UDAR NA CRNU GORU
Ko se u nešto uvjeri bez argumenata ne možeš ga razuvjeriti argumentima
Fridrih Niče
Još i danas jedan broj građana Crne Gore ne vjeruje očiglednim dokazima o planiranoj vojno-terorističkoj akciji čiji je cilj bio poništavanje demokratski izražene volje građana na izborima 16. oktobra 2016. godine, i dovođenje na vlast antizapadnih kleronacionalista, kako bi spriječili ulazak naše države u NATO pakt.
S druge strane, neostrašćeni i nešto razboritiji građani koji su gledali intervju Milivoja Katnića, specijalnog tužioca, par dana nakon izbora, morali su biti zatečeni i preneraženi paklenom namjerom da se u Crnoj Gori napravi klanica kojoj je teško sagledati razmjere i posljedice. Sukob između ubačenih terorista, njihovoh domaćih pomagača s jedne strane, i bezbjednosnih snaga Crne Gore vjerovatno bi se – u ozračju specijalnog rata koji je iz inostranstva, ali i od domaćih medija, vođen uoči i na dan izbora – proširio i na druge krajeve države. Da se desilo samo ono što su teroristi po riječima tužioca namjeravali napraviti – mnogo toga zbog prirode istrage još nije prezentovano javnosti – Crna Gora bi ličila na nekadašnji Liban ili današnju Libiju. Brižljivo pripremana vojna akcija sa moćnim i sofisticiranim centrima za vođenje hibridnog rata koji je kombinacija klasičnih vojnih akcija, hakerskih ometanja mobilnih telefona, portala, društvenih mreža, s unaprijed pripremljenim mnoštvom dezinformacija, uzrokovala bi da većina građana dugo ne može razabrati ko je prvi počeo krvoproliće, ko puca u koga, gdje su linije razdvajanja, ko ima vlast u Crnoj Gori, ko je pobijedio na izborima, ko ima legitimitet i podršku takozvane međunarodne zuajednice. Da jedna teroristička grupa nije otkrivena i uhapšena – o drugim grupama koje je pomenuo tužilac Katnić još ništa ne znamo – u noći između 15. i 16. oktobra vjerovatno bi se još u nekim djelovima crnogorske teritorije vodila ratna dejstva.
Nećemo spekulisati o tome jesu li tu noć Crnu Goru spašavale duhovne sile ili stari crnogorski talih, kako je rekao tužilac Katnić, jer opakost zamišljenog udara zahtijeva od svakog odgovornog i razboritog čovjeka naše zemlje, da trijezno pogleda istini u oči. Pred novoformiranom Vladom su prioritetni zadaci da identifikuje ideologe, organizatore i finansijere planirane pobune, njihove pomagače u Crnoj Gori, i o svim relevantnim saznanjima obavijesti domaću i inostranu javnost, posebno vlade demokratskih zemalja i NATO pakta, te da anticipira moguće neprijateljske planove prema Crnoj Gori u mjesecima koji su pred nama.
Operativna priprema nasilnog rušenja demokratski izabrane vlasti u Crnoj Gori, s ciljem da se spriječi ulazak naše zemlje u NATO pakt, počela je u ljeto 2015., kada je Demokratski front najavio „velike demonstracije koje će skinuti korumpiranu i odnarođenu vlast“. Po preciznom i razuđenom scenariju, koji je imao najmanje tri segmenta, politički, propagandni i vojno-obavještajni, pripremane su nasilne demonstracije, koje će primorati Đukanovićevu Vladu, da pod prijetnjama dozvoli opozicionim partijama, zajedno SDP-om, nevladinim organizacijama, tzv. uglednim intelektualcima, formiraju prijelaznu Vladu – na čijem čelu bi bili, recimo, Raško Konjević ili Dritan Abazović – koja će prioritetno smijeniti uredništvo RTCG, direktore velikih javnih preduzeća, ucijeniti ostale privatne medije koji su bliski DPS-u, i u tom ozračju uz moćnu lobističku podršku Rusije i anti-NATO političkih, nevladinih i medijskih subjekata u Crnoj Gori i Srbiji, organizovati parlamentarne izbore.
Prva faza rušenja prozapadne Vlade koja je okončana 24. oktobra 2016. godine, pokušajem nasilnog ulaska u parlament i preuzimanja vlasti, na neki način bila je generalna proba za 16. oktobar 2016. Pokušaj Demokratskog fronta da nasilno osvoji Skupštinu Crne Gore, uz asistenciju ondašnjeg predsjednika parlamenta Ranka Krivokapića, koji bi im se pridružio nakon što bi pobunjena masa “oslobodila” zastupnički dom, bio je i svojevrsno ispitivanje lojalnosti policije aktuelnim vlastima, kao i njihova sposobnost da se suprostave demonstrantima koji su uz kamenice, motke, šipke, upotrebljavali i molotovljeve koktele. Kampanja pred prvi pokušaj osvajanja Skupštine imala je cilj da pokaže narodu kako je vlast nemoćna da organizuje normalno funkcionisanje institucija i službi koji su servisi građana, pa su pristalice DF više od dva mjeseca okupirali glavni podgorički bulevar ispred državnih institucija. Prkosnim izjavama prvaka DF-a, u kojima se narod poziva da sruši vlast prije izbora ukoliko Vlada ne pristane na njihov ultimatum, krajnje nediplomatskim i neprimjerenim izjavama pridružili su se kremaljski zvaničnici, deputati Dume, direktori paraobavještajnih instituta, funkcioneri Putinove Jedinstvene Rusije, nacionalistički mediji iz Srbije, domaći medijski specijalisti i čelnici nevladinih organizacija. Tako je Televizija Vijesti, uživo prenosila miting Demokratskog fronta 16. oktobra 2015., hrabreći opozicione građane da ne propuste jedinstvenu priliku i pridruže se demonstrantima koji namjeravaju srušiti “omraženi režim Mila Đukanovića”. Euforija urednika i spikera Vijesti brzo je utihnula nakon što je reakcija policije na nasilne atake pobunjene mase bila čvrsta i efikasna, tako da su grupe, među kojima je bilo pripadnika kriminalnog podzemlja, paravojski iz minulih ratova i zloglasnog Sedmog bataljona, koje su jurišale šipkama, kamenicama i molotovljevim koktelima trenutno razbijene, a vođe opozicije su se razbježali kao rakova djeca, ostavljajući svoje mlade aktiviste na milost i nemilost policiji.
Ali, ovaj pobunjenički atak na institucije sistema nije se okončao onako kako je to slučaj sa svim propalim pučevima. Kazneno-pravnim procesuiranjem vođa pobune i političkom kompromitacijom i marginalizovanjem političkih subjekata koji su direktno ili indirektno podsticali revolt i rušenje ustavno-pravnog poretka. Međutim, jedan događaj na marginama demonstracija, kada je policija brutalno i nepotrebno pretukla jednog simpatizera Demokratskog fronta poslije razbijanja pobune – zahvaljujući propagandnoj premoći opozicionih medija – zasijenio je sve ostale stvari koje su prethodile tog 24. oktobra 2015., pa i slike na kojima se vidjelo da je policijski kordon bio izložen pravoj kanonadi hladnog oružja i flaša sa zapaljivim benzinom. Još jednom se pokazala inferiornost provladinih medija, ministara i poslanika vladajuće strukture, da jasnim jezikom, bez ustezanja, stvari imenuju pravim imenom. Naime, u danima poslije propalog puča koordinacija opozicionih stranaka, medija u vlasništvu Miodraga Perovića i Željka Ivanovića, lista Dan, koji su svojevremeno osnovale Miloševićeve propagandno-obavještajne službe i uticajnih nevladinih organizacija – koje svoje donacije uglavnom dobijaju od zemalja koje su članice NATO pakta! – uspjela je da znatnom dijelu javnosti minimizuje nasilne atake demonstranata i insinuira da je reakcija policije bila nesrazmjerna u odnosu na opasnost koja je prijetila njihovim životima, premda je – sa više dana zakašnjenja – na RTCG prikazano kroz kakvu je torturu prošla jedinica specijalne policije. Metodom ucjena i zastrašivanja, opozicioni mediji uz pomoć ruskog novca koji je tranferiran preko odbjeglog crnogorskog biznismena koji trenutno stoluje u Beogradu, agenata vojne obavještajne službe GRU, jereja Srpske pravoslavne crkve koja je bila domaćin kozačkim paravojnim jedinicama, veoma su efikasno ustrašene i pacifikovane institucije civilnog društva, pojedini dužnosnici vladajuće stranke kao i menadžment RTCG.
Demokratski front je, dakle, kudikamo izašao jači poslije neuspješnog puča i nastavio sa organizovanjem demonstracija: na svojim skupovima postrojavali su stranačku paravojsku, uz asistiranje Ranka Krivokapića uvodili ih u zgradu parlamenta, na zasijedanju Skupštine skandirali uvredljive poruke Milu Đukanoviću, kako bi pokazali da je vlast slaba, bez autoriteta, i da su oni jači od države. Moćnog saveznika su dobili u predsjedniku parlamenta: Ranko Krivokapić pod krinkom decentralizacije vlasti i jačanja parlamentarizma preuzima određene ingerencije izvršne vlasti stvarajući novu neformalnu većinu s Mandićem, Milićem i Lekićem, iako SDP nije bio formalno raskinuo koaliciju s DPS-om. Predsjednik parlamenta, koji je bio izabran na listi ZA EVROPSKU CRNU GORU MILO ĐUKANOVIĆ, blokira Vladine inicijative, prevashodno u domenu investicija, a s druge strane izglasava populističke zakone o penzijama majki s troje djece kakvih nema u uporednim svjetskim iskustvima, kako bi ugrozio održivost budžeta, i izazvao još veće nezadovoljstvo stanovništva prema DPS-u koji se protivio tom prijedlogu.
Pritisnut stalnim prijetnjama demonstracijama DF-a i nepriznavanjem rezultata izbora od strane ukupne opozicije i SDP-a, Đukanović se odlučuje na rizičan – i sada je to jasno – jedini mogući korak da nekako dovede do mirnih izbora: tražio je provjeru povjerenja svojoj Vladi, i pridobijanjem Pozitivne Crne Gore stvorio novu parlamentarnu većinu bez SDP-a, koja je predložila da se formira takozvana Vlada izbornog povjerenja, u kojoj će sjedjeti četiri ministra i jedan potpredsjednik Vlade, te još dvjesta činovnika “po dubini” na državnom i lokalnom nivou. Opoziciji je predao i dva najvažnija resora, finansije i policiju, kako bi opovrgnuo optužbe o svojoj autoritarnoj, čak diktatorskoj vladavini, i otklonio sumnje da namjerava stvoriti neregularne uslove za predstojeće izbore.
SAVEZ BIVŠIH INDIPENDISTA I UNIONISTA
Opozicioni ministri u Vladi izbornog povjerenja, nijesu toliko istrajavali u pokušaju sprječavanja izbornih neregularnosti, kojih je svakako bilo na ranijim izborima – kao i u većini zemalja takozvanih mladih demokratija – koliko u opstruisanju Vlade da obavlja svoje redovne djelatnosti. Uostalom nijesu morali mnogo brinuti da će DPS zloupotrijebiti državne resurse, jer opozicija je pod svoju kontrolu dobila biračke spiskove, tokove novca, socijalne raspodjele i pomoći poljoprivrednicima. Novopečeni ministri dobili su instrukcije da nastave politiku koju je vodio Ranko Krivokapić, smijenjeni predsjednik Skupštine Crne Gore. Dakle, da različitim vrstama opstrukcija dovedu vlast u što teži položaj. Svakom iole pažljivijem pratiocu političkih zbivanja bilo je jasno da, i pored čestih verbalnih konflikata, prije svega oko pridobijanja opozicionih glasača, između opozicionih stranaka postoji akciono jedinstvo, koje izdaleka koordiniraju centri izvan Crne Gore. (Daka Davidović, glavni finansijer opozicionih medija, samouvjereno je hrabrio protivnike vlasti koji su ga posjećivali u njegovoj beogradskoj rezidenciji: “Ništa ne brinite, kad bude trebalo složićemo DF, Ključ, SDP i Demokrate”.)
Pakt između unitarističkih i velikosrpskih snaga sa nekadašnjim indipendistima, u personalnom, političkom, a onda i akcionom pogledu traje barem pola decenije, i njegova ideološka platforma formulisana je 2012. godine deklaracijom o pomirenju Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori, čiji je tvorac Miodrag Perović, vlasnik Vijesti, koju je sastavio zajedno s Nikolom Markovićem, urednikom Dana. Glavni elementi tzv. pomirenja sastoje se u tome da se srpskoj zajednici ponudi pravo na trikolornu nacionalnu zastavu, da srpski jezik postane drugi službeni jezik, i da se skrati državna himna Crne Gore, ali nijednom riječju ne pominju se vjerska prava nacionalnih Crnogoraca i prava nasilno ukinute Crnogorske pravoslavne crkve. U skladu sa tim smjernicama kulturno-nacionalna koncepcija koncerna Vijesti postaje anticrnogorska, što je posebno vidljivo u kulturnoj rubrici dnevnika Vijesti, i u kolumnama Balše Brkovića, urednika rubrike, ministra kulture u sjenci GP URA, koji je napravio index librorum prohibitorum – spisak zabranjenih imena – umjetnika i kulturnih aktivista bliskih vlasti i prepoznatljivih u otporu velikosrpkom nacionalizmu. Deklaracija je ustvari plod prijethodnog dogovora Miodraga Perovića i Andrije Mandića o temeljitom ideološkom i simboličkom redizajniranju opozicije. Perović je ubijedio Mandića da je prije svega potrebno relativizovali ekstremistički imidž Nove srpske demokratije i samog Mandića, četničkog vojvodu, tako što će se NSD ujediniti sa nekoliko stranaka koje nemaju profilisani identitet niti uporište u biračkom tijelu, i na čelu ove koalicije dovesti bivšeg diplomatu Miodraga Lekića, bivšeg ministra u vladama bivšeg komunistikog režima i kasnije Mila Đukanovića, koji nema vokabular i izgled ekstremiste, ali je uvijek kadgod je imao priliku birati, izabrao retrogradne i anticrnogorske opcije: od vremena Antibirokratske revolucije, sukoba Đukanovića i Miloševića, NATO bombardovanja, do referenduma za nezavisnost Crne Gore. Paralelno sa stvaranjem DF-a, vlasnici Vijesti su stvorili i Pozitivnu Crnu Goru, novu stranku mlađih i u javnosti malo poznatih ljudi, koje su promovisali u specijalnim emisijama popularnosti na svojoj televiziji. Vijesti su, takođe, širile svoj uticaj koristeći se insajderskim podacima sukobljenih klanova u vlasti, ali i sopstvenim vezama iz vremena kada su bili propagandna pesnica Mila Đukanovića, da bi na taj način zastrašili i ucjenili Vladine funkcinere i njima bliske tajkune. Pod posebnim tretmanom propagandnog terora bio je Ranko Krivokapić, kojemu su sistemom toplo-hladno, pospješivali mentalnu i političku konfuznost, čas se sprdajući s njegovim podaništvom Đukanoviću, čas ističući razlike koje su postojale između dvije vladajuće stranke.
U potonjih osamnaest godina, sve programski, ideološki i svjetonazorski heterogene opozicione koalicije, čiji je jedini zajednički cilj bio promjena vlasti po svaku cijenu imale su političke sponzore i finansijere izvan Crne Gore, najprije iz Srbije, a poslije odlaska Borisa Tadića sa vlasti novi finansijeri su postali ruski tajkuni bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ruskim oligarsima i specijalizovanim moskovskim institucijama za propagandni i obavještajni rad. Porazi na parlamentarnim izborima 2012. predsjedničkim 2013. i lokalnim 2014. nijesu obeshrabrili Andriju Mandića i Miodraga Perovića. Njihova upornost izvire iz ideoloških matrica kriptočetničke Nove srpske demokratije, jer Crna Gora je condittio sine qua non svake velikosrpske ideologije, kao i bolesne pohlepe finansijskih i medijskih magnata koji ne biraju sredstva da se ponovo dokopaju kontrole nad državnim fondovima i trezorima. Porazi su štoviše ojačali njihovu riješenost da i uz pomoć najekstremnijih sredstava promijene Đukanovićevu Vladu.
No, šanse opozicije i dalje su bile gotovo beznadežne da (neočekivanu) pomoć nijesu dobili u Ranku Krivokapiću. Dok su motivi opozicionih političara i tajkuna razumljivi, i manje-više otvoreni, Krivokapićevo konvertitstvo više spada u domen psihologije nego političke analize, više u sferu iracionalnog nego racionalnog. SDP je statistički imao dvadeset posto, a suštinski više od četvrtine vlasti, jer osim potpredsjednika Skupštine, resora policije i saobraćaja, više pomoćnika ministara, imali su najznačajnija javna preduzeća, Aerodrome Crne Gore, Morsko dobro, Fond zdravstva, Direkciju za šume, Agenciju za intelektualnu svojinu. Odnos Krivokapića prema DPS-u evoluirao je od lakejske potčinjenosti, do nesporazuma oko privatizacije Elektroprivrede, davanja u koncesiju termoelektrane Pljevlja ruskom tajkunu Deripaski, i sporenja oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore 2013., da bi se na kraju sve završilo Krivokapićevim saltom mortale kada se tobožnji crnogorski nacionalista slizao s Goranom Danilovićem, Srđanom Milićem i Andrijom Mandićem, koji se nikada intimno nijesu pomirili s državnom suverenošću, posebno sa postojanjem crnogorskog jezika i Crnogorske pravoslavne crkve.
Opakost Krivokapićevog konvertitstva i renegatstva je u tome što on to ne radi otvoreno, kao što je to svojevremeno činio Andrija Radović, predsjednik Kraljevske Vlade, koji je napustio kralja Nikolu i javno obznanio da se pridružuje pristalicama aneksije Crne Gore. Doskorašnji predsjednik Skupštine i danas se verbalno zalaže za afirmaciju crnogorskog nacionalnog i kulturnog identitata i za ulazak u NATO pakt, iako je konkretnim djelima sve učinio da prozapadnu koaliciju što više oslabi i kompromituje. Prošlo je više od mjesec i po od pokušaja terorističkog udara s ciljem da se izazove građanski rat i nasilno prekroji demokratska volja građana, a Krivokapić nijednom nije jasno osudio paklene planove koji su pripremani Crnoj Gori. Njegove izjave povodom hapšenja generala Bratislava Dikića, komandanta srpske žandarmerije, bile su nejasne i dvosmislene, sugerišući da je na djelu manipulacija Mila Đukanovića, koji je u atmosferi straha i nesigurnosti osmislio lažnu prijetnju I tako sačuvao vlast. Poslije informacija da je specijalni tužilac Katnić bio lično saopštio pedsjedniku SDP relevantne podatke o terorističkoj organizaciji ne može biti ni djelić sumnje da se Krivokapić nije uvjerio u ozbiljnost planiranog udara. Stoga postoji samo nedoumica oko toga da li je predsjednik SDP-a bio aktivno uključen u zavjeru protiv Crne Gore ili ga je samo bolesna mržnja i ambicija kandidovala za nasljednika Andrije Radovića.
Ukoliko je još neko imao sumnju oko političkog svrstavanja predsjednika SDP-a u vezi pokušaja terorističkog napada, Krivokapić ga je sam lišio dilema onog časa kada je od Filipa Vujanovića, zajedno sa ostatkom opozicije, među kojima su najbrojniji zastupnici DF, tražio mandat za sastavljanje Vlade. Uostalom, nije li suviše providno pravdanje Ranka Krivokapića, eksperta za međunarodnu politiku, “prvog Slovena na čelu OEBS-a”, koji je nudio dobre usluge Nensi Pelosi, predsjednici američkog Senata da posreduje u otopljavanju odnosa između SAD-a i Ruske federacije(!), da nije, recimo, razumio general pukovnika Sergeja Stepašina, glavnog Putinovog čovjeka za Balkan, koji je inače bio predsjednik Vlade Ruske federacije i direktor Federalne službe bezbjednosti: “Za Srbiju ulazak Crne Gore u NATO bio bi isto što bi za Rusiju bilo pristupanje Ukrajine toj organizaciji. Zato što je je Crna Gora isto što i Srbija – jedan narod, jedan jezik, jedna crkva. Ova akcija Crne Gore je još jedan udar na Srbiju. Na ovaj način Srbiji je zatvoren izlaz na more. To nije politika Crne Gore i crnogorskog naroda, već politika NATO; SAD i EU koja je usmjerena u prvom redu protiv Srbije”.
Dakle, u složenoj igri demontiranja crnogorske prozapadne i pronatovske većine ključnu ulogu je, prema planu M. Perovića i ruskih stratega za specijalni rat, imao Ranko Krivokapić a ne Andrija Mandić, kako se mnogima čini. Jer samo je predsjednik SDP-a, zavodeći nezadovoljne indipendiste pričom da su mu jednako neprihvatljivi i Đukanović i Mandić, teorijski mogao obezbijediti većinu kojom će upravljati moskovske strukture. Njegova mimikrijska taktika, prevashodno zahvaljujući lošoj fokusiranosti kampanje DPS-a i bojažljivosti SD-a, u jednoj mjeri je uspjela obmanuti nezadovoljne i obespravljene bivše liberale i ostale indipendiste iz ranih devedestih godina: nije mnogo falilo da SDP zajedno s Demosom, Demokratama, GP URA i Demokratskim frontom, formira novu većinu u kojoj bi bilo tri četvrtine velikosrpskih i proputinovskih stranaka. (Protesti Krivokapića, Lekića i Rakčevića što su u toku dana mediji i tužilaštvo objavili da je uhapšena teroristička grupa – na taj način obeshrabreni ostali pobunjenici koji su čekali naredbe generala Dikića – obične su manipulacije ili žal što udar nije uspio, jer tvrdnju da su birači apstinirali zbog straha od terorizma demantuje broj prebrojenih glasova: više birača u posljednjih petnaest godina izašlo je samo na referendum o nezavisnosti).
Ipak, Ranko Krivokapić je već postao politički marginalac: do prije deset mjeseci sve je u Crnoj Gori zavisilo od njegovih osam poslanika, koji su odlučivali o skupštinskoj većini, danas kad se brojčano prepolovio i završio u opoziciji sve manje je važan i onima koji su ga vrbovali da uđe u prljavo kolo protiv Crne Gore, što će usloviti da do narednih izbora podrška SDP-u padne ispod izbornog cenzusa. Jer, poslije njegovog traženja da s DF-om formira Vladu više neće moći prevariti naivne i socijalno obespravljene indipendiste – kojih se sjetio tek uoči izbora – da je on borac za prava crnogorskih patriota. U društvima s nešto dužom građanskom tradicijom SDP ne bi ušao u parlament ni u ovom izbornom turnusu, jer poslije nasilničkih demonstracija 24. oktobra 2015. svaka demokratska stranka bi prekinula odnose s DF-om. Evropska istorija poslije drugog svjetskog rata ne bilježi primjere nacionalne izdaje parlamentarnih demokratskih stranaka, ni u kriznim vremenima kada su lideri vlasti bili veoma nepopularni, čak i nasilni prema opoziciji. U prilog tome spomenimo Republiku Hrvatsku poslije pada Vukovara 1991., kada su neke jedinice Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), kojima je politički upravljao ekstremista Dobroslav Paraga, zaprijetile Franju Tuđmanu, predsjedniku države i Vladi, cijela hrvatska opozicija je stala na stranu predsjednika, koji je formirao Vladu nacionalnog jedinstva. U ovom kontekstu još je upečatljiviji ovogodišnji pokušaj vojnog puča u Turskoj, kada su proislamističkog predsjednika Erdogana podržale ataturkovska Republikanska stranka, kao i predstavnici kurdske manjine.
UZROCI KOLABORACIJE BIVŠIH INDIPENDISTA I VELIKOSRBA
Naivno je i pristrasno tvrditi da ne bi bilo pokušaja grubog odvraćanja Crne Gore od prozapadnog i pronatovskog kursa da su recimo Miodrag Perović, Ranko Krivokapić i Žarko Rakčević ostali dosljedni svojim prvobitnim političkim stavovima. Zbog pogoršanja odnosa između Rusije i Atlanskog saveza, u svakom slučaju bi Moskva pokušala destabilizovati Crnu Goru uoči ulaska u NATO pakt: druga je stvar što bi ove napade građanska opcija dočekala kudikamo spremnije i s više uvjerljivosti. Ali, zašto je toliko političara, intelektualaca, biznismena pohrlilo u naručje vojvode Mandića, podvojvode Danilovića i politički nemuštog Lekića? Zašto su institucije i asocijacije koje su od devedesetih godina zastupale građansku i antiratnu Crnu Goru u osipanju ili pred nestankom? Kako to da duhovni i kulturni život dominantno kreiraju Srpska pravoslavna crkva, knjižare braće Uljarević, budvanski trgovi pjesnika, hercegnovski ćirilični festivali knjiga, Grand parade, Pinkove zvezdice … Što je uzrok tolikoj apatiji nacionalnih uglednika koji su debelo naplatili svoj “patriotizam” raznim sinekurama i stotinama kvadrata stambenog, kabinetskog, galerijskog, ladanjskog prostora? Zašto u ministarstvima od posebnog značaja za državu, kao što je diplomatija, prosvjeta, kultura, bezbjednost, odbrana, nema ni deset posto izvornih indipendista iz devedesetih godina ili njihovih potomaka?
Niko do sad od političkih protagonista, ali ni bardova i ideologa suverenističke opcije nije se javno suočio s neuspjehom nacionalne i kulturne obnove, koja podrazumijeva reformu institucija, kao i kadrovsku obnovu, te preispitivanje duhovno-kulturnih koncepcija iz doba komunizma i početka višestrnačja na kojima se nije moglo dovršiti konstituisanje crnogorske nacije. Komunistički ideolozi su tačno zapazili da je kadrovska politika osnov svake politike. Aktuelna vlast je po stogodišnjoj matrici koja se ne mijenja od doba kralja Nikole preferirala poslušne u odnosu na politički lojalne, ili lojalne poslušnike u odnosu na politički pouzdane ličnosti koji su sposobni kritički promišljati i narodski kazano, “ne okreću se okle vjetar puva”.
Istina, ne bi se moglo kazati da se u potonjih osamnaest godina kod nas bolje kadroviralo u domenu privrede, diplomatije, bezbjedonsti, nego, na primjer, u miljeu kulture, obrazovanja, informisanja, ali su učinci drastično različiti. Spoljnopolitički rezultati su za svaku pohvalu. Za deset godina nezavisnosti nije napravljena nijedna strateška greška, i pokazana je dalekovidost u vođenju regionalne politike, hrabrost u vezi s priznanjem Kosova i upornost i sistematičnost u procesu prijema u Atlanski savez. Ekonomska politika je relativno uspješna, Crna Gora je lider na Balkanu u stranim investicijama, ima nešto viši bruto nacionalni dohodak od zemalja u okruženja, ali s njima dijeli većinu slabosti koje su karakteristične za zemlje u tranziciji: propast industrije, veliku nezaposlenost, neravnomjerni reginonalni razvoj, korupciju…
Najveći problemi su, pak, u vitalnim oblastima prosvjete, kulture i informisanja, koji su od presudnog značenja za opstanak i stabilnost jedne male iznutra i spolja ugrožene zemlje. Za analizu svih relevantnih uzroka ovakvog stanja u duhovnoj sferi bila bi potrebna jedna podeblja knjiga, i zato ćemo navesti samo dva lako dokaziva razloga. Prvi je neoliberalna doktrina vladajuće elite koja vjeruje da se svaka vrijednost može tržišno izmjeriti, i da su bogataši nosioci društvenog razvoja; i drugo, provincijska megalomanija i sklonost za imitiranjem istinskih civilizacijskih vrijednosti, bez sposobnosti kritičkog promišljanja, osjećaja mjere i razlikovanja privatnog i javnog interesa. (Sjetimo se medijskih spektakla u vezi vizita vremešne “zečice” Pamele Anderson, pijanog glumca Žerara Depardjea, lukrativnih maštarija Marine Abramović o pogonima cetinjskog Oboda kao evropskom kulturnom centru…).
Opšte je mjesto da su prosvjeta i zdravstvo dvije oblasti koje najtačnije oslikavaju opšte stanje društva. Pošteno govoreći nijesu se za kratko vrijeme mogli preskočiti decenijski, pa i vjekovni zaostaci u crnogorskom školstvu, ali ovdašnji politički protagonisti i tajkuni nijesu mogli odoljeti napasti da kopiraju najgora iskustva iz ostalih tranzicijskih zemalja i da u velikoj mjeri obezvrijede samu ideju prosvjete i nauke. Najgore i dalekosežno najopasnije anomalije dogodile su se u visokom školstvu: urušavanje državnog unverziteta bilo je posljedica opšteg ekonomskog i duhovnog stanja koji je proizveden u vrijeme međunarodnih sankcija i divljanja etničkog nacionalizma i klerošovinizma, a dovršen je formiranjem privatnih univerziteta, kada su fakulteti počeli nicati po crnogorskim kasabama, u neadekvatnim prostorima i sa nastavničkim kadrom koji je jedva obučen za elementarno i srednje obrazovanje. Ova lakomislenost i pohlepa dugoročno će stvoriti cijele generacije nekonkurentnih i inferiornih kadrova u raznim domenima društvenih aktivnosti.
U duhovno-kulturnoj sferi stanje je apatično, prevashodno zato što se reprodukuje negativna selekcija i činovničko-birokratski odnos, koji nije zainteresovan da traga za novim vrijednostima i forsira mlade kreativne stručnjake i stvaraoce. Neosmišljena obrazovna politika uzrokovala je da danas imamo hiperprodukciju glumaca, reditelja, dramaturga, slikara, muzičara, ali nasušno nedostaju mladi sručnjaci u domenu etnologije, antropologije, arheologije, istorije umjetnosti, konzervacije, arhivistike, bibliotekarstva. Institucije i asocijacije, poput Crnogorske pravoslavne crkve, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorskog PEN centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, koje su bile od presudnog značenja za emancipaciju crnogorske kulture i nacije, kao i njegovanje građanskih vrijednosti danas tavore ili su u procesu nestanka, između ostalog i zbog toga što je donesen suicidni zakon prema kome Ministarstvo kulture ne može finasirati nevladine organizacije, pa ni strukovna udruženja od posebnog značaja za crnogorsku kulturu!?. U posljednjih deset godina jedina nova istitucija koja je stvorila respektabilan stručni i kreativni krug mladih intelektualaca je Fakultet za crnogorski jezik i književnost, i to nam pokazuje da se s izvjesnim entuzijazmom i vizijom mogu mnoge stvari izgraditi i unaprijediti.
Ipak, najbeznadežnije je stanje u sferi informisanja. DPS poslije dvadeset pet godina kontinuirane vlasti kad bi sjutra izgubio dosadašnje pozicije pitanje je bi li našao medijski prostor da objavi obično saopštenje za javnost. U Crnoj Gori, osim jednog portala i jednog radija svi mediji, printani i elektronski mediji su opozicioni ili su u vlasništvu stranaca. Tako je danas udarna pesnica vladajuće propagande televizija i tabloid čije su matične kuće u Beogradu. Interesantno je da čelni ljudi vlasti, koji su se dosad uvijek znali prilagoditi novim političkim prilikama, tačno procijeniti nove silnice i trendove, pronaći nove saveznike, nijesu ovladali potrebnim znanjima u sferi informisanja i propagande. Naime, po inerciji iz ranijeg sistema, koji nije stvaran na konkurenciji nego na monopolima vlasti i represiji, preferirali su poslušnike, koji se nijesu usuđivali istraživati osjetljive društvene teme, graditi političku kulturu, respektovati interes javnosti za tačnom i pravovremenom informacijom, pa samim tim nijesu mogli steći ni povjerenje građana. Istina, prostor za objektivno novinarstvo u Crnoj Gori je u cijelom poskomunističkom periodu veoma sužen, jer permanentno se vodi propagandni rat u pretpolitičkoj sferi, oko statusa crnogorske države, spoljnopolitičkih prioriteta, jezičkih i crkvenih sukoba, odbrane crnogorske nacije, ali i interesa pojedinih tajkuna iz sfere bankarstva, graditeljstva, turizma… U takvom ozračju stvorena je tabloidizirano javno mnjenje koje površno i marginalno konzumira informacije koje su od istinskog društvenog značaja, iz domena privrede, ekologije, kulture, socijalnih i manjinskih pitanja, naprednih tehnologija, itd., pa mediji koji drže do izvjesnih novinarskih standarda u inferiornom su položaju. U našem slučaju nosioci negativnih tendencija su opozicioni privatni mediji, kao i one kuće – čije je sjedište izvan Crne Gore – koje je vlast angažovala kao kontrapropagandu koncernu Vijesti i Danu. Interesantno je da su svi medijski projekti u Crnoj Gori, koje je pokrenuo i finansirao Milo Đukanović propali, osim koncerna Miodraga Perovića i Željka Ivanovića, koji su mu danas najogorčeniji neprijatelji.
Radio-televizija Crne Gore najzorniji je primjer jednog inferiornog novinarskog koncepta. Javni servis po svojoj definiciji treba da upotpunjava sadržaje za koje nijesu zainteresovani privatni komercijalni mediji, prevashodno u domenu kulture obrazovanja, istorijske baštine, ekologije, manjinskih prava itd., dok je RTCG uglavnom bio i ostao servis političkih stranaka, koje su permanentno licitirale minutažu svojih prvaka u dnevnim vijestima i specijalnim emisijama. U javnosti se godinama vode rasprave o stepenu uticaja vlasti – potonjih mjeseci i opozicije – na uređivačku politiku javnog servisa, ali veći problem od neprimjerenog uticaja politike je nizak nivo profesionalnosti i opšteg obrazovanja novinarskog i uredničkog kadra u ovoj ustanovi. Jer, sve postkomunističke političke elite imaju ambiciju da kontrolišu javne servise, što najbolje potvrđuju činjenice da se sa svakom promjenom vlasti mijenja i menadžment i uređivački tim na nacionalnim televizijama, čak i u nekim zemljama čiji je opšti nivo demokratije na nešto većem nivou nego što je to u Crnoj Gori.
U nas postoji još jedan fenomen koji nije zabilježen u tzv. mladim demokratijama. Obično se oko vlasti formiraju medijski karteli koji pritiskaju protivnike vlasti, dok u Crnoj Gori, opozicioni mediji ne samo što dominiraju u javnom prostoru nego vrše brutalan pritisak na političke i kulturne djelatnike, biznismene, institucije i medije čiji su stavovi bliskiji Vladinoj politici. Upornost i beskrupuloznost dnevnika i portala Vijesti, kao i niskotiražnog Monitora, utjeruju strah u kosti njihovoj medijskoj konkurenciji, koja se ponaša bojažljivo i defanzivno, kao i većini javnih protagonista. Onima koji su upoznali sistem ucjena i pritisaka koncerna Vijesti lako će na osnovu odabira političara i javnih ličnosti izloženih vrijeđanju i insinuacijama naslutiti, ne samo zbog čega su odabrane mete, nego i s kojim konkurentskim klanom iz vladajuće garniture gazde koncerna prave tajne dilove. U nekim slučajevima žrtve njihovog bestijalnog iživljavanja, poput Ranka Krivokapića – u pitanju je stokholmski sindrom – na kraju su im postali saveznici.
Očigledan primjer brutalne i efikasne egzekucije Perovićevog Agitpropa u sinhronizaciji s opozicionim strankama i dijelom nevladinog sektora najbolje se očitovao upravo u slučaju RTCG, uoči i neposredno poslije izbora. (Crna Gora, za razliku od normalnih demokratskih zemalja sa tri grane vlasti, izvršnom, zakonodavnom i sudskom, imaju još dva jednako uticajnija – čak još moćnija – centra moći, nevladine organizacije i medije). Pod pritiskom opozicije i njima lojalnih medija smijenjena je direktorica programa RTCG, pa je nova urednička garnitura, zajedno sa generalnim direktorom, bila u velikom strahu da se ne zamjeri tom političkom bloku, koji je prijetio s ulice, iz parlamenta, i preko svojih medijskih specijalaca koji su budno držali pod kontrolom svaku informativnu emisiju na javnom servisu. Pod tom presijom urednici su, bokserskim žargonom, stalno bili u duplom dekungu, u strahu da koju sekundu ili minutu ne bi dali više vladajućoj stranci, koja je imala jednaki prostor sa subjektima koji su formirani pred izbore, bez stranačke infrastrukture, cjelovitog programa i minimalnog uticaja među biračima. Nesposobnost RTCG da vodi izbalansiranu uređivačku politiku bilo je vidljivo u izbornoj noći kada voditelj i jedan “analitičar” nijesu mogli sakriti razočarenje što opozicija nije dobila više mandata. “Analitičar” je još upozorio manjinske stranke koje su bile tradicionalni partneri DPS-a, da dobro razmisle prije nego što odluče hoće li opet ukazati povjerenje starom koalicionom partneru. Par dana poslije izbora jedan drugi takozvani analitičar, u centralnoj informativnoj emisiji, otvoreno je posumnjao u izjavu državnog tužioca da se pripremao teroristički napad u izbornoj noći. U jedinoj specijalnoj emisiji, koja je do danas posvećena pokušaju osvajanja parlamenta i planu likvidacije Mila Đukanovića, Nikola Marković, urednik Dana, koji je bio pozvan da komentariše plan terorista da ubiju premijera Mila Đukanovića, izjavio je da je premijerov život mogao biti ugrožen zbog njegovih kriminalnih sklonosti a ne zarad političkih opredjeljenja!?
No, uprkos svim navedenim slabostima Crna Gora se 24. oktobra 2015. i 16 oktobra 2016. odbranila, i pokazala da nije banana republika afričkog ili lanoameričkog tipa u kojima oficiri i strani plaćenici mijenjaju vlast. Specijalno tužilaštvo i bezbjednosne službe neočekivano profesionalno u teškim okolnostima su – naročito u operaciji hapšenja terorista – sačuvale mir i ustavni poredak zemlje, a i političke reakcije nakon hapšenja terorista bile su srazmjerne i hladnokrvne. Međutim, u narednim danima i mjesecima, državni zvaničnici, Vladina tijela zadužena za informisanje, mediji koji podržavaju prozapadnu evroatlansku politiku, instucije civilnog društva, javni djelatnici, moraju s mnogo više kompetentnosti i odlučnosti prezentovati i prikazati sve relevantne događaje koji su prethodili 16. oktobru 2016. Svakom građaninu Crne Gore, svakom strancu kojega interesuje Crna Gora, mora se jasnim i ubjedljivim jezikom pokazati namjere organizatora, sredstva koja su koristili, organizacionu strukturu, domaće pomagače i političke namjere poslije oružanog prevrata.
Od Homerove Ilijade do danas – naročito u digitalnoj epohi – češće je “istina” bila ono što su izmislili ili izmaštali, u prvim vremenima pjesnici i hroničari, a kasnije dvorski istoričari i propagandisti, nego stvarni događaji. “Istine” o stradanjima Bosne i Hercegovine, Iraka, Libije, Sirije, Jemena… više su interpretacije propagandnih centara velikih sila koje su izazvale ove sukobe i unutrašnje ratove nego što su u pitanju stvarni uzroci tragedija ovih zemalja. Crnogorskim informativnim sredstvima lojalnim Vladi neće biti pretjerano komplikovano, urbi et orbi, prezentovati jasno dokazive činjenice – protokom vremena od izbora dokazi o terorističkim planovima postaju sve očigledniji – pa su se danas i mediji koje je novcem i informacijama opskrbljivao Daka Davidović našli u nebranom grožđu. Već pokušavaju da naprave novu operaciju dezinformisanja i relativizuju svoju raniju odbranu terorista, koje su prikazivali kao nesposobne i zavedene nevoljnike, bez školske spreme(!) i sposobnosti da upotrijebe oružje, pritom ismijavajući zvanične informacije specijalnog tužioca i dužnosnika Vlade. (Prva vijest portala Vijesti o hapšenju generala Dikića – koja je kasnila nekoliko sati u odnosu na ostale medije – bila je naslovljena insinuacijom da je bivši komandant žandarmerije prijatelj bivšeg i sadašnjeg direktora crnogorske policije, Veselina Veljovića i Slavka Stojanovića). Stoga posljednjih dana urednici Vijesti naširoko elaboriraju kako je bilo opravdano sumnjati u Đukanovića i kad govori istinu, pritom ne obrazlažući zašto su im prijemčivije verzije 16. oktobra ruskih generala Rešetnjikova, Rogozina, Stepašina, nego depeesovskih funkcionera s kojima u nekad bili u velikoj ljubavi. Pred Agitpropom Vijesti sada je nemoguća misija: ne mogu više Dikića i Sinđelića prikazivati kao naivčine, romantične borce za srpsku stvar ili sitne plaćenike i pokusne kuniće Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Jednako tako biće im teško stvoriti novu opsjenu kako bi se što prije zaboravio njihov opasni i nečasni komplot s Dakom Davidovićem i ostalim četničko-panslavističkim aktivistima. No, medijski rat neće obustaviti nikakvi argumenti, dok god bude sponzora koji će finansiraju posrnule koncerne da za njih obavljaju prljave poslove, i dok god vlast bude iznajmljivala medije slične Danu i Vijestima da ih štite od njih. Ili, dok možda Vijesti ne naprave još jedan luping i opet postanu topuzina DPS-ova premijera.
PROBLEM S RUSIJOM JE SEKUNDARAN S VELIKOSRPSTVOM TRAJAN
Imperije žive u hibridnom svijetu starih megalomanskih planova i savremene realpolitike. Njihovi autoritarni vladari vole da sanjaju o staroj slavi, i to je povezano sa njihovim ograničenim sposobnostima razumijevanja vremena u kojem žive, neprihvatanja novih realnosti i nesposobnosti anticipiranja fenomena koji će presudno u budućnosti oblikovati glavne svjetske tokove. Ipak, teško je povjerovati da danas iko ozbiljan u Kremlju vjeruje kako može spriječiti Crnu Goru da postane dio NATO alijanse nakon što je petnaest njenih članica ratifikovalo sporazum sa Podgoricom. Još manje je vjerovatno da će Rusija dugoročno imati neprijateljski odnos prema Atlanskom paktu. Prvo, jer njena privreda ne može izdržati enormne vojne izdatke – bruto nacionalni dohodak Rusije manji je nego Italije, a vojni budžet Saudijske Arabije veći je od ruskog za nekoliko milijardi dolara: jedan od glavnih uzroka raspada Sovjetskog Saveza bio je ekonomski kolaps zbog iscrpljivanja u nadmetanju s vojnom industrijom SAD-a – u trci naoružanja sa Zapadom. Drugo, Rusija ima velike demografske probleme: prijeti joj bijela kuga, naročito se smanjuje broj pravoslavnih Rusa. U Moskvi je svaki deseti stanovnik muslimanske vjeroispovijesti, a u sibirskom dijelu Rusije, na granicama prema Kini, iza kineske strane granice naseljenost od pedeset do sto puta veća nego na ruskoj teritoriji. Demografi računaju da će u narednih trideset do pedeset godina Rusija biti prisiljena da se zbog depopulacije odrekne velikog dijela svojih teritorija da bi ruska nacija preživjela u prostoru kojim je sposobna upravljati. Stoga, jedini strateški saveznik Rusije u budućnosti biće Amerika i Evropska Unija. Rusi su evropska nacija, tradicijom, kulturom, religijom, i jedino zemlje NATO pakta nemaju interes da se teritorijano šire na ogromna ruska prostsnstva. S druge strane, Rusiji u vojnostrateškom smislu Crna Gora, koja je okružena zemljama NATO pakta od Turske do Portugalije, ne znači gotovo ništa. Moskva destabilizuje Crnu Goru prevashodno da pokaže mišiće članicama NATO-a, čije su snage stacionirane u baltičkim republikama, i uz to da ih podsjeti kako su konsenzualni mehanizmi Zapadne alijanse glomazni, često spori i neefikasni.
Ruski planeri puča u Crnoj Gori, trenutno su u velikoj neprilici. Dogodilo im se nešto najgore što je zamislivo za kreatore tajnih operacija. Organizacija i dio aktera planiranog prevrata otkriveni su uoči same akcije, koja je planirana u vrijeme izbora kada su među sukobljenim političkim blokovima u Podgorici bile najviše tenzije. Blamaža ruskih službi koje su planirale ovu vojno-terorističku akciju slična je situaciji u kojoj su se našle SAD 1961. godine poslije neuspjele invazije kubanskih emigranata u Zalivu svinja. I sama operacija koja je bila planirana u noći 16. oktobra nalik je američkoj: Rusi su, poslije analize ponašanja čelnika Fronta u pokušaju puča prošle godine, procijenili da domaće snage nijesu same sposobne da izvrše prevrat, pa su morali ubaciti militantne grupe izvan Crne Gore.
Ukoliko bi ruski stratezi planirali nove atake na Crnu Goru morali bi tražiti druge operativce, osmišljavati drugačije, sofisticiranije ili još brutalnije metode kombinovanja specijalnog propagandnog rata i vojno-terorističkih operacija. No, za planiranje i izvođenje novih akcija potrebno je vrijeme, i više ne mogu računati na faktor iznenađenja. Uz to, dio demonstranata je demoralisan, takozvana građanska opozicija koja je davala Demokratskom frontu političku i propagandnu logistku biće pritisnuta Zapadnim centrima moći, a vođe Demokratskog fronta bez snažne vanjske potpore relativno su bezopasni, jer oni sami nijesu spremni da se izlože fizičkoj opasnosti niti imaju uticaj i sposobnosti koji krasi harizmatične pobunjeničke lidere. Druga opcija je da ruske obavještajne službe preko ubačenih agenata ili spavača koji su pod okriljem DF-a ili Srpske pravoslavne crkve, naprave pojedinačne terorističke akte, ali to ne bi imalo željeni politički efekat koji bi spriječio Crnu Goru da postane članica NATO pakta.
Realnije je očekivati da će Rusi svojim satelitima u Podgorici preporučiti da do ulaska Crne Gore u NATO drže tenzije nešto nižeg inteziteta, kroz bojkot parlamenta, najavu organizovanja demonstracija, provokacija u vidu napada na prostorije određenih medija, stranačkih kancelarija ili aktera koji su prepoznatljivi u javnom životu, iz provladinog miljea, ali i opozicionog. Moguće je da spuštanju tenzija doprinese i najavljena promjena odnosa između Putina i nove američke administracije, ali ruske akcije u Gruziji, Ukrajini, Moldaviji nas podučavaju da budemo oprezni: iracionalna težnja za hegemonijom nad prostorom koji nema suštinsku važnost za nacionalne interese Moskve prisutna je u Putinovoj politici, naročito njihovih jastreba iz vojno-bezbjednosnog sektora. Ipak, valja očekivati da će se poslije ulaska u NATO postepeno poboljšavati odnosi između Crne Gore i Rusije, ako ni zbog čega drugoga onda zbog činjenice da ruski turisti vole crnogorske pejzaže i mediteransku klimu, i da ih Crnogorci dočekuju sa simpatijama.
Trajni problem Crne Gore bio je i ostao velikosrpski nacionalizam. U samoj Srbiji postoji razuđen, veoma živ i raznolik politički spektar ideja koje proizvode burne sukobe oko pravaca razvoja društva, između eurofila i euroskeptika, sekularista i klerikalaca, republikanaca i monarhista, jugonostalgičara i antijugoslovena, pristalica NATO pakta i zagovornika evroazijske konfederacije, ali niujednom pitanju nema takvog jedinstva kao u shvatanju da su Crnogorci jedan varijetet srpskog etničkog i nacionalnog stabla, i da je Srbija bez Crne Gore “kontinentalna rupa”. Glavni pokretači ove hegemonističke opsesije su institucije koje imaju tradicionalni uticaj na profilisanje nacionalne politike, prije svega Srpska pravoslavna crkve i Srpska akademija nauka i umetnosti, ali i mnogobrojni naučni instituti, prosvjetni zavodi, udruženja književnika i ratnih veterana, zavičajni klubovi, itd. Crnogorska vlast je od vremena sukoba sa Miloševićem vještim manevrima koristeći unutrašnje sukobe na srpskoj političkoj sceni uspijevala da pronađe taktičke saveznike i koliko-toliko ublaži pritisak prema Podgorici. No, poslije pada Miloševića 2000. godine crnogorski saveznici u Beogradu i Novom Sadu, bili su političari s relativno malim uticajem, poput Čeda Jovanovića i Nenada Čanka. Sve do 2012. godine kad glavnu ulogu u srpskoj politici preuzima Ačeksandar Vučić, bivši saradnik Vojislava Šešelja.
Odnos između Vučića I Đukanovića izgrađen je u doba dok je predsjednik Srpske napredne stranke bio u opoziciji Borisu Tadiću. Đukanović je pravilno shvatio da treba podržati Vučića, koji je bio otvoreni nacionalista za razliku od predsjednika Demokratske stranke, koji je svoje pretenzije prema Crnoj Gori kamuflirao eurofilskom retorikom. Saveznički odnos između Đukanovića i Vučića pokazaće se neobično važnim u vrijeme sadašnje krize sa Rusijom, jer poslije pokušaja krvavog puča, kada su Željeznikov, Rešetnjikov, Davidović i Mandić, našli saveznike u bivšim indipendistima, Ž. Rakčeviću, M. Krivokapiću, M. Peroviću, pomoć zvaničnoj Crnoj Gori stigla je s adrese s koje nije nikad u posljednjih sto pedeset godina. Naime, prvi put jedan srpski državnik pokazao je hrabrost i odgovornost da prizna organizovanje ekstremista na teritoriji Republike Srbije, koji su uz pomoć “inostranosti”, pripremali napad na crnogorske demokratske institucije i likvidaciju Mila Đukanovića. Aleksandar Vučić, predsjednik srpske Vlade, po mnogima kontroverzan političar koji je u mladosti i sam bio ekstremni nacionalista, u ovom slučaju pokazao je više skrupuloznosti i političke odgovornosti nego svi njegovi prethodnici, u bližoj i daljoj prošlosti, od kojih su neki slovili da uzorne demokrate građanske profilacije.
Vučićeva reakcija je, dakle, izuzetak a ne pravilo, ali svako iole razborit treba s posebnim respektom cijeniti jedan ovakav partnerski i prijateljski gest. Isto tako ne treba učiniti nijedan verbalni istup, kamoli djelo koje bi moglo izgledati kao revanšizam ili omalovažavanje srpske zajednice u Crnoj Gori. Međutim, velika je zabluda da će srpski nacionalisti klerikalnog i rusofilskog usmjerenja, ali i znatan broj onih koji ističu građansko opredjeljenje, slijediti jedan ovakav državnički gest. (Štoviše, nacionalisti poput Amfilohija, Bečkovića, Koštunice, Borisa Tadića, Tomislava Nikolića, nikad mu neće oprostiti što je pomogao Crnoj Gori u kritičnoj situaciji).
Nijedan etnički nacionalizam hegemonističkog tipa na Balkanu nije odustao od agresivnih namjera ukoliko ga na to nijesu primorale međunarodne okolnosti ili unutrašnji odnos snaga. Da se ideološka matrica velikosrpskog nacionalzma u Crnoj Gori nije mijenjala od početka dvadesetog vijeka zorno nam potvrđuje i govor Andrije Mandića u Beranama, 5. novembra 2015, dakle nepune dvije sedmice poslije nasilnog pokušaja osvaja Skupštine Crne Gore:” Ništa do danas nije što nije bilo u prošlosti Crne Gore. Početkom dvadesetog vijeka u Crnoj Gori je bio čuveni Bombački proces. Tadašnji crnogorski autokrata kralj Nikola imao je potrebu da se obračuna sa školovanom omladinom koja je željela promjene i koja je željela da i tadašnja Crna Gora bude demokratska zemlja, pa je izmislio bombašku aferu… Prošlo je nekoliko godina od Bombaškog procesa, od čuvene vasojevićke afere, kada je i strijeljao ljude tu u Andrijevici, prošlo je još nekoliko godina i sve se to ispravilo i stvari su došle na svoje mjesto. (Prisajedinjenje Crne Gore Srbiji 1918. – primjedba M. P.) Tako i sada. Sto godina nakon Bombaškog procesa nasljednik knjaza Nikole Milo Đukanović, pokušava sličnim metodama da zaplaši političke protivnike…”
Mandić, dakle, u novembru prošle godine najavljuje promjene slične onima na početku dvadesetog vijeka, koje su počele Bombaškom aferom a završile nasilnom i antiustavnom Podgoričkom skupštinom na čije je uglavnom oktroisane zastupnike budno motrila naoružana srpska žandarmerija. Koristeći analogije prošlosti sa onim što se dogodilo 24 oktobra 2015. i anticipirajući mnogo ozbiljnija i šira teroristička dejstva 16. oktobra 2016. lider Demokratskog fronta drsko obmanjuje javnost da je tzv. Bombašku aferu smislio kralj Nikola da bi se obračunao s političkim protivnicima, i da je Đukanović na isti način izrežirao državni udar u kojem je sam Mandić zvao pobunjenu masu da nasilno osvoji Skupštinu Crne Gore! Onima koji zbog nečega još ne vjeruju zvaničnim saopštenjima Milivoja Katnića, te izjavama uhapšenih terorista koje je tužilaštvo plasiralo medijima, neka pročitaju priznanje Stevana Rajkovića, koji je donio bombe u Crnu Goru 1908. i uporede ih sa izjavama Aleksandra Sinđelića, uz generala Dikića, glavnog organizatora oktobarske akcije, i vidjeće frapantnu sličnost u organizaciji i ciljevima. Ključna razlika je bila u tome što je crnogorske urotnike u Beogradu 1908. i 1909. na vezi držao srbijanski ministar Milovan Đ. Milovanović, a 2016. zavjereničku organizaciju sastavljenu od vojnih operativaca, političara, biznismena i vlasnika medija koordinirali su oficiri GRU, čija su kodna ili stvarna imena E. Širokov i V. Popov.
Dakle, poslije srećno preživljenog 16. oktobra gotovo je izvjesno da će Crna Gora ući u NATO pakt, ali nije nemoguće da kao članica Atlanskog saveza bude iznutra nestabilna, kulturno-ideološki sa snažnom, pa i većinskom antizapadnom i anticrnogorskom većinom. Cijelo vrijeme od stvaranja nezavisnosti, kao i u vrijeme zajedničke države sa Srbijom, u prvom planu su pretpolitički sukobi oko pitanja etničkog porijekla Crnogoraca, nacionalnog i građanskog karaktera države, spoljnopolitičkih prioriteta, priznanja Kosova, sankcija Rusiji, pitanja SPC i CPC, sukoba između klerikalaca i sekularista, jezičke reforme, itd. Zbog toga jedna i druga politička opcija svake izbore dočekuje kao sudnji dan. Ovu činjenicu danas ignoriše većina domaćih demagoga i stranih analitičara, koji nijesu dovoljno razumjeli – ili ne žele da razumiju – u čemu je fenomen četvrtvjekovne vladavine jedne stranke koja je svoju ideologiju pragmatično prilagođavala zadatim okolnostima. Crna Gora je sui generis, država sa 620.000 stanovnika, u ovom trenutku bez većinske nacije, u kojoj više od četrdeset posto građana ima kontroverzan ili neprijateljski odnos prema nezavisnosti i evroatlanskim integracijama. Paralelno sa evroatlanskim nastojanjima vodi se proces dovršetka konsituisanja crnogorske nacije, očuvanja i daljeg razvoja građanske profilacije crnogorskog društva. Ovaj proces je naizgled kontradiktoran, jer s jedne strane Crna Gora je snažila državotvorni kapacitet, izborila i zapaženu mađunarodnu ulogu, ali svijest o nacionalnoj posebnosti je ostala mutna i nepostojana. Onoga časa kad je Crna Gora pokazala da ima i svoje državne interese koji nijesu sinonimni sa Srbijom – ili su suprotni interesima Beograda – jedan dio Crnogoraca dvostruke nacionalne svijeti nominalno su postali Srbi.
Poslije stvaranja nezavisne države očekivalo se da će veći dio novih Srba ponovo nacionalno postati Crnogorci, jer država je jedan od moćnih atributa i zaštitnika nacionalnosti. Očekivanja se nijesu ostvarila prevashodno zbog toga što crnogorski državotvorni pokret nikad nije stvorio obuhvatnu kulturno-duhovnu doktrinu koja je koherentni skup tradicijskih vrijednosti, velikih bitaka, bardova, državnika, kao i savremenih simboličkih indikatora iz domena kulture, umjetnosti i sporta koji kod većine današnjih Crnogorca budi osjećanje zajedništva, ponosa i istovjetnih planova za budućnost. Naime, katastrofalne pogreške u odabiru ključnih elemenata identiteta, kao i održivih programa koji će pospješiti jezičku reformu i obnoviti pokret za vraćanje autokefalnog statusa Crnogorskoj crkvi, odraz su intelektualne nezrelosti, moralne tuposti, nedovoljne posvećenosti i manjka hrabrost naše intelektualne klase. Nedostatak cjelovite nacionalne strategije iz koje će emanirati obuhvatna kulturna i duhovna obnova sa svim bitnim tradicijskim i modernim vrijednostima, uzrokovao je da samo par godina poslije referenduma velikosrpski centri iz Beograda i Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ponovo preuzmu inicijativu. Tako je velika tekovina vraćanja nezavisnosti relativizovana i ispuštena, što se najbolje očitovalo u tome da su popisi stanovništa prije i poslije referenduma, 2003. i 2011. godine, u nacionalnom pogledu bili gotovo identični.
Koliko je bio dramatičan pritisak velikosrpskih nacionalista na Crnu Goru u potonje tri decenije najbolje svjedoči statistika: u Crnoj Gori je 1981. godine živjelo je 400.000 Crnogoraca a na popisu 2011. 278.000; u Srbiji 1981. bilo je 148.000 nacionalnih Crnogoraca a 2011. samo 38.000. Dakle, za tridest godina broj Crnogoraca nominalno se smanjio oko četrdeset posto, a da to nije uzrokovala nikakva prirodna kataklizma ili ratni genocid. S dosta pouzdanja možemo tvrditi da Crna Gora nije ostvarila nezavisnost 2006. nesumnjivo bi u skoroj budućnosti Crnogorci doživjeli sudbinu nacionalnih Moravaca, čiji se broj od pada komunizma do danas smanjio s milion i trista hiljada na trista pedeset hiljada, gotovo četiri puta. S još gorim posljedicama, jer Moravaca je u komunističko vrijeme nominalno bilo gotovo tri puta više nego Crnogoraca, i češki hegemonisti u svojim asimilatorskim metodama nešto su blaži od velikosrpskih.
Dovršetak nacionalnog konstituisanja jednog tako malobrojnog istorijskog naroda izloženog vjekovnoj asimilaciji veoma je zahtjevan posao i traži specifična multidisciplinarna znanja, veoma suptilnu sposobnost evolutivnog razumijevanja istorijskog procesa i realpolitičkih odnosa na osnovu kojih je moguće odrediti tempo i obim kulturne i duhovne obnove. Ovaj veliki zadatak je uslov bez koje ne može biti opstanka i razvoja napredne i harmonizovane državne zajednice. No, nemaju samo protagonisti crnogorske nacionalnosti interes i moralnu obavezu da čuvaju državni suverenitet, jer su na referendumu za nezavisnost 2006. godine sve nacionalnosti, pa i one koje su većinske glasale protiv međunarodnog subjektitviteta Crne Gore, dale doprinos obnavljanju hiljadugodišnje državnosti, jer su mirno prihvatile rezultate referenduma.
Ergo, građanski profil crnogorskog društva, ali i samu državnost Crne Gore, nije moguće očuvati bez većinske i održive crnogorske nacije zato što od svih nacionalnih zajednica jedino Crnogorci – koji su najmalobrojnija balkanska nacija – izvan svoje države nemaju drugu maticu koja će se brinuti o njihovoj kulturnoj i duhovnoj posebnosti. Stoga je potrebno zaustaviti velike oscilacije u broju nacionalnih Crnogoraca, na taj način što će ovaj kulturno-istorijski entitet ustaliti svoju brojnost iznad 300.000, kako bi već na popisu 2021. ponovo postao većinska nacija. (Poslije rezultata ovogodišnjeg popisa stanovnika u Bosni i Hercegovini, prema kojemu Bošnjaci čine preko pedeset odsto od ukupnog broja stanovnika na Balkanu, osim u Crnoj Gori, više ne postoji nijedna država bez većinske nacije). Drugi uslov, koji je kauzalno povezan sa nacionalnom strukturom je da se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vrati položaj koji je imala prije 1920. godine. Od svih evropskih pravoslavnih naroda jedino nacionalni Crnogorci nemaju svoja vjerska prava: u hramovima koja su gradili njihovi preci u nezavisnoj Crnoj Gori, kojom su vladali mitropoliti autokefalne crkve danas gospodare jerarsi čija je matica u Beogradu. Uz to, dugoročno je politički neodrživo da crkva koja se predstavlja kao duhovni vodič tri četvrtine žitelja Crne Gore bude glavni politički centar za uništenje crngorske nacije i države. Ovo najbolje mogu potvrditi savremeni događaji: Srpska pravoslavna crkva javno je podržavala anticrnogorske demonstracije u Podgorici, na kojima je govorio i vladika Amfilohije, dok su njegovi svještenici bili glavna logistika za postrojavanje i egzircire paravojnih kozačkih jedinica, i dijela terorista koji su uhvaćeni u noći između 15. i 16. oktobra. Vođa terorističke grupe general Dikić, pravdao se da je išao u Ostrog zbog duhovnih potreba, i biće interesantna saznanja do kojih će se doći u bližoj i daljoj budućnosti kakva je bila uloga Amfilohija Radovića i njegovih pobočnika u pripremama za scenario koji su ruski specijalisti, srpski ekstremisti i njihovi domaći pomagači bili pripremili za izbornu noć 16. oktobra 2016. godine.
RASPLET
Crna Gora, uprkos svih slabosti, u potonjih je osamnaest godina (1998-2016.), istrajala je u borbi za evropske vrijednosti, iako je taj proces još uvijek više retorički nego suštinski. Neki tabui su srušeni, neke natražnjačke tekovine su poljuljane, neki vjekovni stereotipi su problematizovani, ali još smo daleko od toga da možemo kazati da je ideja otvorenog građanskog društva pobijedila. Mnoge naslijeđene hendikepe još nijesmo prevladali. Još uvijek, kao što je bilo prije sto ili dvjesta godina sudbina države umnogome zavisi od lične i političke sudbine jednog čovjeka. Milo Đukanović je osamdeset godina poslije tzv. Podgoričke skupštine vratio Crnoj Gori vjeru da joj nije trajna sudbina da tavori kao srpska provincija, i u periodu od 1998-2006, veoma hrabro i mudro vodio je borbu za državnu nezavisnost. U neravnopravnom odnosu snaga, opstruisan od pola Crne Gore, Beograda i najvećeg dijela međunarodne zajednice, odmjerenim i tačnim potezima doveo je Crnu Goru do statusa nezavisne države.
Prirodno je bilo očekivati da će stvaranje nezavisne države, kao što je to bio slučaj sa ostalim državotvornim nacijama dvojnog identiteta, Makedoncima, Slovacima, Ukrajincima, osnažiti i crnogorsku nacionalnost. No, danas poslije slavlja jubileja deset godina nezavisnosti nacionalna svijest Crnogoraca je u stanju opadanja i nazadovanja. Posljednji izbori su potvrdili taj negativni trend: umjesto da se dio manje ekstremnih unionista priključi referendumskoj većini u građenju evroatlanskih integracija dogodilo se da izvorni indipendisti iz domena politike, intelektualnog miljea i medija paktiraju s velikosrpskim nacionalistima. Ova činjenica je još sumornija zbog toga što je po svim neutralnim analizama Crna Gora danas manje korumpirana i sa nešto boljim ekonomskim pokazateljima nego 2006.
Logično objašnjenje za navedene kontradikcije je da Milo Đukanović, koji je bio ključni politički čovjek poslije 1998., i nesumnjivo najzaslužniji za stvaranje nezavisne Crne Gore, isto tako snosi najveću odgovornost za teško stanje crnogorske nacije. Ovo je djelimično tačno, ali fenomen slabe i nedovršene crnogorske nacije ima mnogo složenije uzroke. Crna Gora je u doba komunizma više od dvadeset godina kasnila u formiranju ključnih nacionalnih institucija – kao što su univerzitet, akademija nauka i umjetnosti, nacionalna televizija, dnevni list – u odnosu na Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, a cijelo stoljeće ove ustanove ranije su se formirane u Srbiji i Hrvatskoj. Broj kulturnih djelatnika koji je zagovarao radikalno reinterpretiranje starog velikosrpskog kulturnog koncepta bio je malobrojan, demonizovan i unutar svojih akademskih zajednica, i intelektualno nesposoban da sagleda cjelovitost nacionalne obnove, kamoli da upravlja njom. Đukanović je dio generacije posljednjih titoističkih omladinaca, kojoj još pripadaju Svetozar Marović, Predrag Bulatović, Miodrag Vuković, Žarko Rakčević, Ranko Krivokapić, Vujica Lazović, Ivan Brajović, Srđa Darmanović, Srđa Božović… Oni su svoje karijere počeli u vrijeme opadanja i urušavanja komunističkog sistema, kada je karijerizam u Partiji uveliko imao primat nad klasnim idejama. Čim su shvatili da je isteklo vrijeme titoističkom jednopartizmu bez mnogo dilema priključili su se Antibirokratskoj revoluciji, koja je ideološki bila heterogena, s glavnim političkim centrom u Beogradu, koji je bio velikosrpski i antijugoslovenski. Đukanović, kao i većina njegovih generacijskih drugova nije bio nacionalista nego realpolitičar, tehnolog vlasti, i ova činjenica je bila od presudne važnosti što se u određenom trenutku odvojio od Miloševića, ali i to da u vrijeme borbe za nezavisnost, u krajnje neravnopravnom odnosu snaga, nije upao u nacionalni euforiju. (Jedini akter Antibirokratske revolucije koji je pokazao sklonost nacionalnoj patetici je R. Krivokapić, koji je držao ruku na srce slušajući državnu himnu, s počasnom četom pohodio Njegošev mauzolej, pisao i govorio novojotovanim crnogorskim jezikom, ali se nikad nije osmjelio da podrži politički rizične inicijative za afirmaciju crnogorske nacije i multikulturnih vrijednosti: nekoliko godina nije htio u skupštinsku raspravu staviti prijedlog da se ponište zaključci Podgoričke skupštine 1918.; nije podupro zahtjev Ministarstva kulture da se Njegošev rođendan proglasi za Dan crnogorske kulture; nije inicirao, iako je cijelo vrijeme SDP imao ministra policije, da se sa Rumije skloni limena Amfilohijeva “crkva” koja skrnavi hiljadu godina stari kult kneza Vladimira, koji predstavlja zajedništvo pravoslavaca, katolika i muslimana u barskom kraju).
Koliko je Đukanovićev manjak nacionalne ostrašćenosti bio koristan u procesu osamostaljivanja da se ne napravi neki ishitreni potez toliko je nedostatak veće posvećenosti, strasti pa i izvjesne doze misticizma, koja je karakteristična za prosvijećene nacionaliste u formativnom periodu nezavisne države, postao je poslije 2006. ograničavajući faktor. Po svom mentalnom habitusu Đukanović je skloniji mišljenju da ekonomski zakoni sudbinski determinišu društveni razvoj, i stoga se nije mogao preobratiti u “oca nacije” nalik Kemalu Ataturku ili Davidu Ben Gurionu. On nije opsjednut svojim mjestom u istoriji na način kakav su imali prosvijećeni nacionalisti ataturkovskog i bengurionovskog tipa – Ataurk je posvećeno izučavao mitologiju, nacionalni i kulturni razvoj, a Ben Gurion koji je u mladosti bio učitelj, i kao predsjednik Izraela opsesivno je bdio nad svim pojedinostima obnovljene jevrejske kulture i nove izraelske nacije: između ostalog čitao je gimnazijske literarne biltene neće li prepoznati nekog darovitog adolescenta! – pa je ključne segmente identitetske politike, kao što su jezik, crkva, kulturne institucije, prepuštao svojim saradnicima i bliskim osobama iz domena kulture i nauke.
Ne bi bio toliki problem što se Đukanović nije posvetio izučavanju crnogorske tradicije i kulture, fenomenima građenja nacionalnog identiteta, da ostali njegovi politički saradnici nemaju još manje afiniteta i znanja u pogledu identitetskih pitanja. (Đukanović, za razliku od znatnog dijela svojih stranačkih kolega, u osnovi razumije važnost izgradnje crnogorskog nacionalnog identiteta, i daje finansijsku i političku potporu iole ozbiljnim kulturnim inicijativama). Još je veća nevolja što je među onima koji su se iz kulturne sfere nametnuli kao ideolozi nacionalne obnove prevladava intelektualna uskost, nesposobnost kritičkog promišljanja i ambicija da se po svaku cijenu nametnu sopstvene koncepcije koje nijesu uzimale u obzir stvarno stanje nacije, kao i nekontrolisana lakomost na novac i na privilegije koje obezbjeđuje vlast. Lakomislene i pretenciozne tlapnje da se Crnogorci preobrate u Dukljane ili paradiranje lažnog elitizma i kvazimodernizma, koji s izvjesnim prezirom gleda na epsku tradiciju izraslu iz stoljetnog seljačko-ratničkog miljea umnogome su doprinijeli konfuznosti i odbojnosti nacionalne ideologije, pogotovo među kozervativnim, ruralnim i socijalno nižim slojevima društva. Najgore od svega je to što i danas – poslije suočavanja s jačanjem velikosrpskog ekstremizma i regresijom crnogorske nacionalne svijesti – ne postoji svijest među političkom i kulturnom elitom o katastrofalnim previdima identitetske politike, pa se na tim pogrešnim premisama još istrajava ili se traže nove koncepcije s kapitulanskim premisama da treba odustati od dovršetka konstituisanja nacionalnog identitteta Crnogoraca. Do danas nije napravljena ozbiljna analiza krupnih strateških pogreški, pa se zakonomjerno tome čini da je nova Vlada Duška Markovića još manje kompetentna u identitetskim pitanjima nego prethodna.
Nesistematična i konfuzna ideologija kauzalno je povezana sa pogrešnom kadrovskom politikom. Namjera vlasti da u državnu službu uključi što više djelatnika iz unionističkog tabora, u svim domenima, pa i u osjetljivim resorima bezbjednosti, odbrane, diplomatije, prosvjete i kulture, da bi ih na taj način učinili lojanim novoj državnoj politici pretvorio se u svoju suprotnost. O tome najbolje svjedoči procjena DPS-ovih aktivista pred posljednje izbore da će, kada su u pitanju državni činovinici koje su oni zaposlili, za vlast glasati svega trideset do pedeset odsto. Tako su danas u nezavisnoj Crnoj Gori jedina stvarna ugrožena manjina izvorni indipendisti, kojih gotovo nema na državnim funkcijama, i veoma malo su zastupljeni u drugom i trećem ešalonu birokratije, što nesumnjivo utiče na opšte moralno stanje i ideološko-kulturnu profilaciju nacije. Ovoj činjenici jednako su doprinijeli Slavko Perović, koji je 1998. odbio Đukanovićevu ponudu da mu bude partner u vlasti, i Ranko Krivokapić koji je osamnaest godina kadrovirao u uskom krugu svojih poslušnika, koliko i depeesovi ministri koji su politički stasavali u drugačijem nacionalno-ideološkom okruženju.
Duge vladavine stvaraju frustracije kod opozicije i izvjesni zamor u vladajućoj strukturi. No, u ovom trenutku nema alternative koja garantuje da bi opozicija barem sačuvala – kamoli unaprijedila – tekovine stvorene u ovih osamnaest godina. Vlada na čelu s DPS-om daje i dalje izvjesnu nadu da može prevladati trenutne prijetnje, nastaviti putem integracija i očuvati kakvu-takvu stabilnost, jer ova stranka kao nasljednica Saveza komunista, okuplja sve nacionalne zajednice u Crnoj Gori, i održava balans različitih nacionalnih i regionalnih interesa.
Ipak, odlazak Đukanovića s premijerskog mjesta i tijesna pobjeda DPS-a i manjinskih stranaka na oktobarskim izborima nameću pitanje: krati li se vrijeme depeesovske vladavine. Ova činjenica sama po sebi ne bi bila dramatična da je ojačao prozapadni građanski blok, da su svi subjekti građanskog svjetonazora postojani u svojim strateškim opredjeljenjima, bez obzira na međusobne razmirice i netrpeljivosti. Bilo bi zaista poželjno da DPS poslije toliko godina vladavine postane opozicija, ali u situaciji kad Krivokapić, Rakčević, i s njima plahi i lakomi intelektualci, dogovaraju tajne i javne dilove s Mandićem i Danilovićem, praveći se gluvi na brutalne prijetnje ruskih generala, postoji opravdana zebnja da bi prva strateška promjena političkih snaga urušila krhku ravnotežu i odvela zemlju na novu istorijsku stranputicu. Aktuelni bojkot parlamenta stranaka Ranka Krivokapića i Žarka Rakčevića, i insistiranje na novim prijevremenim izborima – makar jednom godišnje dok ne pobijede DPS – nesumnjiva je podrška Demokratskom frontu i njegovim ruskim i velikosrpskim patronima. Koalicija ispred koje je Dritan Abazović tražio od predsjednika Crne Gore da joj dodijeli mandat za sastavljanje Vlade, imala bi dvije trećine poslanika velikosrpskog usmjerenja i vratila bi Crnu Goru u ideološko-političku matricu iz koje se nekako iskobeljala 1998. Možda se ne bi odmah krenulo na novo raspisivanje referenduma za priključenje Srbiji, ili nekoj evroazijskoj asocijaciji, ali bi kleronacionalističke i panslavističke snage ponovo preuzele kormilo, i u najboljem slučaju Crna Gora bi ideološki ličila na Erdoganovu Tursku, koja je zadržala formu republike, ali u svjetonazorskom pogledu poništila većinu tekovina Kemala Ataturka.
Zato je važno u narednih pet do osam godina stabilizovati vlast prozapadne struje, pružiti ruku izmanipulisanim i nezadovoljnim indipendistima koji su u teškim istorijskim okolnostima sačuvali ideju crnogorske slobode i nezavisnosti, izbalansiranom regionalnom i socijalnom politikom vratiti povjerenje građana, dati priliku mladim ljudima sa novim znanjima i senzibilitetom kako bi stekli samopouzdanje i vjeru u sopstvenu perspektivu u Crnoj Gori. U strateškom smislu, poslije ulaska u NATO važno je nastaviti tempo integracija u Evropsku uniju – zle slutnje o nestanku NATO-a I Evropske unije nijesu utemeljene, iako Zapadni svijet preživljava jednu od brojnih kriza u potonjih sedamdeset godina – očuvati unutrašnju ravnotežu s kritičkim preispitivanjem dosadašnjih propusta. (U negativnom scenariju, i nakon ulaska zemlje u NATO, ukoliko bi bivši unionisti imali prevlast više od dva-tri izborna ciklusa, realno je očekivati da bi vladajuća propaganda i oficijelna prosvjetno-kulturna politika, protagoniste nezavisnoste na čelu s Đukanovićem, tretirala kao odnarođene kriminogene elemente, koji su državu stvorili isključivo iz sebičnih interesa, i da bi ona skromna postignuća u simboličko-identitetskoj sferi koja su zapisana u sadašnjem Ustavu Crne Gore poništili i usaglasili sa nacionalno-državnim znamenjima Republike Srbije i Republike Srpske. U tom slučaju dogodio bi se novi proces asimilacije Crnogoraca, čiji bi se broj još jednom mogao prepoloviti, tako da bi imali državu bez Crnogoraca: tačnije Crnogorci bi postali još jedan evropski etnološki varijetet bez političke relevantnosti, nalik na Cincare, Laponce, Lužičke Srbe ili već pomenute Moravce).
U jednom trenutku, prije ulaska ili poslije ulaska u Evropsku uniju, prozapadni suverenisti treba da naprave koaliciju s umjerenim dijelom prosrpske, antinatovske političke strukture kako bi se polako sužavalo polje konflikta. Ovaj proces još nije na vidiku, iako je DPS poslije oktobarskih izbora pozvao dio “građanske opozicije” u Vladu. Oni su njihovu ponudu odbili, kao i ranije Đukanovićevu, jer stranke koje još maštaju o Velikoj Srbiji vjeruju da je DPS u fazi opadanja, i da ga ne mogu svjetonazorski vratiti u orbitu Beograda dok god Milo Đukanović vodi glavnu riječ. Stranke koje se još nijesu pomirile s realnošću nezavisne Crne Gore prihvatiće manjinsku participaciju s prozapadnom Vladom tek onda kada budu uvjerene da je evroatlanska politika konačno pobijedila i da je crnogorska nacija trajni politički činilac koji determiniše najvažnije društvene i političke tokove. Dokaz da velikosrpske stranke popuštaju samo kad su prisiljene na to pokazuje i činjenica da su poslije izgubljenog referenduma – u stanju gubitničkog malodušja – primile k znanju da je nezavisna Crna Gora ustavno ozakonila himnu, jezik, zastavu.
POST SCRIPTUM
Protok vremena od izborne noći 16. oktobra, otkrivanje pučista i njihovo priznanje da su planirali inkriminisana djela uzrokuje sve veću nervozu među liderima Demokratskog fronta. Nastavak istrage i suđenje teroristima koje predstoji sužava im manevarski prostor: ostaje im da prijete nasilnim demonstracijama, bez obzira što su im veoma mali izgledi da poprave ono što su propustili izborne noći, ili da se vrate u parlament i nastave političku borbu. Obije opcije za njih predstavljaju stanoviti rizik, jer znaju što su pripremali iako možda nijesu sigurni što je otkriveno od njihovih destruktivnih planova niti hoće li tužilaštvo protiv nekog od njih pokrenuti kazneni postupak. Kako za gubitnicima niko ne ide, pogotovo poražene ne slijede oportunisti koji politiku doživljavaju kao borbu za privilegije a ne sukob ideja, potpora saveznika DF-a, iz redova Ključa i SDP-a, biće sve slabija, iako će se s njima solidarisati oko bojkota parlamenta sve dok imaju minimalne šanse da nešto ulove u mutnom, ili dok Rakčeviću i Krivokapiću neko od Zapadnih centara ozbiljno ne poruči da više nemaju strpljenja za njihovu dvojnu igru – prozapadne retorike i akcionog jedinstva s antizapadnim nacionalistima.
Uvidjevši konfuziju i strah među crnogorskom opozicijom, Leonid Rešetnjikov, smijenjeni direktor ruskog Instituta za strateške studije, šalje poruku iz Moskve: “U Crnoj Gori može doći do krvoprolića. Može doći i do juriša na parlament. Do svačega može doći. Sve zavisi od toga koliko su lideri odlučni i koliko je složna opozicija”. Vapaj Rešetnjikova, koji je svojevremeno bio i direktor u Spoljnoj obavještajnoj službi, svojevrsni je prijekor političarima koji su iz pozadine pozivali omladinu na policijske specijalce 24. oktobra 2015. da pokažu veću ličnu hrabrost, premda zna da su Mandić, Knežević, Medojević, Radulović, mnogo kuražniji na riječima nego na djelima, a da junačke poduhvate da prsimički jurišaju na policijske štitove još manje može očekivati od Žarka Rakčevića, Miodraga Lekića, Ranka Krivokapića, Raška Konjevića, Miodraga Perovića, Željka Ivanovića, Balše Brkovića.
Dakle, ukoliko se Rusi odluče na još brutalniji scenario nego što su to planirali 16. oktobra moraće se ozbiljno konfrontirati sa Zapadom, pa i sa novom američkom administracijom, s kojom žele normalizovali odnose. Realnije je očekivati da će brzo zaboraviiti neuspjelu avanturu u Crnoj Gori i koncetrisati se na važnija spoljnopolitička pitanja. Jer, bilo bi neviđeno poniženje zemalja NATO pakta da dozvole nasilnu promjenu vlasti u zemlji čije je pristupanje Atlanskom savezu ratifikovalo više od polovine njegovih članica.
Sljedećih pet-šest mjeseci biće burni i neizvjesni – Marija Zaharova portparol Kremlja poručuje da je Moskva voljna uspostaviti uravnotežen odnos s Podgoricom dok penzionisani generali i političari iz drugog ešalona i dalje kočijaški prijete i pozivaju opoziciju da izvrši nasilni prevrat – ali štogod se dogodi Crna Gora će preživjeti. Nadživjela je Numan pašu Ćuprilića, maršala Marmona, Osman pašu Latasa, Podgoričku skupštinu, Antibirokratsku revoluciju, i neće nestati danas ili sjutra kad su joj otvorena vrata najvećeg odbrambenog saveza u istoriji čovječanstva.
Nove nužde rađu nove sile, i od ove generacije političara možda je nerealno više očekivati, s obzirom na hendikepe koje su naslijedili, politički milje u kojemu su se formirali, lične sposobnosti i na velike prepreke s kojima se suočavaju, najposlije s izdajom svojih saveznika iz doba borbe za nezavisnost. Jedan veliki put je prijeđen, i s njega se nije moguće vratiti natrag. Oni koji budu sudili ovoj generaciji političara možda će biti manje kritični od nas, jer je vratila u život jednu državnu ideju za koju se vjerovalo da je istorijska mrtva. Narednom pokoljenju, ipak, ostaće kudikamo lakši i ugodniji zadatak, da u nešto boljim uslovima, ekonomski i demokratski ojačaju državu, očuvaju i unaprijede građanske vrijednosti, i napokon završe dugi istorijski proces konstituisanja crnogorske nacije.
Podgorica, 4. decembar 2016.
Milorad Popović
