Vanda Babić: Igra skrivača
NEDOSTAJANJE
Između dva retka pogledavam more.
Ispružilo se s mog prozora i
malo tamnije je od neba.
Na popisu obveza nema tvog imena
no na trenutak zatvaram oči i šaljem ti
šalicu mora i kocku neba umjesto kave
i šećera.
Ispijamo je skupa, polako bez žurbe
dok preskačemo zamotuljke zloće i
lokve tuđih loših namjera.
Kocka neba šalje vojsku radosti,
a more čisti put.
Između dva retka i gutljaja kave:
sunce.
AKVAREL
Bože moj, dan ovaj
sjedi mi u duši i plače.
Osjećam slabost ljudskog
Postojanja
I tako sam sretna
Što poznam Tvoj glas.
Bože moj, dan ovaj
Učini mi sretnim
Nek snaga teče mojim venama,
Nek moje misli budu
Ljubav i mir
A ruke?
Tvoj akvarel.
PJESMA
Pokušavam napisati pjesmu,
No, pjesma je u meni,
Šćućurila se u najzabitiji kut
I pjeva.
Doista, pokušavam naći riječi,
No, skrile su se duboko, daleko
Ne bi li uspjele složiti se u pjesmu,
Koja, evo, upravo pjeva, plače.
I smije se.
IGRA SKRIVAČA
Uvijek te ubijem u sebi i uvijek oživiš,
To ljubav se s nama igra skrivača…
Uvijek je negdje korak ispred i ne da
nam zaboravom prekriti sjećanja.
Uvijek me ubiješ u sebi i uvijek oživim.
To ljubav se s nama igra skrivača
dok me tražiš nestajem u mraku
Dok tebe zovem Ti ne čuješ ime.
A tko kaže da nam igra nije zavjesa
opravdanja iza koje držeć se za ruke
upijamo trenutak u kojemu smo stali
dok ljubav leprša i igra, igra, igru skrivača.
SJEĆANJA
Sparna noć. Brujanje klima umjesto uspavanke
Ne dodirujemo se. I pomisao na to od lica
čini nam grimasu.
A, koliko je ljeta kada smijali smo se
kapljama znojnim i vrelinama, onako sretni i ludi
dočekali jutra i osluškivali more.
Od šutnja nadvio se oblak i odnio sve slike sreće.
Sparna noć. Besana. Brujanje klima i sjećanja.
CRTA NA DLANU
Mi odavno nismo zajedno.
I nema naše priče.
Nestala je poput neželjenog djeteta
tiho, skrivečki, kao da je nikad nije bilo.
O, da, pristali smo na to oboje.
Ti odlukom, ja šutnjom. Tek poneki stih
kao krik da teško je brisati uvijek ispočetka
grebati do krvi po crti na dlanu
utisnuta nam imena.
KRAJ
Rekla sam ti plavo,
Ti vidio si nebo i more,
Rekla sam ti crveno
Vidio si nas dvoje
Nage i sretne
Rekla sam zeleno
I hodao si livadama
Naših sanja
Rekla sam ti sivo
I sjetio si se svih suza
Plakanja
Rekla sam nema više boja,
Pustio si suzu
I rekao: kraj.
SAT
One listopadske večeri u kutu kavane
Koju smo zvali svojom
Trebao si mi darovati
Sat.
Bez riječi znala bih da je došlo vrijeme
I sa stola pokupila
Komadiće razbijenih nada,
Čežnju bih ispratila suzom
I ljubav bi se slila
U kazaljke.
One listopadske večeri
U kutu kavane koju smo zvali…
Trebao si mi ruku obgrliti satom.
I znala bih… bez riječi…
MOJOJ JEANINI
Jeanine, ti si moj mali proljetni cvijet
I cvateš na balkonu mojih nadanja
Jeanine, ti si ruža i ćutim ti miris
Pun obećanja i šutnje
Jeanine, ti si more prekrasnih vidika,
Ti si oblak, ptica, galebova stijena
Jeanine ti si sve što gledam, slika
Mojih nutarnjih dubina.
Jeanine, ti si, ti si samo morska pjena,
Što šapće Žanina, Žanina…
IMAM JA
Imam ja za te tisuću riječi
lepršavih poput pjesme
No nikad se ne znaju postrojiti
Kao vojska ili gradski zbor
pred maestrom, pomalo ustrašeni,
pomalo ushićeni
s novim notama.
Imam ja za te tisuću snova
radosnih kao dječja ljuljačka
samo se nikad ne znaju izgurati
na prvo mjesto i biti glasno
razigrani već radije šute
skriveni ispod stola ili
u ladicama.
Imam ja za tebe cijeli jedan svijet
I more jedno duboko i plavo, i kamen,
školjku i sunce veliko i vrelo
Sve imam za tebe, samo ne znam
Hoće li sve stati u jednu riječ.
BOKA 1996.
Teti Gustici (Augustini)
U mome kraju sada naranče cvjetaju
Tiho kao ova večer bez mjesečine.
U mome kraju sada je nebo sjajno
I posuto zvijezdama, bez mjesečine.
U mome kraju moja teta sjedi uz
Stare slike i briše suze sanjalice.
U mome kraju svi već zaboravili
Moje lice.
(1996)
LOVĆEN
Gorda je to planina,
blaga prema moru,
topla prema koritima
u bojama zrelog ljeta,
prošarana. Mirisna i moja.
Dok gledam je s mora, prijeti
dok hodam i udišem je, plače
i lišćem me pokriva.
Kućo moja, kaže vidjeh te kao dijete
dok s Češljara nosiš vodu
i radosno trčiš Pinama
i od tada moje su šume tvoja zipka
i tvoje more, moja uspavanka.
Kućo moja, dijete!
TI, JA I OCI NAŠI
Vidim nas isprepletene.
Stijena smo iznad one
uvale na kojoj nikad bili nismo
a naša je, jer
oci naši preplivali su je
i baš tu, rastali se.
Kamen su oblutak ostavili
kao znak i nasljedstvo
rastat se trebalo
da bismo se sreli i
spojili brda, doline,
more i kamenu stijenu.
Vidim nas, isprepletene
klupko smo,
stijena smo,
more smo,
Ti, ja.
I oci naši.
O autorki:
Vanda Babić, Tivćanka, rođena u Kotoru, odrasla u Splitu, sa zadarskom adresom. Pripadnica crnogorske dijaspore i autohtonih Hrvata Boke. Redovna profesorica na zadarskom Sveučilištu. Nagrađivana. Piše naučne knjige, članke, prozu i poeziju. Objavljuje na književnim portalima i u renomiranim književnim časopisima (Književna republika, Zadarska smotra). Uvrštena je u antologiju hrvatskih pjesnika Boke.
