Ukorak s rimom
Pjesnika Gorana Simića sam lično upoznao prije par decenija, u Kanadi. Prijateljevali smo, doduše, još od sredine 1980-ih, jer sam se tih godina sreo s njegovim stihovima. Stoga sam se obradovao da vidim starog znanca i u albertanskoj preriji.
Intenzivno smo se družili u iseljeničkom okviru snijegom okovanog Edmontona, dok nam je Darka nerijetko tjerala „rosu na oči“ sjećanjima na njene studentske dane u Sarajevu. Dijelili smo tople rukavice i šalove, ideje za nove projekte, književne savjete i radost povodom prevodilačkog i saradničkog entuzijazma škotskog kompozitora Najdžela Osborna. Zajednički nam je bio strah od polarnih mrazeva i nepregledne prerije koji nas može lako progutati. Pritiskala nas je i nevolja svih ratnih emigranata: gubitak domovine koja nas je oformila i muka koja prati nemoćno posmatranje krvavog pira u kojem domaći ljudožderi s komšijskim licima razvaljuju prozore i vrata na našoj bivšoj kući. Nastojali smo da raščlanimo azbuku koja otključava mistiku imena rijeka i planina na Balkanu ne bi li nam tako odala i tajnu hladne krvožednosti tamošnjih komšijskih pogleda.
Između naših rezigniranih pogleda na oborenu živu termometra trudili smo se da zubati polarni mraz i prazninu prerijske geografije ublažimo omamljivom toplinom škotskog viskija. Goran nam je dosipao škotsku medicinu u plastične čaše i uvjeravao me da one „ne znaju gdje im je domovina“. Nazdravljali smo sjenima velikog Borhesa. Gledali smo se u oči „kao zavjerenici“, dugo pričali o snazi poezije i razmjenjivali iskustva o malim iseljeničkim prokletstvima (Emigrantska).
Bodrili smo jedan drugog tvrdnjom da poezija zaista liječi nostalgiju i da su stihovi i poetske slike najbolji melem za sve naše „odabrane tuge“ (knjiga pjesama New and Selected Sorrows). Uvjeravali smo sebe da je poezija rješenje svih muka: divni svijet ispunjen metaforama, rimama, formama, oblicima i dizajnima koji se ponavljaju. Nagovarali smo svakoga oko nas da povjeruje da su ova ponavljanja vrijedna, jer nas uvijek iznenade svježinom i snagom slika koje kreiraju, prije nego ih zakuju u ćoškove naših duša. Pjesnik je, do svojeg posljednjeg ovozemaljskog jutra, vjerovao da stihovi mogu promijeniti svijet nabolje.
Ove naše tačke susreta i razumjevanja su uvijek bile umotane u svilene velove Goranovih stihova i moje izlete u istoriju, pa smo u tim novim zavičajima nalazili zaklone, opravdanja, žudnje, kazne, oproste, ali i nade da ćemo se, ipak, sjutra „probuditi sretni“ (Kićenje božićne jelke). Obojica smo „živjeli u rimi“ (Krug) kao u korablji koja nam pomaže da ne potonemo u beznađe.
Po pjesnikovom tvrđenju, istorijske okolnosti su mnoge njegove prijatelje „strpale u grob, a ja sam sa preostalom nekolicinom pjesnika ostao svjedokom kako moja tužna generacija pjesnika odbija da odraste“. (Simićeva uvodna napomena u knjizi izabranih pjesama Moji sretni dani u ludnici). Muka odrastanja nakon rata koji je razorio sve snove o mogućnosti zajedništva je natjerao mnoge od nas da raskopčamo sopstvene kože kako bi iz njih istresli preostale komadiće ljudskosti. Ova muka je preplavila Simićevu poeziju.
Kao i mnoge druge, i pjesnika Gorana Simića je žigosao rat. Njegovi mladalački stihovi o zvijezdama koje su „imune na rime“ (Poziv) su prošli kroz sva četiri krvava preobražaja vojne opsade grada i preživljavanja oštrih pogleda kokainiziranih snajperista po visovima iznad Sarajeva.
Razumio sam zašto su se njegove mladalačke rime sada sklonile u prostor slobodnog stiha kojim je nastavio da obilježava svoj ratni i poslijeranti životni ples na „štriku razapetom između dva groblja“ i da s ironijom pjeva i dolasku mira koji nas je „zatekao nespremne“ (Dolazi proljeće u moj grad). Simić je bio u pravu kada je tvrdio da jedino poezija „može u isto vrijeme imati status optuženog, žrtve, advokata i tužitelja“.
Njegov stih je svjedočanstvo i oštro zapažanje stvarnosti, ali i metafora koja tu krvavu stvarnost ratnih devedesetih omeđava. Ponekad je to rezignirani osmijeh očevica koji ne odmjerava krivicu, jer je ono što se dešava toliko užasno da bilo kakvo razvrstavanje krivice ne ublažava stravu svakodnevice u opsjednutom gradu.
Uprkos muci, ili baš zbog nje, i zbog želje da tu muku razumije i prevaziđe, Goran Simić je pisao „o mračnim vremenima, u mračnim vremenima“ (Bertold Breht) vodeći se i davnošnjom napomenom i opomenom Alberta Kamija o tome da je isteklo vrijeme onim umjetnicima koji ne osjećaju odgovornost za doba u kojem žive.
Poštujući Goranov raniji zahtjev izdavačima njegovih sabranih djela, uzorci njegovih pjesničkih početaka zatvaraju ciklus koji je ovdje ponuđen, kako bi se znatiželjni čitaoci natjerali da pjesnika upoznaju tek na kraju. Uvjeren sam da će čitaoci namah prepoznati sponu između Simićeve rane stihovne rime i kasnije stihovne slobode, pošto je ona jednako snažna kao i već pomenuti štrik razapet između dva groblja.
Njegove rane rime su maštovite i elegantne. One su dugme koje pod grlom čvrsto zakopčava momačku košulju narastajućeg životnog iskustva. One istovremeno preispituju mogućnosti ikarijanskog leta i odmjeravaju njegove domete u odnosu na vrijednosne epske bukagije prošlosti koje nas ukorijenjavaju. Ove rime su napor mladog pjesnika da dešifruje savjest koja je jedino što nas „sa prošlošću veže“ (Krug) ali i pokušaj da se konačno raskusura s olovnim nasljeđem bivših očeva kako bi najzad mogao da propjeva svojim novim glasom. Pjesnik odbija da bude meta kojoj se „meci svete“ i žarko želi da se „više ničega“ ne sjeti. Kao što je to lucidno zapazio pjesnik Stevan Tontić, ovi rani rimovani uzleti Gorana Simića su izrasli na „zasadima neosimboličke poetike“. Pjesma U preobražaju trećem je odlična ilustracija pomenutih uzleta.
Moje prijateljstvo s Goranom još traje. Ono traje bez obzira na to koje životne nevere su nas razdvojile, pošto se od prijatelja nikada ne oprašta. Poezija je postala i ostala ona Arijadnina nit koja mi pomaže da uvijek idem „ukorak“ s njegovim rimama, bilo da sam se zaputio ka Torontu, Podgorici, Londonu, ili na sarajevske Bare da uz njegovu humku iščitavam stihove i pokušam da iznova uhvatim naš „zajednički refren“ (Pjevanje pjesme). Malo toga mogu sa sigurnošću reći, ali ono što pouzdano znam jeste da je Borhes govorio istinu kada je tvrdio da se pisci, kad umru, premeću u knjige. U efemernosti koju smatrano životom, to premetanje je najbolja moguća inkarnacija. Ona nama preostalima pomaže da lakše brodimo kroz naše individualne „sretne dane u ludnici.“
Nadam se da je malena pregršt pjesama koje ovdje slijede potvrda tog i takvog koračanja. Ovo je moj pokušaj da „podvalim smrti“ i novim generacijama nagovijestim veliku snagu poetskog izraza Gorana Simića. Takođe osjećam prijeku potrebu da nudeći ovaj svežanj iz njegovog pjesničkog vrta, približim Simićevo moćno pjevanje našem domaćem uhu koje je odavno zaglunulo.
Srđa Pavlović
Edmonton. Februar, 2025.
ORDENJE
Kada se vratio iz rata
moj djed se zatvorio na tavan
i petnaest dana se nije pojavljivao.
Danju je ćutao a noću je tako strašno jaukao
da su se svijeće pod ikonom gasile.
Baka je vidjela lice smrti kad je napokon sišao.
Kad se otac u krvavom šinjelu vratio iz rata
samo je s vrata iz torbe istresao gomilu ordenja
i otišao na tavan a da nikog nije ni pogledao.
Danju smo upoređivali njegovo i djedovo ordenje
a noću bismo glave zavlačili pod jastuk da ne čujemo
kako doziva svoje mrtve saborce i kako jauče.
Jutro bi majku zaticalo kako uglanjcano ordenje
stavlja na prozor da bi ga vidjeli prolaznici.
Ali pored kuće više niko nije prolazio
jer više niko nije imao strpljenja za jauke.
Prošlo je od tada mnogo vremena.
Porodična grobnica je sve deblja.
Na zidovima još uvijek stoji njihovo ordenje
što ga državni činovnici povremeno skidaju
i odnose u vrijeme državnih praznika
da bi ga vratili nakon par dana.
Ne bih primijetio ni da ga nikada ne vrate.
Samo ponekad nakon vijesti o novom ratu
s užasom ga primijetim na zidu.
Jer sve što je ostalo od djeda i oca jesu krici i jauci
a ja se tješim da to samo vjetar struže
dotrajale tavanske grede
naše obične kuće.
KIĆENJE BOŽIĆNE JELKE
Kitim božićnu jelku s mojom djecom.
Vani mjesec zavija u očima gladnog psa.
Snio sam s tavana kutiju
sa starim porodičnim ukrasima
ne bi li u odsjaju prepoznali naša sretna lica
iz prošlih godina.
Onaj sjajni ukras na vrhu: to je moj djeda.
S Ruskog fronta je donio metak u ramenu
i želju da ćuti uvijek kad se razgovori dohvate rata.
Zašto li je umro s osmijehom na licu?
Onaj drugi ukras: to je moj ujak,
heroj koji se bacio kroz bolnički prozor.
Ljekari tvrde kako je često sanjao
da mu je neko u sobu ubacio aktiviranu ručnu bombu.
Kad smo se spremali da ga pokopamo
toliko se smanjio da smo ga sahranili
u najmanjem kovčegu,
suviše malom da bi na njemu mogli izložiti
sve njegove ratne medalje.
Sljedeći ukras je moj drugi ujak.
Uvrtio je sebi u glavu da su mu komunisti
ugradili mikrofon u usta
pa je zbog toga govorio samo jezikom
koji je sam izmislio.
Umro je u zatvoru nakon što je policija posumnjala
da su njegove čudne riječi zapravo tajne šifre.
Sljedeći ukras je moja tetka.
Dok je brala poljsko cvijeće da okiti oslobodioce
nije primijetila da je zalutala u minsko polje.
Tako nikada nije saznala da se njen muž
nikada nije pojavio s oslobodiocima.
Možda bi se i pojavio da nije obožavao
da se uhvati u kolo
i sluša metalni ritam ručnih bombi
zakačenih za njegov opasač.
Onaj crveni ukras: to je moj otac.
Sa završetkom rata vratio se kao heroj
da bi usred proslave prosvirao metak kroz glavu
nekom vojniku
koji je pokušao silovati lokalnu djevojku.
Možda bi i istrunuo u zatvoru da se nije ispostavilo
da je ta djevojka bila njegova sestra.
Svejedno, i kad je odležao kaznu
nije htio izaći iz zatvora.
Onaj drugi ukras: to je moj brat.
Nikada nije naučio kako da puca iz puške.
Zadnji put kad je povukao obarač pogodio je
božićnu jelku
i onda je umro od tuge.
Zadnji ukras je moja majka.
Nakon što su je oslobodili iz prinudnog logora
posvetila je ostatak života paljenju svijeća
i pranju porodične grobnice.
Stojim sa svojom djecom ispod božićne jelke.
Ispraznili smo kutiju s ukrasima.
Ja razmišljam kako će u peći lijepo gorjeti stablo jelke
jednom kad prođe Božić,
moja djeca maštaju o poklonima
koji će ih ujutro čekati
ispod božićne jelke.
Sutra ćemo se probuditi sretni.
Sutra ćemo se probuditi sretni.
ISKAŠLJAVANJE MRAKA
Kad sam te zadnji put vidio
čekala si riječnog boga
zauzetog redanjem kamenčića na dnu kanala
i nisi me propoznala. Ne znam šta si pjevušila.
Nisam razumio ni riječi od zujanja pčela
što su izlazile iz tvojih usta.
Bilo mi je jasno:
Nešto se desilo s mojim ušima
i nešto se desilo s tvojim glasom.
Da li čuješ kako na štakama dolazi zima,
čuješ li kako drhte jabuke uredno postrojene
na ormarima
u kojima noću cvili šumski duh.
Da li čuješ kako se po đačkom torbaku kotrljaju
nezašiljene olovke
sa srcima što stidno ljube gumice.
Dječija stopala jutrom ulaze u ledeno kupatilo
i puštaju da vodokotlić iskašljava mrak
samo zato da bi se na njih obratila pažnja.
Volio bih da shvatiš kako vukovi noću
zaista izlaze iz slikovnica i vršljaju
po tvojoj garderobi
njušeći tvoje gaćice, tvoj grudnjak,
tvoju posteljinu,
sve stvari
koje pripadaju tvome tijelu
u kojem sad riječni bog slaže kamenčiće
već nervozan od traganja za jednim bjelutkom
koji mu nedostaje.
NE, NISAM TO BIO JA
Onaj koji je u zoru u uniformi ribara
odlazio na sjever da pomiri pametne pastrmke
i stotine glupih mamaca
a vraćao se uveče s kanisterima nafte u rukama.
Nisam to bio ja,
onaj, što bez srama iz čizama
od krzna polarnog medvjeda
istresa pustinjski pijesak.
Rođen sam na vojničkom ćebetu u vojnom skladištu
i baterijske lampe su bile prve zvijezde koje sam ugledao.
Možda sam gledao u pogrešnom pravcu i kasno naučio
da samo poraženi imaju pravo na slavlje
a da pobjednicima preostaju samo brige
i strah od onih koji slave.
Na putu od majčine suknje do očeve vojničke torbe
saznao sam da je u lov na krokodile najbolje poći
u čizmama od krokodilske kože.
Još uvijek mi se znoji kažiprst dok palim slavljeničke petarde
ispred izbjegličkog kampa,
dok mirišem kerozin u krilima lešinara
i čitam užas na usnama stjuardesa koje se pred polijetanje
smiješe poput trudnica.
Ali nikada nisam bio onaj koji je išao na sjever
da bi sjekao šume
kako bih od ćutljivih stabala napravio propovjedaonicu.
Bog mi je svjedok.
Ako je i jedan svjedok ostao.
SRETNI DANI U LUDNICI
Dolazi medicinska sestra s gomilom pilula
i čašom vode.
Oštre kragne na njenoj uniformi
cijepaju bolnički vazduh na dvoje.
Na lijevoj strani leže bolesnici
koji se pretvaraju da su ludi
kako bi izbjegli strijeljanje.
Na desnoj strani leže oni
koji se pretvaraju da su ludi
jer su izabrani u streljački stroj
koji će se pozabaviti onima
na lijevoj strani jednom kad ozdrave.
Pacijenti s dvije strane ne pričaju međusobno
u toku dana
gadeći se jedni drugima pošto neki od njih
ponekad žvaću jastuke,
piške na pod, podriguju kad se pojavi doktor,
ponašaju se takoreći kao glupaci.
Kad god medicinska sestra glasno prokomentariše
da se neki pacijent počinje oporavljati
luđaci s druge strane zagrakću
kako je njegovo stanje zapravo još gore
tvrdeći da je dotični luđak mentalno bliži
da postane saksija za cvijeće
nego bombaš-samoubica.
Ali iza ponoći
kada mjesečina nježno u sobe useli
sjenke bodljkave žice
s visokih zidova ispred ludnice
svi luđaci se sakupe i igraju šah
na način da se svaka partija
mora završiti remijem,
i kažnjavaju duplom porcijom pilula
one koji umisle da se osjećaju bolje.
Jer bilo bi im mnogo gore van ludnice.
Mnogo, mnogo gore.
DOLAZI PROLJEĆE U MOJ GRAD
Dolazi proljeće
na štakama.
Laste opet prave gnijezda na ruševinama
i opet veselo vijore dječije pelene na štriku
razapetom između dva groblja.
Mir nas je zatekao nespremne da bez stida priznamo
da smo preživjeli i da već maštamo
o galebovima i moru.
Unio je nemir u naša svečana odijela i cipele za ples,
ušao je u stomak i tu se sklupčao kao bolest.
Dolazi proljeće
na štakama.
Eno, besposleni vojnici pijani tumaraju gradom
jer ih u kući čekaju pozivi da vrate uniforme.
Eno, iz bioskopa iznose momka
koji nije mogao da podnese
ljepotu jednostavnog ljubavnog hepienda.
Eno, nekadašnji šampion u trčanju na sto metara
sjedi na stadionu i posmatra sjenku
svojih ortopedskih kolica.
Ni komšinice se više ne svađaju s onim žarom
s kojim su nekada jedna drugoj smišljale gadosti.
Kao da smo se u donjem vešu probudili
na blještavoj pozorišnoj sceni
i sada tumaramo tražeći izlaz.
Kao da nas je mir prepolovio.
Dolazi proljeće.
Na štakama.
Dolazi vrijeme medalja kada će djeca
u svježe okrečenim sirotištima
sve češće posezati
za albumima s porodičnim fotografijama.
Dolazi vrijeme u kojem će ogromne zastave prekriti
pejzaž užasa
i male ljude s malim zastavicama u rukama.
Niko neće vidjeti prizor kako moj komšija,
sam u podrumu,
drži u ruci dječiju zimsku rukavicu
i plače.
UMORIO SAM SE OD SEBE KAO ŽRTVE
Skladište praznih flašica parfema preraslo je
gomilu promašaja koje sam napravio,
a gigantska olovka sa srcem od kreča
nadrasla je moju običnu potrebu da bilježim
malog sebe.
Umorio sam se od samokažnjavanja, od izvinjavanja
zbog pigmenta kože koji može podnijeti samo mjesečinu,
od mene koji ličim na psa što ponekad zaurla poput vuka
pohranjenog u kartoteci Biroa za Izbjeglice.
Korice zabranjenih knjiga uselile su se u mene
u formi ostataka hrane
na papirnim tanjirima demonstranata u parku.
Pretvorio sam se u kič,
u slatku nakazu koja više ne sakriva svoj vjenčani prsten
od bodljikave žice.
Postidio sam se što sam sebi dozvolio
da po mome pulsu bankarski službenici
proizvode sirotinju,
što se moja tuga može staviti na vagu i upakovati
u one iste šarene kutijice
koje su ostale neotvorene ispod prošlogodišnje
novogodišnje jelke.
Krivim samo sebe što sam u stablo javora urezao ime domovine
koja se potom počela sušiti
i sad skupljam lišće ne bih li napunio makar jednu jastučnicu.
Makar jednu za moje pretke koji me ne prestaju mititi
porijeklom.
Leđa su mi se pretvorila u grudi,
niski podrumski plafoni napravili su me grbavim.
Kupujem cipele u prodavnicama za djecu,
zaboravljam kako to izgleda isprsiti se pred mecima
i brkam razliku između vojnika i heroja.
Umorio sam se od poruka koje šaljem sam sebi
iz zemalja za koje ne znam,
iz gradova koji mi naplaćuju porez na velike oči,
s plaža na kojima iste stare kornjače s podsmijehom pregaze
novog starca zaboravljenog pod suncobranom.
Nema na tim porukama adrese pošiljaoca,
nema ni imena, niti ima mene.
Prepoznajem se u huku kamiona za smeće
koji krši flašice od parfema kao da svira himnu,
tamo, par ulica dalje,
tamo gdje počinje moja tuga.
EMIGRANTSKA
za Sašu Bukvića
Mi koji u zoru drijemamo u pospanim metroima,
mi koji čitamo jučerašnje novine
u gradskim autobusima
još nikada nismo promašili naša subotnja druženja.
Tad se nađemo u kafani u pričamo o Domovini.
Žedno gutamo pivo kao da spiramo u stomaku
onu mučninu koja se svakog ponedjeljka useli u nas
sa zvonjenjem budilnika
i nervoznim licem poslodavca
koji ne shvata smisao
razgovaranja o Domovini i politici.
Tamo proljeća mirišu na djetinjstvo,
Tamo majke mirišu na kuhinjske krpe,
Tamo ljudi imaju vremena da se vole.
Gledamo se u oči kao zavjerenici
i govorimo u pola glasa,
šapućemo kako ne bi dali priliku
nekom pametnjakoviću
za susjednim stolom da nas upita:
Zašto se ne vratimo u Domovinu
kad već toliko patimo
i kad je tamo sve bolje.
Onda bismo se morali pravdati
neotplaćenim kreditima za kuće
i djecom koja ne žele da se vrate
tek da bismo odagnali strašnu sumnju
koja se u nas
uselila kao bolest,
sumnju da možda u Domovini više ne stanuju
oni
zbog kojih bismo se vratili.
Tamo ptice pjevaju sočnije,
Tamo strast miriše u vazduhu,
Tamo muškarci i ponedjeljkom sjede u kafani.
Pijemo i pričamo o politici
i svaka nam je riječ tačna
kao račun koji stiže s pićima.
Šapućemo da nam kelnerica ne bi dobacila
kako smo se u Domovinu
već mogli vratiti kao bogataši
samo da smo izbjegavali naše subotnje večeri
sve ove godine.
Šta kelneri znaju o nostalgiji?
Šta Domovina zna o našoj tuz?
Šta subote znaju o našim ponedjeljcima?
Pijemo i pričamo
kao da se liječimo od strašne bolesti
od koje se umire samo subotom.
Pričamo tek da nikom ne bi dali šansu da primijeti
kako je mamurluk na isti način ružan
u Domovini
kao i ovdje
gdje je oplakujemo.
SVITANJE U OČIMA SNJEŠKA BIJELIĆA
Poljubi me
Udahni moje usne onako kako to rade ljubavnici,
okusi moj vrat prije nego se istopim do struka,
poljubi me i kada jedna jedina stidljiva pahuljica ostane.
Kada horoskop počne zvučati kao vremenska prognoza,
kada na radiju zvanično saopšte uvođenje kratkih rukava
na proljetnim uniformama
dozvoli mi da volim sebe
grleći ledene kocke na dnu tvoje čaše.
Svako jutro porađa noć.
U časovima kada tvoji gosti odlaze obučeni u crno
ja ponavljam tvoje riječi ugravirane u moj prsten:
Cvijeće se mijenja, jedino saksije ostaju.
Ali da li ćeš me voljeti i onda kada postanem
istopljena barica vode,
smrežurana mrkva i dva ugljena oka
na hladnom pločniku.
AKO DANAS OSTANEMO U KREVETU
I ne odemo u crkvu na jutarnju molitvu
šta će pomisliti raspjevano nedjeljno jutro gledajući nas
kroz oči zavidnih komšijskih prozora
kako bez stida dišemo jedno drugom u lice?
Šta će reći sat za buđenje,
kad za doručak bude žvakao ustajale minute
čudeći se što je tamni trag noći
sa tvojih očnih kapaka
ostao na mojim usnama?
Šta će reći ruže samoubice kada se ujutro
ne pojaviš u vrtu s makazama
mareći više za linije s mojih dlanova što ostavljaju
otisak na tvojim grudima?
Šta će reći glupa ulica
koja se više ni ne sjeća imena tvoga bivšeg muža,
niti registracije mrtvačkih kola,
koja već odavno trunu na groblju automobila,
niti tebe u suzama.
Šta će reći zbunjena kapija Crkve kroz koju si
samo jednom prošla u vjenčanici
a puno puta u crnini?
Šta će reći ljudi koji te već godinama tješe na isti način.
Hoće li se propovjednik naljutiti kada vidi kako na klupi za udovice
već sjedi neka nova crna haljina umjesto tebe?
Ako na našim priljubljenim stomacima otkriješ
dvoja odškrinuta vrata ispod kojih se ne čuje žamor sa ulice,
ako ti se moj zagrljaj učini kao gnijezdo,
ko mari za njih.
Dok te volim,
zaista više nije važno
šta će ko reći.
PJEVANJE PJESME
Pjevaju bunkeri, pjevaju granice,
pjevaju zidovi, pjevaju podmornice,
pjevaju trudne nuklearne krstarice s čudnim glavama beba u utrobi.
Pjevaju odlikovani heroji kada pođu na groblje neznanih vojnika.
Tamo u vukojebini nema ni ograde između groblja i šume
jer vukovi nikada ne raskopavaju grobove
plašeći se zaraze.
Nema rime među žrtvama, samo žrtve među rimama
jer pjesmu vode sve rijeđi svjedoci
što nas dnevno hrane kostima naših bližnjih
i rado su viđeni na televizijskim kanalima u vrijeme kada djeca već zaspu
a očevi posežu za flašom rakije. Zapjevaju po koju vojničku pjesmu.
I ujutro se izvinjavaju.
Pjevaju ptice glasom promuklim od suzavca,
pjevaju stabla u šumi obilježena brojevima za sječu,
pjevaju žrtve refrena jer refreni su žrtve
kada se u šumi pojavi drvosječa s motornom pilom u rukama.
Sami sebe pjevaju stari šlageri
kako ne bi povrijedili stare šlagere u pidžamama.
Pjevaju stare ispeglane uniforme u ormarima
i svi u kući se smiju kada se u tekstu pojavi osvojena planina
jer svi već znaju da se radi o običnom brdu.
Iako, tu i tamo, pojavi se riječ ljubav
kada se junački zapjeva katren u četvercu
a slobodan stih se zbog srama sakrije
pravo u ormar.
Pjevaju hidžabi skrojeni od kuhinjskih krpa,
pjevaju časne sestre u crnim odorama ne bi li se rimovale
s gladnom djecom u izbjegličkim logorima,
pjevaju jagnjad, pjevaju telad, pjevaju krmad, pjevaju pilad,
pjevaju zubi, pjevaju stomaci, pjevaju zamrzivači, pjevaju treći zubi.
i nikako da se uhvati zajednički refren.
Da li to pjevam o strukturi pjesme?
O nijansama koje pomiruju glasove?
Sram me bilo ako je tako.
Ali, gle, mene
još uvijek me nije stid da pjevam.
POZIV
Po putanji zvijezda, imunih na rime
što me noću mite a jutrom me rane
znam da će me opet dozivat poljane
s ponudom starom: Da promijenim ime.
Šta to ima tamo što nema u meni?
Znam šta su anđeli i znam šta su ruže
Iz crkve ih kradem, al ne traju duže
od sumnje da negdje u dubokoj sjeni
jedan trn me čeka na poljubac spreman.
A ja kao zvijerka sumnji svakoj sklona
s čelom od vjetra, s dušom od balona,
jutrom sebi sličan-pred ogledalom neman.
oprezno se krećem ko mjesečar na krovu.
Gorka zemlja prijeti, mami mjesec medan
Korak jedan naprijed–nazad korak jedan
vagam se i vagam. Dok poljane zovu.
Pokorno i mudro kao razum pseći
Izmiren sa zemljom kao što sam i ja
znam, i on će jednom tih i sjetan reći:
Osjećam u meni neko neznan klija!
U PREOBRAŽAJU PRVOM
U vječitom krugu krotkog očajanja
okovan u čvrsti spoj ruže i trnja
zamjećujem tminu što u me uranja
i iz mene niče kao struk rastinja
Nebo postoji da čovjek ne stane
na trag svojih stopa što ga slijepog ištu
Na putu ka sebi kao ishodištu
da se ne saplete o vlastite rane
Zemlja je data da pouci služi
da kikotom trnja opomene ruke
pružene u gladi ka posljednjoj ruži
izrasloj iz praha vječne oporuke
U vrtložnoj igri svjetlosti i tmine
čovjek biva odsjaj sazviježđa u mraku
Nad žitom dok slušam harfu mjesečine
čujem svoje nokte kako ruju raku.
U PREOBRAŽAJU DRUGOM
Šta je smilje u oku (sve je vječno isto)
i rijeka i kalež i groblje pred gorom
Samo je još sunce nerođeno, čisto,
dok spokojno ćuti pod nebeskom korom
S kakvom ću tajnom stati ispred cvijeta,
ispred nježne srne, ispred kapi rose
a ne biti prorok niti tajna svijeta
i ne znati tminom šta mi jutra nose?
Kako imat ruke od snova i posta
a ne biti ratnik što se boju sprema
i na pjesmu ptica ne viknuti: Dosta!
Dosta ! Iza mene ničeg više nema.
U PREOBRAŽAJU TREĆEM
Ja ničega više neću da se sjetim.
Krici mrtvih ptica sve više su moji
a suviše čovjek da mogu da letim
ja radije čekam ono što predstoji.
Ne počinjem ništa. Još u meni meci
pronalaze metu u kojoj se svete:
ostavljam već davno strofe započete
kao što ih meni ostaviše preci.
Neispisan papir pod prstima reži
opominjuć čelo što niz kamu hodi
nijemim šapatima: Sve što pjesmi teži
svoje teško tijelo sa pepelom srodi.
Jer pjevajuć sebe ja se krotko dijelim
na pjesmu i krike: Ja se sebi svetim.
I tek tada sasvim pokoren poželim
da se više nikad ničega ne sjetim.
U PREOBRAŽAJU ČETVRTOM
Nestajem i ništa više ne znam reći
nijem ko pogaženi putokaz kraj puta,
miran kao dijete promrzlo kraj peći
s dušom što sretno kroz daljine luta
Pjevao bih kišom zaćutalom vrelu,
doviknuo ptici: Još jednom se vini!
Al svako mi slovo kao nož u čelu,
kao crna staza u snježnoj bjelini
Sa sata kraj koga parčad sunca leže
o užetu vijeka lučonoša visi
Još jedino što me sa prošlošću veze
jesu pozni svici. I sna ljetopisi.
KRUG
Sad smo drugačiji. Slabost nas preteže
i s ovom zemljom živimo u rimi.
Još nas samo savjest s prošlošću veže,
još ugarak katkad s dimom vatru primi.
Biografija
Goran Simić (1952–2024) je bio pjesnik, prozni i dramski pisac, libretist. Rođen je u SFR Jugoslaviji, zadnja stanica BiH. Najveći dio života proveo je u Sarajevu, gdje je u statusu profesionalnog pisca radio kao glavni urednik časopisa „Lica“, te kao pokretač knjižara „Valter“ i „Renesansa“. Osnovao je izdavačko preduzeće „Luna Publications“. Od 1996. godine je živio na relaciji Sarajevo – Toronto (Kanada). Bio je gostujući pisac na Massey Koledžu, Guelph Univerzitetu, Banff Centru za Umjetnost, kao i na Univerzitetu Alberte u Edmontonu. Pisao je o ljubavi i malim životnim radostima, ali i o granicama, pasošima, pacovima i vukovima, vojnicima i duhovima koji su naseljavali njegove životne i stvaralačke prostore. Knjige su mu prevedene na petnaestak stranih jezika, a poezija mu je uvrštavana u bosanskohercegovačke antologije pjesništva kao i u antologije svjetskog pjesništva XX vijeka. Njegova poezija je uporedjivana s onom koju su pisali Borhes, Cvetajeva i Herbert. Prvu knjigu pjesama Tačka do kruga ili put je objavio 1976. godine. Uslijedile su Vertigo (1977), Mandragora (1982), Pjesme o strahu (1987), Korak u mrak (1987), Maštovanka (1989), Sarajevska tuga (1995), Knjiga lutanja (2002), Tetovirana zamlja (2008), Sorrow of Sarajevo (2010), (1996), Sprinting from the Graveyard (1997), Peace and War (1998), Immigrant Blues (2003), Sunrise in the Eyes of a Snowman (2010), Moji sretni dani u ludnici (2010), New and Selected Sorrows (2015), Zlatni pir među ljudožderima (2024), Četiri posljednje godine života je proveo u Sarajevu.
