oči
bljeskom krljušti u pokretu
iz dlanova buknut će koralji
i oni što sjede
i oni što leže
baršunasti meki
i oni što okamenjeni stoje
na dnu mora
postat će dom
stavit ćemo maske
navući odijela naprtiti
kisik na leđa prekasno
poći u slani nevid
u modri nedoseg
poći im ususret
zaroniti duboko
u najdublju brazdu
promatrati ih slušati
vlastito disanje
žile ljudske
evo naših žila
napete razapete o stupove
preko zemlje
nose energiju svjetlo
idu daleko
evo naših žila
isprepletene postaju žice
duž autocesta
prekrivaju stijene štite
sprečavaju pad odron
nalet životinja
evo naših žila
izvijene bodljikave opasavaju zatvore
ludnice logore štite
namotane narezane žiletima
rube zemlje
da se ne prijeđe
evo naših žila
naših kucavica
imamo žicu
za sve to
ljudsku
