Slobodan Vukićević: Litije – antibirokratska i antidogmatska izvidnica

 sociološko značenje litija

 

  1. Litije kao refleksija „crnih rupa“ postsocijalizma

Antibirokratska revolucija desila se u socijalističkom društvu, koje je izgledalo kao „mirno“, beskonfliktno, društvo. Niko nije procjenjivao da se u dubini nagomilavala energija „eksplozivnog“ društva, koje više nije sposobno da reprodukuje postojeći način proizvodnje društvenog života. Zbog toga je antibirokratska revolucija bila opšte iznaneđenje, ali je pokazala da je socijalističko društvo izgubilo karakter „aktivnog“ društva. „Aktivno“ društvo je ono društvo koje je u stanju da mijenja svoj sistemski kod, i time omogući neprestanu transformaciju u skladu s vrijednostima i generičkim potrebama svoga, takođe, promjenljivog članstva. Socijalistička elita nije bila svjesna duboke utopičnosti svoje vizije socijalističkog društva i njene duboke otuđenosti od životne vizije narodnih masa. Bila je zatečena, predala se bez borbe, s jedinim ciljem samoreprodukcije u novim uslovia.

Postsocijalizam je nastao kao rezutat nove samoreprodukcije socijalističke elite. Logika samoreprodukcije postsocijalističke elite nužno proizvodi: prvo, „rizično“ i na kraju „eksplozivno“ društvo. Antibirokratska revolucija je otkrila gubitak karaktera „aktivnog“ društva socijalističkog načina proizvodnje društvenog života, a postsocijalizam to nastavio u još oštrijem vidu. Postsocijalistička elita gradi, bolje reći preuzima, liberalistička pravila igre koja odstupaju daleko od principa opšteg dobra, atomiziraju pojedinca i jačaju etatizam i monopol tžišta. U Crnoj Gori, kao i u drugim zemljama postsocijalizma, zavladala su pravila igre, koja su omogućila „divljačko prisvajanje“ dobara i vlasti, suprotno pincipima opšteg dobra, a na bazi drastičnog partijskog monopola najuže partijske elite (vladajuće i opozicione).

Politička elita postavlja kao osnovni zadatak, „zabranu“ socijalističke društvene svojine, jer je ona osnovni uzrok stagnatnosti i propasti socijalističkog društva. Dobili smo apsurdan rezultat: zabrana je bila cilj, a ne sama pojava koja se zabranjuje, u ovom slučaju: neefikasnost društvene svojine i rizik koji je ona proizvodila za „ontološku sigurnost“ građana i društvo u cjelini. U društvu nije nastala veća efikasnost, ekonomska ni društvena, pogotovo nije smanjen rizik, već povećan. U našem istraživanju (Vukićević 2019a) empirijski je potvrđen apsurd: bitna je zabrana, a ne pojava koja se zabranjuje. Sociološki je bitno razlikovati dvije sociološke činjenice: na jednoj strani, zabranu, i na drugoj, samu pojavu koja se zabranjuje. Na toj diferenciji se može pratiti karakter „rizičnog“ društva sadržan u podjeli građana na dvije suprotne grupe: jedna koja doživljava sve negativne posljedice rizika, druga, za koju rizici dobijaju funkciju jačanja njene birokratsko-monopolske pozicije u društvu, tj. koja profitira od rizika. Tako se i pravila igre javljaju kao zabrana ostvarivanja opšteg interesa društva i u tom kontekstu interesa pojedinaca, na jednoj strani, a na drugoj, omogućavanje monopolske pozicije u izravnom prisvajanju materijalnih i duhovnih dobara i same vlasti kao privatnog dobra (Hodžić 2008).

Rezultat: zakona o zabrani uništavanja prirode sve više, a priroda sve ugroženija u interesu monopolskih grupa i tako redom. Zabrana korupcije, normativnih i organizacionih sve više, ali i korupcije sve više. Zabrana nasilja u porodici (normi, službi) sve više, nasilja u porodici takođe sve više. Proklamiranja zakonitosti slobodnog tržišta sve više, tržišnih nezakonitosti sve više i na sve većem nivou. Zakona o porezima sve više, a utaje poreza od strane velikih i moćnih sve više. Zakona o preduzetništvu i brige o razvoju preduzetništva sve više, realnih društvenih pretpostavki za istinsko, kreativno i slobodno preduzetništvo sve manje. U svim slučajevima zabrana koje se odnose na posledice, postaje imperativ, a ne otkrivanje suštinskih uzroka koji dovode do neželjenih posljedica u društvenom razvoju i istinitom razvoju preduzetništva. Apsurd se vrhuni u činjenici, da zabrane godinama, čak decenijama, krše oni koji su ih normirali, i koji su najodgvorniji za njihovo poštovanje.

Svi navedeni elementi društvenog struktuiranja prelamaju se kroz prizmu suprotstavljenih intreresa društvenih aktera u vidu, na jednoj strani onih koji imaju monopolsku pozociju upravlanja u klasnoj podjeli društvenog rada i, na drugoj strani, onih koji se nalaze u podređenoj, eksploatisanoj poziciji klasne podjele rada. Ali, temeljna društvena promjena se ne može desiti ako, podređeni društveni akteri imaju jedini interes da „uskoče“ u mrežu monopolskog upravljanja u klasnoj podjeli rada, jer društveni sistem u kojem bi svi bili u monopolskoj-eksploatatorskoj poziciji upravljanja, ni logički, a ni istorijsko-strukturalno nije moguć. Ako je nezaposlenih jedini cilj da se zaposle, što je sasvim normalno, to znači da je njihov cilj „zarobljen“ postojećim sistemom, a to znači nema cilja usmjerenog na promjenu klasne podjele rada.

Očigledno je da proces postsocijalističke transformacije crnogorskog društva dominantno karakterišu istovremeno nastajanje „rizičnog“ i „eksplozivnog“ društva. U osnovi ovog procesa je drastičan raskol pravnih i moralnih normi. Izgubila se etika odgovornosti za posljedice, na individualnom i kolektivnom nivou, naročito najodgovornijih društvenih aktera. Najodgovorniji akteri svoju društvenu odgovornost za najteže posljedice kolektivnog rukovođenja redukuju na individualnu odgovornost pojedinaca. Time se prikrivaju osnovni uzroci kriminala, korupcije i drugih oblika društvene patologije. Moralna svijest ostaje bez ikakve energije.

Osnovni razlog zbog kojeg nijesu iskoristili šanse za zaposlenje, po mišljenju ispitanika (Vukićević 2019a), bio je u tome što su prednost imali oni koji su imali bolje veze (27,25). Ako tome dodamo i 16,5% koji su imali prednost zbog političke podobnosti, znači da je skoro polovina (43,7%) prilikom zapošljavanja bila u prednosti zbog veza i političkih podobnosti, a ne svojih vlastitih vrijednosti i aktivnosti. Imamo na djelu afirmaciju klasnih razlika zasnovanih na monopolu političke moći i u skaldu s tim jakom ulogom neformalnih veza.

U viziji temeljnih vrIjednosti novog-postsocijalističkog društvenog sistema, politički liberalizam (višepartijski sistem), ekonomski liberalizam (zakonitosti tržišnog poslovanja preduzeća i privrede uopšte) i demokratizam (aktiviranje većine građana i građanska kontrola vlasti i društvenih procesa u cjelini), nalazi se jedinstvo najznačajnijih društvenih aktera: elite,  institucija i građana.

U stvarnosti, po ocjeni ispitanika, nelegalni metodi (masovne pobune, pisanje peticija, ulični protesti-demonstracije, štrajkovi, preuzimanje firmi od strane zapošljenih, lične veze) su na prvom mjestu kao najbolji osnov i način za zaštitu opštih interesa, daleko iza toga su vrijednosno-strukturalne osnove (vlastiti rad, zalaganje, uspjeh na poslu) i još dalje, legalni i legitimni osnov ( izborima – glasanjem za odgovarajuće stranke).

U interpretaciji teorijskog modela „aktivno“- „rizično“ – „eksplozivno“ društvo slijedi logički zaključak da postsocijalističko crnogorsko društvo mnogo više karkterišu komponente „rizičnog“ i „eksplozivnog“, nego „aktivnog“ društva. Rizici transformacije crnogorskog društva rezultiraju drastičnom podjelom na uski krug grupacije koja enormno profitira , najvećim dijelom nelegitimno i nelegalno, i na ogromnu većinu građana čija je elemntarna egzistencija dovedena u pitanje. Tendencija sve većeg raspona na relaciji bogati – siromašni, ne samo da upućuje na jasan zaključak da je postsocijalističko crnogorsko društvo u zoni „rizičnog“ društva, već takođe na jasan zaključak, da ukoliko se ova tendencija ne zaustavi, društvo mora doći u zonu „eksplozivnog“ društva. Porast rizika nužno zahvata čovjekovu materijalnu i dihovnu sferu, njegovu fiziku i metafiziku, dovodi u pitanje razvoj njegove individualnosti putem razvoja svoje društvenosti. Jednostavno, dovodi se u pitanje hegelovski princip konkretno-univerzalnog, a društvo koje se ne razvija na ovoj pretpostavci nužno postaje „eksplozivno“ društvo. S toga, Živković s pravom ističe: „da bez obzira, na kojoj se hemisferi nalazili, sve ćelije društva proživljavaju refleksivni odraz rizičnog življenja……………i zbog toga investiramo originalni prodor u socioantropološke prevoje tog fenomena“ (Živković u Vukićević 2016, 333). Za sociološko razumijevanje naznačenih protivrečnosti  crnogorskog postsocijalizma moramo imati u saznajnom okviru socio-antropološke aspekte postsocijalističke transformacije crnogorskog društva.

U opredjeljenjima i djelovanju svih aktera, kako ubjedljivo pokazuje naše istraživanje, odlučujući uticaj ima ostvarivanje neposrednih, tekućih, interesa, a ne briga o povijesnom karakteru društvenog sistema u kojem je ideja vodilja generičnost čovjeka i njegove zajednice.  U takvoj situaciji, logika postojećeg društvenog sistema, i bornirana svijest ostavlja svakoga na „svom“ mjestu, tamo gdje ga „raspoređuje“ postojeća struktura političke i ekonomske moći. „Sadašnjost u ovom odnosu prema vremenu, ističe Samardžić, gotovo nikada nije imala vlastitu cjelinu, nego skoro uvijek shvatana kao odjek prošlosti ili proziv budućnosti“ (Samardžić, u: Vukićević 2016, 379).

Promjene su blokirane, vrijeme je blokirano. „Dakle, revolucija iz 1989. godine nije donijela nove ideje već se vratila starima. Upravo zbog te činjenice francuski istoričar Fransoa Fire osporavao je revolucionarni karakter 1989. godini. „Zlatno doba“ vraćeno je u nedaleku prošlost, a čitava perspektiva istorije koju je nekada prizivao marksizam okrenula se naopačke – budućnost i prošlost su zamijenile mjesta“ (Samardžić u Vukićević 2016, 380). To je taj paradoks vremena, kada prošlost, sadašnjost i budućnost gube svoju specifičnu logosnu određenost u ostvarivanju utopijske vizije generičke suštine čovjeka i njegove zajednice. Čim nastupi „izmještaj“ njihovih mjesta, nastaje tamna materija u društvenoj stvarnosti koja ne prima istinsku svjetlost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već otvara lavirinte za djelovanje kreatora „rizičnog“ i „eksplozivnog“ društva.

Karakter ljudskog društva i pojedinih društava oblikuje se u odnosu djelovanja pojedinih tipova vremana’. U pitanju je „sila“ – energija, moć pojedinih oblika vremana i međusobni odnos jačine njihovog uticaja: poltičkog, ekonomskog, kulturnog vremena. Sila pojedinih vremena, politike, ekonomije, znanja, kulture  determiniše karakter jednog društva. Ako „sila“ pojedinih tipova vremena zadobije monopolsku poziciju u odnosu na druga, narušava se cjelina vremena kao logosne odrednice koja treba da ima smjer ostvarivanja generičke suštine čovjeka i njegove zajednice. Na primjer: ako političko vrijeme ima monopolsku poziciju u odnosu na druge: znanja, kulture, vjere, preduzetništva, onda vrijeme jedne društvene zajednice gubi logosnu cjelinu ostvarivanja generičke suštine čovjeka i njegove zajednice.

Znači, moramo otkrivati karakter odnosa koji se neumitno uspostavlja između principijelnosti sadržaja života ljudi kao vremena u svim dimenzijama njihove logosne valentnosti koja bitno determiniše i osmišljava njihovu vezu s drugim elemntima društvene zbilje. Jedino tako možemo biti s vremenom, a ne „ostati“ u vremenu. Istinska subjektiviziranost čovjeka i njegove zajednice, zasnovana na logosnoj valentnosti načina proizvodnje društvenog života, ide isključivo s vremenom, a ne u ostajanju u vremenu.  Ostajanje u vremenu znači gubitak ontološko-gnoseološkog spoja Logosa i Istorije, a to znači gubljenje subjektiviziranosti čovjeka i njegove zajednice. Nužna posljedica je ostajanje većine građana u vremenu neslobode, zavisnosti, višestruke socijalne isključenosti, siromaštva i totalne „ontološke“ nesigurnosti, u kojoj je političar najunosnije zanimanje, kako pokazuju rezltati istraživanja postsocijalističke transformacije crnogorskog društva. (Vukićević 2019a)

Savremeni globalizacijski procesi ovdje imaju svoje mjesto, ali: „podvrgnuti refleksivnom zamahu, koji ne tretira kao jedino sklonište za organizaciju društva, već kao jedan fenomenološki traktat, kome je potrebna analitička ekspertiza. Međutim, iako ima svoju praistoriju, globalizacija je u današnjem vremenu postala postulirani reper i pokretačka snaga društvenog razvoja“ (Živković, u: Vukićević 2016, 341).

Specifičnost našeg teorijsko-metodološkog pristupa je upravo u tome  što globalizacija, niti bilo kaja druga društvena kategorija: pravo, pravednost, sloboda, demokratija, tržište itd., nemaju naddeterminističku-apsolutističku poziciju, već je to generičnost čovjeka i njegove zajednice, ali ne na nivou utopističke dogmatizacije bilo kojeg od njih, već generičnosti na nivou određenog načina proizvodnje društvenog života, u našem slučaju procesa postsocijalističke transformacije crnogorskog društva u kojem treba da djeluje neprestano jedinstvo generičke nužnosti i generičke slobode.

Ispitanici visoko vrednuju opšte interese građana i društva, međutim, za njihovo ostvarivanje imaju najviše povjerenja u autoritarni društveni sistem. Ovaj fenomen zahtijeva dublja sociološka istraživanja, ali naša sociološka imaginacija, za ove protivrječnosti, sada će objašnjenje temeljiti na pretpostavci da se u izboru opštih interesa i vlastite slobode sadrži njihova želja, a u izboru autoritarizma vlada predmetni racionalizam, tj. procjena stvarnih mogućnosti za ostvarivanjem želja u uslovima društvenih okolnosti vladajućeg društvenog sistema. Ključni elemenat za objašnjenje ovih protivrječnosti su vrijednosti. „Vrijednosti predstavljaju ono što je poželjno, ono što se cijeni (Ingelhart 1997) I istovremeno utiču na izbor ciljeva I sredstva akcije, one su generalne dispozicije  koje utiču na stavove koji se odnose na konkretne objekte“ (Sekulić 2012, prema: Ćeranić 2016). Vrijednosti se objektiviziraju u moralu, običajima, vjeri, institucijama, u svemu onome što Dirkem podrazumijeva pod kolektivnom svijesti. Vrijednosti označavaju: tekovine (pomoću kojih društvo definiše smisao svog postojanja), standarde (pomoću kojih sugeriše šta je od postojećih tekovina potrebno sa stanovišta potreba i interesa društva), i orijentacije koje pojedinci formiraju u toku svog života (Golubović 1973, 191). U kompleksnim društvenim okolnostima pojedinac je prisiljen da vrši izbor između više različitih opcija, da se opredjeljuje, da kreira sopstveni pogled na svijet u društvu u kojem živi. Vrijednosti kao elementi strukture ličnosti javljaju se pri tom kao odlučujuća komponenta u motivacionom sistemu i kao komponenta „životne filozofije“ ili „pogleda na svijet“.(Ćeranić u: Vukićević 2016, 201). 

Kao što smo rekli, moralne vrijednosti su degradirane, kod siromašnih, besposlenih i nemoćnih, iz nužde, kod moćnih i bogatih, otuđenost moralnih vrijednosti, bila je  pretpostavka njihove moći i bogatstva.

To je simetrija na koj se održava postsocijalizam. Naše istraživanje egzaktno pokazuje vrijednosne orjentacije i izbor elite (političke i ekonomske), institucija vlasti i građana u procesu postsocijalističke transformacioje crnogorskog društva. Izbor i djelovanje elite i institucija proizvelo je konstituisanje autoritarnog sistema, dok je, kao što smo rekli, predmetni racionalizam usmjeravao građane da uzmu ono što im se nudi, a to je autoritarizam.

Otpor građana autoritarnom-birokratizovanom sistemu ima karakter haotičnosti i parcelizacje, jer u uslovima birokratske tajnovitosti sistema (vladavine tamne materije) nije moglo doći do homogenizacije radnika, seljaka, omladine i građana uopšte. U takvim uslovima građanima je ostavljen samo jedan izbor: uklapanje i podređivanje logici partijsko-državnog monopola. S tako nametnutom „zatvorenom“ sviješću i osjećajem nemoći, građani ne vide alternativu vladajućim strukturama (štrajkuju glađu, a štrajkači izjavljuju da će na izborima glasati za vladajuću struturu, jer u društvu nema drugoga koji im može nešto pomoći). Birokratska logika vlasti, ne odgovara samo vladajućoj, nego i opozicionoj eliti, i zbog toga nema promjene. Opozicija se bori, jedino, za vlast, obećanjima da će, tek kad dođe na vlast, mijenjati sistem vlasti, tj. svoju logiku.

Ispitanici jasno uočavaju duboki raskorak u konstruktivnom i regulacionom nivou izgradnje društvenog sistema u postsocijalističkoj transformaciji crnogorskog društva. U konstruktivnom nivou sadržane su bitne dimenzije političkog i ekonomskog liberalizma, a u regulacionom nivou nastupa na scenu državno-partijski birokratizam. Iluzorna ideologija slobode u konstruktivnom, a u regulacionom nivou proizvodnje društvenog života tehno-birokratska oholost koju prati organizovani kriminal, nasilje I drugi vidovi društvene patologije. Ustvari, ideologija gubi značaj, na scenu stupa ogoljeli birokratizam kao osnov vlasti. Istraživanje egzaktno pokazuje, da svega 9% ispitanika glasa za vladajuće partije opredijeljeni njihovim programima, a svi drugi sistemom vlasti koji svojim podanicima (glasačima) obezbeđuje, kakvu takvu, stabilnost materijalno-predmetnog okruženja (elemntarna egzistencijalna pitanja) (Vukićević 2016). Ovo egzaktno naučno saznanje  je veoma upotrebljivo za progresivne društvene aktere koji žele da zaustave kretanje postsocijalističkog crnogorskog društva ka „rizičnom“ i „eksplozivnom“ društvu. U tom smislu, litije su veoma korisni izvidnici, jer se u njima veoma jasno reflektuju bitne protivrječnosti postsocijalističkog razvoja crnogorskog društva.

 

  1. Litije – antibirokratska izvidnica

Teleološka, ne samo kauzalna, determiniranost, graniči se sa granicama postojećeg-liberalističkog načina proizvodnje društvenog života crnogorskog društva. Građani jako osjećaju na svojoj koži osnovne slabosti-crne tačke, nastalog postsocijalističkog društvenog sistema (korupcija i kriminal, partijski i državni birokratizam, vlastita neaktivnost i nedovoljna kontrola vlasti), njegovu „rizičnost“ i „eksplozivnost“, ali nadvladava osjećaj nemoći za njegovu promjenu. Proces birokratizacije neminovno prati i državnu organizaciju. U vezi s tim je čuveno Bekenferdovo pitanje: „Da li slobodarska, sekularizovana država živi od normativnih pretpostavki koje ona sama ne može da garantuje“ (Habermas u Habermas, Racinger, 2006,15). Država se našla između slobode građana i beskompromisnih sila tržišta. Uloga države sadrži contraditio in ajecto, jer ako bi i mogla da ispunjava te pretpostavke, postala bi monopolska institucija koja bi opet gušila slobodu.

Većini građana su nepoznate strukturalne i sistemske osnove nastalih okolnosti, nepoznate su im političke, ekonomske i kulturne moći njegove temeljne promjene. Jednostavno, ne znaju kako je on nastao, ni kako da izađu iz njegovih granica. „Kada se ne priznaju pravila igre, kad ih se ostavi po strani i pristupi „izravnom prisvajanju“, tada i pamet postaje suvišna“ (Hodžić 2008,17).

U dominaciji „tamne materije“ neposredno osjećaju i žive stanje „eksplozivnog“ i „rizičnog“ crnogorskog društva što potvrđuju Indikatori iz našeg istraživanja: većina bez uticaja (bez obzira na to da li je neaktivnost uslovljena strukturalno: nesposobnošću ili nespremnošću većine građana; ili društveno sistemskim okolnostima); većina siromašnih, nezapošljenih, a uski krug bogatih; većina s osjećajem nemoći, a uski krug moćnih; multikulturalne protivrječnosti kao izraz nedovoljnog nivoa interkulturalnosti i patriotske integrisanosti. Napetost  je sve veća, ako se „rizični“ (materijalno-predmetne  rizičnosti) „eksplozivni“ (pitanje očuvanja idnetiteta) elementi ne smanjuju, već duže održavaju, čak i povećavaju. Sretanje odnosa pozicije i opozicije se ne mijenja: neprestano je u funkciji logike vlasti, a ne kvalitativnog mijenjanja načina proizvodnje društvenog života.

U postsocijalističkoj transformaciji crnogorskog društva, preduzetništvo, kreativnost i stvaralačke profesije su daleko ispod skale vrijednosti politike, partijskih interesa i njihove privatizovane vlasti. Zbog toga je u Crnoj Gori najunosnija profesija političar.

Međutim, treba imati u vidu, da u procesu postsocijalističke transformacije crnogorskog društva, nerazvijena strukturna osnova: građanska, elitna i institucionalna, neminovno utiče na uspostavlajnje veoma jakog monopola sistema u svim dimenzijama načina proizvodnje društvenog života. Monopol sitema ima kontinuitet u istovrsnim silama homogenizacije vladajuće strukture, vladajućih i opozicionih elita, koje se gravitaciono privlače na principu neposrednog (uz „odsustvo“ nemoćnih građana i „pomoć“ slabih institucija) prisvajanja vlasti, tj. privatizovanja vlasti u svoje privatno vlasništvo, čime vlast gubi svoj generički atribut opšteg dobra. Zato imamo pregšt informacija o nevjerovatno velikom broju uhapšenih rukovodilaca, koji su godinama organizovali privredni kriminal, bez ikakve kontole.

Naše istraživanje (Vukićević, 2016) pokazuje da su u procesu postsocijalističke transformacije crnogorskog društva institucije nastajale pod snažnim uticajem partijsko-državnog monopola, pri čemu je najjaču konstruktivno-regulacionu ulogu imala izvršna vlast, a sudstvo se javlja kao vjeran i dosljedan finalni ptodukt i formalna potvrda načina proizvodnje društvenog života u kojem prevladavaju klasna podjela društvenog rada i socijalne isključenosti većine građana. Parlament je na trećem mjestu po odgovornosti za konstituisanje birokratizovanog načina proizvodnje društvenog života, jer nije na nivou zakonodavne uloge i kontrole druge dvije vlasi, izvršne i sudske, dosljedno štitio ideju vladavine, prvo, u konstituitivnom procesu ustanovljenja društvenog sistema, a zatim u regulatornom nivou njenog ostvarivanja.

Direktna refleksija otuđenosti institucija  proizvodi institucionalni prostor,  kao poseban sociološki fenomen, u kojem djeluju politička i ekonomska elita, institucije i građani sa voma niskim međusobnim pouzdanjem i povjerenjem, a što, logično, predstavlja veoma pogodno tlo formiranja tamne materije u obliku: kriminala, korupcije, nasilja, društvene patologije uopšte – sistemskog i vansistemskog.

Teško je izmjeriti nivo odgovornosti za takvo stanje, ali, logički slijedi da je najveća odgovornost elite, zatim institucija, i na kraju građana.  Međutim, kada su u pitanju posledice, istaknuti naučni rezultati i sama stvarnost nepobitno pokazuju da su građani u velikoj većini najveći gubitnici. Građani su to jasno iskazivali pobunama, obustavama i drugim vidovima nezadovoljstva, ali sve u parcijalnom vidu. Kroz njih je narastao otpor građana, i tražio je puteve prerastanja iz parcijalnog vida u jedinstveni izraz suprotstavljanju visokom nivou birokratizacije društvenog sistema na svim nivoima. Birokratizovani društveni sistem, s drastičnom podjelom društva na uski krug bogatih i ogromnu većinu siromašnih, visoko moćnih i totalno nemoćnih, omogućavao je prvima izbjegavanje rizika, a druge je sve više vodio u rizik.

Zbog toga se razvila specifična tipologija kriminala u Crnoj Gori: a) sistemske kriminalne grupe koje su koristeći se svojom birokratiziranom pozicijom, organizovale i bavile se, niz godina,  kriminalnim poslovima; b) vansistemske kriminalne grupe koje su bjekstvom u kriminal našle izlaz za svoju  egzistenciju.  Zbog toga se najmanje 50% informacija koje dnevno dobijamo, odnose na ove dvije grupe.

Sistemske kriminalne grupe svojim djelovanjem izazivaju dvostruku refleksiju: a) na individualnom nivou, moralni gnjev, a kolektivno, moralnu pandemiju; b) dobrim dijelom, kao odgovor na ponašanje prve grupe, organizuju se »podzemne« strukture kriminala, korupcije, nasilja i drugih vidova društvene patologije koje koriste tamnu stranu društvenog sistema za svoje djelovanje. Pripadnici ovih struktura imaju specifičan pogled na svijet po kojem je društvo puno zla. „Ova knjiga je moja pobuna i protest protiv svega što je lažno. Glavni pokretač svega je moja neuništiva želja za isterivanjem pravde i dokazivanjem nemogućeg“ (Ćirković 2018, 10). Svijest i savjest „Pink Pnatrera“ je unutrašnji razlog: pobuna i protest protiv svega što je lažno, želja za itjerivanjem pravde, otpor i neprihvatanje života čiji su sastavni djelovi lažni moral i licemjerje, odlazak u „zabranjeno“ društvo istinskog prijateljstva, ljubavi i poverenja (Ćirković 2018, 10-11).

Krajnji vid moralnog licemjerja, političke i državničke neodgovornosti vladajuće elite, što odgovornost – političku, državničku, moralnu – za dugogodišnji sistemski kriminal, redukuje na individualnu odgovornost i čak to proglašava visokim moralnim činom, jer su time podvrgli odgovornosti i najodgovornije iz svojih redova. Najodgovorniji, godinama , niesu primjećivali djelovanje kriminalnih grupa, naročito onih iz vrha sistema,  dok je za građane to bilo očigledno. Otvorenog otpora, sem parcijalnih protesta, nije bilo u jedinstvenom djelovanju naroda, ali to ne znači da dubini duhovnog i duševnog bića naroda to nije postojalo i razvijalo se.

Nevjerovatno je da politička elita nije pretpostavljala uticaj takvog ponašanja svojih članova na moralnu svijjest građana, ali u njenoj moralnoj svijesti ta činjenica nije imala naročitog značaja. Naravno, da je u duši nemoćnog naroda, rastao gnjev, jer je teško slušati obrazloženje da je dodjela, rukovodiocima više stanova i više kredita, »humani čin«. Zaista je veoma suvišno pitanje: da li se ovdje radi o odgovornosti samo određenog pojedinca, ili, prije svega, odgovornosti najznačajnijih institucija i najmoćnijih aktera društvenog sistema.

Osnovni factor društvene kontrole i usmjeravajući akter iskorišćavanja ljudskih i prirodnih resursa u cilju ostvarivanja opštih društvenih interesa su mogle biti institucije države (prije svega parlament, vlada, sudstvo), međutim, kao što su ubjedljivo pokazali rezultati našeg istraživanja, one nijesu odigrale očekivanu kreativnu ulogu u smjeru konstituisanja demokratskog, efikasnog-kreativnog i solidarnog društvenog sistema; već su se znatnim dijelom svojih aktivnosti uključivale u logiku birokratizacije društvenih procesa.

 

 

Ispitanici su poređali stepen odgovornosti tako da su Vlada, vladajuće partije i sudstvo na vrhu liste, a zatim su Parlament i opozicione partije, dok građani imaju najmanju odgovornost za nekontrolisano bogaćenje malog broja ljudi u Crnoj Gori (Vukićević, 2016). Očigledan pokazatelj realnog strukturiranja odgovornosti za nekontrolisano bogaćenje u procesu postsocijalističke transformacije crnogorskog društva. Lako je zaključiti da stepen odgovornosti za nekontrolisano bogaćenje direktno korespondira s stepenom uticaja na haotičnu promjenu svojinskih odnosa.

Od pet tvrdnji s kojima smo mjerili pozitivnu korelaciju svojine i vlasništva (sinhronizovano ostvarivanje privatnih i društvenih interesa), prva je, da stečeno vlasništvo bogataša u Crnoj Gori nije stečeno na bazi znanja i stručnosti. Nju prati tvrdnja da država nije objektivno sankcionisala sve subjekte koji su neregularno sticali vlasništvo. Uz to ide neslaganje skoro 50% ispitanika  s tvrdnjom da su većina preduzetnika  u Crnoj Gori cijenjeni ljudi.

Veoma nisko neslaganje sa tvrdnjama da privatno vlasništvo nužno proizvodi nejednakosti u društvu (18%) i još manjim s tvrdnjom da privatno vlasništvo ne može opstati samo na bazi ostvarivanja privatnih interesa bez društvene regulacije (8,7%) govori o niskom nivou građanske svijesti u pogledu shvatanja nužnosti dvojnog karaktera privatnog vlasništva. Građani nijesu svjesni činjenice da anomalije sticanja vlasništva koje potvrđuju slaganjem s prethodnim tvrdnjama proističu upravo iz nepostojanja pozitivne korelacije svojine i vlasništva. Nizak nivo svijesti o neophodnosti uspostavljanja pozitivne korelacije svojine i vlasništva potvrđuje i visoki procenat neodlučnih ispitanika koji ide čak do preko 40% kada je u pitanju dvojni karakter privatnog vlasništva. Ovdje se krije I sindrom egalitarizma koji guši značaj kreativnih potencijala na svim nivoima društvene organizacije. (Županov 1983)

„Naknadna pamet“ o zapostavljanju kreativne korelacije svojine i vlasništva javlja se u priznanju posledica. Zbog toga je na prvom mjestu negativne korelacije svojine i vlasništva visoka saglasnost (70,4%) s tvrdnjom da su političari i direktori iskoristili nove propise o svojini da društvena sredstva pretvore u svoje vlasništvo. Uslovljenost vlasništva svojinom direktno ukazuje na neraskidivu korelaciju političkog i ekonomskog liberalizma koja može imati demokratski karakter, jedino u konceptu socijalne tržišne ekonomije.

Negativna korelacija svojine i vlasništva ima šire posljedice, naročito u jačanju birokratizma u društvu na svim nivoima. U tom smislu je i druga tvrdnja po ocjeni ispitanika da su novi propisi o svojini omogućili nekontrolisanu vezu državne birokratije i novih bogataša, jačanje korupcije i kriminala. Uz to ide kao normalna posljedica neodgovornost glavnih aktera za kardinalno loše rezultate privatizacije društvenih i državnih preduzeća u procesu postsocijalističke transformacije u Crnoj Gori.

Svaki nivo ima svoje specifičnosti logosne valentnosti, na bazi kojih se može identifikovati karakter odgovornosti na nivou elite, institucija i građana, i u ime čega i koga je radnicima „zabranjeno“ da budu vlasnici društvenih sredstava.

Svi navedeni elementi društvenog strukturiranja prelamaju se kroz prizmu suprotstavljenih intreresa društvenih aktera u vidu, na jednoj strani onih koji imaju monopolsku pozociju upravljanja u klasnoj podjeli društvenog rada i na drugoj strani, onih koji se nalaze u podređenoj, eksploatisanoj poziciji klasne podjele rada. Ali, temeljna društvena promjena se ne može desiti ako podređeni društveni akteri imaju jedini interes da „uskoče“ u mrežu monopolskog upravljanja. „Uskakanje“ u zatvoreni sistem monopolskog upravljanja predstavlja dogmatizovanje slobode u svim njenim relacijama, pretvara se u „negativnu“ slobodu, redukovanu na nivo utopizma.

Mišljenje naših ispitanika pokazuje da država Crna Gora nije uspjela da u postsocijalističkoj transformaciji društva razvije osnovne pretpostavke u vidu normativno-institucionalnih odnosa prisvajanja, posjedovanja, razmjene i raspodjele (odnosa svojine), ravnopravne za sve građane, za uspostavljanje pozitivne korelacije između uloženog vlastitog rada, znanja i sposobnosti i preduzetničke inicijative i sticanja privatnog vlasništva. To nije samo ispravan put sticanja privatnog vlasništva i razvoja preduzetništva, nego jedino ispravan i progresivan put prevladavanja ukupne statičnosti socijalističkog društvenog sistema, adekvatnog korišćenja ljudskih i prirodnih resursa, što je postavljeno kao osnovni cilj postsocijalističke transformacije crnogorskog društva. Ovdje možemo jasno locirati najveću odgovornost na „prosvijećenu elitu“ i njen uticaj na izgradnju institucija postsocijalističkog društva, posebno institucionalizaciju svojine kao osnove konstituisanja građanskog bića u smislu kreativnog i odgovornog vlasničkog subjektiviteta.

Postoji izvjestan stepen neodlučnosti naših ispitanika u stavu da li je politička i menadžerska elita socijalizma bila jedina realna društvena snaga, kao što se desilo, u procesu postsocijalističke transformacije, da i vrši, odnosno da ima odlučujući uticaj, na promjenu svojinskih odnosa, ali nema dileme da su postojale mnogo povoljnije alternative u pogledu efikasnijeg, demokratskijeg i solidarnijeg, a time i progresivnijeg aktiviranja ljudskih i prirodnih resursa crnogorskog društva.

Veoma je jako uvjerenje ispitanika da je proses postsocijalističke transformacije crnogorskog društva imao valjane pretpostavke za ostvarivanje pozitivne korelacije svojine i vlasništva, adekvatnog aktiviranja ljudskih i prirodnih potencijala (građani su o svom ukupnom opredjejenju neiscrpan socijalni capital koji je dobrim dijelom ostao neaktiviran), postizanje legitimiteta i legaliteta svojine i vlasništva, bez drastičnih protivrječnosti „eksplozivnog“ i „rizičnog“ karaktera, i negativnih posljedica po opšte dobro društva.

Programi razvoja ruralnog područja i poljoprivrede, kratkoročni, ni dugoročni, ne prate značaj, značenje i smisao cjeline društvenog života, već su opterećeni „ekonomijom prisilnog rasta“ koja neposredni profit stavlja iznad odgovornog održivog razvoja. Vidjeli smo, da preko polovine ispitanika (55,7% nedovoljno i sasvim nedovoljno) ocjenjuje brigu Vlade Crne Gore za stvaranje jasnije perspektive porodičnog života savremenih farmera na ruralnom području. Ovaj pokazatelj ima naročitu značajnost s obzirom na to da je strateško opredeljenje Vlade Crne Gore razvoj poljoprivrede i razvoj perspektive života stanovništva na ruralnom području (naročito području sjeverne Crne Gore). Dosadašnje mjere i programi razvoja ruralnog područja ne daju željene rezultate upravo zbog toga što imaju parcijalni-ekonomistički karakter koji je daleko od punog smisla i dugoročne perspektive porodičnog života i stvaranja na ovom području. Perspektiva preduzetnika i farmera na selu ima punu ljudsku refleksiju u njihovoj punoj autonomiji kako je egzaktno konstatovao Šarović: „Как предприниматели, так и фермеры в 78,70% случаев поддерживают эту идею и соглашаются, что полная автономия на ферме является первой и основной целью их бизнеса. Свой земльный надел и собственные средства производства помогают им достичь этого. Аналогичный результат проявляется в желании фермеров работать столько, сколько им нужно для обеспечения себе комфортной жизни. Подавляющее большинство наших респондентов (68,6%) полностью согласны с этим утверждением, не оставляя при этом возможности, что на своей земле они могут заработать средства для улучшения и расширения хозяйства для будущих поколений“ (Šarović u: Vukićević 2016, 305).

Puna autonomija preduzetnika i farmera na ruralnom području, bez odgovarajućih društveno-sistemskih uslova, postaje čisti utopizam. Puna autonomija preduzetnika i farmera na ruralnom području je neostvariva u uslovima nestabilne ekonomije, birokratskog miješanja u tržišne odnose, nestabilnih planova razvoja društva, njegove privredne strukture i njenog cjelovitog povezivanja, nedovoljnim mogućnostima modernizacije poljoprivrede, nerazvijenog kulturnog, obrazovnog i zdravstvenog kvaliteta života i s tog stanovišta perspektive života na selu, naročito mladih.Naše istraživanje ubjedljivo pokazuje da je stvaranje jasnije perspektive porodičnog biznisa na ruralnom području, kao pozitivna komponenta društvenog sistema, nedovoljno prisutna u funkciji iskorišćavanja prirodnih i ljudskih resursa društva kao neiscrpnog i nezamjenjivog socijalnog kapitala. Ovaj momenat socijalnog kapitala, ocijenjen od ispitanika s urbanog i ruralnog područja, sigurno bi dobio još lošiju ocjenu od posebnog uzorka ispitanika koji žive na ruralnom području. Njihov položaj i perspektiva još je dalji od principa opšteg dobra, još uvijek su bliži „idiotizmu seoskog života“. Zato ugledni poljoprivrednici izjavljuju: „Sve ovo radim da mi djeca ne bi ostala na selu“

U Zelenoj strategiji Crne Gore do 2000 sva briga je usmjerena na agrarni sektor kao tehno-ekonomsku kategoriju. Nema u toj strategiji sela, kao društvene kategorije koja nosi svu dinamiku ovog sektora. Zato sve agrotehničke, investicione i druge parcijalne mjere ne daju prave i trajne rezultate (sela Crne Gore, naročito sjevera, sve praznivja, zatvaraju se seoke škole koje imju tradiciju i preko 100.godina i sl.) (šire Vukićević, 2004).

Naznačene protivrečnosti postsocijalističkog razvoja crnogorskog društva, ne mogu se objasniti bez diferencirane uloge elite, institucija i građana, kao tri osnovna društvena aktera. Oblikovanje rizika i eksplozivnosti društva zajednički je rezultat naznačena tri glavna društvena aktera, što ne isključuje uticaj i drugih učesnika društvene zbilje. U njihovom djelovanju nalaze se uzroci rizičnosti i eksplozivnosti crnogorskog društva i ugroženosti „ontološke sigurnosti“ građana Crne Gore. Slijepo bi bilo negirati jaklo prisustvo ovih elementa u litijama i redukovati ih na vjerske slobode.

Može se osnovano pretpostaviti da su litije, iako ograničene na pravoslavni svijet, djelovale na ukupnu javnost i javno mnjenje, da iskažu u svom jedinstvu duhovni i duševni otpor postojećem stanju društva. Jedinstvo otpora birokratiziranom sistemu je osnovna energija litija, a ne samo pitanje vjere.  U tome je složenost fenomena litija kao društvenog, a ne samo, vjerskog karaktera. Litije su se pokazale kao ventil ispoljavanja duhovnog i duševnog otpora drastičnom partijskom birokratizmu, koji je obezbeđivao lagodnu poziciju vladajućim, a još lagodniju opozicionim partijama. Partije su ekstremno fokusirane na vlast, čime je nastala simetrija održavanja birokratskih pozicija vladajućih i opozicionih partija postojećem sistemu, tako da je kvalitativna promjena liberalističkog načina proizvodnje društvenog života neprestano van interesa vladajućih i opozicionih partija. Rasprava između njih, ostala je samo na nekim kvantitativnim izrazima koja održava nepromijenjenu suštinu društvenih odnosa već 30 godina. Litije su ne samo direktnim učešćem građana, već i opštim odobravanjem, pokazale svu dubinu društvene krize, i primorale vlast da izađe iz svog birokratskog autarhizma, pa se otvoruila za neposrednu saradnju sa svim društvenim akterima. Međutim, teško je vjerovati da će ona pristupiti suštinskim društvenim promjenama, ukoliko izostane adekvatno angažovanje „prosvijećene“ elite čistog profesionalizma i visoki građanski aktivizam u izgradnji novih institucija demokratske provinijencije.

 

 

  1. Litije – antidogmatska izvidnica

Čuveni tereotičar i kosmopolit Zerzan naglašava: „Pećinski čovjek i neadnertalac još uvijek su pozvani da nas podsjećaju na to gdje bismo bili bez religije, vlade i truda“ (Zernan 2012). To je podsjećanje za sve one koji negiraju značaj, značenje i smisao religije za ukupni civilizacijaki i kulturni progres ljudskog društva. To je podsjerćanje za one koji neuviđaju značaj, značenje i smisao religije kao društvenog fenomena koji bitno utićče na pogled na svijet, i onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju u Boga i koja je neraskidivo povezana sa progresom čovjeka i njegove zajednice. Ali, i upozorenje kreatorima besmislene teze o toralnoj odvojenosti crkve i države, a time i negiranje svih protivrečnosti koje su pratile njihove odnose.. Teško je naći razumijvanje za tvrdnju, da postoji nešto što nikad u povijesti ljudskog društva nije postojalo. Religija je društveni fenomen koji. kako rekosmo, ima nesporno značenje, značaj i smisao za sve ljude, i ljudsku zajednicu u cjelini. Religija , pa i crkva kao njena konstituitivna i regulatorna organizacija, ima svoju autonomiju koju efektuira u okvirima određene države kao neminovnog spoja Logosa i Istorije, postojanja čovjeka i njegove zajednice, što joj daje karakter univerzalnsti, ali i karakter konkretnosti (Hegel: univerzalno.konkretno). Radi se o kvalitativnom posredovanju crkve i države na principima njihovih autonomija. U tom smislu Habermas ističe: „patriotizam prema ustavu znači da građani ne usvajaju principe ustava samo u njihovom apstraktnom sadržaju, nego konkretno, iz istorijskog konteksta njihove sopstvene nacionalne istorije. (Habermas i Ratzinger, 2006: 22). Ili, Ratzinger, komparirajući sekularnu i religijsku kulturu, konstatuje: „Između ova dva pola postoji različit stepen bliskosti ili napetosti, uzajamna spremnost da se uči ili manje više odlučno odbijanje … Šta sledi iz svega toga? Najpre, tako mi izgleda, faktičko nepostojanje univerzalnosti dve velike kulture Zapada, kulture hrišćanske vere kao i kulture sekularne racionalnosti, ma koliko obe, svaka na svoj način, su uticale na to kako će izgledati ceo svet i sve kulture“ (Habermas i Ratzinger, 2006: 44-45). Ratzinger (bivši Papa)  nastavlja: „Drugim rečima, racionalna ili etička ili religijska formula sveta, oko koje bi se svi ujedinili i koja bi onda mogla da nosi celinu – ne postoji. Stoga i takozvani svetski etos ostaje apstrakcija (Habermas i Ratzinger, 2006, 46). Zar ovdje nijesu dati dovoljno ozbiljni argument da je jednako besmisleno: a) negirati autonomiju releigije kao društvenog fenomena i crkve kao njene institucije i b) tvrditi da je religija i crkva totalno odvojena od drugih društvenih fenomena i od države. Čovjek vjeruje, i potvrđuje svoju vjeru, svim svojim bićem: sviješću, savješću, duhom i dušom, moralom, radom, kulturom, odnosom prema drugim ljudima i prema zajednici. Religijska vjera smisaono obogaćuje život, ali nije onto-antropološka cjelina života. Ove argumente potvrđuje cjelokupna povijest ljudskog roda. Znači autonomija vjernika i crkve može biti samo smislena autonomija koja pretpostavlja smislen odnos prema sebi i prema drugima. Totalna autonomija vjernika i crkve u vidu autarhične apstraktne odvojenosti (“iskorijenjenost“) vjernika i crkve od života I države je besmislena. U ovom kontekstu, sloboda vjeroispovijesti je građansko pravo kao i svako drugo ljudsko pravo. To pretpostavlja da je svaki vjernik i građanin koji uživa slobodu svog vjerovanja, ali ima i obavezu da time ne ugrožava isto takvu slobodu ni jedniog drugog građanina. Takođe, nemoguće je zamisliti da se građansko pravo slobode vjeroispovijesti može afirmisati van „istorijskog konteksta njihove sopstvene nacionalne istorije“ ( u našem slučaju crnogorske nacionalne istorije). Zaključak: ako nekome negitrate nacionalni identitet, negirate mu i slobodu vjeroispovijesti ( u našem slučaju negiranje crnogorskog nacionalnog identiteta). Znači, sloboda vjeroispovijesti je unutrašnji doživljaj vlastitog identiteta određenih pojedinaca ili kolektiva u kojem vjera ima posebno mjesto. Pravo slobode vjeroispovijesti je specifična norma u odnosu na druge društvene norme, što ona nema značenje naloga (auftrags) koji je određenim subjektima dat spolja da izvršavaju, već je to zadovoljavanje unutrašnje potrebe subjekta.

Temeljni stav Zakona o slobodi vjeroispovijeti glasi: „Država garantuje nesmetano ostvarivanje slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti. Sloboda misli je apsolutna i neprikosnovena“ (Zakon o slobodi vjeroispovijesti…..čl.1 i 2). Očigledno, Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pretpostavlja totalno odsustvo nasilja u bilo kom vidu, pa i u vidu osporavanja drugom slobode vjeroispovijesti. Osporavanje je stvar politike. Kad nasilje uđe u politiku, izvor se nalazi u politici, a ne u nasilju. Osporavanje slobode vjeroispovijesti bilo kome, ne nalazi se u vjeroispovijesti, već u politici. Ko god osporava slobodu vjeroispovijesti bilo kome, bavi se politikom, a ne vjerom.

Kulminacija pojave nasilja u politici prilikom usvajanja, a i nakon toga, Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori dešava se u Parlamentu, koji bi trebao, da bude nepremostiva prepreka nasilju. Jasno se izdvajaju dva bitna razloga: 1) osporavanje slobode vjeroispovijesti drugome (Crnogorcima) i 2) imovinsko pitanje. Znači, dva su pitanja koje norma treba da reguliše.

Norma slobode vjeroispovijesti i uvjerenja znači aktivan odnos vjernika i Boga, prihvatanje svetosti Boga, ali i doživljavanje i proživljavanje Boga svojim iskustvom ispoljenim u individualnom i kolektivnom identitetu (jedinstvo univerzalnog i konkretnog). U tome je snaga Boga i snaga vjere i uvjerenja. Otuđenost Boga i životnog iskustva vjernika nasilje je i nad Bogom i nad vjernikom. Prema tome, sloboda vjeroispovijesti nije autarhična volja pojedinaca ili kolektiva već kanonski prihvaćena sloboda. Velikodostojnici SPC (Srpske pravoslavne crkve), od patrijarha Irineja, mitropolita Amfilohija, pa dalje, ne mogu da prihvate povijesnu neminovnost da kanoni nijesu pravila sama po sebi, već pravila koja prate ne samo hrišćansku vjeru, nego i hrišćanski život koji je neodvojiv od nacionalnog i državnog identiteta određenog naroda (vjernika). Oni smatraju strašnim, neoprostivim grijehom što su Crnogorci, Ukrajinci, Makedonci istorijski utemeljene zajednice slobodne duhovne identifikacije njihovih pripadnika na osnovu etno-antropoloških osobenosti, istorije, kulture, jezika, običaja, morala, vjere i građanskih prava koje hoće svoju slobodu vjeroispovijesti. To je njihova sloboda duhovnosti i duševnosti koja pretpostavlja i slobodu vjeroispovijesti. Nema istinskoga Boga, u im kojeg im se ta sloboda može zabraniti.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti… (čl. 62, 63, 64) reguliše pitanja vlasništva, ostavljajući neke nejasnoće.  Kao što smo rekli: ovdje se moraju jasno definisati odnosi na dva nivoa: 1) svojinski odnos kao izraz teritorijalnog suvereniteta države Crne Gore; 2) vlasnički odnos kokretnih subjekata u vidu brige sa stanovišta posjedovanja, raspolaganja i prisvajanja crkvenih materijalnih i duhovnih dobara. U tom pogledu u Zakonu ima nekih nejasnoća:  definisanjem da su određeni vjerski objekti i zemljište u državnoj svojini, a drugi da nijesu ruši princip teritorijalnog suvereniteta Crne Gore; takođe ruši princip vlasni[tva kao društvenog odnosa i omogućava autarhično ponašanje pojedinih subjekata vlasništva van društvenih normi zajednice kao cjeline, jer vlasnik nije autarhični subjekt, već član (individualni ili kolektivni) zajednice.

U drugom stavu čl 62: „Vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina“. Ako su samo državna svojina, onda nijesu vjerski; pitanje dokazivanja vlasništva, mora biti u nadležnosti sudskih institucija, kao i za sve druge oblike vlasništva. Znači, društvene norme o svojini vjerskih objekata i zemljišta moraju imati precizno definisan:

 

1) status Crne Gore u pogledu cjeline svog teritorijalnog suvereniteta sa stanovišta jedinstvenog načina posjedovanja, prisvajanja, razmjene i raspodjele dobara koja se nalaze i koriste na teritoriji Crne Gore;

2) status konkretnih subjekata vlasničkih prava (individualnih i kolektivnih) u neotuđivom raspolaganju predmetima svog vlasništva.

3) dokazni postupak vlasništva se odvija na isti način kao i za sva druga pitanja vlasništva.

Ukupne tenzije oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti je lako riješiti:

 

  1. ni normativno ni praktično ne dovoditi u pitanje slobode vjeroispovijesti bilo kome u Crnoj Gori na individualnom ili kolektivnom planu;
  2. precizirati svojinski suverenitet Crne Gore na čitavoj svojoj teritoriji (što podrazumijeva i vjerske objekte i zemljište) u sociološkom značenju posebnog društvenog odnosa;
  3. obezbijediti neotuđivost vlasništva nad materijalnim i duhovnim dobrima svih subjekata u skaldu s pravnim sistemom Crne Gore u sociološkom značenju građanskog raspolaganja  predmetima vlasništva.

U protestima (litijama) koje organizuje MCP (Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve) ne ističe se ni jedan argument kojim se derogira sloboda vjeroispovijesti, jer ga nema ni u usvojenom Zakonu. Usvojeni Zakon obezbjeđuje potrebu istinskih vjernika u cilju ispoljavanja slobode vjeroispovijesti. Očigledno, MCP nalazi neke druge razloge za proteste, a to je istinska manipulacija vjernicima. U pitanju je potreba crkvene birokratije, a ne vjernika. Svojim djelovanjem MCP onemogućava normalno funkcionisanje institucionalnog prostora u Crnoj Gori i njenim odnosom s drugima. MCP traži autonomiju crkve s direktnim narušavanjem autonomije drugih institucija (proglašava Zakon neustavnim umjesto Ustavnog suda Crne Gore it sl.), pa i crnogorske države u cjelini. Na kraju, djelovanje MCP dovodi u pitanje suštinski značaj, značenje i smisao religije i crkve u cjelini, koristeći besmislenu tezu o totalnoj odvojenosti crkve i države. Uz totalno odsustvo etike odgovornosti za posledice svog djelovanja. Nevjerovatno je da protagonisti ovog dogmatizma, optužuju kreatore Zakona o slobodi vjeroispovijesti za širenje »bratoubilašta«, u kojem se dosljedno garantuje sloboda vjeroispovijesti svima jednako, a ne svoju ne-etiku odgovornosti za posledice vlastitog djelovanja. I to ne samo djelovanja u domenu vjerskog života, nego nemoralnog djelovanja u najelemntarnijem ljudskom postojanju (dovoljno je istaći pedofilstvo i druge moralne pandemije u životu crkve koje se neminovno prenose na društvo u cjelini). Da li joj, za to treba odvojenost crkve od države?

Nema Boga u ime kojeg se Crnogorcima može osporavati da kanonski reafirmišu svoju autokefalnu crkvu, ili. makar, da sasvim novom procedurom kanonski ustanove svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu. A MCP osporava Crnogorcima, bilo kakvu slobodu vjeroispovijesti.

Centralna parola litija povodom Zakona o slobodi vjeroipovijesti u Crnoj Gori je: »Ne damo svetinje«, a jasno je da se ovo »ne damo« odnosi, na Crnogorce. Postavlja se pitanje: Šta je to, što »ne damo«? Svetinje imaju univerzalnu ljudsku vrijednost. Svetinje su proizvod kosmičkog logosa i unutrašnje ljudske potrebe čovjeka i njegove zajdnice. Svetinje su fluid generičnosti kao kvintesencije ljudske prirode i prirode ljudske zajednice. Svetinje daju logosnu valentnost  (značenje, značaj i smisao) generičkim aspektima ljudskog postojanja. Svetinje ispoljavaju generičku suštinu čovjeka i njegove zajednice: kreativnu, estetsku, etičku, solidarnu, duhovnu i duševnu, otpora zlu i nasilju, izgradnji opšteg dobra. Svetinje su mjera u prostoru i vremenu, ljudima kakvi treba da budu i tako prate životni tok ljudi i njihovih zajednica. Prema tome, svetinje su po svom najdubljem logosu, svojina svih ljudi i njihovih zajdnica. Svojinska kategorijalnost svetinja nije vlasništvo koje svetinje redukuje na posebne interese bilo koga, već samo osnova za imenovanje vlasnika kao subjekata koji će brinuti o njima kao opštem duhovnom i matrijalnom dobru, u skladu s crkvenim kanonima i identiteskim društvenim normama. Prema tome, parola litija povodom Zakona o slobodi vjerispovijesti u Crnoj Gori, »ne damo svetinje« sadrži unutrašnju kontradiktornost (contra-dictio in adjecto). MCP čini ono za što drugog optužuje. U ime koga zabraniti svetinje nekom drugom, jer »ne damo svetinje«, znači njihovu zabranu za drugog, njihovo prisvajanje, otuđenje od drugog – to je otuđenje svetinja od njihove suštine, tj. njihove svetosti. Ovdje imamo neoboriv dokaz, koliko je besmilena teza o odvojenosti države i crkve, i koliko je jedino rešenje kvalitativno posredovanje države i crkve na bazi autonomije i jedne i druge, u svrhu ostvarivanja slobode kao opšteg dobra svih građana. Opšte dobro sadrži i nužnost i slobodu. Radi se o generičkoj nužnosti i generičkoj slobodi, bez kojih nema čovjeka i njegove zajednice. Uostalom, na tome se temelje deset božijih zapovijesti. Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori ima, nesporno, tu intenciju i ne smije sadržavati redukovanje vjerske slobode na imovinsko pitanje, bilo od koga, bilo od države, bilo od crkve. Kao što smo objasnili, ovo je dvojno pitanje, vjersko i imovinsko, a to znači da ih treba adekvatno rješavati.

Amfilohije i njegova sabraća iz SPC samo raspravljaju o kanonima, a narod ih uopšte ne interesuje. Oni nose ogrešenje što namjerno ignorišu činjenicu da je i Biblija nastajala i mijenjana vjekovima kao Božje i ljudsko djelo, utemeljeno na tvoračkom principu – principu rađanja, koji u procesu preobražavanja životne energije dovodi u pitanje dotadašnja pravila i podređuje ih životu. Vječni život nije statična vječnost, već neprestano rađanje novog života. SPC upozorava na opasnost da će doći do strašnog raskola u pravoslavlju, ističući kao osnovni razlog nepoštovanje kanona, a zaboravlja elementarnu činjenicu da su kanoni pratili i morali pratiti povijesni razvoj ljudi i njihovih zajednica. Zar i SPC nije nastala na ovom principu, i mora postojati na ovom principu, ali je obavezuje da poštuje takvo pravo i drugima. U stvari, dogmatizovana kanonska logika kanonista je osnovni uzrok raskola. Ko bi danas mogao nabrojati sve crkve koje su nastajale bez usklađenosti s postojećim regulama? Kako će Crnogorci svoju slobodu pravoslavne vjeroispovijesti kanonizovati, to neka bude njihova briga u duhu principa slobode vjeroispovijesti. Dogmatizovanom kanonskom logikom, na prvoj strani Politike od 23. septembra 2019. godine, počinje Amfilohijev intervju u kojem konstatuje: „Za mene je Crna Gora ona svetorodne loze Petrovića i kralja Nikole, u kojoj je pravoslavlje bilo čak državna vera; za gospodina Đukanovića je Crna Gora ona rođena u Brozovom Jajcu, avnojevska Crna Gora, ne samo sekularna nego i anticrkvena, bezbožna, osobito antipravoslavna“.

Prvo, najbezbožnija je ona Crna Gora, koja negira slobodu vjeroispovijesti Crnogorcima, što je krucijalni cilj Amfilohijevog djelovanja. U tome je contra-dictio in adjecto Amfilohijeve teze o univerzalnosti crkve, na jednoj strani, a na drugoj, srednjovjekovno zatvaranje crkve u etnički srpski krug. Amfilohiju ovdje zmiče iz vida fundamentalna činjenica, da ovu ideju ne može sprovesti samo na bazi negiranja crnogorskog identiteta, jer se sve to tiče svih multinacionalnih i multireligijskih struktura crnogorskog društva. I ne samo crnogorskog društva nego i mnogo šire, najmanje balkanskih društava. Time bi se dovodila u pitanje sloboda, konkretnih pojedinca i njihovih zajednica da svoje djelovanje i ponašanje usklađuju s deset Božjih zapovijesti.

Ako se Amfilohije već poziva na kralja Nikolu, kako može zanemariti činjenicu da je temelj njegove Crne Gore postavljen Opštim imovinskim zakonikom iz 1888. godine. Dalekovidi postupak onog vremena, koji je dao logosnu – duhovnu i životnu snagu Zakoniku, jeste učešće naroda u njegovoj izradi, običajnim i moralnim normama koje su potvrđene vjekovnim životnim iskustvom, a usmjeravane lucidnošću i duhovnošću „kategoričkog imperativa“ svih vladara iz svetorodne loze Petrovića. Kosmičko pravo svake zajednice da vlada sama sobom, iz kojeg se izvode sva druga prava, čini logos Zakonika (šire, Vukićević 2018) njegoševski kazano: „Sveti tvorac veličanstvom sjaje, u iskrama kako u suncama“. Matica petrovićevske Crne Gore je samo dosljedan nastavak njene povijesne matice od njenog nastanka do današnjih dana. Jedino u tom kontekstu, duhovnost petrovićevske matice je usmjerena na afirmaciji pravoslavlja u njegovom kvalitativnom posredovanju sa afirmacijom nacionalnog i državnog identiteta Crne Gore i Crnogoraca. Velika je istina da srpsko, jugoslovensko, slovensko veličanje i svojatanje Petrovića ne umanjuje, već uveličava njihovu crnogorsku veličinu. Slušam skoro Branka Radičevića kako u jednoj emisiji recituje svoje pjesme i s velikim ushićenjem izgovara stihove: „Crnogorče ognju živi, ko se tebi još ne divi“, a odmah zatim, sjetim se moralnog posrnuća i svetogrđa u nedostojnim izjavama Amfilohija o Crnogorcima i Crnoj Gori koje izgovara sa svetog trona Petrovića. To je đavolski raskid sa svetošću kao kvintesencijom ljudske prirode i prirode ljudske zajednice. Amfilohije, kao eksponent SPC, hoće da potre to kosmičko pravo Crne Gore i Crnogoraca zasnovano na njihovom nacionalnom identitetu. Kako objasniti Amfilohijev stav da je u vrijeme Petrovića „pravoslavlje bilo državna vjera“, a sada u državi Crnoj Gori po njemu, može biti samo srpsko pravoslavlje (srpska crkva) državna vjera. Direktno negiranje, ne samo Crnogorske pravoslavne crkve, nego i crnogorske države. Uz to, naravno, ide i negiranje crnogorske nacije i svega crnogorskog. U ovim Amfilohijevim stavovima ne samo da imamo grubo negiranje slobode vjeroispovijesti, već totalno negiranje slobode uopšte, jer negiranje identiteta pojedinačnog i kolektivnog je najgrublji vid ukidanja slobode. Amfilohije želi petrovićevsku Crnu Goru, kojoj bi on, na kašičicu, iz Sinoda SPC, udjeljivao „slobodu“. Petrovići nikad, ni u najtežim istorijskim, ekonomskim, ratnim okolnostima nijesu priznavali ničiji monopol nad njihovom Crnom Gorom i Crnogorcima.

Vaseljenski patrijarh Vartolomej smeta glavarima SPC zbog toga što je osjetio snagu hrišćanske slobode Ukrajinaca, Crnogoraca, Makedonaca (a on je zato vaseljenski, a ne ruski, srpski) i odlučio da je podrži kao božanstveno jačanje pravoslavlja. Vartolomej želi da logosom slobode udahne životnu snagu kanonima i da ih spoji s narodom ukrajinskim, makedonskim i crnogorskim. Samo oni koji su protiv toga mogu dovesti do raskola u pravoslavlju.

Uz to, negirao bi se uticaj (pozitivni i negativni) koji religija kao društveni fenomen ima za čitavo društvo. Crkva pored dogmatske uređenosti obuhvata: osjećanja, mišljenja, stavove, očekivanja vjernika. Sve to ne može biti totalno izolovano od ateista i inovjernika i zajednice u cjelini, jer je sloboda nedjeljiva i ostvarljiva je kao građanska sloboda svih. U društvu u kojem ne vlada građanska sloboda, ne može biti govora ni o slobodi vjerioipovijesti. Litije su to ubjedljivo pokazale. Nema nijedno bitno pitanje slobode kao načina proizvodnje društvenog života u Crnoj Gori, koje u njima nije pokrenuto. Zbog toga su litije „dovele“ za pregovarački sto crkvu i državu, jer je postalo jasno da ni jedno pitanje slobode nije moglo biti razmotreno sem na principu kvalitativnog posredovanja crkve i države i njene multikulturalne i multi konfesionalne strukture, uz poštovanje njihovih autonomija, ali ne autarhične odvojenosti (princip životne organizovanosti).

Crkva nastoji da litije prikaže kao istinsku odvojenost crkve od države, jer širenje društvenog karaktera litija razotkriva dogmatizam crkve. Crkva se poziva na svoju dugovječnu istoriju, mitove, strogim čuvanjem svoje dogmatske strukture i njene otuđenosti od životnih pitanja i društvenih promjena savremenog društva, a to upravo znači, negiranje istorije. Amfilohije proglašava Njegoša za sveca, a Miloš Crnjanski kaže; »Prepredeno je hteti od Njegoša praviti sveca« (1966). Nema za Njegoša »božanstvene ruke« ni »božanstva« bez prirode i njenog sina sunca, a bez toga nema ljudstva kao generičke suštine čovjeka. Zato vladika Nikolaj Velimirović kaže da je Njegoš, » za razliku od drugih ljudi koji imaju vjeru u Boga, imao nešto više, on je imao viziju Boga« (u: Vukićević, 2016). U Njegoševom djelu i djelovanju, nesporno, prisutan je kosovski mit, ali ne u dogmatskom smislu, kao dogma koja je ugrađena u Crnu Goru kao dogmu. Njegošev kosovski mit u Njegoševoj Crnoj Gori je životni proces »stapanja, preoblikovanja, razvoja….mit koji traje , živi, postoji kao preudešavanje komponenata« (Cermanović-Kuzmanović, Srejović 1992, 13). Znači, kosovski mit u Crnoj Gori, kao i svaki mit, ima svoju apriornu komponentu, ali i aposteriornu. Kosovski mit traje, živi, postoji i može da postoji jedino u neposrednoj dinamici mitosa i logosa u realnim okolnostima crnogorske istorije. Znači, kosovskog mita u Crnoj Gori nema bez crnogorske istorije. Njegoš je svu svoju genijalnost darivao afirmaciji ove, neugasive, baklje povijesnog postojanja i razvoja Crnogoraca i njihove Crne Gore. Nevjerovatna je dogmatičnost i samoobmana protivnika savremene Crne Gore koji traže Crnu Goru (bilo Njegoševu, bilo kralja Nikole), van Crne Gore. Crna Gora nije „iza brda“, „onamo, onamo“, pa ni Crna Gora Kralja Nikole, već Crna Gora čiju dugovjeku maticu utemeljuje Bogišićev Zakonik. (šire Vukićević 2018).

To je obezbjeđivalo suveren put građanskog razvitka Crne Gore, za kojeg ona nije pitala ni »cara ni ćesara«. Ta Crna Gora, koja se ne može reducirati na pjesničke inspiracije, niti posvete bilo kome, niti naći »iza brda~, smeta »modernim« nacionalističkim romantičarima i njihovom varvarstvu.

Posmatrane u tom kontekstu, litije se nijesu zadržale u dogmatskom krugu crkve, već su dobile široki društveni značaj, značenje i smisao kao refleksija protivrečnosti razvoja  modernog građanskog multinacionalnog društva (popis 2011. Crnogorci- 44 98%; Srbi 28,73%; Bošnjaci 8,65%; Albanci 4,91&; Muslimani 3,31%; Hrvato 1,o1%; Romi o,97%; pravoslavci 75,74%; muslimani 16,95%; rimokatolici 7,25%). Litije tako odbacuju crkveni dogmatizam. Crkvi nije u interes da se iskoristi unutrašnji logos litija, jer on svojom energijom razotkriva njen dogmatizam, aistoirizam, i trulost njene zatvorenosti. Crkvi ne odgovara veza vjerske slobode i građanske slobode. Jer, da to poštuje ne bi uzimala za pravo sebi da Crnogorcima negira slobodu nacionalne i vjerske identifikacije, kao slobodnih građana (Vukićević 2019b). Građanska sloboda pretpostavlja i vjersku slobodu svakog građanina. Bez te veze vjerska sloboda je besmislena, jer se time gubi veza Boga i ljudi. Crkva traži odvojenost vjerske slobode, da bi mogla u najtežim momentima pandemije koronavirusa, propagirati da Crnoj Gori ne prijeti opasnost od obolijevanja, jer su crkveni veledostojnici okadili čitavu teritoriju Crne Gore i da se pričešće može obavljati nesmetano jednom kašikom za sve vjernike. Može li se zamisliti da u XXI vijeku vlada ovakva neodgovornost za zdravlje ljudi, što nije primjereno ni najrigoroznijim sktama. Kako objasniti etičnost i bogougodnost Amfilohijeve argumentacije, da je zakon o vjerskim slobodama, »bratomrzački« i »bratoubilaćki« u kojem piše izričito da je: »Sloboda misli apsolutna i neprikosnovena; Država garantuje nesmetano ostvarivanje misli, savjesti i vjeroispovijesti« (čl. 1 i 2,). Znači, totalna neistina. Zar nije braomržnja, bratoubilaštvo Amfilohijevo najvulgarnije i najnedostojnije fašističko negiranje nacionalnog identiteta Crnogoraca, a time negiranje i slobode vjere i vjeroispovijesti.To je duhovno ubistvo, koje, kako bi Njegoš rekao, »stavlja ljude ispod skota«.Vjekovi su pokazali, da Crnogorci neće pristati ni na kakv vid asimilacije. Prije će prihvatiti žrtvu totalnog nestanka nego asimilaciju od bilo koga i u bilo kojem vidu. To je najnespornija i najveličanstvenija poruka Njegoševog genija, kao duhovnog i svetovnog demijurga crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta. Ko to negira, nije dostojan pomenuti Njegoševo ime. To može činiti samo slijepovidac. Njegoš svojom lucidnošću otkriva tajnu: »Sveti tvorac, veličanstvom sjaji, u iskrama kako u suncama«. Njegoševa Crna Gora i Crnogorci su u tom veličanstvenom sjaju, i vezi s poštovanjem veličanstva svih drugih, prije svega Srba, Jugoslovena, Slovena. Krakter svetosti gubi svako onaj koji negira bilo čiji identitet, malog ili velikog. Amfilohije gubi svaki momenat svetosti nedostojanstvenim negiranjem identiteta Crnogoraca. Pogotovo, svetost gubi u njegovim licemjernim izjavama »ja jesam Crnogorac«, ali moj identitet nije crnogorski, nego srpski. To su Amfilohijeve poznate bravure u kojima svaka prethodna misao protivrječi sledećoj i kida vezu Boga i čovjeka, a sa ciljem ostvarivanja nekog neposrednog interesa. Čovjek vjeruje u Boga tako što svojim radom, kulturom, moralom, ponašanjem, odnosom prema drugima, znači svojim ukupnim identiteom ispoljava svoju vjeroispovijest. To je vjera koja sadrži i građansku i vjersku slobodu.

U tom kontekstu crkva se javlja kao institucija koja duhovno legitimiše određenu zajednicu i njene pripadnike kao poseban i nezamjenljiv izraz slobode. MCP svim svojim djelovanjem prekida njegoševski princip životne orgaizvanosti u jedinstvu generičke nužnosti i generičke slobode Crnogoraca i njihove Crne Gore.

 

 

 

 

  1. Zaključak

Litije su složeni društveni fenomen u kojem je ujedinjena energija otpora prema partijsko-državnom birokratizmu i crkvenom dogmatizmu. Ukupna logika situacije je saznajni okvir u kojem, aktere litija možemo diferencirati na: vladajuću političku elitu, crkvenu elitu, građane (ne samo one koji učestvuju u litijama). Bez ove diferencije ne možemo objasniti cjelovit značaj, značenje i smisao litija kao složenog društvenog fenomena. Ubrzano vrijeme društvenih promjena u savremenom društvu, pa i u Crnoj Gori, proizvodi dejstvo stvaranja »kategoričkog imperativa« u kojem monopolska pozicija bilo koje oblasti društvenog života neminovno ima negativne posledice. To se posebno odnosi na partijsko-državni birokratizam i crkveno dogmatizovanje društvenog , a ne samo vjerskog, života crnogorskog društva. I jedan i drugi, partijsko-državni birokratizam i crkveno dogmatizovanje društvenog života ( koje crkva sprovodi pod zaštitom besmislene teze o odvojenosti crkve od države), nužno proizvode »eksplozivno« društvo. U cilju oslobađanja od odgovornosti za eksplozivno stanje u crnogorskom društvu,  redukuju značaj litija, najodgovorniji politički i crkveni  akteri.

Politička elita, najprije, redukuje litije, isključivo na vjersko djelovanje prikrivajući time suštinu njihovog društvenog bunta. Međutim, društveni karakter litija postaje sve očigledniji, tako da politička elita Crne Gore (prije svega Vlada), odustaje od redukcionističkog pristupa i pristupa pregovorima sa svim značajnim akterima društvenog života, i to ne samo o slobodi vjeroispovijesti, nego o svim ključnim pitanjima  načina proizvodnje društvenog života. Veoma je realna pretpostavka da to mora dati pozitivne rezultate, jer je postignut visoki nivo saglasnosti u identifikaciji najznačajnijih »crnih« tačaka društvene zbilje: monopol sistema u odnosu na ukupne resurse, prirodne i ljudske; formiranje sistema vrijednosti u kojem je profesija političar najunosnije zanimanje (tek pandemija korona virusa, trenutno »osvešćuje političare da zdravstvene i prosvjetne radnike – samo ne znamo koliko će ta »osviješćenost« trajati – treba podići na skali vrijednosti); homogenizacija vladajuće strukture na principu vlasti, dugogodišnje nekontrolisano djelovanje korupcije, kriminala, i društvene patologije; stvaranje institucionalnog prostora pogodnog za birokratsko ponašanje; nevjerovatno nizak nivo etike odgovornosti, individualne i kolektivne, za posledice vlastitog djelovanja; loše posljedice procesa privatizacije kao glavnog kanala društvenih promjena. Odgovornost, najodgovornijih aktera, na individualnom nivou sve je prisutnija, ali kolektivna rukovodna (partija, institucija i organizacija) zbog dugogodišnjeg djelovanja sistemskih i vansistemskih »crnih« tačaka, još uvujek se i ne pominje. Bez cjelovite, individualne i kolektivne odgovornosti, nema suštinskih promjena u otklanjanju »crnih« tačaka.

Crkvena elita ističe da je suština litija isključivo vjerska sloboda, prikrivajući da je njihov osnovni cilj da dogmatsku nužnost, ne samo u organizaciji crkve, nego i društva u cjelini, proglase slobodom. Po toj slobodi, na primjer, crkva u vrijeme pandemije koronavirusa, može da ne poštuje pravila zdravstvenih institucija u vršenju svojih kanonskih pravila, bez obzira na to što time dovodi u pitanje zdravlje ljudi i širenje epidemije.

Litije su svakako izraz potrebe za slobodom, ali slobodom u smislu oslobađanja od državno-partijskog birokratizma i vjerskog dogmatizma, što je suštinska potreba svih građana multikulturalne i multireligijske strukture crnogorskog društva, a ne samo onih koji učestvuju u litijama. U pitanju je građanska sloboda, ne neka parcijalna sloboda; etnička, istorijska, vjerska itd. Litije su u tom smislu već proizvele određeno dejstvo, tako da su obje strane, i država i crkva, su stupile u pregovore, što ne mora ugroziti autonomiju ni jedne ni druge. Naravno, pod uslovom da crkva ne primjenjuje i dalje, dogmatizovano tumačenje kanona i njihovu neprincipijelnu primjenu na slobodu vjeroispovijesti kojom kida uzročnu vezu konkretno-univerzalno, primjenjujući čas jedno. čas drugo, u skaldu sa parcijalnim interesima određenih vjerskih zajednica (MCP Srpske crkve: crkva je univerzalna i naddržavna organizacija kad treba koristiti odvojenost crkve od države, ali je konkretna kada je u pitanju srpski identitet i veliko-srpska državna ideologija, ali taj princip ne važi za druge – crnogorski nacionalni identitet i slobodu vjeroispovijesti Crnogoraca negira univerzalnost crkve). U tom smislu Amfilohije kaže da je za njega i »njegovu« crkvu, mali kosmos, a kamoli Crna Gora kao »fidžan« država. Za Njegoša, kojeg Amfilohije smata »tajnovicem«: »Sveti tvorac veličanstvom sija u iskrama kako u suncama«. Upravo je ovdje sadržana sva Amfilohijeva »doslednost«. Nevjerovatno je da protagonista ovog dogmatizma, optužuje kreatore Zakona o slobodi vjeroispovijesti za širenje »bratoubilašta«, u kojem se dosledno garantuje sloboda vjeroispovijesti svima jednako, a ne svoju ne-etiku odgovornosti za posljedice vlastitog djelovanja. I to, ne samo djelovanja u domenu vjerskog života, nego nemoralnog djelovanja u najelemntarnijem ljudskom postojanju (dovoljno je istaći pedofilstvo i druge moralne pandemije u životu crkve). Da li, za to treba odvojenost crkve od države?

Već se može konstatovati, a mislim da će sve više, da su litije u organizaciji MCP Srpske crkve, imale efekat bumeranga: pokazale neodrživost dogmatske teze o odvojenosti crkve od države; obezbjeđenje slobode vjeroispovijesti za sebe na bazi kanonskog dogmatizma, a negiranje slobode vjeroispovijesti za druge; ignorisanje prirode multikulturalnog i multireligijskog crnogorskog društva s ciljem ostvarivanja monopolske pozicije za sebe; negiranja crnogorskog nacionalnog identiteta i njegove refleksije u slobodi vjeroispovijesti; konačno, vlastitog uzrokovanja propasti velikosrpskog nacionalnog koncepta. MCP Srpske crkve, očigledno, čvrsto ostaje na ovim dogmatskim pozicijama, čime će energija bumeranga biti sve jača, a njen put račjeg hoda sve pogubniji za nju samu, i u sve većem raskoraku s razvojem građanske države Crne Gore.

 Građani, ukupno, ne samo oni koji učestvuju na litijama, očigledno prihvataju opservacije crnih tačaka i partijsko-državnog birokratizma i crkvenog dogmatizma, kao izraz jedinstvenog nezadovoljstva s eksplozivnim stanjem društva. Građani to jasno ispoljavaju na litijama, ali i van litija u svakidašnjem životu, odnosu među sobom, s institucijama i organizacijama, odobravanju ili neodobravanju pojedinih sadržaja litija. U tome se ispoljava antibirokratska i antidogmatska izviđačka uloga litija, kao direktan spoj sa svim strukturama društva. Litije, redukovane na pravoslavni domen, još uvijek ne predstavljaju izvor sublimirane potrebe koja je tinjala u narodu, za suštinskim promjenama vladajućeg načina proizvodnje društvenog života. Još uvijek je ova potreba rasuta u liberalističkoj autarhičnosti pojedinačnih i grupnih interesa, monopolu tržišta i birokratizovanim državnim institucijama. Širi društveni značaj litija je nesporan, ali je nesporno da taj značaj bitno umanjuje njihova ograničenost na pravoslavne vjernike, u multireligijskoj i multikonfesionalnoj strukturi crnogorskog društva, uz to i njihova identitetska monopolizacija Srba koja negira identitet Crnogoraca, a time i Crne Gore. Zbog toga litije gube karakter multikulturalne strukture crnogorskog društva i jačanja interkulturalnih odnosa i procesa, kao jedine stabilne i perspektivne osnove savremenog crnogorskog društva.

U istoriji ljudskog društva javljali su se razni posrednici u ostvarivanju individualnih sloboda ljudi koji su svoje posredništvo pretvarali u vlastitu monopolsku poziciju u odnosu na građane. Crkva i država su u tom pogledu na prvom mjestu. Od toga nije izuzeta ni sudbina litija u Crnoj Gori, ali, mislim da njihovo cjelovito dejstvo karakteriše negacija-negacije u kojoj će, pozitivni efekti daleko prevladati negativne, kako sa stanovišta uloge države, tako i sa stanovišta uloge crkve. Tezu o odvojenosti crkve i države, i jedna i druga institucija, koriste veoma često upravo u svrhu uspostavljanja monopolske pozicije u odnosu na svoje vjernike odnosno građane. U crkvi vlada stroga hijerarhija s jasnom podjelom na profesionalce (sveštenstvo, kler) i vjernike (laike). Kao i svaka organizacija i crkvena organizacija je sklona birokratizaciji, i to kako na unutrašnjem planu, tako i u odnosu prema spolja, tj. prema društvu odnosno državi.

Zbog toga je najveća opasnost, da evidentna potreba otpora postojećem stanju društva u cilju suštinske promjene i dalje ostane razbijena pod uticajem liberalističke logike (»obeskorijenjenog« pojedinca, monopola tržišta i etatizma), koja, nesporno, obezbjeđuje veliku nadmoć državnog birokratizma i crkvenog dogmatizma (njihove neprincipijelne koalicije: ispomoć crkve na izborima s jedinim ciljem osvajanja vlasti) u odnosu na moć građana. Nema izgleda za suštinsku demokratizaciju društva bez jedinstvenog djelovanja tri osnovna društvena aktera: elite, institucija i građana, i njihove etike odgovornosti za posljedice vlastitog djelovanja na individualnom i kolektivnom planu. Elite i institucije su odgovorne, ali građani, ništa manje.Tek kad političke partije utemelje svoje programe na ovim osnovama, a ne isključivo na osvajanju vlasti  možemo očekivati bolje dane.

 

 

LITERATURA

 

Andrić, I. (2011) Njegoš kao tragični junak kosovske misli, Beograd, Politika

Cermanović-Kuzmanović, A. i Srejović D. (!992) Leksikon religija i mitova drevna Evrope, Beograd, Savremena administracija

Crnjanski, M. (1925) Razmišljanja o Njegošu, u: Eseji, Beograd, Prosveta, Novi Sad, Matica srpska,; Zagreb; Mladost, Sarajevo, Svjetlost !966, str. 14-19

Ćeranić, G. (2016). Društvene promjene i promjene društvenih orjentacija u Crnoj Gori.

Ćirković, O. (2018) Ja, pink panter, Beograd, Olivera Škundrić

Golubović, Z. (1997). Antropologija u personalističkom ključu. Valjevo: Valjevska štamparija.

Đilas, M. (20139) Njegoš, Beograd, Štampar Makarije

Habermas, J. Racinger, J. (2006) Dijalektika sekularizacije, Beograd, Dosije

Hodžić, A. (2008): Tragovi pored puta. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

Milović, J. (1984) Petar II petrović-Njegoš u svom vremenu,Titograd, CANU

Samardžić, O. (2016) Temporalna tektura postsocijalističke transformacije; deesencijalizacije društvene stvarnosti, u Vukićević, S. Postsocializm – Postsocijalizam (priredio) 2016, Moskva, Moskovcki gosudarstveni univerzitet imeni M.V. Lomonosova, Institut za sociologiju i psihologiju, Filozofski fakultet Nikšić – Unoverziteta Crne Gore

Sekulić, D. (2012)Društveni okvir i vrijednosni status, Zagreb, Revija za sociologiju, god. 42. br.3. str. 231-275

Шарович, Р. (2016). Проблемы и перспективы развития предпринимальтества в сельской местности. U: Vukićević, S. (prir.) (2016). Постсоциализм (Черногория – Россия 1990 – 2015) (str. 290-318). Москва: МГУ  имени М.В. Ломоносова – Социологический факультет / Институт социологии и психологии Философский факультет Университета Черногории.

Velimirović, N. (2011) Izabrana dela – Religija Njegoševa, Beograd, Leo commerce

Vukićević, S. (2004) Seljakov rad između tradicije i modernosti, ustvari, selo između tradicije i modernosti , Podgorica, CANU, Zbornik: Selo u Crnoj Gori (63-90)

Vukićević, S. Postsocializm – Postsocijalizam (priredio) 2016a, Moskva, Moskovcki gosudarstveni univerzitet imeni M.V. Lomonosova, Institut za sociologiju i psihologiju, Filozofski fakultet Nikšić – Univerziteta Crne Gore

Vukićević, S, (2016b) Njegošu su zahvalni I Bog I Čovjek,  Cetinje. Nacionalna biblioteka Crne Gore Đurđe Crnojević

Vukićević, S. (2018) Logos opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, Podgorica, Matica, br.75, jesen 2018. (str. 212-150)

Vukićević, S. (2019a) Kosmički logos društva – sociološke inovacije, Nikšić, Madijska kultura

Vukićević, S. (2019b) Nacionalizam i globalizam u kvalitetivnom posredovanju,  Zagreb, Revija za sociologiju

Zerzan J [Zerzan J](2012).Future Primitive Revisited.

https://archive.org/details/JohnZerzanFuturePrimitiveRevisited (25. Mart 2017)

Živković, P. (2016) Antropološka misao rizičnog društva, u u Vukićević, S. Postsocializm – Postsocijalizam (priredio) 2016, Moskva, Moskovcki gosudarstveni univerzitet imeni M.V. Lomonosova, Institut za sociologiju i psihologiju, Filozofski fakultet Nikšić – Unoverziteta Crne Gore

Županov, J. (1983). Marginalije o društvenoj krizi. Zagreb: Globus.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica (2019)  Podgorica, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Vlade Crne Gore

 

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.