(O knjizi „Grad punog mjeseca“)
Poezija Pavla Goranovića je mitološko obraćanje vremenu „ma šta u njemu bio tren, i ma šta vječnost bila“. Goranovićeva mitologija vremena se temelji na čuvenoj dilemi Sv. Avgustina: „Šta je vrijeme? Ako me to ne pitaju znam. Ako me pitaju, ne znam“.
Vrijeme jeste mit za Goranovića, ali mit koji ima apriornu i aposteriornu dimenziju. On prihvata svu mitologičnost vremena, ali je i doživljava i proživljava dubinom i bogatstvom svog pjesnićkog duha, svojim mitosom i logosom. Tren je dvostruko mitologičan; „dolazi neposredno prije smrti“, a u njemu je „smješteno najveće skladište znakova“. Vasiona je raskrsnica trena i vječnosti, sa njom se „obično mimoilazimo“. Vrijeme je neprestano na toj raskrsnici čovjekovog nikad dovršenog traganja za svojom suštinom i otpora i onom što ga „ispod skota stavlja“, kako bi rekao Njegoš. Na toj raskrsnici čovjek se neprestano samoostvaruje. Ta raskrsnica je čovjekovo čekanje samog sebe sa lucidnim Njegoševim uputom: „Sveti tvorac veličanstvom sjaje, u iskrama , kako u suncama“. Na tim raskrsnicama Goranović ispunjava prostor vremenom: „Želim pasti u zaborav, sve dok sam u prostoru gdje mirno mogu sklapati likove i stvari, dostojne zamišljene stvarnosti“. Goranović afirmiše umijeće čekanja iz antičkog doba kada je ono bilo atribut gospodstva -način da se bude bliže bogovima i vječnosti.Upušta se Goranović u dijalog sa antikom, on sniva antiku vjerujući da se tu krije zrno iskonske mudrosti. „Svetitelju zbog koga se ovaj datum naziva blaženim – vrati mi upornost starih biografa…..ne bih li opet ušao u svete prostore sna i oživio one daleke stihove“. Goranovićevo čekanje nije tišina koja ne donosi nijedan sveti spis jer „njenu silinu ne bismo osjetili“. Umijeće čekanja predstavlja duboki misaoni otpor „pretrčavanju“ vremena u bilo kojoj dimenziji.To je poštovanje vremena. To je izraz gospodstva našega. Nema većeg gospodina, ni na zemlji ni na nebu, od vremena.
U poštovanju vremena je i samopoštovanje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U poštovanju vremena sureće se naša svijest i naša savjest, a to je istinski moguće u samovanju. “A ja samujem, načinom dostojnim samovanju“ kaže pjesnik. Bez toga nema nas kao moralnih bića, nema naše ljubavi, ali ni osvete, povjerenja, oproštaja.
Čekanje kao poštovanje vremena nije tapkanje u mjestu. Otmenost čekanja nije melanholija i dokolica kao prazna lenjost i majka beznađa. Dužina čekanja nije dosada vječnosti, koja do besmisla dovodi svaki um – kako je rekao Borhes.
Umjetnost je čedo čekanja i dokolice.Djelo često čeka da bude otkriveno, jer „svaka tišina, biće da je tako, raspolaže sa različitim značenjima“. Čeka i priroda, da „što ljepša pred nama izađe“ (Njegoš). Zato, pjesnik kaže: „Svoja osjećanja, iskustva i zemaljske doživljaje, jednostavno ne iskazujem: ćutim“.
Ali, čekanje danas označava gubitnika. Goranovićeva poezija je, upravo, pobuna protiv gubitničkog čekanja! Prihvatiti prolaznost kao jedini garant smisla, razgovarati s božanskim bez straha ili nadmenosti, umjeti i znati sačekati svoj trenutak, imati povjerenja da nas vječnost neće zaboraviti. Goranovićevo je čekanje i kad priziva „udaljena sjećanja“ osjećajući u njima iskonsku ljudsku potrebu: „Tad ćeš me možda najviše trebati“. Tako Goranović kroz svoju umjetnost otkriva smisao prolaznosti. Goranović „osluškuje tišinu“ koja je jedina prava veza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Osluškivanjem on unosi svijetlo u tu tišinu iz kojeg iskre ravnopravno u svom dostojanstvu: prošlost, sadašnjost i budućnost i „već odavno uživa u svakom djeliću spravljenog otrova“. Vrijeme je tu u njegovoj cjelini, u hajdegerovskoj saigri prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ali „nema potopa“, „ostale su zatvorene knjige sa slikama“, ostalo je vrijeme kao ogledalo svih nas koje nas upućuje na veličinu, koje nam vraća realnost pogleda na svijet, „umanjuje oduševljenje“ zato što je „svaki pogled upućen u konačan dodir svijeta“. A kad dodirnemo „konačan dodir svijeta“ nađemo se u košmaru, bili svjesni toga ili ne, priznali to ili ne.
Goranović hoće da razumije istinski smisao košmara i zato se „okreće svijetu“, „mora pogledati unatrag, ne bi li se obratio vremenu“, sa principom “osloboditi se svakidašnjih žudnji“, jer su žudnje nešto što se dešava „ u međuvremenu…brzo i opasno“.
Osloboditi se žudnji znači produžiti san, i zato Goranović ne voli jutra, „prepušta ih neprijateljima“, a on i dalje sanja, jer je san ona suština, ona generičnost, koja označava dostojanstvo čovjekovog bivstvovanja. Jedino u snu sve stiže, i dobro i zlo, i ružno i lijepo, U stvarnosti kud god krenemo, kasnimo.
Goranović čuva dostojanstvo sna: „već odavno uživa u svakom djeliću spravljenog otrova“, otrova protiv košmara.Taj čin, „mnogi žele da nazovu poezijom“, a Goranović svojom poezijom pretvara vrijeme u „dar vječnosti“ (Vilijam Blejk) ili „pokretnu sliku vječnosti“ ( Platon).
„Upravo sada, dok se povlači dan, razmišljam o tome da je svaka pjesma, zapravo, pjesma pred smrt, da je svaki trud tumačenja ogledala – seppuku“. Očigledno, Goranović svaku pjesmu hoće da sačuva od prolaznosti, da joj dade karakter vječnosti, jer je svaki trud tumačenja seppuku“-samoubistvo. Nije u pitanju samo pjesma. To je način našeg trajanja, i smisao našeg trajanja: svako naše ostvarenje je kraj dinamike našeg vremena i zaslužuje naš odnos kao prema daru vječnosti.
Svi sanjamo, i to nas vodi kroz život. Sve što je lijepo u našem životu jeste san. Čim postane java, odmah poružni, i zato odmah poželimo da opet budemo San. Zato Goranovića muče buđenja, jer mu prekidaju San. San je ljepota druženja sa prirodom, ljudima, kosmosom, i zato Goranovića nije izdalo strpljenje ; „ni kad sam otvorio oči i vidio da samo pothranjujem svoju samoću“ , Snom je prekida „do nekog narednog košmara“ i tako prostor popunjava vremenom Sna.
Na originalan i samosvojan način Goranović je u kontaktu sa Borhesom koji kaže: „Možemo zanemariti naše mišljenje o prostoru, ali ne i o vremenu“. Goranović traga za poretkom u neporetku, ali njega ne interesuje zemaljski poredak, već poredak smisla.
Čitamo Goranovićevu poeziju, a ustvari pratimo naše vrijeme. To je jedno fino, dostojanstveno, nenametljivo, ali ubjedljivo podsjećanje u kojem se igraju naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Nalazimo spas u prošlosti i budućnosti koje su ljepše, i jedna i druga, od sadašnjosti. Sadašnjost je dosta gruba i opora. Ne želimo da se odreknemo svoje prošlosti, ali iz sadašnjosti žurimo ka budućnosti.
,,Putovanje” kroz poeziju Pavla Goranovića je »putovanje« kroz mitos i logos kao jedinstveno čovjekovo putovanje: ono čovjeka čini čovjekom, a njegovu zajednicu ljudskom zajednicom. Goranovićeva poezija predstavlja slobodan izbor načina putovanja svakom od nas. U tome je njeno bogatstvo i naša šansa. Sanjamo put kroz mitos i logos koji je složen: protivrječan; veseo i tužan; tragičan i komičan; uzbudljiv i monoton; sa usponima i padovima; pravolinijski i cikličan; progresivan i regresivan, ali istinska naša potreba, bez koje, upravo takve, ne možemo bivstvovati. Tako Goranovićeva poezija »drži« otvorenim niz pitanja, i upućuje da lično tragamo za odgovorima. Jedina obaveza je da neprestano čuvamo dostojanstveno neraskidivu vezu svijesti i savjesti na svom putovanju. Putuje čovjek kao (mikro)kosmos kroz kosmos – i jedan i drugi nedovršen i nesavršen. Ovdje je temelj Goranovićevog priznanja «Od roda sam onog koji je imao hrabrosti da se pomiri sa sopstvenim neznanjem«. Od Miroslavljevog jevanđelja (XII vijek)do današnjih dana, čovjek je često kidao upravo tu vezu, svijesti i savjesti, a time dovodio u pitanje moralnost kao vrhunsku vrijednost svoga bivstvovanja. Ljutili smo bogove raskidom svijesti i savjesti, a oni nas kažnjavali. Goranović nas poziva na tu obavezu, upozorenjem: »Niko ne treba pjesnike, osim vječnosti«. Potrebna nam je poezija Pavla Goranovića kao »dar vječnosti«, čak i ono vrijeme koje je »izvan vremena«
