Srđa Pavlović: Život na identitetskoj „crtici“?
Postojanje je velika kosmička šala, a mi, koji smo njena centralna tema provodimo dane dešifrujući smijeh univerzuma.
Žan-Pol Sartr
Bilješke koje slijede su proizvod moje višedecenijske dnevne rutine prilagođavanja i vježbanja discipline mnemoistorije. One su takođe posljedica samoće iseljeničkog življenja, koja se vremenom navikla na to da bude javna, izložena tuđim očima i tuđem kantaru. Ovo traganje za esencijom i uzrokom lične tjeskobe uz koju se budim svako jutro je, u stvari, priča o kulturnim i identitetskim sedimentima i komadićima sopstvenosti koji su ostali raštrkani širom dva kontinenta tokom decenija življenja izvan tradicionalnog zavičajnog okvira. Sami čin prepričavanja sopstvene priče, osim očigledne terapeutske funkcije, potvrđuje problematičnu prirodu mojeg višeslojnog i dislociranog identiteta koji konstantno nastoji da se ikarijanski vine u svim pravcima.
Ovaj tekstualni kolaž je neminovno obojen emotivnim talasom sjećanja, pa moj glas – istovremeno obezrječen i ličan – napušta sigurnost svojeg poslovičnog bureta. To je glas žudnje za onim što je nekada bilo znano prisustvo, a sada je prosuto u fragmente koji još uvijek plutaju mojim venama. Jedino što mogu da uradim jeste da pokušam biti iskren prema sebi i drugima. Naravno, svjestan sam da je moja iskrenost uokvirena i obilježena putem kojim sam hodao svih ovih decenija i da je neraskidivo vezana za sva zadovoljstva i sve neugodnosti koje sobom donosi pokret kroz prostor, vrijeme, i mnoštvo jezika. Migracija istovremeno kreira sjećanja i određuje njihovu intepretativnu snagu i fokus. To je pokret koji, svejedno da li dobrovoljno ili ne, formuliše priču i daje oblik našem sjećanju. Upravo se na ovakvim putovanjima uspostavlja onaj veoma osjetljivi balans između pamćenja i zaborava.
Pokušaću da opišem sopstveno iskustvo života izvan mojih autohtonih kulturnih, lingvističkih i socijalnih okvira. Svjestan sam da je to napor da se naznači dihotomija između zavodljivog odjeka riječi Ja, koja je rođena u nutrini, i njenog spoljašnjeg odjeka. Vodeći se tezom Čarlsa Tejlora o prirodi modernog identiteta, i ja se trudim da naznačim žestinu borbe za očuvanje kapaciteta za autentičnost, odnosno, sposobnosti da se pronađe način bitisanja koji je usidren u istini i iskrenosti.[1] To je borba između pamćenja i izganstva, ali i napor da se razumije i prebrodi unutrašnja tenzija promjenjivog identiteta.
Kao što je konstatovao Jan Asman, istina o nekom sjećanju ne leži toliko u njenoj faktografičnosti koliko u njenoj aktuelnosti.[2] Upravo je beskrajna aktuelnost izbjeglištva ono što mene fascinira. Mi koji smo izmješteni van svojih “zavičaja” bitišemo u jednom trenu koji nam traje doživotno. Taj tren odlaska postaje plexus soilaris naše svakodnevne egzistencije. To nije samo fizički čin odvajanja od onih koje volimo, već i iniciranje procesa zamrzavanja u vremenu. Ovo je dvosmjerni proces koji je jednakom silinom pogodio i mene, i one koji su ostali. Ponio sam vanvremena i nepromjenjiva sjećanja koja će me pratiti dok kraja života. Na isti način, oni koji su ostali se sjećaju mene onako kako sam izgledao u trenu kada je voz polazio iz podgoričke željezničke stranice.
Tokom prvih godina života u egzilu sjećanja na kuću i zavičaj su bila obojena ljutnjom i mukom koje je prouzrokovao rat. U ranim julskim danima daleke 1992. godine, živio sam u Londonu i sa prijateljima radio na književnom časopisu Stone Soup, a tokom lijenih subotnjih popodneva ispijao kafu na Chiswick High Road i pokušavao da odlučim šta da radim od svog života. Osjećaj beznadežnosti je pratio svaki moj pokušaj da pišem ili govorim o SFR Jugoslaviji. Ratnih 1990-ih je to bila zemlja nacionalizma i mržnje, đavolja postojbina, zemlja očaja i srčanih mana, nasljednog visokog krvnog pritiska, agresivnosti, prosutih kostiju i apatije. To je bila zemlja svakodnevnog nasilja, policijskih doušnika, i pravoslavnih “vitezova” koji su u tom srcu tame vitlali oštrim sjekirama i krvavim ikonama. To je bila zemlja smrti iskidana granicama.
Vremenom su ljutnja i beznadežnost oslabile, a zamijenila ih je žudnja i želja da ne zaboravim ni najsitnije detalje prošlog zivota. Danas sam svjestan da sam tada vodio unaprijed izgubljenu bitku. Poslije duže od trideset godina života u Engleskoj i Kanadi, jedino čega se jasno sjećam jesu zavičajni fragmenti koji liče na etnografske eksponate.
Svakoga jutra se budim u jezik koji nije moj i nastojim da se što bolje pripremim za nastupajući dan. Živjeti između jezika znači i to da nekadašnji majstor lingvističke akrobatike postepeno gubi sposobnost funkcionisanja u maternjem jeziku. Muči me onaj drevni velški hiraeth – nostalgija za domovinom sopstvenih riječi i eho bivših ubježišta duše koja su nestala. Svjestan sam da ću, prije ili kasnije, pisati na “mrtvom jeziku” kojim govori samo jedna osoba, i da će to biti jezik zamrznut u nekoj linvističkoj prošlosti. Sve što radim samo potvrđuje sveprisutnost mojeg monolingvalizma, kako ga je definisao Žak Derida, i pokazuje se identitetski nered kao proizvod egzila.
Uprkos svemu, trudim se i nadam da će mi svakodnevni eho jezika koji nije moj pomoći da bolje razumijem njegove nemjerljivu ljepotu, punoću i višeslojnost. Istovremeno se tješim parafrazirajući savjet koji je piscima dao Henri Miler: živi u inostranstvu i ubrzo ćeš osjetiti novu energiju koja naglašava jedini jezik na kojem si sposoban da sebe izraziš.
Tako se ja svakog dana trudim da iznova spolja dohvatim ono što posjedujem u nutrini, a da toga nijesam ni svjestan. Moja inteligencija postaje kao ona koja krasi visprenog imigranta što pripada jedino zahvaljujući mudrom adaptiranju, a ne instinktu. U tom pokušaju postajem otuđen i obesplemenjen. Osjećam se kao lik iz romana Salmana Ruždija, koji nag stoji na ulici, drhti od hladnoće i straha, a ravnodušnim prolaznicima zavidi na njihovoj brokatnoj odjeći pripadnosti i identiteta.[3]
Godinama sam mislio da je fizička i duhovna vezanost za zemlju predaka i taj sacro egoismo della patria, ono što nam daje snagu da istrajemo. Danas me koncept domovine podsjeća na stablo i njegovo korijenje i na priču o Anteju. Mislim da taj konzervativni mit opravdava ostanak i varljivu stabilnost u poznatom i sigurnom tradicionalnom prostoru, pošto je svaki prelazak granice čin hrabrosti i neposlušnosti. Ovakav pokret neumitno sobom nosi promjenu perspektive i preispitivanje onog što smo ostavili iza nas.
Nakon skoro tri decenije provedene izvan sopstvenog tradicionalnog kulturnog, društvenog, lingvističkog i političkog okvira, o prošlosti, tradiciji i kulturi u kojima sam odrastao razmišljam drugačije. Stari idilični odraz Balkana je postepeno izblijedio u ogledalu i pretvorio se u sivkastu mrlju davnošnje opekotine koja ponekad zaboli, ali vremenom zarasta. Ipak, još uvijek sam jedan od onih nomada koji doručkuju sjećanje dok traže izlaz iz dubokog i tamnog bunara prošlosti.
Moj nomadizam i egzil su primarno bili posljedica političke represije i ratnog zla koje je progutalo bivši zavičaj. Pretpostavljam da je to bio slučaj i s mnogim drugim nomadima bez obzira na geografiju iz koje su dolazili. Rijetko se dešava da osobe napušte svoju rodnu zemlju zato što im se ne dopada tamošnja klima. Kada ste suočeni s izborom da postanete politički sluga, budete poslani na neki front da pucate na bivše komšije, ili završite u zatvoru jer ste odbili takvu nacionalnu mobilizaciju, odlazak zvuči kao najprihvatljivija opcija. Drugi su pravili drugačije izbore.
Za brojne moje sunarodnike bilo je prihvatljivo i poželjno da se utope u nacionalni ratni poklič. Kao što znamo, takav kolektivizam pomaže da se zanemare sopstvene slabosti posto se individualnost utapa i rastače u grupnoj dinamici nacionalističke strasti. Bilo je jasno da su na vrhuncu nacionalističke groznice 1990-ih SFR Jugoslavijom dominiralii neznanje, mržnja, ideološki radikalizam, žudnja za beslovjesnom osvetom i lakomost ogromnih razmjera. Pleme je postalo izvorište i ušće Moći. Kad kažem moć, mislim na Partiju i Vjeru jer, poput vjere, i partija mora imati svoje sveštenike koji štite njenu čistotu, iako ona često prikriva manipulaciju ili apsolutnu laž. Dok se ova laž razotkrije, Pleme postaje stisnuta pesnica koja simbolizuje princip Abiit ad Plures – priklanjanje većini. Mnogi su zaboravili da ova latinska izreka takođe znači “umrijeti”, jer su mrtvi jedina apsolutna većina na ovom svijetu.
Ja nikada nijesam bio voljan da ubijem ili umrem za snove ili noćne more drugih. Više volim da se mučim nasamo, nego da posuđujem od nacije tako što ću se utopiti i mlaku “sigurnost” njene bare. Nikada mi nijesu mnogo značili odjeci ideoloških slogana koji su mobilizovali moje brojne sunarodnike, i uvijek sam bio ravnodušan prema upeglanim radničkim četama što su tokom državnih praznika marširale bulevarima vijući jarko-crvene zastave. Ja sam bio i ostao naklonjeniji poeziji, uživanju u oštrim zvucima gitare rok grupe Deep Purple, i prepuštanju djevojkama “u parku, pod kišnim mantilima tokom ljetnjeg pljuska” (Majkl Ondači).
U ranim godinama mojeg kanadskog života čuo sam izreku starih istočnoevropskih imigranata, koji su se neđeljom okupljali u edmontonskom kafeu Praha: “Jednom kada pređeš okean, uvijek ćeš biti na njegovoj pogrešnoj strani”. Bio sam uvjeren da je to bila manifestacija nostalgije, te da njihov razgovor između onoga što su zapamtili i onoga što su zaboravili nije prestajao. Konstantni bruj košnice sjećanja je davao smisao njihovim životima izvan zidova onog što su smatrali zavičajem (Heimat / Vlast).
Tada nijesam shvatao puno značenje njihovog lamenta. Doselio sam iz Engleske u Kanadu ne znajući dovoljno o novoj državi. Rekli su mi da su ljudi ovdje mirni, ljubazni i prijateljski nakolonjeni, da voze pažljivo i poštuju saobraćajna pravila. Najvažnije od svega: niko te ne pita odakle si! Jedino tvoj govor i akcenat odaju tvoje porijeklo.
Danas, tridesetak godina kasnije, potpuno razumijem poruku da je tajna u spremnosti da se uči. Da se uči kako se nositit s činjenicom da si napuštio domovinu. Da se uči kako zaboraviti i oprostiti. Da se uči drugačiji kulturni i lingvistički kod, i drugačija logika i način zivota. Da se uči kako da budeš prilagodljiv.
Svaki put kada se pomjerim i svaki korak koji napravim u kanadskom prostoru zahtijeva da sebe konceptualizujem u odnosu na ovaj prostor. Da bih postojao moram sebe locirati i definisati u odnosu na mjesto i okvir koji naseljavam, i to je za mene naporni dnevni ritual. Ja sam crnogorski-kanađanin koji grčevito pokušava da u rukama zadrži obije strane identitetske crtice. Na kraju krajeva, čin prevođenja ovog teksta, koji je originalno pisan na engleskom, na crnogorski jezik je potvrda moje želje da se krajevi identitetske crtice nipošto ne ispušte iz ruku. To je moje engistencijalno stanje i opis duše ispunjen istorijskim konotacijama, ličnim značenjima i višeslojnim kulturnim sadržajima.
Svaka od ovih crtica (francuski-kanađanin; crnogorski-kanađanin; irski-kanađanin; japanski-kanađanin; ukrajinski-kanađanin…) ima svoje priče o duhovima, vilama i vilenjacima, demonima, plemenskim vatrama i slavnim precima, koje se kroz proces kreativne konstrukcije (enfiguration) stapaju u istorijske narative. Dok imenujem ovaj prostor koji naseljavam, ja prisvajam priču o njemu i sebe lociram unutar istorije. Time istovremeno postajem “vlasnik” sve troje: prostora, priče i istorije.
Ipak, vjerujem da je ovo mnogo više i neuporedivo kompleksnije od jednostavnog prisvajanja od strane pridošlice koji žudi za sigurnom identitetskom lukom. Sve tri pomenute kategorije i moje iskustvo života u njima se meni čine nove i unikatne, jer se radi o personalizaciji procesa kreiranja novog (mojeg) prostora, (moje) priče, i (moje) istorije. Imajući u vidu ono što je zapamćeno, ova obilježja identiteta često izgledaju kao komadići matrice – izgubljena domovina i sačuvani fragmenti sjećanja na nju. Zbog svega onog što je zaboravljeno, ovi fragmenti takođe imaju dodatnu značenjsku vrijednost. Duže od tri decenije se trudim da tu značenjsku vrijednost objasnim sebi i drugima, i pretocim je u pisanu riječ. Kontrolisani haos mastila prosutog po ćutljivoj hartiji, ili brujeća košnica prepuna elektronskih signala što na dodir prstiju odlijeću u prazninu svemira su moji pokušaji da dokučim ono što je duboko u meni, sveprisutno, a ipak, toliko daleko i nedokučivo, dakle, neizrecivo.
Želim da vjerujem da zbog mogućnosti personalizacije i imenovanja imam slobodu izbora da budem isti kao i svi ostali u novom multikulturnom prostoru, ili da budem različit od drugih. Pitanje je kako ću iskoristiti tu slobodu izbora? Na kojem jeziku ću je izraziti i materijalizovati? Da li moj izbor treba da bude odraz mojih sjećanja o prošlosti i mojeg osjećaja pripadnosti “starom kraju”? Da li, možda, treba da se odredim prema ovom novom (kanadskom) prostoru, mjestu i pejsažu kao prema iskustvu prvog poljupca, koji je jedinstven, nov, i savim odvojen od prošlosti? Da li da se poslužim maternjim jezikom kako bih imenovao moju Kanadu, ili je prigodnije da iskoristim mrtvi latinski jezik kako bih ispričao svoju priču i imenovao ovaj prostor kao insula nova undecesimo die Junius nubibus revelata?
Često me ova pomisao o slobodi izbora (?) nasmije, i sjetim se priče o Odiseju. Kralj Itake, poznati vojskovodja i lukavac koji je nadmudrio i oslijepio Polifema je, i pored svega, ovaploćenje ljudske efemernosti i ilustracija želje i napora za povratkom u sjećanje o prošlom i za ponovno naseljavanje imaginarne geografije duše, koja ostaje nedokučiva. Svaki njegove napor da se materijalizuje sjećanje na Itaku iz mladosti, koju uokvirava ljubav prema voljenoj osobi, vodi novom razočarenju. Čak ni prolivena krv prosaca njegove nevjeste ne pomaže da se stabilizuje njegove identitet. Dok je ratovao i plovio, svijet se promijenio, pa on uvijek ostaje sa spoljne strane kućnog praga (“na pogrešnoj strani” okeana). On je arhetip čovjekovog pokušaja da iznova naseli ono što je njemu poznato, i da sebe uokviri na način koji neće dovoditi u pitanje njegov nestabilni osjećaj pripadnosti. On i jeste ovaploćenje vječitog traženja sebe i uzaludni pokušaj da se identitet zauvijek usidre u neku sigurnu luku – upravo zato što za njega nema povratka na ono što je nakada bilo. Odnosno, nema povratka onakvog kakav on žudi.
Kao što je to objasnio francuski filozof Gaston Bašelar, u svojoj briljantnoj knjizi “Poetika Prostora,” iako i moja Itaka ostaje van fizičkog domašaja, ona nije za mene manje stvarna i opipljiva. Stvarna je zato što je taj moj udaljeni i izolovani dom, koji jedva nazirem na horizontu, postao zavičaj mojih očiju. Činjenica da već tri decenije živim u zapadnoj Kanadi, više od osam hilajada kilometara daleko od rodne kuće, pomaže da u svom privatnom svemiru konstruišem “minijaturu zemlje u kojoj bih volio da živim”. U njoj su, uprkos komadićima od kojih je sastavljena i upravo zahvaljujući daljini, sve različitosti pomirene i svedene u istu ravan.[4]
Ovakvo viđenje zavičaja mi pomaže da se nosim s težinom spoznaje da još uvijek živim okružen komadićima sopstvene rodne zvučne kule, i da koristim individualna sjećanja kao svakodnevne poštapalice, iako će i ona vremenom izblijeđeti. Izolovan od sopstvenog jezika, ja na ovom insula nova tražim ubježište.
Naravno, reći ćete da moj maternji jezik ostaje sa mnom gdje god ja išao. Podsjetićete me da je čak i Derida rekao da je monolingvalizam naše prirodno stanje![5]
Ali šta da radim kada jezik u koji sam rodjen postane alatka za otključavanje i dešifrovanje sjećanja, a ne alatka za svakodnevni život u Kanadi? Šta da radim kada nastupi još izazovnija faza u kojoj moj maternji jezik postane lingvistički teret koji je “koristan” samo kao napomena (upozorenje?) da je “pravi” život neđe drugdje!? Sve češće se osjećam kao da o ramenu teglim tešku vreću punu kostiju predaka. Da ne bude zabune: nije mi ta vreća nesnosna. Ono što mi teško pada jeste bjelina kostiju koja odliježe ćutanjem: one sa mnom ne razgovaraju.
Prepadnut veličinom i snagom tišine kanadskog prostora, nastojim da ga ispunim imenima i glasovima iz moje prošlosti kako bih sebe ukotvio u ovaj prostor i pokušao da se samodefinišem. Poput mrava, i ja žurim da iskoračim na vrh slabašne piramide od trave i prašine u nadi da će moj rad na zadebljavanju zidova mravinjaka osigurati stabilnost mojih nesigurnih identiteta. Dok se mučim da sebe definišem oblikom, veličinoim, visinom i debljinom ovih zidova, ja hranim nezasitu dvoličnu zvijer zvanu “osjećaj zajedništva” (plemenskog, etničkog, nacionalnog, supranacionalnog). Svjestan sam da je sve što činim samo beskonačno imenovanje i preimenovanje sebe, i usađivanje osjećaja pripadnosti duboko u imaginarni pejsaž multikulturalizma. Ovo diasporsko baštovanstvo duše mi pomaže da, makar na kratko, Ja postanem prostor, i prostor postane Ja.
Poput mnogih iseljenika i nevoljnih nomada, i ja sanjarim o tome da svoju žudnju za zavičajem olakšam tako što ću re-kreirati kolaž prošlih života u prostoru koji je sada prazan, a nekada je bio naseljen tim životima. To je, istini za volju, kolaž uzaludnih nadanja i imaginarnih odnosa prema prostoru i njegovoj tišini koji potpuno odgovara onome što je Sokrat definsao kao “božansko ludilo”.
Vjerujem da je odnos prema prostoru/mjestu duboko ličan. Umjetnost imenovanja tog odnosa je definisana konstantnom tenzijom između prostora i identiteta, i između okruženja i nas. Ovaj odnos se oslanja na dva kamena temeljca koji se, na početku identitetske avanture, donekle razlikuju. Ona bi mogla da se imenuje kao razlika između mog voljenog prostora i prostora mog voljenog.
Prvi okvir omeđava teritoriju u smislu geografije. Ta teritorija je zamišljena i prepoznata kao ekskluzivno moja, i posjeduje simboličku i stratešku vrijednost. Ovo je priča o korijenju, stablu, i njegovim širokim granama. Ovo je takođe san o bojama (mojeg) raja i maštanje o lijepoj ženi koja će, na kraju priče, postati plijen jedne od zaraćenih strana.
Drugi okvir je projekcija ideje (ideala) doma, pripadnosti i mekoće ženske kože, zaogrnuta toplom koprenom sjećanja o dobrim starim vremenima, Drugim riječima, to je portret imaginarne geografije duše i pokušaj da promijenim prirodu vremena, i da ga materijalizujem kako bih mogao da posjetim ta dobra stara vremena onako kao što mogu da prošetam ulicama starog komšiluka tokom ljetnjih godišnjih odmora od beskrajne kanadske prerije.
Na kraju, sve razlike ispare i dva okvira se stapaju u jedan. Shvatim da sam se nasukao cijeli okean daleko od moje zamišljene Itake (mojeg voljenog prostora ) na kojem će moj voljeni zauvijek ostati van domašaja. Ova Itaka postaje istovremeno simbol i zamjena za oboje: čežnju za zavičajem i za intimnošću socijalne poetike kolektiva.
Naš međusobni odnos je romansa sa svim elementima i zapletima holivudske sapunice: ljubav, strast, izdaja, senzualnost, ljutnja, osveta, kajanje, krv i suze. To je priča o sakupljanju raštrkanih komadića bivšeg sebe i sastavljanju identitetske slagalice na nešto drugačiji način. To je, istovremeno, arheologija pripadnosti i re-komponovanje postojanja, u kojem su tragovi prošlih života na brzinu sašiveni kako bi što bolje odgovarali uslovima i zahtjevima nove imaginarne domovine.
***************************
Bibliografija
Assman, Jan. Moses the Egyptian: The Memory of Egypt in Western Monotheism, (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1997)
Bachelard, Gaston. The Poetics of Space (Beacon Press, 1994)
Boym, Svetlana. The Future of Nostalgia, (New York: Basic Books, 2001)
Davis, Donald G. and Wiegard, Wayne A. (eds.). Encyclopedia of Library History, (New York: Garland Publishing, Inc., 1994)
Derrida, Jacques. Monolingualism of the Other or the Prosthesis of Origin, (Stanford University Press, 1998)
Gutmann, Amy (ed.). Multiculturalism: Examining the Politics of Recognition, (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1994)
Ingram, Susan; Reisenleitner, Markus; Szabo-Knotik, Cornelia (eds.). Floodgates: Technologies, Cultural (Ex)Change and the Persistence of Place, (Wien: Peter Lang, 2006)
Pavlović, Srđa. Iza Ogledala: Eseji o Identittetu i Politici Pripadnosti, (Podgorica: CID, 2001)
Rushdie, Salman. Shame, (London: J. Cape, 1983)
Smith, Ken. Shed: Selected Poems, (London: Bloodaxe Books, 2002)
Taylor, Charles. Sources of the Self: The Making of the Modern Identity, (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1989)
[1] Vidi Charles Taylor, Sources of the Self: The Making of the Modern Identity, (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1989). Takođe vidi Amy Gutmann, (ed.), Multiculturalism: Examining the Politics of Recognition, (Princeton, NJ: Princeton University Press, 1994).
[2] Jan Assman, Moses the Egyptian: The Memory of Egypt in Western Monotheism, (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1997), str. 10.
[3] Vidi Salman Rushdie, Shame, (London: J. Cape, 1983)
[4] Vidi Gaston Bachelard, The Poetics of Space. Prevod na engleski: Maria Jolas. Beacon Press 1994. str. 172.
[5] Vidi Jacques Derrida, Monolingualism of the Other or the Prosthesis of Origin, (Stanford University Press, 1998).
