Sofija Kalezić: Dokumentarnobiografska proza Lidije Vukčević
Život svakog čovjeka je put ka sebi samom.
Herman Hese
(Lidija Vukčević: Kiši li neprekidno nad Kotorom?, Skaner studio, Zagreb, 2012; Lidija Vukčević: Istinite priče, Skaner studio, Zagreb, 2014)
Dok je u XIX vijeku primarno okrenut velikoj panorami društva i društvenih odnosa, roman XX stoljeća je posvećen mikrokosmosu pojedinca, beskrajnom unutrašnjem prostoru čovjekove ličnosti. Vrhovni sud SAD je 1962. godine „oslobodio“ roman Rakova obratnica koji je Henri Miler napisao 1934. godine, što je podstaklo pravu buru oslobađajuće svijesti koja će promovisati i umjetnički propagirati velik broj knjiga, čije publikovanje je ranije bilo nezamislivo i skandalozno. Romani Džona Apdajka Parovi i Filipa Rota Portnojva boljka uveli su književnost u spavaću sobu, predočavajući priče sagledane iz muškog ugla. Puritanskom svijetu Amerike je samim tim već bila bačena rukavica u lice – djelovalo je kao da je još samo neka žena trebala da prihvati izazov i da sa jednakom smjelošću izloži ženske fantazije.
Američke književnice, na čelu sa Erikom Jong, prve su autorke koje su pobole zastavu na taj dio do tada zabranjene književne „teritorije“. Ekspanzija žena koje otvoreno pišu o svom psihološkom i intimnom svijetu krajem XX i početkom XXI vijeka otpočela je i na južnoslovenskim prostorima, pa se u ovaj danas dominantni literarni korpus mogu svrstati i prozna ostvarenja spisateljice Lidije Vukčević u koja spadaju njen roman Kiši li neprestano nad Kotorom? i zbirka kratkih proza Istinite priče.
Lidija Vukčević (Zagreb, 1954) je hrvatska književnica crnogorskog porijekla. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala 1995. godine iz područja humanističkih i društvenih nauka na Katedri srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1983. do 1987. radila je kao lektorka za hrvatski i srpski jezik i književnost na Državnom sveučilištu u Milanu. Od 200l. do 2004. bila je lektorka za hrvatski, srpski i bošnjački jezik, književnosti i kulturu na Univerzitetu “Stendal” u Grenoblu.
Vukčevićeva je postdoktorsko usavršavanje završila u Francuskoj; ekspert je u Hrvatskoj po pitanjima identitetskih različitosti u školstvu 2006. godine na konferenciji Vijeća Evrope u Strazburgu, saradnica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na katedri za srpski i crnogorski jezik i književnost i gostujuća profesorica na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 1983. godine objavljuje naučne radove, književnu kritiku, prevode, eseje, liriku i esejističkonarativnu prozu.
Objavila je zbirke poezije: Boja šafrana, (1992), El velo (1997), Latinska knjiga (1998), Lepeza, (1999), kao i prozna ostvarenja: Rječnik slučajnosti (2006), Pisma jednog teroriste jednom sadisti (2006), Moj filozofski rječnik (2008). Njenim pjesničkim opusom preovlađuju mitski crnogorski zavičaj, obrisi proživljenih snova, intelektualnih opsesija, milanske razglednice, sjećanja na boravke u inostranstvu i zanimanje za srodne prostore u Sredozemlju.
Njena poezija uvrštena je u pet antologija hrvatskog i srpskog pjesništva, jednu zbirku ženske proze na makedonskom jeziku, antologiju crnogorskih pjesnikinja na albanskom jeziku i italijanski zbornik savremenog evropskog pjesništva. Piše i objavljuje književnu kritiku na italijanskom jeziku, a prevodi sa italijanskog i francuskog.
Od 2009. godine djeluje kao slobodna književnica. Od 2012. godine bavi se fotografijom, o čemu svjedoči naslovna stranica njene knige eseja Rječnik nužnosti, kao i tri fotografije s temom duhovnosti za Expo-International Citta di Gubbio, Italija, 2014. godine.
U domenu umjetničke proze posljednjih godina se ostvarila romanom Kiši li neprekidno nad Kotorom? (Skaner studio, Zagreb, 2012) i zbirkom kratkih proza Istinite priče (Skaner studio, Zagreb, 2014).
Njen romaneskni prvijenac čini zanimljiv kako kompozicioni, tako i motivski kolaž. Na prološkoj i epiloškoj granici teksta književnica govori o djetinjstvu i mladosti provedenim na crnogorskom primorju, u Boki Kotorskoj, dok u središnjem segmentu intenzivnije piše o vlastitom životu. Ovaj dio ujedno predstavlja i priču o Zagrebu i načinima prilagođavanja na njegova nepisana pravila egzistiranja i funkcionisanja, koja su za nju često bila bolna do brutalnosti. Posmatrana u kolopletu mnoštva različitih motiva koje međusobno povezuje i objedinjuje generalni motiv življenja u emigraciji, ova personalno obojena ispovijest, sporadično odslikana i kroz rijetke proplamsaje nade, optimizma i humora, u motivskom pogledu ne razlikuje se mnogo od većine emigrantskih storija, među kojima u granicama južnoslovenskih književnosti svakako reprezentativan primjer predstavlja Roman o Londonu Miloša Crnjanskog.
Kroz niz poglavlja grupisanih u tri oveće cjeline po mjesecima hronološki poređane, poput dnevničkomemoarske proze, navedeni temati se međusobno prožimaju, te specificnom otvorenošću i neposrednošću autorikinog pisma ostvaruju nekada manje, a nekad više koherentnu cjelinu. Značajnu kariku u ovom neobičnom pastišu predstavljaju putopisno profilisani segmenti djela, kojima ono i počinje. Prvi dio romana pod nazivom Onamo, namo gdje je noć sagorjela dan (u podnaslovu: Junij ili Lipanjiski mirisi) počinje deskriptivno intoniranim prologom:
„Prijeđe li se u dubrovački suton granica na Debelom Brijegu, ubrzo se uliježe u sjene Bokeljskoga zaljeva, jedinstvenog Jadranskog fjorda, Svete sjene Boke… Svježe snene večeri, sjetne sjene večeri padaju na nas dok klizimo cestom prema Jugu. Čekamo trajekt. Posmatramo bokore oleandara. Visoki su i bujni. Nadsvođuju u ružičastim i bijelim lukovima zavojite ceste Zaljeva, uz more koje miriše na opojni mirluh. Sažimaju se u jedinstven buket mirisi ulja i ribe, ruzmarina i soli, oleandara i pinija. Nesravnjivi mirisi Zaljeva i zavičaja. Udišem ih kao neku ariju eternu“.
Tako prilikom iščitavanja romana Kiši li neprekidno nad Kotorom?, i pored njegove labave i rastresite kompozicije satkane od niza međusobno disperzivnih epizoda često sumorne gradske egzistencije, čitalac zapaža impresionistički intonirane književničine krhotine sjećanja koje se odnose na ljepote zavičaja, nestvarno lijepe predjele Boke Kotorske, plavetnilo njenih boja, kamene zidine kotorskog Starog Grada, neposrednost njegovih stanovnika.
„Uspjeh ovog literarnog postupka“, o načinu na koji je koncipiran roman Kiši li neprestani nad Kotorom? pisao je Dimitrije Popović, „ogleda se u Lidijinoj spisateljskoj osobnosti koja određuje mjeru i oblik, izraz i stil onome o čemu govori, onom što se događa na njenom osobnom i obiteljskom planu ili onom javnom društvenih zbivanja koja su izravno ili posredno utjecala na autoričin život. Lidijin roman je okarakteriziran kao autobiografski, s obiljem dokumentarnog, i taj, možemo reći ispovijedni ton daje posebnost ovom djelu. Jednom je prilikom Danilo Kiš rekao da sve ono dobro i loše što se događa u piščevom životu dio je njegove sudbine, jer on druge i nema. Danila Kiša ne navodim slučajno. Lidija ga spominje u romanu nekoliko puta. Kiš je takođe pisao o Boki Kotorskoj u priči “A i B” koju je Lidija prevela na francuski, o ambivalentnom osjećaju što ga je u njemu budio taj uzbudljivi i inspirativni predio“.
Autorka demonstrira detaljno poznavanje slovenskih književnosti, pa su čitavi pasaži epiloga romana protkani citatima literarnog, putopisnog i kontemplativnog karaktera, što čini da se on može čitati sa početka, sredine ili kraja, budući da slijed fabulativnih događaja u djelu najčešće nije ono što drži čitaočevu koncentraciju. Vukčevićeva se uglavnom ne obazire na književne struje, ona ide svojim putem, nalazeći vlastita “uska vrata” u često nepredvidljive svjetove umjetničke riječi.
Glavna junakinja romana Agneza, što svakako predstavlja autorkin alter-ego, prolazi kroz niz prijatnih i manje prijatnih događaja u svom zagrebačkom prilagođavanju punom nesporazuma, ljubavnih avantura i zaljubljivanja, formiranja prijateljstava i razočarenja, ali i onih kontakata koji će izdržati probu vremena. Posebno je blizak njen odnos sa ocem i majkom Itanom, pa se za pojedine od glavnih motiva u romanu – prilagođavanja, porodične podrške i utjehe – može reći da djeluju uzajamno, te da malu porodičnu zajednicu ipak drže na okupu.
„Kako stvarnost osobnog života oblikovati u stvarnost literature?“, Popović nastavlja sa zapažanjima o ovom mozaik-romanu. „U XI poglavlju romana Kiši li neprekidno nad Kotorom, naslovljenom April, autorica se kroz lik Agneze (Lidijino ime u romanu) pita “Zašto je uzela Boku Kotorsku kao idealno mjestvo svoga jastva”. U pitanju je naznačen odgovor. Kotor, Boka i kiša snažne su metafore kojima se spisateljičino jastvo može izraziti. Agneza kaže da njeno “srce nalikuje brošu Kotora” i da ga je “ogradila kamenim zidinama”. Zašto je autorica odabrala broš kao metaforu? Je li zato što ovaj oblik nakita ima na poleđini iglu koja probada ono mjesto na kojem se broš pričvršćuje? Naličje Lidijinog literarnog broša ima zabodenu iglu u tijelo stvarne autoričine egzistencije. Privlačna forma literarnog izraza sjaji na mnogostrukosti boli postojanja“.
Autorka spretno koristi raspoložive jezičke mogućnosti kako bi nam dočarala atmosferu i jedne i druge sredine u svojoj poetizovanoj autobiografiji, u nesputanim stvaralačkim asocijacijama koristeći termine za koje na trenutak možemo pomisliti da im tu nije mjesto i da se otimaju našem ustaljenom shvatanju jezičnog standarda. Stoga i čitavi djelovi romana podsjećaju na pjesmu u prozi, što se poklapa sa shvatanjem moderne književnosti kao polja na kojem se potiru međužanrvske granice.
„A kada dočitamo njen neobični romaneskni eksperiment“, napisao je Zvonimir Mrkonjić u recenziji za roman, „možda uvidimo da je Lidija množinom svojih osjetljivih koliko i oštroumnih opažanja zapravo ponudila pokušaj da se ono decentrirano osovi, a puzzle jednog atomiziranog obiteljskog romana pretvori u supstancijalno, preferirajući radije da te krhotine blistaju kao savršeni trenuci osvijetljeni rasvjetom pripovjednog umijeća u dragocjenom prozno-prozaičnom slijedu. U kontekstu naše suvremene proze, posebice one nefikcijske, roman Kiši li neprekidno nad Kotorom? Lidije Vukčević izdvaja se rijetkom istančanošću pripovjedačkog umijeća“.
U zbirci kratkih proza pod nazivom Istinite priče (Skaner studio, Zagreb, 2014), publikovane iz pomoć Ministarstva kulture Hrvatske, Vukčevićeva se, kao što se može i iz naslova sagledati, orijentiše ka junacima iz svakodnevice koje postavlja u obično-neobične međusobne odnose i situacije u društvenoporodičnom kontekstu. Likovi su najčešće nazvani tipičnim imenima kako bi se intenzivnije naglasila dinamika njihovih odnosa i dramski naboj teksta. Pripovjedačica svaku priču počinje „in medias res“, otkrivajući da većina njih imaju najčešće komplikovanu predistoriju, koju čitalac sam može rekonstruisati i osvijetliti. Kao moto ovoj zbirci priča autorka je navela misao Mirka Kovača: Istinite priče nema, ona to tek mora postati.
“Priče zahvaćaju obične ljude i obične urbane situacije: kasni povratak s posla i čekanje tramvaja u priči Kišica, povratak s posla i odlazak po cigarete u priči Sasvim običan dan… a provodne niti svih tih priča su motivi ljubavi među ljudima “na zemlji”, pitanja o slobodi, o smislu u zadanim, konvencionalnim granicama kojima smo si, ne razmišljajući o nekoć učinjenim izborima, zacrtali, suzili život”, napisala je Ana Brnardić u recenziji publikovanoj na koricama knjige.
U spomenutoj priči Sasvim običan dan, uslijed nezaposlenosti, egzistencijalne krize i izvjestaja sa ratišta junak Vladimir odlazi od kuće u lutanju nailazeći na potpunu slobodu, bez okova i pritisaka: “Otići, samo otići, otputovati odavde, bez dokazivanja, svađa. U susret mu je išao neki mlađi čovjek u vinterici i s kapuljačom i psom na uzici. Prođe pored njega. I ne pogledavši ga. I ne osvrnu se. Vladimir je udisao noćnu svježinu zraka nakon kiše. Vlažnjikav okus i miris izmaglice što se skupljala nad rijekom. I osjeti kako snažno uskrava svoju slobodu. Ničim ograničenu, ničim sputanu. Potpunu. Bez početka i bez konca. Koju nije nikome dužan. Nikome, osim samome sebi”.
Od početnih priča Dužnica i Istinita priča preko središnjih u ovoj knjizi – Priča o pedeset centi, Slovenska srijeda, do završnih – Fotografkinja i Praznina, Lidija Vukčević piše o udesu malog čovjeka koji se često nalazi na raskrsnici sudbinskih dešavanja na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme, a ipak na kraju izbavljen – vođen svojom zvijezdom vodiljom, ljubavlju ili nekom lijepom uspomenom koja mu daje snage da izdrži i da ide dalje.
