Gospođo, imate maligni tumor veličine pomorandže, prisjećala se doktorovih riječi dok se približavala moru. Sada je nebeska pomorandža, zaglavljena između dva planinska vrha, podsjećala na to da u svakom biću uvijek ima više snage od spoznaje o njoj.

Koračala je polako. Vreli šljunak, nas­umični povici djece, parčići razgovora odraslih koji su u naletima vjetra pristizali do nje utapali su se u prijatnost koju stopalo osjeća hodajući po toploj neravnini. Kao da je svaki dodir sa tlom činio da se cjelokupna pojavnost svijeta svede na poljubac dvije površine – kamen i koža susretali su se, nakon pedeset i četiri godine, ponovo po prvi put. Sve što je između postojalo, bol i težina, nestali su kao da su bili tek dio nekog oznojenog sna nakon kojeg se čovjek budi sa osjećanjem tegobe u grudima, a opet, neopisivo srećan i lak jer se sve zbivalo samo u njegovoj glavi. „Možda to i jeste tako“, mislila je, „možda sve što nas boli postoji samo u toj izduženoj lopti na vratu koja čovjeku daruje raj ili pakao. Kako je neobično da  jedan jedini dio tijela utiče na tijelo u cjelini, ali i na tijela oko sebe – talas stvoren u jednoj moždanoj kori pretvara se u oluju koja po svima u njegovoj blizini sipa sitne, oštre kapi otrovne kiše. Sa svakom koja padne otvara se rana koju od zgroženih očiju dovoljno udaljenog posmatrača odvaja tanka opna kože ispod koje se tek naslućuje vrtoglavost Hada“.

Ova žena je groblje!–bila je pod dubokom anestezijom, ali riječi izrečene tokom operacije zapele su u krivudavim kanalima njenog uha i ostale tamo do danas.

Sada ide na more da bi se ponovo rodila. Osjeća da će susret, prvobitna hladnoća, potom prijatnost i na kraju – uranjanje, isprati sve grubosti koje su se poput nevidljivog trnja nakalemile na njoj.

Sebi je godinama unazad ličila na morskog ježa o čije se bodlje povrijedi svako ko pokuša da mu se približi. Možda to i nema nikakve veze sa oštrinom, već sa dodirom, mislila je. Možda je svaki dodir predodređen na bol. Možda svako trenje dvije površine uzrokuje osipanje i jedne i druge.

Silvija, Silvija…. upomoć! – dozivala je njena starija sestra kada je počela da se davi. Obje su bile neplivači, ali nisu mogle da odole blistavoj zelenoj površini. Uostalom, šta dvije djevojčice mogu znati o posljedicama svjetlucave ljepote – vide samo ono što je blizu oku – spokojnu rijeku koja protiče znajući da će bez žurbe doći do razdraganog ušća, bagremovo lišće koje nekoliko puta, kao da pleše, ponavlja kružni sunovrat odvajajući se od drveta pri čemu njegov pad ne podrazumijeva bilo kakvu tugu i konačnost, već spremnost na put.

Pouzdano je znala čim je ušla da spasi sestru da je to kraj za njih obje, ali strah da će je izgubiti ako ništa ne pokuša bio je veći od straha od vode. Samo se bacila u njenom pravcu kao da je oduvijek bila šampion u plivanju. Napravila je tri snažna, vješta poteza dok je nije uhvatila za ruku, a onda je do svijesti doprlo saznanje da njena hrabrost ne može da poništi prostu činjenicu: ona ne zna da pliva. I tada je počelo… Potonuće.

Dobro pamti trenutak u kojem je vidjela dio svoje žute haljine kako se podiže i leluja u smaragdnoj vodi; sestrina kosa ličila je na rječne trave put kojih su padale, njeno lice nije odavalo nikakav strah ili paniku, već samo iznenađenost podvodnom ljepotom. I dalje su se čvrsto držale jedna za drugu. Sestra je pokušavala nešto da kaže. Iz njenih usta izlazili su stakleni biseri. Mjehuri vazduha sa usana čovjeka na korak od smrti tako su lijepi! Zrak sunca se odbio o nekoliko njih i Silvija je skrenula pogled ka nebu koje se polako udaljavalo i postajalo sve zelenije. U lelujavim potezima oblaci su se njihali lijevo i desno, a onda je pala sjenka na sve: približavalo se nešto razgranato, zlokobno i veliko… Odjednom se zelena ljepota pretvorila u tamu; trave su nestale a pojačala se oštrina podvodnog granja – ličilo je na izgladnjele utopljenike iz davnine koji će im, ako se samo još nekoliko koraka spuste u dubinu, reći veliku i strašnu tajnu o životu na dnu.

Trenutak kasnije vidjelo se kako iz trupa te neobične zvijeri u vodu uranja dlakava muška ruka koja je dograbila za kosu. Silvija nije puštala sestru. Po prvi put je razumjela da nekada ružnoća i grubost spasavaju život. To isto je pomislila i njena materica kada je u sebi osjetila plastificiranu ruku hirurga.

Krv, obilje krvi, i tumor koji je ličio na neku novootkrivenu planetu za koju niko ne zna da li je krasna ili tragično neobična… Kada ga je odstranio stavio ga je u bubrežastu metalnu posudu koja je, blago otučena, imala po sebi tragove crnih tačaka.

Sjećam se ovih tačaka, pomislio je tumor. Njena majka je imala sličan tanjir na kojem je pisalo „Pozdrav iz Vrnjačke Banje“. Bio joj je draži od svog porcelanskog posuđa, jer ga je dobila besplatno. Nije važno što je bio ružan. Po prvi put je dobila nešto za šta nije morala da dâ drugo zauzvrat.

Tumor je sa nostalgijom gledao tijelo koje je upravo napustio. Ne svojom voljom, naravno. Silvija je ležala samrtno blijeda sa nekim strogim izrazom na licu. Čelo joj je bilo zgrčeno tamo gdje su se obrve sastajale, a usta poluotvorena kao da se upravo spremaju da ospu paljbu nakon prvobitne zapanjenosti. Isti izraz lica imala je i u snu.

Njena kćerka je često prilazila da je posmatra dok spava. Uvijek se čudila tome kako na licu tokom spavanja, kada čovjek ne kontroliše pokrete svojih mišića, ostaje onaj izraz koji ga najbolje određuje. Nešto poput sublimacije svih izraza sakupljenih tokom života i sabijenih prirodnom silom u taj jedan. Na Silvijinom licu snivale su ogorčenost i ljutina. Jednom je, nakon minuta držanja daha dok je u tišini stajala iznad nje usnule, uletjela u sobu i zapisala:

URASTANJE

Lice spavača otkriva ranu.

Nema više zastora od markizet-koncentracije
Nema više ispletenih priča
Klot-frket, fraza-floskula
Već samo nit
Koja se sama od sebe
Odmotava
Vrišteći što joj je
Početak konac.

Na čelu vrtlozi mrtvila
Od krvi pjegavi
Na kapku
Brazda od soli
Na usni
Zauzdana pravilnost heksagrama.

Jasno vidiš –

Samo ždrebac pokoren remenu
I čekiću kovača.

Za ovu pjesmu Silvija nikad nije saznala. I bolje što nije – uvijek je znala da rentgenski precizno iščita podtekst svega što je do nje dolazilo. Ta bi joj saznanja donosila zadovoljstvo, jer je po ko zna koji put sebi dokazala da umije da čita ljude, ali i tugu kada bi shvatila da je oni koje voli ne doživljavaju kao besprekornu. Ništa tako ne pati za savršenstvom– kao nesavršenstvo…

More ispred nje lagodno se prostiralo u vlastitoj slobodi. Zraci sunca i svjetlucanje povremeno bi je podsjetili na parčiće ljepote koju je osjetila dok se sa sestrom davila u rijeci. To isto svjetlucanje, doduše drugačije,vidjela je i hiljadu puta kasnije dok je učila članove svoje uže i šire porodice da plivaju. I svaki put bi ozarena gledala kako se neka skvašena glavica, nakon sati njenog podučavanja, otiskuje sama put dubine. Tada bi Silvija samozadovoljno pokretala ruke naprijed pa sa strane, simulirajući plivanje, dok su joj noge i dalje šetale po dnu. Često bi pomislila kako između života koji živi i načina na koji pliva postoji izuzetna sličnost–jedan dio nje uvijek je pokretao svjetlucavu površinu, dok joj se druga polovina nepovratno vukla po pijesku.

Možda ona i nije bila žena, već sirena, sinulo joj je odjednom! Cijelog života se trudila da se približi princu, ali je za njom, sa svakim korakom, ostajao samo krvav trag… i kad god je htjela da mu izrazi ljubav, iz nje je u naletima izlazila tišina koja se vremenom pretvorila u bijes što je ne čuje. Ni sama ne zna kada je prvi put pomislila na smrt. Nakon određenog vremena stvari su se promijenile: smrt je sve češće mislila na nju. Ipak, život joj je spasilo ono što je uništavalo: obilato krvarenje – tek kada je bujica njenog unutrašnjeg nezadovoljstva dobila tjelesno uobličenje, kada su svi dani duhovnog i mentalnog krvarenja postali izvjesni pretvorivši se u crveni konac što je bez prestanka isticao iz nje, postala je svjesna da ona svemoćna, ona grad-žena, ona gromada, ona Arijadna, treba pomoć.Na operacionom stolu jasno je vidjela lice smrti i sa nevjericom shvatila da je susret sa Kosačem bio ništa drugo do susret sa glatkom površinom ogledala.

Sada je ispred nje ponovo stajalo ogledalo – morsko, ne sasvim uglačano i mirno, ali vrlo precizno.

Odložila je peškir na kamen, maramu uredno stavila pored torbe, skinula naočari za sunce, popravila kupaći kostim na grudima i zadnjici i … polako krenula.

Prvi dodir mora bio je hladan. Ugrijanu kožu stopala ta svježina je gotovo opekla. Poslije nekoliko trenutaka more joj se približilo kao da je pozdravlja – maleni talas zapljusnuo je noge do članaka. Koračala je polako do mjesta gdje je prelaz od plićaka do umjerene dubine bio iznenadan zbog razlike u visini prilaza od ostatka plaže. Ličila je sebi na nekoga ko tek uranja u postojanje.

Voda joj je dolazila do grudi. Sasvim spokojna posmatrala je vatrenu pomorandžu ispred sebe. Djeca, uvijek prisutna u velikom broju, sada su nestala. Glasovi razdraganih komšija koji su sa velikom strašću pričali o jelovniku za naredni dan, polako su utihnuli. Kola koja su prolazila i trubila u neposrednoj blizini postala su šareni akteri nijemog filma. Gomila polugolih, nasmijanih ljudi bila je tek bezglasni dekor u savršenoj slici ujednačenog disanja mora. Razbacani peškiri, treskanje celulita, raznobojni šlaufi, kvrgave noge, ronilačke maske, opekotine od sunčanja, peraja, opušci, izgaženo cvijeće, kreme za sunčanje i poneka bijesna pčela – sve se slilo u daleki, mirni horizont.

Blistanje sunca nastavilo se još snažnije. Granice Silvijinog tijela gubile su dok je more roditeljski obavijalo.
Duboko je udahnula i otisnula se na pučinu.
Zalivom je u naletima talasa šumilo: ova žena je svjetlost, ova žena je svjetlost

Podijeli

Komentari su suspendovani.