Svetlana Kalezić Radonjić: Roj

Odavno nije osjetila taj dobro poznati trenutak. Počelo bi bridom na vrhovima prstiju. Tijelo je postajalo lako, pomalo izdignuto iznad zemlje. Zvuci spoljašnjosti poprimali su baršunastu mekoću koja nije iritirala iz prostog razloga jer nije ni ulazila u njen sistem; kao da bi se stvorila tanka, neprobojna opna koja je sprječavala svijet da do kraja prodre u nutrinu nedovoljno sposobnu da podnese njegovu užurbanu i praznu pojavnost.

Sve je bivalo tako lagano. Riječi bi se u silovitim talasima slivale iz nje, kao iz provaljene brane. Prvo kap na napuklini nasipa, pa tanak mlaz. Potom bi grunulo valjajući sve pred sobom, silovito, snažno, neumorno, kao da nikada prije toga nije teklo. Glava, iznenađujuće prazna a istovremeno prepuna, lebdjela bi iznad teksta tek tu i tamo primjećujući lako podrhtavanje kažiprsta na olovci koja je srastala sa prstima. Tih dana nije imala nokte, već grafitne nastavke.

Danas je bio jedan od tih dana. Nije smetalo što su se djeca tukla jastucima, što su se saplitali preko stvari razbacanih po podu, volšebno uskrslih iako ih je sinoć uredno složila, što su tragovi mrvica, fudbalskih lopti, razbacanih čarapa i poluzavršenih domaćih zadataka nedvosmisleno pokazivali u kojim pravcima su se minijaturni ljudi kretali po kući… Sve je bilo u savršenom redu, baš kako treba.

Znala je čim je otvorila oči da će napisati pjesmu. Uletjela je u kupatilo i počela da zapisuje riječi koje su je u nježnim rojevima pratile iznad glave. Mogla je da ih zapiše i u svojoj sobi, ali postojala je neka neobična veza između fizičkog i kreativnog pražnjenja. Sve velike ideje, pouzdano je znala, javljale su se u trenutku dok nečistoća napušta tijelo ili duh – tada se jasnije misli, tada se jezik izoštrava. „Drugome ti tu priču“, dobaci joj Feb u prolazu. „Ne pišeš u sobi jer ti tamo skaču po krevetu. Prate te u stopu, osim kada…“. Trudila se da ignoriše tu bitangu. Tvrdio je da će svaka od Letećih koja se usudi da ima porodicu pakleno platiti zamjenu krila za korijenje… Baba mu, Feba, imala je sto puta više karaktera od njega! Uostalom, ona je i bila dokaz da se može oboje. Makar tamo negdje u etru.

Potpuno obučena sjedjela je na wc-šolji i škripala po papiru. „Valjalo bi radni sto preseliti u toalet,“ pomislila je i zapisala naslov. Omča. Prvi stih već je kapao sa olovke –

U ovu praznu zamku udjenuću tvoju glavu

Osjetila je kako joj cijelom dužinom potiljka klizi pjesma u pravilnim razmacima. Ritam ushićenog pulsa ubrzavao je njeno silaženje na papir

Put ti oko vrata namotati

Kad jednom zađeš za oblak

Obrisi svijeta umekšani do nestajanja. Stvari više nemaju oblik, kao ni ona. Sve se stopilo u jednotu. Saželo u bitak. Činilo joj se da se polako pretvara u vazduh koji u pravilnim razmacima udiše i izdiše. Ona. Piše. Ona Piše. Ona piše.

Odjednom začu kako neko pokušava da otvori vrata kupatila. Znala je dobro taj potez nevještih ručica. Prvo gurnu vrata dlanovima, široko, očekujući da će se sama otvoriti. Potom se okače o kvaku viseći na njoj sve dok jezik brave ne izađe iz žlijeba. Onda slijedi hajdučki upad bez ikakve svijesti o tome da se neko već nalazi unutra.

„Ljubavi, šta ti treba?“ – upitala je brzo, misleći „sad je našao da upadne“.

„Kaki mi se.“

Evo ga. Ujed mirišljave stvarnosti.

„Može li to malo da sačeka?“, pokušavala je da kupi još neki minut poetskog brida.

Čupava glavica odmahnu lijevo-desno nekoliko puta ne skidajući oči sa nje.

„Dobro, staviću ti tutu ispred vrata, može?“, još jednom pokuša iako je bila svjesna da ovu bitku vjerovatno gubi.

Glava opet zanijeka uporno ćuteći.

„Zašto ne može?“, osjećala je kako se brid polako rasplinjava.

„Kaka mi se zaglavi kad nisam u kupatilu“ – reče glavica smijuljeći se.

„Slušaj, ako uspiješ da je odglaviš u hodniku, vodiću te na ringišpil“ – očajna pribjegnu ucjeni u vidu neodoljive ponude.

„Dobro.“ – reče glava zadovoljno. „Ali ostavi vrata otvorena.“

„Zbog čega?“

„Da te gledam.“

U bilo kom drugom trenutku ovakva ponuda bi je nasmijala, ali sada nije bila raspoložena za voajerizam. Sjetila se otvaranja izložbe jednog umjetnika koji je tvrdio da mu smeta kada ga neko posmatra dok slika i da to doživljava jednako čudnim i uvrnutim kao kada bi pred nekim vodio ljubav. Pomirljivo je pristala nadajući se da će, kad glavica ne bude gledala, moći nogom da gurne vrata i tako je izmjesti iz svog perifernog vida.

Riječi su joj se još uvijek motale oko glave kao Saturnovi sateliti. Umirila se, duboko je udahnula i svu pažnju usmjerila na njihovo kretanje pitajući se koja će joj sada sletjeti na olovku.

Kao što grom sipa oganj

Na usamljenu smrču

Svijetliću u tebi rasporenoj

Dok blistave slogove nižeš…

Kad jednom zađeš za oblak

„Mamaaa?“ – upita glava otegnuto.

Napravi se da ne čuje. Ne smije ih sada ispustiti – Kad jednom zađeš za oblak….

„Mama?!“ – upita glava odsječno.

Znala da je neće ostaviti na miru.

„Molim, sine?“ – reče nestrpljivo.

„A šta radiš?“

„Pišem, nano.“

„A šta pišeš?“

„Pjesmu.“

„A o čemu je ta pjesma?“

„O životu.“

„O životu?“

„Da.“

„A mamaaa?“

„Molim, pobogu, sine?“

„Osjećaš li kako mi smrdi kaka?“ – poče da se smije pridržavajući nos prstima.

Kaka? Ne. Jasno je čula kako u tom trenutku Feb povuče vodu, Uranija i Melpomena padoše u slivnik, Polihimnija i Erato se poklizaše o mokre pločice, a Kaliopa i Klio se strmoglaviše sa veš-mašine pridržavajući se za rolnu toalet-papira. Pokušavala je da vidi preostale tri muze, ali njih ne bješe u blizini. Brid se sa vrhova prstiju pope na čelo – nije još sasvim nestao, možda nije sve izgubljeno, pomisli užurbano i pohita da zapiše –

pogledaj sablast u kozjoj koži nad ponorom

poludjela zvijer što iz tuđih vilica

oko sebe prosipa smrt

Kad jednom…

„I gotovooooo! Obriši mi guzuuuu!“ – glavica skoči na noge počeći da trčkara okolo sitnim korakom, sa gaćama oko članaka. Taj pokret užurbane gospođice u veoma uskoj suknji moralo je da prati glasno, ritmično obznanjivanje: „Ka-ki-o, ka-ki-o, aj lav juuuuu…!“.

Tuta, do vrha puna raznih boja i tekstura, bljeskala se na svjetlosti. Feb se onesvijesti preletjevši iznad nje. Melpomena, tek izašla iz slivnika, hladila ga je peškirom, a njoj upućivala duge, otrovne poglede koji su govorili „pozdravi se sa pisanjem dok ih sve ne poženiš!“.

„Je l’da da sam bio dobar?“ – pitala je glavica iskreno oduševljena svojom primjernošću. „Pustio sam te da radiš i kao nagradu sam zaslužio ringišpiiiiiil! Kad idemo? Kad idemo, mama?“

Sumorni mûk prekidalo je otkidanje listova toalet-papira. Činilo joj se da je život upravo takav – rolna koja se osipa dok na kraju ne ostane samo kartonski navoj.

„Mama, šta ti je? Što ćutiš?“ – uozbilji se glavica. Dotaknu je mršava ručica čija su dva prsta imala bolni podsjetnik na nedavnu avanturu ispipavanja vrele ringle. Vidjela je velike plikove koji su se ugibali pod dodirom i u trenutku se sjeti dubine svoje patnje dok ga je tješila stavljajući mu melem na bolno mjesto. Te iste ručice, savršeno izvajane, gledala je onog dana u porodilištu čudeći se po treći put, preplavljena osjećanjima nad čijom je silinom ostala zagrcnuta, kako je moguće da ova ružičasta mirišljava pjena, koja je posmatra dubokim pogledom punim tajnih znanja, ovom životu vjerovatno nikada dokučivih, kako je moguće da na tako malom prostoru jednog bića postoji svaki detalj, poput nokta ili trepavice? Obuze je nježnost.

Iskoristi spremno svoj najčešći izgovor: „Boli me grlo.“

„Previše radiš, mama!“ – reče glavica glumeći zabrinutost.

U tom trenutku začu kako se roj udaljava. Brid nestade sa vrhova prstiju. Glava oteža, stopala se spustiše na tle. Bilježnica ležaše na zgužvanom peškiru.  

Priđe i brižljivo, kao da sahranjuje ptičicu pronađenu u parku, krila okači o vješaonik.

Tada iz poda, kroz kupatilske pločice čije je rušenje pratio zvuk lomljave, pojavi se kućna neman čiji su pipci divljali poput biljke mesožderke – jedan od njih, onaj u obliku usisivača, pokuša da je uhvati za nožni zglob.

„Drži je!“ – doviknu mu magična krpa – „Ni danas nam neće pobjeći!“. Neoprano posuđe poče da zvecka navijajući, četka za ribanje zaskakuta, a plastične rukavice poletješe put nje. Sa terase je radoznalo izvirivao rašireni veš gledajući kako će se obračun završiti.

Užasnuta uzmaknu pred najezdom neprijatelja izvijajući se ka vratima koja je svom snagom zatvorila. Bila je čvrsto riješena – ako danas neće ići u visine ili dubine, dosegnuće puninu. Makar i na vašaru!

„Sad ćeš ringišpil da te usreći! Ideeemo, mama! Čekaj da kažem braći!“

Četa zagraja radosno i svi joj pohrliše u susret. Oblačeći kaput u hodu, održa kratko opijelo Febu i tek tada primijeti Euterpu, Taliju i Terpsihoru kako se smiju.

„Sad ćemo vas da vidimo na djelu!“ – dade im znak te joj naskočiše na ramena dok je sa djecom izlazila iz kuće.

„Trkamo se do kola! Ko zadnji – magarac!“, reče planirajući da stigne posljednja. Nakon što umuknu razigrana buka užurbanih dječijih stopala koja su se saplitala i utrkivala na putu ka ostvarenoj želji, ona zastade osvajajući trenutak tišine za sebe.

Duboko udahnu i izađe u vedar dan.

Podijeli

Komentari su suspendovani.