Uroš Zupan: Lagana plovidba
(Nove, izabrane i prepravljene pjesme)

Preveo sa slovenačkog Edo Fičor

LIŠĆE JESENI

I.

Kolovoško jutro još uvijek sporo, puno tihih
zapisa, vani nepomična stabla, bujne figure.
Lišće počinje žutjeti s gornje strane. Dugotrajni
prijenosi sunčevih požara i premalo vlage. Priprema
za podnevno blještavilo, kada zrak postaje mutan, a topli
ga vjetar nemilosrdno kovitla i raznosi poput praznih tijela.
Tiha sreća, kada se sve ponovno događa prvi put. Žaluzine
su još napola zatvorene. Geometrijski likovi zasljepljujuće
svjetlosti posve nepomični na zidovima, drugačiji od onih
koje sam gledao kroz vodu i snove. Sjene u spavaćoj sobi
su poput prozirnih pravokutnika. Glazba u susjednoj sobi:
Ornette Coleman. Nijansirane boje glazbenih kolaža,
vijugavi neonski tragovi instrumenata, nalik zaobljenim
tragovima boja na Pollockovim slikama. Dječji plač i saksofoni.
Pop-hitovi iz drugog svemira. Na podu knjige Kennetha Kocha
i Jamesa Schuylera. Kada sam 1987. godine
bio u New Yorku, obojica su još bili živi, dijelili smo isti
gradski zrak, spore zalaske sunca na Lower West Sideu.
Dugo gašenje narančastih ploha, što su ih kao taoce držali
visoki prozori. James Schuyler je u A Few Days poželio
da doživi kraj tisućljeća. Nije mu uspjelo. Kenneth Koch
je prešao tu vremensku granicu. Prije nekoliko dana sam
u San Francisco Chronicleu pročitao da je umro Czeslaw Miłosz.
Stari profesor kojega sam želio upoznati. Stršeće, nakostriješene
obrve i pogled kojemu su morali biti dostupni jasnoća i dubine.
Godinama je živio na Čarobnom brijegu. U pseće vrućim
listopadima, hladnim srpnjima, pod stablima
koja cvatu u veljači. Nije izabrao
Kaliforniju. Bila mu je dana. Kao i meni. U snovima.
Navečer te mažem po trbuhu i osjećam kako se u
svojoj blagoj tami naše dijete pomiče i kako me sluša.
Ploča je došla do kraja i sada ću staviti drugu;
Science Fiction. Na nebu se oblaci gomilaju i miješaju
poput pare u konjskim nozdrvama. Kukci u neosvojivim
kraljevstvima u travi. Raznobojni leptiri lete
tamo amo tik iznad tla. Dijete trči sa zelenom plastičnom
kanticom prema pijesku. Lopata grebe stvrdnut i slijepljen
morski pijesak. Mala plavokosa sestra prati ga opreznim
koracima. Mama vodi psa na uzici. Žubor govora, čuđenje
nad svijetom i sveukupnim savršenim poretkom stvari. Nebo
je plavo. Oblaci su bijeli. Trava zelena i kosa djeteta
sjaji poput izblijedjelog zlata. Žive šivaće mašine
neprekidno obrubljuju ljetni zrak. Ornette razbija vrata
u onostrano. Djeca čiste pijesak. Izbacuju otpalo lišće
i kolovoz vraćaju kolovozu. Promet na obilaznici.
Pokretni mravinjaci. Limene kutije koje će jednom
biti viđene kao pretpovijesne relikvije. Na koliko načina
možeš opisati trenutnu nepokretnost sati, visoke
i krajnje napore ljeta? Riječi se habaju. Slike
blijede. Broj kombinacija je ograničen. Dok trenuci traju,
želiš da odu, kada odu, nedostaju ti i žao ti je.
Život se odvija između slučajno odabranih citata iz
majstora Eckharta: “Bog svim stvarima daje jednako i sve
stvari su jednake, koliko potiču od Boga” i citata iz
Freak Brothersa: “We sniffed up a whole year’s of coke
in two days?” Zatim dolazi vrijeme kada dječje igre
završavaju. Još jedan očajni uzlet svjetlosti prije nego
blještavilo počne uvirati i raspršivati se. Da sam stvoritelj,
bio bih na Zemlji uvijek na svim mjestima predvečer.
Bez vremena, s pognutim plitkim oblacima što ih u daleke zemlje
strpljivo odašilje blagi vjetar. Izmučeno lišće čeka
zasluženi san. Sunce dotiče rasplesane vrhove drveća
i dječje vriskove i raspletenu kosu. Miris
dima ulazi u pretpripreme za večer. Vid šalje zadnje
poruke pamćenju. Teški pramenovi toplog zraka vani su
polegli po travi. Rijeka preuzima boju od neba. Svjetlost
na asfaltu postaje bakrena, posuđena od željezničkih pragova.
Djeca proučavaju svoju prvu mrtvu vjevericu, neobičan dar ljeta.
Poći ćemo u šetnju kada noć počne izdisati hladni dah.
Očima se polako i oprezno približavaju sazviježđa,
koridori zrakoplova. Mehaničke krijesnice pale se i gase
gore visoko, u mraku. Ne mogu im odrediti smjer i daleke ciljeve.
Ne znam pročitati sudbinu iz dlana. Okolina je prožeta
visokofrekventnim cvrčanjem. Osvijetljeni asfalt
i transformatorska stanica odražavaju se u metalnom
prozorskom okviru. Kako na nebu tako i na zemlji.
Nemirno podrhtavaju i titraju slike na televizijskim
ekranima. Zadnji razgovori susjeda, klikovi prekidača.
“Laku noć, vidimo se sutra. Ne govori previše.
Dodirni me i zaspi. Vidimo se sutra. ”

II.

Plaho približavanje kasnom kolovozu. Nitko mu ne
može pobjeći. Nitko ga ne može izbjeći. U Kaliforniji
nema godišnjih doba. Mi imamo godišnja doba. Kukuruz
je odavno sazrio. Šljive sjaje u tamnoj modrini na stablima
i pod kožom skrivaju slatko zelenožuto meso. Azurna,
posve mirna i pročišćena svjetlost pokriva podneva
nad morem. Visoki uzdasi vjetra poput prozirne
koprene lijepe se po koži. Tonske ljestvice srebra
spavaju među stablima. Nevidljivi valjci bure
glade večer. S njom će prići melankolija i požar
koji jenjava. Kad sam bio mlađi, to je bilo
moje najdraže godišnje doba. Očekivao sam da ću
upoznati novu ljubav. Uskoro će mi biti rođendan.
Imat ću četrdeset i jednu godinu. Fernando Pessoa
je sa četrdeset izgledao bolesno, poraženo i usamljeno. Tihi čovjek
s naočalama i bez šešira. Svemir je prilagođavao svom očaju.
Cesare Pavese je u četrdeset i drugoj počinio samoubojstvo.
„Koje godine su opasne? Koliko dugo želim živjeti?“
Dani nestaju. Tamne misli se spuštaju u njihova svijetla
središta niotkuda. Jutra se od njih blago stresu i zatalasaju.
Hodaj i ne budi pozoran. Na hodočašću si. Zamišljaš da nitko
nikada neće otići. Fizičko tijelo je agent duha i njegovo zrcalo.
Fizičko tijelo je stroj i odraz duha. Smrt je tamna pozadina koju
zrcalo treba da bismo uopće išta vidjeli. Izlazi u nuždi,
utjehe. Viseći mostovi između dana. Markirane staze u tami.
Prepisana buduća teozofija. Još je ljeto. Čitava savršena kulisa
svijeta bila je napravljena za nas, samo za nas. Mali zec
čuči u travi u kolovozu, zaštićen dječjim rukama. Mali
život raste u tebi u kolovozu, zaštićen mojim rukama.
„Koliko godina bi volio živjeti?“ Blaga jutarnja svježina
I usamljena golotinja u zrcalu. Prazne, komotne košulje
na vješalicama, čekaju da ih ispuni tijelo.
Zveckanje žaluzina i Ornette Coleman. Pop-hitovi iz
drugog svemira. Svog je sina posjeo za bubnjeve
kada je imao dvanaest godina. Moj sin je u tebi, a tebe nema
kod kuće. Kolovoz. Perem ruke i hladnom vodom pljuskam
lice. Volim se umivati sapunima koji mirišu po narančama,
lipi i paprati. Volim hodati kroz oblake parfema koji miriše
po mirti, koji nikad ne nosim na koži. Kao dijete sam odlazio
u crkvu i mirisao tamjan. Kada se bojim da ću umrijeti,
počinjem se moliti i izgovaram riječi koje sam zaboravio.
Ako u kolovozu plivam za oblačna vremena, moja se
silueta vidi samo na tamnoplavoj keramičkoj crti na dnu
bazena. Izumrla pretpovijesna ptica koja u ravnomjernim
razmacima širi svoja zakržljala krila, ili Gormleyjev anđeo.
Ako plivam dok sunce sja, zlatna se paučina neprestano kreće
po dnu. Kada se odgurnem od zida, iza predugih noktiju
ostaju zračni mjehuri. Mlade žene su nekad ljeti prikazivale
za nas nenajavljene predstave. Kladile su se na tijelo i nisu
znale da će izgubiti. Danju u napola praznom bazenu
čitam svoju starost s njihovih lica koja sam prepoznao, ali se ne
mogu sjetiti njihovih imena. Nisam se kladio na tijelo. Ali gubim.
Burt Lancaster je u Swimmeru preplivao sve privatne bazene u
nekom okrugu u Connecticutu. Imao je preko četrdeset godina.
Divio se svojim iluzijama i tijelu i indijanskom ljetu, i izgubio.
Ništa od indijanskog ljeta. Oklade su prepuštene budućnosti. Još
uvijek lijeno se proteže kolovoz. Mačka s dlakom boje
raja. Nebo se otvara i zatvara. Automatski refleksi demijurga.
Izmaglice nad planinama sa svih strana. Oblaci bez pozlate
i raščupanih narančastih rubova. Nadolazeće sivo mrmljanje
u daljini kao predah koji donosi trenutno pustošenje i
novi početak. Smetnje u električnoj napetosti. Ugasi li se svjetlo,
život će iscuriti. Tvoj trbuh lagano trese mirisne
plahte. Rado bih se kladio sam sa sobom, ispod neke ulične
svjetiljke koja je uvijek tinjala i gasila se kao postromantizam
u sumračnoj predavaonici. Kolovoz. Nad oblacima visoko-oktanske
eksplozije sablasni gradovi u stalnoj promjeni, osvijetljeni krajolik,
rendgenske slike, negativi, raščlanjene grane pripremaju se da se
nakon dugo vremena rukuju u tami. Crni kamion krenut će kroz
pejzaž i noć. Kolovoz. Stvari na koje misliš: miris kruha, miris
benzina, miris dima, kave. Osipaju se ocvale zavjese kiše,
viseći vodeni vrtovi. Kucanje sata. Oduzimanje i zbrajanje.
Nema apsolutne tišine. Nikad. (Možda u smrti.)

III

Ravnomjerno brujanje skrivenog života u
prštavoj bjelini, kao da se legu pilići. Božji dah.
Dvostruka krv. Tvoj trbuh lagano trese obližnji
zrak i moju ruku. Premazan travama. Plitko
disanje nakon što ugasim svjetlo. Noge razdvojene
jastukom. Za trenutak rana jesen. Novoenglesko
zlato. Bijela boja, kaleidoskopi, slike koje su
počele razgovarati u tami. Ustat ću otvoriti
prozor i pustiti u sobu noć i komarce.
U voćnjacima težina prezrelog voća. Zemlja
dobiva svoj obilni obrok. Između nas troje
koža i plitko disanje i kada se razdani i
vrati svjetlost – otočići za učenje samoće,
zapuštena igrališta, visoka trava koja je izrasla preko noći,
zarđale ljuljačke. Pustošenje i mir. Jesen
u kolovozu. Opake šojke prestale su letjeti
među drvećem. Život uzima zalet u praznom hodu.
Sivo popločano nebo. Zapusi probuđenog vjetra.
Udaljeni cvrkut ptica. Povratak noćnog i pacifičkog
zraka, kao da se vratio moj davni studeni u Kaliforniji.
Cikorija, zlatice, bijeli kim, tratinčice, vrane,
pregažene žabe koje su jučer došle iz mlaka.
Sve smrznuto. Uzbibane lokve na asfaltu
u kojima se zrcale stabla i subota.
I to smrznuto. Zaboravljene kapi cure
s listova i padaju na zemlju. “Kakav će čovjek
biti moj sin?” Produljena ruka nevremena i zamorna nježnost
prema svijetu što izmiče dohvatu. Zatim: Cesare Pavese
viđen iznutra. “Bi li zavolio samoga sebe, kada bi se sreo?”
Talasanje zraka u sobi. Pojasevi vedrine na zapadu.
Novi večernji spektakl. Zamorna nježnost prema
svijetu. Ljubičica će polako ocvasti. Zeleni
svjetlucavi listovi hibiskusa blistaju na balkonu.
Razmišljaš o tome kako se naše dijete u tebi polako smiruje.
Naš strah je najprije sjena. Iznenadni
udarci u tijelo, u grlu zapele riječi što se mogu zapaliti
i gorjeti, i kada spavamo. Dogodi li se da sada
izgubimo dijete, ništa se ne može učiniti, samo
ponovo čekati i ne umoriti se od čekanja.
Oprano rublje. Otvoreni metalni tuljci za mirisne
štapiće. Sapuni s mirisom smokve. Tehničke smetnje
na engleskim televizijskim programima. Nevrijeme.
Dobro je da tu stanuju i knjige prikladno složene
po sličnosti. Constable na glatkim zidovima. Mirni
potoci i mlinovi i nagomilani oblaci, slike koje bih
volio gledati kada se zamislim i tonem u san.
Nekad je svijet bio takav i u njemu su živjeli ljudi.
Na brzinu prelistane stranice popodnevnog drijemeža.
Hodati po ljetnoj travi, doticati pod bosim nogama.
Uvijek se vraćati istoj ženi i hladnim prstima tražiti
njezino toplo tijelo. Ubije li se čovjek, kada se nakon
bezbroj puta sruši u ljubavi? Cesare Pavese viđen
mojim očima. Kristali šećera na šljivama. U vrtu nema
uroda. Puževi, debeli poput konjskog izmeta, po vlažnim
kutovima. Nagriženi patlidžani, zarđali paradajzi, krumpir
koji čeka da ga iskopam starom motikom. Beth Gibbons pjeva
o jeseni. Napjevi polagani poput dizanja mora.
Klavirska pratnja poput nanosa vode na staklu vjetrobrana
zbija se u zvučnicima. Svaka glazba ima svoje godišnje doba.
Miris naribanih krastavaca i divke. Kutija na podu ispred štednjaka,
ugljen i drva, moja nevidljiva dizala u tamu. Udaljena
crkvena zvona. Povratak volje kada se podignu magle.
Iznenadno približavanje pejzaža kroz prozirne
kristale. Svakog proljeća kažem sebi: “Zapamti.”
Poslije zaboravim i ocean ishlapi iza mojih
leđa. „Kakav će čovjek biti naš sin?“

IV.

Kada je otac bio u bolnici, poželio sam
da jednom vidi moje dijete. Transfuzije
krvi. Nepomično ležanje. Isušena pluća.
Kardiogrami i povremeno mjerenje tlaka.
Živimo tako blizu, da smo se prestali sporazumijevati
riječima. Umiremo tako blizu, da se dodirujemo još
samo u mislima. James Schuyler i Kenneth
Koch neće nikad znati za ovu pjesmu.
Czeslaw Miłosz će biti pokopan u kripti crkve na Skałki.
Kolovoz i prešućene riječi samome sebi:
„Sjeti se svega što se nagomilalo u tvom tijelu
i ne piši hermetičnu poeziju. Ne umataj se u simbole.
Ne traži izlaze u nuždi, ne osramoti se bježanjem
od stvarnosti. “Kako govorimo kada se usudimo
govoriti? Kolovoz. Rujan. Listopad. Ustaljene
boje u mjesecima. Volim mirne i tihe i nježne
pjesme. Volim mirne i tihe i nježne ljude.
Ništa se ne može dobiti preko reda.
“Kakav će čovjek biti naš sin?” Prije nego što
završi ljeto, još ću jednom zaplivati u bazenu. Blagi sumrak
nad grobovima. Topli dlanovi ukliješteni u
otvorenim knjigama. Blještava popodneva poslana s drugog svijeta.
Vjetar ponavlja svoj prastari govor. Udarci čekića
zauvijek će ostati u jučerašnjoj večeri.
Ograda koja drži pijesak je popravljena.
Pijesak pokriven otpalim lišćem. Tvoj trbuh poput punog
mjeseca priraslog tijelu noću sja u tami. Moje ruke nikada
nisu umorne. Nezadrživo se približava vrijeme.

LIŠĆE JESENI II

I.

Vodeni biseri na granama i prozorskim daskama,
zaostali transport otputovale noći. Stabla
su već gotovo ogoljena. Mokro, prema zemlji okrenuto
lišće diše, nepomično, u subotnje prijepodne. Smeđe
i zelene, zelene i crvene pjege u dubini šume odaju
udaljenosti našim očima. Pijesak je zapušten i stran,
poput plaža i malih gradova na otocima u studenom,
poput iznenadnih dolazaka jeseni usred ljeta. Hladno
pramenje zvuka miluje potamnjelo srebro na jugu.
Hladni naleti vjetra neugodni su dodiri neznanca.
Jesen posvuda. Zamagljeni preljevi toplog zraka i razlivena
sunčeva svjetlost na livadi postaju dar podneva.
Različite visine ptičjeg pjeva, njegova zvučna kulisa,
slušni privid, iznenadna jaka želja za spavanjem ili prošlošću.
Ispred prozora gomila se glazba. Šojke traže crve u travi.
Nisko grmlje povlači se pred sporim vjetrom. Preko noći
su iz zemlje provirile gljive. Zračnu granicu grada
označavaju oblaci koji se sporo kreću. Njihovo je
pamćenje nestalno i promjenljivo. U sobi se gomila
i razrasta glazba – purpurna magla. Danas mi se
Feldmanova kompozicija For Philip Guston čini žalosna i siva
poput svjetlosti u rano jutro iznad pristaništa.
Vlažni asfalt se suši. Naš sin je star jedan dan.
U njegovom krevetu sjede debeli mišonja, mršavi mišonja
i dlakavi medvjed. Ne znam o čemu su govorili noću,
zaboravio sam njihov jezik, no sada šute i čekaju ga.
Prekinuto pištanje flaute, dok ksilofoni vremenu pretražuju džepove.
Prazne sobe gotovo su potonule na nepoznato dno
i tišinu, koje nema. Ti spavaš u bolnici. Pred tvojim
sklopljenim očima lijeno se proteže spori dan,
koji ti je dao novo ime. Ja sjedim i promatram krajolik
i kušam toplinu kožom i dišem punim plućima
i nepomičan sam u danu koji mi je dao novo ime.
Što je poezija koja neće moći podsjetiti naše dijete
na njegov prvi dan na svijetu? Što je glazba koja sa sobom
ne nosi sjećanje i ne tjera nas na predaju i divljenje?
Jučer navečer sam gazio gradom poput brodolomca
kojega je na obalu naplavio novi život. Oblačno
nebo. Jesensko rominjanje. Atlantska kiša. Odsjaj
svjetala kočnica na mokrom asfaltu. Jučer navečer sam gazio
gradom poput trenutnog beskućnika kojemu je u mislima ostao
miris novorođenčeta. Tvoje tople smeđe oči počivale su na
jastuku. Topli dah našeg sina u dosluhu je s tvojom kožom.
Svijet je zastao i zaboravio svoje navike. Jučer navečer
razgovarali smo kroz noćni zrak i svatko je za sebe zaspao
zauvijek drugačiji.

II.

Topla jesen. Prokrijumčareni ostaci dugog ljeta.
Insekti, ustali iz mrtvih. Ispražnjen bazen.
Samuju azurni premazi što sanjaju plivače i njihove
duge nokte, pod kojima se skuplja zrak s površine
i pod njom se diže i podrhtava poput žive. Opalo
lišće vježba plesne korake na praznom i zapuštenom dnu.
Daleko je novi kolovoz. Jesen. Groblja su oživjela,
pretvorila se u velegradove od vatre. Tiha molitva i nijeme
riječi; za one koji su ostali u drugom vremenu, oni su njihov
nevidljivi krov. Kada odemo, zauvijek smo izgubljeni.
Dani kada se ne skrivam u knjigama i ne ponavljam
spiritistička učenja i tuđu teozofiju. Žmiganje semafora
čuje se kao ozvučeno kucanje srca na vratnoj arteriji. Pale
se ulične svjetiljke. Nerazgovjetna lica ljudi lebde
iza prljavih stakala na balkonima. Ulice su
pune obitelji u subotnjim šetnjama.
Stidljivi miris jeseni miješa se s mirisom otpalog lišća
i mirisom rijeke i mirisom pečenog kestena i nevidljiv
hoda među prolaznicima. Mostovi izlažu bijele udove
a vrbe se kao mirni, zeleni divovi, polako spuštaju prema rijeci.
Hoće li to biti najdraže godišnje doba našega sina?
“Najdraže godišnje doba uvijek je oko rođendana.”
Iznenadna dalekovidnost prijatelja ili zaboravljena
narodna mudrost. Nikada nisam bio raspoložen da to istražim.
Noć se pružila nad zemljom, a ujutro se dan teško probudio i
navikavao na svoj novi dolazak. Kiša, teška kiša, kao prvi
glasnik otputovale svjetlosti. Kondenzat na staklima. Vani
krupne kišne kapi padaju na polegnutu travu. Gljive
su izgubile klobuke. Stroj za rublje govori kako zna i umije
i kako su ga naučili ljudi. Tvrdoglavo okretanje bubnja.
Rijetke i smočene ptice, vjerne svojim stablima
i nebu, bez planova, lete kroz sivilo. Dva dana
je trajalo, a onda mi je nježnost zastala iza leđa
i počela umarati poput nepostojećih slika. Roza soba.
Gotovo kao naslov kineskog romana koji nikad nisam čitao.
Jutro polako otresa sa sebe noć. Sjedim u polutami, ti ležiš
u blizini. Čekamo da započne. Na stolu se dodiruju
Knjiga dojmova i Biblija. “Hvalite Gospodina jer je dobar,
jer vječna je njegova ljubav. ” i “Zahvaljujem se osoblju
za skrb i pomoć . . . ” Naizmjenično ih dodirujem i otvaram, kao
što vani kiša i sunce naizmjenično dodiruju prozor. Babica
igra simultanku s novim životima na cijelom katu.
Sjedim u polutami, hladne ruke, koje držim u krilu,
znoje mi se. Prijepodnevno odbrojavanje i poticanje i disanje
pretvaraju se u užarene kugle i zatim odjednom nema
više nikakvog glasa, samo se plač, koji nije tvoj, odvaja od
tijela, koje je tvoje, i polako raste negdje izvan tebe kao
dokaz da više nikad nećemo pomisliti da smo sami. Je li
i smrt takva? Nepotreban šok popraćen čuđenjem, jer sve
je tako jednostavno. Miris mokrog cvijeća što se širi po sobi,
prisan, samo jedna knjiga i krevet, ako imaš sreće.
Ili je možda smrt gluha pratnja koja nas slijedi
od jutra do večeri kao stari prigovor savjesti ili besmislena
loša navika, te nas je sada dostigla.

III.

Četiri ujutro je vrijeme za buđenje. Grč u nepogrešivom
mehanizmu po kojem se ravna tijelo. Kližući
koraci lagano sniježe po razdrobljenom polumraku.
Mrtva svjetla ostaju mrtva. Odsutna lica ponekad
zasjaje u nježnom pomicanju kroz imitaciju
spavanja. Udaljeni neonski sloj lebdi iznad grada,
odrazi šuplje bjeline, kao da se svjetlost odbija od budućeg
snijega. Drveće nije svjesno svog trzanja koje
unosi nemir u mekanu prevlast noći. Ponovno doživljena
milina u spavanju, na ulicama je blijeda i gola. Svaka otvorena
vrata u unutrašnjost prvo puštaju nemir. Vrijeme se mrvi
u svjetlost i prašinu, a ono što ostaje vjernost je nestvarnih
uspomena. Hladna koža podlaktice pokriva mi oči.
Spavam. Pokušavam zaspati. Nikad više neću biti sam,
mislim mislima koje su moje čak i onda kada ih mrzim.
Prognan sam iz bezbrižne ljubavi u bezuvjetnu ljubav koju
su uzgojila tijela ispunivši je i onim što su htjela
zadržati za sebe. Neonsko svjetlo gori u tvojoj
udaljenoj sobi. Noć topi san, kao što velike peći
tope bakrena zvona. Telefoni su nijemi i čekanje
je upisano u lice, pognuto nad zrcalom.
Tamne onostranosti u njemu ljubazne su i ponavljaju
se kao ravnomjerni slijed valova i iznova izbrojeni
sati. Ocvala i polegla svjetlost zastala je kod
prozora i ostala na nebu. Susjedi su ponekad bučni,
a ponekad tihi. Gotovo ništa ne znamo jedni o drugima.
Na mirnoj površini ostakljenih slika prazne sobe se
nastavljaju u šumu, a iz šume prema horizontu. Nepročitane
novine i knjige leže po podu. Televizija darežljivo
poslužuje svoju dnevnu dozu pakla. Radio darežljivo
poslužuje svoju dnevnu dozu pakla. Zgurao sam knjige
po policama, jer su beskorisne i žalosne i ne
skrivaju vašu odsutnost. Ugasio sam glazbu, jer ne zna
zamišljati smijeh i ne skriva vašu odsutnost.

IV.

Naš sin će imati jedan tjedan. Njegova ga zlatna koža ne
pušta k meni. Žutica. Maske. Naočale. Oči
pokrivene i zaštićene od zlokobne svjetlosti. Rutinski posao
za sestre i liječnike i prvi susret s ponorom za
nas. “Ništa se ne može dogoditi toj bespomoćnoj
otpornosti koju si zamijenila za krhkost. ” To je
neki uspavani zvuk u tebi koji je na lošem glasu.
Pričaj mu o domu s mirnom dobrodošlicom
u riječima i zvuk će nestati. Ili je sve ipak samo pritisak
u zraku? Sporo i koso i bezglasno paranje oblaka.
Pusti izgled potonulih dana, proživljenih u polusnu.
Lebdenje i potom čvrsta djela, dugi razgovori
što smjer mijenjaju vjetru i hlade kožu i dopuštaju
da stariš i zaboraviš na nepomičnu jutarnju
ukočenost, koja ponekad leži sklupčana u tvom tijelu. Automobili
bliješte u visokom hvalospjevu vremenu. Zgrade gore u
vlastitom sjećanju na sporo padanje sunca iza stabala
i planina. U 6.15 krećem iz bolnice i slijedim ravnu ulicu
i ostavljam vas, a ravna ulica uvijek iznova slijedi mene,
sve dok naprasno ne završi na raskrižju. Rekla si mi
da je svaka žena u sobi mogla govoriti samo o svojem djetetu,
uhvaćena u nekakvom jednosmjernom svemiru, i to ti je
smetalo, jer si se i ti učila govoriti samo o našem djetetu,
odjednom gurnuta u nekakav zapanjujući jednosmjerni svemir,
a ja nisam bio prisutan. Doticanje dviju knjiga.
“Pjevajte Gospodinu novu pjesmu, jer činio je čudesna djela”
i moje u ganuću ispisane rečenice, pred kojima se crvene
visoka estetska načela. Imam li još uvijek pravo tražiti
svoju svijetlu figuru na tamnoj pozadini? Blijedoplave
i udaljene i nestvarne ogrebotine plavetnila na domaćem
nebu. Miris snijega i bezbojno kopnjenje šume.
Takve znakove valja upamtiti. Noću se vlaga
zgusnula u ljepljive grude i ulazila u nosnice
kao hladni prsti nepoznate ruke. Oprana majica leži na
radijatoru i miriše po Kreti. Ruke mirišu po narančama
i novoj godini i zapošljavaju moje misli kao kose zebre,
zbrajanje sunčeve svjetlosti koja treperi na zidovima i
zapošljava moje oči. Iz zvučnika se polako širi po prostoru
Autumn Leaves – Julian Cannonball Adderley.
Purpurna magla se raspršila i podigla. U toj glazbi
nema dugotrajne žalosti i tame, samo ponekad blago žaljenje
što smo smrtni. Zlatom popločani mokri pločnici
suše se i sjaje na suncu. Mrak koji će noćas ući u sobu,
imat će ukus po jorgovanu i kopnu i kolovozu.
Sutra će opet biti jesen, a zrak plamen, u kojem ću
nakon dugo vremena moći prepoznati zimu.

Podijeli

Komentari su suspendovani.