Tomas Transtremer: Poludovršeno nebo

Izbor i prijevod Refik Ličina

I

Par

Oni gase lampu i blijeda kugla zatreperi
na čas prije no se ugasi
poput tablete u čašici mraka. Zatim se podiže.
Zidovi hotela streme ka nebeskoj tami.

Ljubavne kretnje stišane su i oni spavaju
ali se njihove najtajnije misli sreću
kao dvije boje što se jedna u drugu ulivaju
na mokrom papiru na slici školarca.

Tiho je i mračno. Ali grad se obnoć
primakao. Smračenih prozora. Kuće stigle.
Stoje izvešane u čekanju vrlo blizu,
gungula s licima bez izraza.

Drvo i oblak

Tumara drvo ispod kiše,
promiče kraj nas u sivome pljusku.
Ono ima nalog. Ono uzima život iz kiše
kao kos iz voćnjaka.

Kad kiša prestane, drvo staje.
Nazire se pravo, nepomično u jasnim noćima
dok čeka kao i mi na trenutak
kad će provejati sniježne pahuljice.

Licem u lice

U februaru žiće je počivalo nepomično.
Ptice bez nužde ne polijeću i duša se
tare uz krajolik kao što se čamac
tare o molo uz koji je spućen.

Drveće je dreždalo, obrnutih leđa.
Dubina snijega mjerila se mrtvom slamom.
Tragovi stopa starili su u sniježnoj površici.
Sušio se jezik pod ciradom.

Jednog dana nešto se primače prozoru.
Prekinuh s radom, podigoh pogled.
Gorjele su boje. Sve se obrtalo.
Zemlja i ja pohrlismo jedno k drugom.

Jeka

I kos što je svoju zvizgu po kostima mrtvh raspuhivo.
Stajali smo pod drvetom osjećajuć kako vrijeme tone i tone.
Školsko dvorište i groblje susreću se i šire jedno u drugome
kao dvije morske struje.

Bat crkvenih zvona širio se kavezom vremena na
mekim kriocima jedrilice.
Oni su ostavljali silnu tišinu na zemlji
i mirne korake drveta, mirne korake drveta.

Kroz šumu

Mjesto zvano Jakobova močvara
podrum je letnjeg dana
gdje se svjetlost kiseli u napitak
sa ukusom bijede i starosti.

Snemogli džinovi stoje gusto
zamršeni tako da ništa ne može propasti.
Slomljena breza truhne ondje
uspravljena poput dogme.

Ja se podižem sa šumskog dna.
Vedri između stabala.
Kiši iznad moga krova.
Ja sam oluk za utiske.

Mlaka je zraka uz rub šume.
Velika jelka, naopako obrnuta i srcnjela,
s gubicom skrivenom u humusu,
jednu kišnu sjenku pije.

Novembar s prelivima plemenitog krzna

Upravo stoga što nebo je tako sivo
tlo je počelo sijati:
livade sa svojim plašljivim sjenkama
oranice boje paltbrödsmörka .

Postoji rujni zid sjenika.
I postoji tlo pod vodom
prazno kao pririnčano polje u Aziji –
gdje zastaju galebovi i sjećaju se.

Maglene praznine usred šume
koje zvone polagano jedna drugoj.
Inspiracija koja živi skrovito
i u šumu bježi kao Nils Dacke .

II

Putovanje

Na stanici metroa.
Gužva među plakatima
u žmirkujućem mrtvom svjetlu.

Voz je stigao i pokupio
lica i portfelje.

Sljedeće – tavnina. Sjedeli smo
kao kipovi u vagonima
koji su vučeni po špiljama.
Prisile, snovi, prisile.

Na stanici podvodnoj
prodavali su novosti mraka.
Narod u pokretu, žalost,
tišina ispod brojčanika.

Voz je prevozio
odijela i duše.

Blehnuti u svim pravcima
na putovanju kroz brežje.
Još nikakave promjene.

Ali bliže površi poče
bumbar slobode zujati.
Izađosmo iz zemlje.

Zemlja jednom zamahnu
krilima i smiri se
pod nama, prostrana i zelena.

Žitne škarice zaciktaše
vrh perona.

Zadnja stanica! Ja sam
dalje produžio.

Koliko nas je bilo? Četvoro,
petoro, jedva više.

Kuće, putevi, oblaci,
plavi zalivi, bregovi
svoje prozore otvoriše.

C-dur

Kad je izašao na ulicu po ljubavnom sastanku
vijao je snijeg u zraku.
Zima je pristigla
dok su oni zajedno ležali.
Noć je bijelo sijala.
Srećan, brzo je išao.
Čitav grad se naginjao.
Osmjesi u prolazu –
svi su se smiješili iza podignutih kragni.
Bilo je slobodno.
I svi upitnici započeše pjesmu o Božijoj prisutnosti.
Tako je mislio.

Jedna se muzika oslobađa
i ulazi u sniježnu vijavicu
sa dugačkim koracima.
Sve je na putu ka tonu C.
Drhtavi kompas usmjeren ka C.
Jedan čas iznad patnje.
To je bilo lako!
Svi su se smiješili iza podignutih kragni.

Podnevno kopnjenje

Jutarnji je zrak dostavio svoja pisma s markicama
usijanim.
Snijeg je blistao i svaki teret lakši olakšavao – kilo je vagalo 700
grama ne više.

Sunce se podiglo iznad leda tajeći u mjestu i toplo
i hladno.
Vjetar je polako klizio naprijed kao da gura dječja
kolica pred sobom.

Izašle su porodice, gledale su čisto nebo po prvi put nakon
dužeg vremena.
Nalazimo se u prvoj glavi jedne veoma snažne priče.

Sunčevi zraci zapinjali su za krznene kape kao
polen za bumbare
i sunčevi zraci zapinjali su za ime ZIMA i čamili ondje
sve dok zima nije prošla.

Mrtva priroda od cepanica na snijegu učinila me zamišljenim.
Upitah ih:
« Pratite li me do djetinjstva?» Rekoše mi «da».

Unutra međ šikarjem čulo se mumlanje riječi novoga
jezika:
vokali su bili plavo nebo i konsonanti crne
grančice i razgovarali su tako polako nad snijegom.

Ali mlažnjak koji se klanjao u svojoj suknji od zvukovlja
zemnu je tišinu snažnijom činio.

Kad ponovo spazismo ostrva

Vani, kad se čamac približava
ospe se pljusak i zaslijepi ga.
Živine kapi titrale su na vodi.
Ono plavosivo tonulo je.

More postoji i u kućicama.
Tračak svjetla u mraku predsoblja.
Teški koraci na spratu
i sanduci sa tek ispeglanim osmjesima.
Indijski orkestar od bakrenog suđa.
Beba sa očima u moru nemirnom.

(Kiša polako prekapapa.
U zraku iznad krova
dim načini par klimavih koraka.)
Ovamo prati više
nečega što je krpunije od snova.

Obala sa johovim kućerima.
Plakat na kom piše KABLO.
Stari brijest svijetli
onome što stiže leteći.

Zaleđa litica bogate brazdama
i strašilo naš predstražnik
što boje sebi priziva.

Jedno iznenađenje uvijek svijetlo
kada ostrvo ispruži ruku
i iščupa me iz žalosti.

Sa brega

Stojim na bregu i gledam preko zaliva.
Čamci odmaraju na površi ljetnjoj.
«Mi smo mjesečari. Mjeseci u skitnji.»
Tako kažu bijela jedra.

«Šunjamo se u zaspaloj kući.
Polagano vrata otvaramo.
Naginjemo se ka slobodi.»
Tako kažu bijela jedra.

Vidio sam jednom kako plove svjetske želje.
Držale su isti kurs – jedna jedina flota,
« Rasuti smo sada. I pratnja ničija.»
Tako kažu bijela jedra.

III

Espresso

Crna kahva na terasi
sa stolovima i stolicama sitnim poput insekata.

To su dragocjene ulovljene kapi
napunjene istom snagom kao Da i Ne.

One se iznose iz mračnih kafea
i njire u sunce bez treptanja.

Na dnevnom svjetlu tačka korisnog crnila
što hitro se naliva u gostu blijedome.

Naliči kapljama od crnih namisli
kojih se duša ponekad uhvati

koje nude dobrotvoran pravac: idi!
Inspiracija da oči otvoriš.

IV

Palata

Ušli smo unutra. Jedna jedina golema sala,
tiha i prazna, gdje podna je površ ležala
poput napuštena klizališta.
Sva su vrata zabravljena. Zrak siv.

Slike po zidovima. Vidi se zbrka
beživotnih prizora: oklopi, zdjelice,
vage, ribe, borbene pričine
u gluhonijemom onostranom svijetu.

Jedna skulptura izložena u praznini:
usamljen na sred sale stajao je konj,
ali nismo ga primijetili sve dok
nas sva ta praznina ne srobi.

Slabije od šuma u školjci
začuše se zvuci i glasovi iz grada
što su kružili tom praznom odajom,
žamoreći i žudeći za nekakvom vlašću.

I takođe nešto drugo. Nešto mračno
pojavi se na pragu naših pet
čula, ne prelazeći ih.
Pijesak je sipio u sve tihe čaše.

Čas je da se pomjerimo. Krenuli smo
prema konju. Bio je ogroman,
crn kao gvožđe. Slika puke vlasti
koja preostaje kad vlastela ode.

Konj je govorio: « jedan sam Jedini.
Zbacih prazninu koja me jahala.
Ovo mi je štala. Polagano rastem.
I jedem tišinu što ovdje počiva.

Syros

U siriskoj luci drežde preostale trgovačke lađe.
Krma do krme, krma uz krmu, poodavno
privezane:
CAPE RION, Monrovia.
KRITOS, Andros.
SCOTIA, Panama.

Mrke slike nad vodom, sa krajeva izvješane.

Ko igračke iz djetinjstva (u džinove već
narasle)
što nas nijemo optužuju
za ono što nikad ne postasmo.

XELATROS, Pireus.
CASSIOPEJA, Monrovia.
More je svršilo sa čitanjem.

A kad prvog puta mi u Syros pristigosmo, noć bijaše,
i kad, ispod mjesečine, sve te krme opazismo,
ushićeni, šaptali smo:
kakva moćna flota i veze blistave!

U delti Nila

Mlada se žena nad jelom zaplaka
u hotelu nakon dana straćena u gradu
gdje je vidjela bolesnike kako gmižu ili leže
i djeca koja u bijedi krepavaju.

Ona i muž popeše se u sobu
i vodom je poškropiše da prašinu skupe.
Legoše u svoje krevete bez mnogo riječi.
Ona je pala u duboki san. On je ležao budan.

Vani u mraku grdna buka prođe.
Žamor, koraci, povici, kolica, pjesme.
U velikoj bijedi. Koja nikad ne prestaje.
I on usni sunovraćen u jednom Ne.

I san jedan poče. Na nekom je plovu.
U sivoj vodi vrtlog se podiže
i glas jedan reče: «postoji jedan što je dobar.
Postoji jedan koji je kadar da vidi sve bez mržnje.»

V

Plivajuće tamno obličje

O prahistorijskoj slici
na stijeni u Sahari:
jedno plivajuće tamno obličje
u staroj rijeci koja je mlada.

Bez oružja i strategije
ni u mirovanju ni u skoku
i odvojeno od sjenke
klizi niz dno brzice.

Borilo se da se otme
iz drijemovne zelene slike
da najzad dopre do obale
i sa svojom se sjenkom spoji.

Lamento

Odložio je svoje pero.
Ono miruje na stolu.
Ono miruje u praznoj sobi.
Odložio je svoje pero.

Previše onog što ne da se zapisati niti prešutati.
Omajan je nečim što se dešava daleko
premda divne putne torbe ko srca lupaju.

Napolju je rano ljeto.
Stižu zvižduci iz zeleni – ljudi ili ptice?
Trešnje u beharu miluju vozila
odavno pridošla sa puteva.

Idu nedjelje.
Duga noć počinje.
Moljci se smještaju u oknašca:
sitni, bijeli telegrami iz tuđine.

Allegro

Sviram Haydna nakon crnog dana
i osjećam lahku toplinu u rukama.

Tipke su spremne. Meki čekići lupkaju.
Zelen je zvuk, životan i smiren.

Zvuk kaže postoji sloboda
i neko kralju ne plaća porez.

Ćušnuo sam ruke u haydnovske džepove
i glumim onog što mirno gleda na svijet.

Podižem haydnovsku zastavu – što znači:
« Ne predajemo se. A želimo mir.»

Muzika je staklenik na padini
gdje kamenje leti, kamenje se kotrlja.

I kamenje se kroz njega kotrlja
ali svako okno ostaje čitavo.

Poluzavršeno nebo

Malodušnost prekida svoju trku.
Verem prekida svoju trku.
Kraguj prekida svoj let.

Poletno svjetlo curka dalje
čak i sablasti uhvate po gutljaj.

I naša se platna na dan pomaljaju, crvene
zvijeri našeg prapotopskog ateljea.

Sve se počinje zagledati.
Na stotine nas izlazi na sunce.

Svaki je čovjek vrata otškrinuta
koja vode u sobu za sve.

Beskrajno tlo pod nama.

Voda cakli između stabala.

Jezero je prozor prema zemlji.

Nocturno

Obnoć vozim kroz nekakvo selo, podižu se kuće
u svjetlu farova – one su budne, žele piti.
Kuće, hambari, znakovi, napuštena vozila – sad se
presvlače u Život. – Ljudi spavaju:

neki mogu spavati mirno, kod drugih su crte lica
zategnute, kao da leže u nekom napornom treningu za vječnost.
Ne usuđuju se sve zbaciti premda su im snovi teški.
Oni počivaju kao spuštene rampe dok misterija prolazi.

Izvan sela put dugo vijuga između šumskog drveća.
I drveće nijemo u slozi jedno s drugim.
Posjeduju teatralnu boju koja postoji u plamenu.
Kako im je vidno lišće! Prati me sve do kuće.

Liježem i zaspaću, vidim nepoznate slike
i znakove što sami se žvrljaju pod kapcima očnim
na zidu tavnine. U procijepu bdijenja i sna
jedno se pismo pokušava uzludno ugurati.

Zimska noć

Oluja naslanja usne na kuću
i puše da dobije zvuk.
Nesmirno spavam, obrćem se, čitam
žmureći tekst oluje.

Ali dječije su oči u mraku velike
i oluja se djetetu ispovijeda.
Oboje vole drhturenje lampi.
Oboje na po puta do govora.

Oluja ima dječje ruke i krioca.
Karavan juri ka Lapplandu.
I kuća osjeća svoje sazviježđe eksera
koje zidove drži skupa.

Noć je nepomična nad našim podom
(gdje svi zamrli koraci
počivaju ko u bari lišće opanulo)
ali napolju je noć divlja!

Preko svijeta ide jedna ozbiljna oluja.
Prislanja usta uz naše duše
i puše da dobije ton. Bojimo se
da nas prazne ne otpuha.

Podijeli

Komentari su suspendovani.