(80 godina života- šest decenija od prve pjesničke knjige)
«Akademik Sreten Perović je svojim djelom i djelovanjem obilježio u Crnoj Gori drugu polovinu XX i prvu deceniju XXI stoljeća. On je u isto vrijeme i čedo i stvaralac te epohe. I to ne samo kao pjesnik sa dvadesetak zbirki, dramski pisac, pozorišni i književni kritičar i istoričar, teatrolog i kulturolog, prevodilac petnaestak zbirki makedonske poezije, antologičar i publicista nego i kao – pokretač. Da je napisao samo tih dvadesetak zbirki moderne crnogorske poezije, ostao bi u vrhu te poezije».
(Akad. R. Rotković, u uvodnoj studiji za Perovićeva Izabrana djela, Podgorica 2009)
SOLARNI VJETAR
PASTORALA
Čovjek na trgu
pretvoren u grbu
i zelen od ijeda
Tica u zraku
spazi ga po mraku
i na dlan mu sijeda
(1. II 1994)
IZMEĐU DVA SNA
Zauzdavam vjetar
sve dok moja majka
upokoji suze
Kao prvi susjed
osmjehne se Mjesec
i zagrli brdo
Opet njena sjenka
sa smirenog lica
uraste u kamen
(26. jan. 1994)
NA MOSTU
NESANICE
Mrtav na suncu
a živ na mjesečini.
Ozeble splićem prste.
Kakav to gavrani
na mostu nesanice
svoj plijen brste ?
(27. jan. 1994)
PRIČA O RUTI
Razmaknite se prsti
da prođe klasje
za polugladnu Rutu
Bježite noge ispred žetelaca
zaobiđite moje guvno
jer ispod ponjave ove
malo je mjesta za Onu
što zahvaljuje tajnom
Dolaze kiše
i nema mirnog sna
pod grmom gromova
Zato ti velim Plamena
da kreneš Plemenita
dok još se vidi put
Pa uđi u hrastov sud
ars 87
u žednog ulišta zuj
u zmijsku košuljicu
Ako se javi glas
ne okreći se iza
ne obaziri se iza
neka zvone oni
što gutaju sjenke
i u vrelinu sunca
nervozno urastu
Ti dobro mrak svoj znaš
ispod ružnoga plasta
đe zahvalnosti nema
ni krupnih iskupljenja.
(8. feb. ’94)
KASKADE
Modre magle hrid
Nagriza mi vid
A zvuk me u srži
Kao sunce prži
PORUKA
Grebem zemlju
i tražim
srećnog mrava
A kukavica mi se
sa suve grane
kao utjeha javlja.
NA PRAGU VJEČNOSTI
Leži majka na plastu od magle
i tone u dubinu
Smrt je blizu
ali se Ona ne da
sve bržem ringlšpilu
što između zemlje i oblaka
kao at na gumnu optrčava
Optrčava i cijedi
potonje kapi života
slaže suve suze
i kreće u maglu
u natrulo korijenje
u pepeo trajanja
Moja majka zove svoju majku
a ni sa te obale odziva joj nema
(1996)
PRIVIĐENJE
Ptice iz moga sušnoga sela
tiho gladuju
Ne vide me
ne primjećuju me
ni sluhom me ne opredmećuju
A izgleda kao da mi se raduju
Možda u njihovoj nutrini klijam
u brzom srčanom ritmu se snujem
i kao prut uz put se svijam
i kao u pećini odjekujem
Te ptičje sjenke iz zavičaja
slijeću po nekom tajnom zvuku
A ja iz tih zaveslaja
izlačim samo praznu ruku
(Junski hod ka Berima, 1995)
MJESEČEVE SUZE
Pred tim vratima vazda me srela
smršena griva bagrema:
kuče koje ne umije da ujeda.
I brava za koju ključa nema.
Pred tim vratima ruke postaju tuđe.
Blijedi odsjaj – večernja polutama.
Pred tim ulazom pitao sam sebe
zašto se vrata ne otvaraju sama?
Unutra
na budnoj postelji
ona čuje srce kako prsi potresa.
A zna pogled sa suncem u očima
i zvjezdane straže s bagremima
pred proljećima koja gutaju nebesa.
(Godine neke daleke)
VEČERNJA EVA
NA OBALI SAVE
Uđi u hram
uđi u miris neprimijetne ruže.
Vjetru na dohvat
a mojoj tajni daleko.
Uđi u san
u gipki val
zvijezde da produže
lika tvoga dah.
U hramu snova je meko.
Tamo ispruži svoje providne prste
da sunca zrak il mrak
poigra se s njima.
I spusti lica prah
na stare stijene. Čvrste
drobe se strijele
pred otrovanim kopljima.
Sad miran je grad
i mir mu s obala sviće.
Trava se množi da cvijetom
glas ti hrani.
Moju žeđ
od svog tvrdog sna odbrani !
I zasnuj dom
za neukrotivo biće.
(1953)
KAFA U VAGON-RESTORANU
1.
Kroz magleno slabovido ok/n/o
sijede šume zamiču uz brda
U tunele i oštre okuke
istope se
rijetka bravlja krda
Sumnjiv tutanj prastarih kotača
vuče me u davne razur-dane
na potonjoj razvalini rata
u pećine strahom prosijane
pored mutne nadošle Morače
u proklete nikoljdanske drače.
Odjekuju na mrtvačku zvona
rijeka nosi glave odsječene
kroz bukove – kosti usitnjene
plovi truplje klano od iskona.
2.
U sred zime i uz grsti leda
s rafalima što poniješe Đeda
u daleke vrćem se doline
i kao slon kad napusti krdo
ne poželi ni oblak ni obrok
ni molitvi ljekovitu travu
i ne vidi ni najbliže brdo
a još nosi otežalu glavu
Nestala je ponornica straha
u napuklo korito vremena
a suvarci uz put ka Berima
nose trajno opasna bremena
3.
Snove snio i obnevidio
Hrpa tmine ugasila svijeće
i krikove iz jama i kama
i krv suvu svadbenih pjesama
i tišine što srca prelama
Slijepi soko – gluvilo visoko
S kućnog praga stravom ispraćeni
promicali i glibom i lokvom
u paklene kandže uhvaćeni.
U Brestove – ustakljeno Oko
4.
Mrak u duši
oblak nad glavama
udaljeni jauk u dubini.
O Gospode silno Neumilni
s nekima si i uz neke vazda
i u svijetlom danu i u tmini!
Jesam li se uzalud molio
kao pčela i kao mrav bdio
ka Vječnosti nad kojom si gazda
Na Nikoljdan Svetoga Nikole
jedne sveti – druge obesveti
Uklonite i ruke i suze
Oči suše zaleđene duše
u ožiljke rane se preruše
5.
Osamljeno
na blatnom puteljku
žutom trakom na sivom potiljku
mokrom maglom kroz gomile gliba
premorene strahovi nas vode
Pored Groblja vojnici prohode
kao mravi grabe iza brijega
Pada klada i potonje lišće
gavrani se u selice sele
gluvom horu sve je u nezboru
Pleme neba spečeno u suzi
oslonjeno na trulo koljeno
i prozukle udaljene zvuke
Otud neko čudovište puzi
i pruža nam svoje skelet-ruke
6.
Mokar je put kojim svoje breme
dušom nosim kao jagnje sveto
Mirno jagnje – olinjalo pseto
Korim svoju sjenku ogoljenu
i gubim je u prozukloj tmini
Izdvojen iz beskrajnoga krda
ka potonjoj putujem tišini
(U vozu: Kośerić – Valjevo, juna 2005)
GOZBA
Kivna noć je a jesen na dlanu
Grke kapi liju li čistači
Duše naše u oplodnu ranu
Smrklo lice u mrkle ulice
Psa buktinju za jezik uvlači
U pazuvo mravlje zemunice
Grad od dima i glad u ljudima
Bacaju ga u ponore zvijezda
Svijetli rana iz budućeg gnijezda
Dugo li je putovati tako
Ugoneći munju i oluju
U gavrane što strvine kljuju
(1982)
MOLITVA
Zaboravljena na mjesečini
moja majka preslišava snove
o susretu s tobom.
Ne otvara srebrne kovčege
da ne preurani
đeci da ne naudi
koja su očiju umornih u san uplovila.
Stoji prekrstiv ruke
moleći noć da je ne oda
(a mekane suze nadopunjuje
sjutrašnjom brigom o ručku).
I kad ugleda u listu livade
stasalu svoju zamjenu
bolećivo poje misao
koju niko do kraja shvatiti neće.
Ona zna da joj riječi ne idu u vjetar
i da postoji neko ko je spremio zavoje
za njene duboke rane.
Razgrnem talase
ustanem
i približujem joj se s leđa
a ona osjeća samo golemu goru
od koje ptice nikuda ne odsele.
Razbiram skromnu molitvu:
Othranila sam ti sinove i udomila kćeri
vrijeme je da prijeđem preko potoka
i do tebe dosegnem.
Pribojavam se da je moja sjenka
zauvijek ne probudi.
Ovako zaboravljena na mjesečini
ona ostaje u polju sama
šetajući svoje poluriječi
od zvijezde do zvijezde.
OČEKIVANJE ZEMLJOTRESA
Ovdje Zevse nema pravih gromova
ni munja koje ognjena kola gone
preko bijesnog mora:
Kazne su male
a darovi – iza najdaljih oblaka
pa kud bi oni kad bi i malo izrasli
iz sjenke svojih udomljenih snova
Ovdje Zevse gnjiju i krpice nade
Njih više nema Ni zvjezdasto zlatnih
konja-ljudi iz boja u boj što plove
na žrtvenik tebi pepelom da priđu
Nema ih Zevse ni među raspetim boginjama
što ljubav i đecu svoju – kao lijek i melem
na svoja nepca slažu
I nose sva krvava sladostrašća
po beskrajnom nebu tuđih zlih sudbina
Oronuo si i niko više ne ugađa ti moći
Ne blagosilja ti stravoplamna kopita
ne moli se tvome bestjelesju
ne umire za primjer – da ti dah izusti
kao troglavi plamen
Tutnje mašine – lome se srca – vade oči
I samo more ne gubi od svoje stravične moći
ni kad se srdžbama podzemnih nemani hrani
Umri Zevse i u smiješnim ogledalima
kamo te vode s čaktarom o vratu
da loviš svoju otanjalu sjenku
Umri dok trče patuljasta groblja
kroz uske dveri pričesnoj trpezi
a božanska zvona ni u snu se ne jave
Buni se zemlja i ko zna koji podanik tvoj
Čovjeka uči kako je nezrio još.
(Asprovalta, avg. 1978)
MLADIĆ OD NOŽA
ISKAČE IZ VOZA
Možda on stijenu primijetio nije
Kroz prozor naglo otvoren ka Smrti
Možda on ni prepoznao nije
Licem miris usirene krvi
Možda dobro ni vidio nije
Bljutavu blijesak Noža
Što grli i grije
Da li to Smrt samu sebe sanja
Dok neohlađena tijela
Hitaju kroz okna
A voz još tamniju tajnu ganja
Njima je sad svejedno
Biše i nema ih više
Ne čuju strasni usmrtitelja kikot
Ni oporost prećutalog krika
Ni odagnati uzdah saputnika
Nož u Nos
Tijelo u Opijelo!
Voz još juri niz ogrezle planine
Nož još zuri u tjelesa i tmine
A svjedoci ne podižu glave
Iz ove Krvave Jave
Noć Slijepih Miševa i Preklani dan!
A možda On ni uronio nije
Iz Voza Noža u spasonosni san!
(Na Savindan, 1994)
USKRŠNJA MAJKA
Spušta se ona niz drvena stepeništa
prozukla od vremena
malena i pogrbljena
u paučinu neba
upletena
Napukla kuća a srce još kuca
između polusnova i šljemena
Napukla duša
škripe stare štice
a Ona bona niz ponorne litice
tone u modra oka Svevremena
Eno je oko zamišljenog ognjišta
oko vatre predaka
uz izvore i vinograde
uz ulišta
Suve smokve a stišani glasi
Čuje iznutra a ne vidi ništa
i nema ko da je od nje same spasi
Stigla je već do potonjeg stepenika
i sad ulazi u dvoranu punu graje
s uskšnjim jajima
i sa uzdisajima
Osmijehe po beskraju stola pipa
ne moli Boga
ne kune Krvnika
U vinsku čašu kišnice dosipa
i u tamjanu traje
Sve su lanci oko kostiju njenih
A po putu razgranale drače
(svuda vode koje se ne brode)
Oslanja se samo na oštre zvuke
i odomaćene muke
što je s Tamnom Zorom srode
i ne daju da zaplače
Sad sjedi na čelo trpeze beskrajne
i svima nama dodiruje ruke
gladi nam prste
i riječi kalemi nadom
S dušom u nosu – ne otvara tajne
a mukle se muke
u potiljku ukrste
kradom
U srebrnom kandilu umjesto ulja gori
Još je u Nebu nema a otud zbori
(Veligdan , Beri 1990)
I G R E
Govore na ulici đeca.
Ona još ne znaju
što je to život
a što smrt.
Ptice to znaju.
Ja stojim između đece i ptica
i čudno mi je
što ne umijem
ni da oživim bajke
ni da letim.
(1964)
BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI SRETENA PEROVIĆA
I. KRATKA BIOGRAFIJA
Akademik Sreten Perović (Gornja Gorica, Podgorica, 15. februara 1932), pjesnik, kritičar, istoričar literature, teatrolog, dramski autor, prevodilac, antologičar, publicist i enciklopedist, naučni savjetnik Leksikografskog zavoda Crne Gore… Višu realnu gimnaziju završio u Titogradu (1950), a Jugoslovensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu (jan. 1956). Poezijom se javio kao sedamnaestogodišnjak, 1949. godine, i za prvu objavljenu pjesmu dobio nagradu CKNO Crne Gore. Prvu zbirku stihova «Zvuci i daljine» objavio je 1951. godine u izdanju Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta. Za vrijeme studija suorganizator je i saradnik kratkovjekog «Studentskog književnog lista» (1952), te jedan od pokretača i urednika književne revije «Vidici» (1953) i predśednik Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta (1954).
Po povratku u Crnu Goru radi kao profesor književnosti u titogradskoj Srednjoj tehničkoj školi (1956-1961); istovremeno je i glavni urednik časopisa «Susreti» (1957-1962). U titogradskom izdavačko-štamparskom preduzeću Grafički zavod je, od januara 1963, urednik više edicija i odgovorni urednik edicije «LUČA», antologijske biblioteke crnogorske književnosti, u kojoj su u 80-ak tomova objavljena najznačajnija djela klasične i savremene crnogorske književnosti. Od 1975. do (maja) 1981, Sreten Perović je odgovorni urednik i direktor Izdavačke djelatnosti NIO «Pobjeda», a zatim glavni urednik, zamjenik direktora (1981-1983) i direktor (1983-1991) Leksikografskog zavoda Crne Gore i glavni urednik za oblast Kultura i prosvjeta u projektu Enciklopedije Crne Gore. Sedamdsetih i osamdesetih godina je tri puta komesar Jugoslovenske izložbe na univerzalnim sajmovima knjiga u Bugarskoj (Sofija), Poljskoj (Varšava) i Francuskoj (Nica).
Ukidanjem Leksikografskog zavoda (na Vidovdan – 28. juna 1991), kao navodnog »legla crnogorskog nacionalizma«, Perović ostaje bez stalnog zapošljenja, s jednogodišnjim prekidom radnog staža. Nastavlja da se povremeno javlja u Programu za Jugoslovene na Švedskom radiju, izvještavajući o zbivanjima u Crnoj Gori. Početkom 1992. primljen je na rad u Predstavništvu kompanije »Montex«, formalno kao »savjetnik«, ali radi i daktilo-administrativne poslove. Krajem 1994. odlazi u prevremenu penziju i nastavlja da sarađuje u crnogorskim nezavisnim i opozicionim publikacijama, u »Monitoru«, »Liberalu« i dr..
Više od tri decenije Perović je stalni pozorišni kritičar »Susreta« i »Pobjede«, a u to vrijeme intenzivno se bavi i prevođenjem, pretežno makedonske poezije.
Kao direktor OOUR Izdavačka djelatnost NIO «Pobjeda», Perović je, zajedno sa Đerđom Đokajem, organizovao izdavanje «KOHE» (1978), prvog časopisa na albanskom jeziku u Crnoj Gori, koji je, za deset godina izlaženja, afirmisao plejadu mladih albanskih pisaca i znanstvenih stvaralaca u Crnoj Gori. Časopis «Koha», pod uredništvom Đerđa Đokaja, znatno je doprinio međusobnom upoznavanju crnogorske i albanske literature.
Četrnaestog februara 1980, u organizaciji Republičkog centra za kulturnoumjetničku djelatnost i izdavačkih kuća «Obod» i «Pobjeda», u Crnogorskom narodnom pozorištu režiranom predstavom svečano je obilježena 30-godišnjica Perovićevog stvaralaštva i tim povodom publikovana prigodna plaketa. (U programi su učestvovali kritičari iz YU-republika i muzički umjetnici iz Beograda, a panoramu Perovićeve lirike tumačili su članovi Drame i prvaci CNP.)
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka Perović je, kao istaknuti pozorišni i književni kritičar, bio predśednik Žirija za dokumentarni pogram YU-TV festivala u Portorožu, te član ili predśednik žirija na Festivalu malih i eksperimntalnih scena /MES/ u Sarajevu i Sterijinom pozorju u Novom Sadu.
U godinama destruiranja YU-Federacije i rata Perović sarađuje sa nezavisnim i opozicionim medijima; a od pokretanja Monitora (1990) stalni je njegov saradnik dvanaestak godina. Krajem vijeka i poslije 2000-te stalni je saradnik Crnogorskog književnog lista, te glavni urednik Crnogorske enciklopedije DANU.
Kao generalni sekretar, a potom i kao višegodišnji predśednik Crnogorskog P.E.N. Centra, veoma je angažovan na domaćem i međunarodnom planu – u odbrani prava i interesa Crne Gore i Crnogorske kulture, Crnogorskog jezika i obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve. Učestvovao je na brojnim međunarodnim književnim i antiratnim skupovima. Živom publicističkom saradnjom u štampanim i elektronskim medijima Perović se dosljedno borio protiv rata, genocida, etnocida i urbicida, kao i protiv zločina nasilne asimilacije, ugrožavanja ljudskih prava, te protiv negiranja nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, Albanaca¸ Makedonaca, Muslimana i drugih naroda.
Perović je objavio nekolke desetine svojih knjiga, od čega 15 zbirki lirske poezije. Njegove poezija je prevođena na tridesetak jezika i predstavljena u brojnim domaćim i stranim antologijama. Za svoje književno stvaralaštvo Perović je dobio brojne nagrade, te najznačajnija nacionalna i visoka međunarodna priznanja. Između ostalih: Nagradu Narodne omladine CG (1949); dvije nagrade na anonimnim konkursima Ministarstva prosvjete NRCG (1951 – prvu i 1952 – drugu); II nagradu na anonimnom konkursu «Književnog Jadrana» (Split, 1953); Prvu nagradu Udruženja književnika Crne Gore (1958, za zbirku poezije «SEANSE»); Nagradu časopisa «Stvaranje» (1959, za poemu «Krov iznad umornog oka»); Trinaestojulsku nagradu (1961, za zbirku poezije «Žedni sat»); Nagradu /skopske/ «Misle» (1963, za poemu «Svjetionik»); drugu Trinaestojulsku nagradu (1971, u zajednici sa B. Banjevićem i M. Stojovićem, za programiranje i uređivanje Biblioteke «Luča»); Nagradu Željezare Sisak (1976, za «Gladno oko» kao najbolju zbirku poezije u prethodnoj godini na SH-jeziku); Nagradu «Risto Ratković» (1976 – za zbirku «Gladno oko», ali se tog priznanja Perović javno odrekao 1993, kad je ova nagrada dodijeljena genocidnom ratnom komandantu dr Radovanu Karadžiću); Nagradu UKCG za knjigu godine (1977 – za «Gladno oko»); Orden rada sa zlatnim vijencem (1981); Decembarsku nagradu Oslobođenja Titograda (1986, za »Darove scene«, dvotomnu hrestomatiju teatrologije i pozorišne kritike); visoko internacionalno priznanje Književno žezlo (koje se daje istaknutim stranim autorima za njihovo originalno stvaralaštvo) sa promocijom u zvanje Počasni građanin-pjesnik Grada Skopja (2004); Nagradu Udruženja prevodilaca Crne Gore – za ukupnio prevodilačko stvaralaštvo, u Danilovgradu 2005. U maju 2009. izabran je za inostranog člana Makedonske akademije nauka i umjetnosti.
Više od pet decenija (od 1953-će) Perović prevodi makedonsku poeziju. Za uspjehe u prevođenju najznačajnijih makedonskih pjesnika na srpskohrvatski i crnogorski jezik (dvadesetak knjiga) dobio je značajna priznanja: prvo Zlatno pero Međunarodnog susreta prevodilaca (Tetovo, 1972 – za najbolje prijevode makedonske poezije); zvanje Počasni član DPM /Društva na pisatelite na Makedonija, 2002); Počasno Racinovo priznanje na 40-tim Racinovim susretima (uz 100-godišnjicu Ilindenskog ustanka 1903) u Velesu 2003. Gradonačelnik prijestonice Republike Makedonije mu je 22. juna 2004. godine predao simbolični Ključ i proglasio ga Počasnim građaninom-pjesnikom Grada Skopja. Međunarodna manifestacija Makedonski duhovni konaci ga je 19. avgusta 2006. godine u Strugi – promovisala u zvanje ДУХОВЕН ВОИН (Vitez makedonske duhovnosti). U junu 2010. dobio je najviše priznanje Mediteranske akademije «Braća Miladinovci», nagradu koja se svake godine dodjeljuje jednom istaknutom inostranom autoru.
Perović je potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i inostrani član Makedonske akademije nauka i umjetnosti. Utemeljitelj je i aktuelni predśednik Društva crnogorsko-makedonskog prijateljstva i Društva crnogorsko-ukrajinskog prijateljstva. Predśednik je Pozorišnog savjeta Crnogorskog narodnog pozorišta (u drugom mandatu) i počasni član više institucija, humanističkih udruženja i nevladinih organizacija.
U 2010-oj izabran je u zvanje Istaknuti kulturni stvaralac, koje obezbjeđuje i doživotnu materijalnu pripomoć Države Crne Gore.
II. BIBLIOGRAFSKI PODACI
a. Knjige poezije
1. «Zvuci i daljine», Beograd, 1951;
2. »Korak i cvijet«, BG, 1952;
3. «Mramorno pleme», Cetinje, 1955;
4. «Seanse», CT, 1958 (Prva nagrada UKCG);
5. «Žedni sat», CT, 1960 (Trinaestojulska nagrada CG 1961);
6. «Ukleti hram», Novi Sad, 1962;
7. »Korida», Kruševac, 1964;
8. «Prepoznavanje vremena», Titograd, 1965;
9. «Реквием» (na makedonski: Gane Todorovski), Skopje, 1969;
10. «Lesendro», TG, 1972;
11. «Gladno oko», izabrana poezija, TG, 1975;
11. «Сребрни алки» (na makedonski: Jovan Pavlovski), Struga, 1982;
12. «Moara de vise» (na rumunski: Jon Deaconescu), Craiova, 1989;
13 . «Himna južnim vjetrovima», TG, 1991;
14. «Put u daleke duše», Podgorica, 1997;
15. «Пладне во Охрид» (na makedonski: Petar Boškovski), SK, 2000:
16. «Makedonija ekumena», trojezično, PG, 2004;
17. «Poezija» (na makedonskom, crnogorskom i engleskom), SK, 2004;
18. «Makedonija ekumena», poema, ZCGM, SK, 2008;
19. »PRIERE SANS DIEU« / »Moilitva bez boga«, izbor poezije, dvojezično izdanje (na francuskom i crnogorskom), PG, 2011;
20. »Makedonija ekumena«. trojezično peto izdanje, SK, 2011;
21. »Insomnii« (na rmunski Ofelija Burtea – Ion Deaconescu), Cluj-Napoca / Rumunija , 2012;
22. JUŽNA HARFA«, jubilarni izbor, bilingvalno, MM, Sopje 2012.
b. Knjige kritika
1. «Lirska zamišljenost nad životom», TG, 1967;
2. «Pregled crnogorske dramske književnosti», TG, 1974;
3. «Živi vjetar», CT, 1975;
4. «Krugovi», CT 1978;
5. «Darovi scene», pozorišne kritike,1-2, TG, 1986;
6. «Ogledi i eseji», Nikšić, 1990;
7. «Makedonija ekumena», kritike, preveo D. Baševski, SK, 2006;
8. «Besjeda o Prličevu», Ohrid 2009.
9. »Studije, kritike, eseji«, PG, 2012.
c. Drame
1. »Vodič kroz Crnogorsku istoriju * Važniji datumi Crnogorske istorije«, Cetinje 2001;
2. «Zaleđeni pod suncem» (obj. u «Stvaranju»), izvedeno na slovenačkom («Pod solncem zaledeneli») u Narodnom gledališču u Novoj Gorici, 1960.
d. Istorija /priručnici/
»Vodič kroz Crnogorsku istoriju * Važniji datumi Crnogorske istorije«, Cetinje 2001;
»A GUIDE THROUGH THE MONTENEGRIN HISTORY * Importan dates in the History of Montenegro«, ed. Parlament of the Republic of Montenegro, Podgorica 2005.
e. Antologije
«Lirika Crne Gore» (s J. Đonovićem, R.Đurovićem, A.Ivanovićem i Č.Vukovićem) Cetinje, 1962;
«Najmlađa crnogorska lirika», »Stvaranje«, TG, 1971;
«Antologija crnogorske književnosti, IX-XX vijek (s B.Banjevićem, R.Rotkovićem, M.Stojovićem i Č.Vukovićem), »Stvaranje», TG, 1976;
«Crnogorskata poezija», SVP, Struga, 1984;
«Savremena drama i pozorište u Crnoj Gori» (s R. Rotkovićem), NS, 1987.
f. Preveo i prepjevao
1. Aco Šopov: «PREDVEČERJE», izbor, prevod, prepjev, pogovor : S. Perović, Titograd, 1966;
2. Slavko Janevski: »LUKAVI PEJO KAINAVELIJSKI», prevod, prepjev: S. Perović, Skopje, 1970;
3. Gane Todorovski: «NEPREBOL», izbor, prevod, prepjev, predgovor: S. Perović, TG, 1973;
4. Todor Čalovski: «PONOĆNI IZLET», izbor, prevod, prepjev, uvodni esej: S. Perović,TG, 1973;
5. Aco Šopov: »PESME», prevod (na srpski), prepev: S. Perović, Beograd, 1974; 6. Slavko Janevski: «PESME», prevod (na srpski), prepev: S. Perović, Cveta Kotevska, BG, 1974;
7. Blaže Koneski: «ZAPISI» (Njegoševa nagrada, 1975), prevod, prepjev, »O Autoru«, S. Perović, TG, 1975;
8. Gane Todorovski: «PESME», prevod (na srpski) , prepjev: S. Perović, BG, 1977;
9. Aco Šopov: «DUGO DOLAŽENJE OGNJA», prevod, prepjev (S-H), esej o pjesniku: S. Perović, BG, 1977;
10. ANTOLOGIJA SAVREMENE MAKEDONSKE POEZIJE, prevod (na srpski), prepev: S. Perović, R. Zogović, G. Janjušević, Cv. Kotevska, Novi Sad, 1977;
11. Ante Popovski: «OGNJENA», prevod, prepjev, esej o piscu: S. Perović, TG, 1978;
12. Blaže Koneski: «TAMNE VODE», prijevod, prepjev: S. Perović, Sarajevo 1981;
13. Blaže Koneski: «TVRĐAVA», prevod, prepjev, studija o piscu: S. Perović, CT, 1982;
14. Blaže Koneski: «POEZIJA», prevod, prepjev: S. Perović, St. Raičković, Vl. Urošević, R. Zogović, SA-BG-ZG-TG, 1982;
15. Braća Miladinovci: «ODABRANE STRANE», prepjev: S. Perović, R. Pešić, TG, 1984;
16. Aco Šopov: «PJESME», prijevod, prepjev: S. Perović, SA, 1986;
17. Alain Bosquet: «RÉFLEXIONS D’UNE RACINE« (»Korijen razmišljanja»),Didvotizdanje Biškupić, prijevod:Branka Le Comte Bogavac i (prepjev) Sreten Perović, ZG, 1986;
18. Blaže Koneski: «POSLANICA« prevod, prepjev, o piscu »Mudrost zrelih godina: Magija važnih poruka«) S. Perović, NK, 1988;
19. Blaže Koneski: «ODUZIMANJE SNAGE», preveli: S. Perović, R. Zogović, S.Raičković,C. Koteska,V. Urošević, R.Vasilevski, B. Koneski, SA, 1990;
20. Dimitar Baševski: «BUNAR», roman, s makedonskog na crnogorski, pogovor: S. Perović, PG, 2005;
21. Oleksij Dovgij: »ZAVJET«, s ukrajinskog na crnogorski, prijevod, uvodna studija: S. Perović, PG, 2006;
22. Mateja Matevski: «POVRATAK IZ TROJE», izbor, prijevod na crnogorski, prepjev, uvodna studija: S. Perović, PG, 2008;
23. František Lipka: «ARGONAUTI I JERETICI», izbor, sa slovačkog na crnogorski, prepjev, uvodni ogled: S. Perović, PG, 2008;
24. Petar T. Boškovski: »POSTELJA OD TRNJA«, izbor, prijevod na crnogorski, prepjev, predgovor, pogovor: S. Perović, PG, 2010;
25. Rade Siljan: »UTVARNO DOBA«, izbor, prijevod na crnogorski, prepjev, pogovor: S. Perović, PG 2012.
Brojne su panorame makedonske poezije u prijevodu i prepjevu Sretena Perovića, u kojima su predstavljeni: Svetlana Hristova Jocić, Vele Smilevski, Katica Ќulavkova, Jovan Pavlovski, Paskal Gilevski, Mihail Rendžov, Eftim Kletnikov, Atanas Vangelov , te Jovan Strezovski, Ivan Ivanovski, Olga Arbuljevska, Trajan Petrovski, Radmila Trifunovska, Evgenija Šuplinova, Vasil Ikonomov, Risto Jačev, Marija Kukubajska, Jordan Plevneš, Eftim Manev i dr.
Preveo je i odlomke iz romana: Božina Pavlovskog, Živka Činga, Borisa Višinskog, Dimitra Soleva, Simona Drakula, Blagoja Ivanova i dr.
Perović je s makedonskog i bugarskog preveo i dramske tekstove: «Veda» Kola Čašula, «Divlje meso» Gorana Stefanovskog, «Sako od velura» Stratijeva ( s bugarskog) i »Dželadin beg« M.S. Volkanovskog i dr.
g. Priredio
«Ponoć mene» Rista Ratkovića, izbor iz poezije, proze i kritike, uvodna studija i pogovor / Sreten Perović, Biblioteka «Luča», TG, 1963, 1966;
«Buđenje svjetla» Radonje Vešovića – izbor poezije, uvodna studija i pogovor / Sreten Perović, Biblioteka «Luča», TG, 1967;
»Tragovi-Gjurmat» Envera Đerćekua – izbor i poetska redaktura autorovog prepjeva / Sreten Perović, bilingvalno izdanje, TG, 1978;
«CRNA GORA * ЧЕРНОГОРИА * MONTENEGRO», monografija grupe autora – o crnogorskoj kulturi (po rodovima) na crnogorskom, ruskom i engleskom, glavni redaktor i autor rezimea na crnogorskom, njemačkom i francuskom / Sreten Perović, TG, 1981;
«Zemlja čudne nade» Slobodana Lakića, posthumno izdanje – redaktura i ciklizacija poezije, predgovor i pogovor / Sreten Perović, CT, 1987;
Milutin N. Mijanović: «Daleki oganj», CT, 1990;
«Dosije – Dossier: 1993-1997», s mnoštvom autorskih tekstova S. Perovića / Crnogorski P.E.N. Centar, PG, 1997;
Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa »Štokavski jezici u porodici slovenskih standardnih jezika», PG, 2000;
Risto Ratković: Drame, Kraljevsko pozorište »Zetski Dom«, CT, 2006;
»Ukradeni plamen«, antologija albanske poezije, poetsko-jezička redaktura: Sreten Perović, PG, 2009. i dr.
Itana Perović Labović
REKLI SU O PEROVIĆEVOM PJESNIŠTVU
«Čuješ li u nama osmijehom gladuje posni kamen». Sreten Perović nosi taj kamen u sebi i to je dragi kamen njegove poezije.(Branko Miljković, «Naš vesnik», Beograd, 14.okt.1955.) »INSPIRACIJA SRETENA PEROVIĆA JE NAJČEŠĆE MORALNE PRIRODE. ZATO ON DJELUJE SUGESTIVNO, TOPLO I HUMANO.» (Branko Miljković, «Književne novine», BG, 12. sept. 1958)
«PEROVIĆ PREUZIMA I OSAVREMENJUJE VELIKOGA NJEGOŠA, koji je takođe mislio da je «ljudski život snoviđenje strašno»…Ali, negirajući privid čoveka, Perovićeva pesnička vizija teži da reafirmiše istinsko čovekovo biće.»(Radojica Tautović, «Stvaranje», 4, TG, 1969)
«PEROVIĆ JE PJESNIK ISTANČANOG SLUHA ZA GLASOVE I ZNAČENJA MITA I LEGENDE, etičko-humanistički angažovan, vezan za moderne poetske tokove i naš bogati leksički milje» (Milorad Stojović, Pogled na savremenu crnogorsku književnost, separat «Stvaranja», 1974)
«U djelu Sretena Perovića uočljiv je, više negoli i u jednog drugog pjesnika njegove generacije, proces kojim započinje svršetak tradicionalnog pjevanja u Crnoj Gori. PEROVIĆEVO VRAĆANJE PROŠLOSTI NIJE ŽAL za prošlim nego ispitivanje odgovarajućih konstanti u čovjekovom trajnom rvanju s vremenom, u njegovom trajanju» (Predrag Matvejević, «Republika», Zagreb 1976.)
«PEROVIĆEV LIRSKI JUNAK JE KOLIKO ČOVJEK ISTORIJE, TOLIKO NAŠ SAVREMENIK: SENZIBILAN I S DRUGIM PAMĆENJEM. Kad se prepoznaje u nekom dječjem liku, nije djetinjast; kad, brižan ili s oreolom pobjednika, zamiče ispod trijumfalnih slavoluka istorije, nije deklarativno patetičan i cjelomudreno filozofičan. Njegova je veličina u suzdržanosti, ljepota u – jednostavnosti. Smrt otima od zaborava, život od neumitnosti smrti. «Povjesnici hvala i današnjoj i davnoj» jedini je njegov refren s kojim, zavjetno, prevaljuje put od sebe do drugih i s pjesmom nastavlja da živi između nakovanja života i smrti. ISTORIJA IMA NJEGOV LIK, PJESMA NJEGOVU DUŠU.» (Miodrag Drugovac, Skopje 1978: «Stvaranju» 5, 1979)
«Petodecenijska PEROVIĆEVA KNJIŽEVNA AVANTURA NIJE SE ISCRPLJIVALA SAMO U POEZIJI. Njegova široka intelektualna radoznalost i nesumnjiva književna erudicija vodila ga je raznovrsnim literarnim iskušenjima, od književne i pozorišne kritike, književne istorije, dramskih pokušaja, delikatnih antologičarskih zahvata u književno tkivo crnogorskog starijeg i novijeg stvaralačkog bića, izuzetno uspješnih prevoda i prepjeva sa makedonskog jezika, do naučno fundirane, ali za specifične potrebe prilagođene književne i kulturološke publicistike…» (Rajko Cerović, «Drama kontinuiteta», pogovor u Perovićevoj knjizi «Put u daleke duše», PG 1997)
Perović «senzibilno osluškuje legendarni odziv opstajanja». «U pjesnikovom kultu prema jeziku i u odgovornosti za riječ mi prepoznajemo krupan znak crnogorskog habitusa, a u njegovom gustom, pregnantnom i mudrom iskazu – zlatnu žicu tradicije iz čijih njedara ishodi ovaj autor» (Петар Т. Бошковски u pogovoru Perovićevoj zbirci Пладне во Охрид, SK 2000)
“ISKUSTVENO I JEZIČKI PEROVIĆEVA POEZIJA JE UKORIJENJENA U CRNOGORSKU DUHOVNOST«. (Borislav Jovanović: »Jezička ogledala poezije, ili Bersko vino za Kosaru«, CKL, 15. maja 2004)
24. juna 2004. u Skopju: »Sreten Perović u širokom dijapazonu elaborira poetske ideje povezane sa sociokarakteristikama crnogorskog naroda, oslanjajući se na mudrost velikog Njegoša, ali on ne prepjevava istoričnost već otuda crpi ideje koje u njegovoj poeziji prerastaju u intimnu reakciju, lično viđenje njihove moći i suštine, i njihovih – ako hoćete – transformacija od – u, razumije se kroz procese sublimacije (oblagodarenja), na primjer – mržnje u ljubav, smrti u novo rođenje i tome slično.” (Prof. dr Georgi Stalev – na svečanom skupu u DPM, kad je Perović primio internacionalno priznanje Književno žezlo, a iz ruku Gradonačelnika – Ključ Grada Skopja).
»Saradnja makedonskih i crnogorskih pisaca je vrlo duga i produktivna. U toj saradnji centralna je figura Sreten Perović. Preveo je dvadesetak knjiga poezije makedonskih pjesnika. Njegove esnafske kolege u Makedoniji zovu ga Serdar. Presrećan sam što je baš on preveo moj roman. Usuđujem se reći da mi KAD ČITAM SVOJ ROMAN NA CRNOGORSKOM ON DJELUJE UVJERLJIVIJE OD ORIGINALA. Prevod je izvanredan.« (D. Baševski, u intervjuu »Pobjedi«, 20. avgust 2005)
“SRETEN PEROVIĆ JE SVOJIM DJELOM I DJELOVANJEM OBILJEŽIO U CRNOJ GORI DRUGU POLOVINU XX I PRVU DECENIJU XXI STOLJEĆA. On je u isto vrijeme i čedo i stvaralac te epohe. I to ne samo kao pjesnik sa petnaestak zbirki, dramski pisac, pozorišni i književni kritičar i istoričar, teatrolog i kulturolog, prevodilac dvadesetak zbirki makedonske poezije, leksikograf-enciklopedist, antologičar crnogorske književnosti,publicista, nego i kao – pokretač.”(Akad. Radoslav Rotković – u uvodnoj studiji za Perovićeva Izabrana djela, PG, 2009)
“…SRETEN PEROVIĆ, NAJPOMEMBNEJŠI ŽIVEČI ČRNOGORSKI PESNIK. PO MNOGIH OCENAH SODOBNIH KNJIŽEVNIH KRITIKOV JE SRETEN PEROVIĆ, po Petru II. Petroviću Njegošu, ki je živel v 19. stoletju, in Radovanu Zogoviću (1909-1985), pesniku s komunističnim predznakom, NAJVEČJI ČRNOGORSKI LIRIK VSEH ČASOV.” (Branko Jokić, Ljubljansko Delo, 10. marta 2010)
“Poslednjih decenija crnogorska poezija je doživela spektakularnu evoluciju, otvorila je nove vidike ka nacionalnoj i svetskoj afirmaciji prestižnih imena ove književnosti, a Sreten Perović jeste snažan i autentičan glas koji se čuje celom Evropom. /…/Smatramo da je suštinska odlika Perovićeve poezije iskrenost i senzibilitet unutršnjeg monologa, kao i traganje za uzrocima otuđenja pojedinca, uključujući i čitaoca, u vijugavoj i zastranjenoj sadašnjosti. /…/ Pitanje Miroslava Krleže “Pesnici budućnosti čovečanstva, gde ste?” dobija delimičan odgovor: Sreten Perović. Jer pesnik iz Crne Gore, njegovim celokupnim plurivalentnim stvaralaštvom, “danas” se nalazi “izvan graničnika koji razdvaja prošlost od sadašnjosti.” Drugim rečima, on je veliki pesnik ” (Ofelija Burtea i Ion Deaconescu . u predgovoru za knjigu “Insomnii”; predgovor preveo Niku Čobani)
“Sreten Perović je liričar odmjerenog iskaza i skladnih, pročišćenih slika i meditavnih i smjernih monologa, koje čitaoca ne napadaju svojim povišenim i rasplamsanim govorom. Sopstvene nemire i dramu pjesnika i čovjeka u nenaklonjenom življenju živi tiho ispod slojeva slika i metafora, što sam mogao da osjetim još u prvim stihovima koje sam pročitao, i iz prve pjesme “Klaudija, tuđa supruga, plače”, iz koje se, u skladnom, smirenom diskursu slobodnog stiha podiže veo tuge i ljubavnog rastanka, najavljujući budućeg već velikog pjesnika crnogorskog jezika. Ovu pjesmu sam, sa oduševljenjem prema njenom kultivisanom poetskom govoru, prepjevao i objavio 1954. godine u (skopskom) časopisu ‘Mlada literatura’…” Itd. Itd.
(Akad. Mateja Matevski – u predgovoru za bilingvalnu knjigu Perovićeve izabrane poezije JUŽNA HARFA, izdanje Matice makedonske – uz pjesnikov jubilej, Skopje 2012)
