Slobodan R. Vukićević: Usta puna vremena

Abstrakt
Inspirisana zadivljujućom umjetničkom slikom goropadnog toka rijeke ljudskog života u djelu Branimira Šćepanovića, „Usta puna zemlje“, moja „Usta puna vremena“ pred- stavljaju sociološko-imaginativni dokaz vremenske supstancijalnosti ljudskog života u trilogiji: ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena. Šćepanović lucidnim zahvatom svog nenadmašnog umjetničkog duha i duše, slika ljepotu „osmijeha“ koji čovjek sam sebi upućuje, i time postavlja fundamentalna pitanja za sociološko razumijevanje i tumačenje tog „osmijeha“. U njemu je sadržano značenje, značaj i smisao ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena u čijoj se dubinskoj inteferenciji krije smisao života.
Ključne riječi: umjetnička slika; ljudsko, čovjekovo i čovječansko vrijeme, umjetnička imaginacija; vremenska supstancijalnost ljudskog roda, čovjeka i čovjekove zajednice; pogled na svijet; smisao života.

Teorijski pristup
Inspirisana zadivljujućom umjetničkom slikom goropadnog toka rijeke ljudskog života u djelu branimira Šćepanovića, „Usta puna zemlje“ (Šćepanović 2002), moja „Usta puna vre- mena“ predstavljaju sociološko-imaginativni dokaz vremenske supstancijalnosti ljudskog života u trilogiji: ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena (Vukićević 2005). LJudski život teče trostrukim tokom, matice ljudskog vremena, koja se ovaploćuje u čovjekovom i čovječanskom vremenu čovjekove zajednice (Vukićević 2019). Sociološka vremenska tipologija prati, koliko je to moguće, Šćepanovićevu, skokovitu i raspršenu umjetničku sliku ljudskog života, s vječitom potragom da u njenoj protivrečnosti otkriva smisao života (Heideger 1985).
Ljudsko vrijeme je generička energija (potencijalna i aktuelna) ljudskog roda, čovjeko- vo vrijeme je spoj antropološko-iskustvenog društvenog bića svakog čovjeka, a čovječan- sko vrijeme je povijesno konstituisano vrijeme svake čovjekove zajednice (Jokić, 1983, Vukićević 2021). Ljudski život u svojoj onto-antropološkoj i gnoseološkoj ravni, sadrži posebnosti ljudskog, čovjekovog i vremena čovjekove zajednice, ali istovremeno i njihovu interferenciju, na kojoj se temelji način proizvodnje društvenog života svake čovjekove za- jednice. Tu se susreću svijetla i tamna strana ljudske prirode na raskršću generičke nužnosti i generičke slobode, kao suštine ljudske prirode. Prema tome, podjela na svijetlu i tamnu stranu ljudske prirode je veoma uslovna, jer i jedna i druga osvetljavaju suštinu ljudske prirode. Na djelu je neprestana dijalektika generičnosti u njenoj neprestanoj univerzalnosti i konkretnosti, a to znači sva protivrečnost ljudske prirode u neobuzdanoj snazi generič- ke energije i, takođe, neobuzdanoj snazi antropološko-iskustvenog čovjekovog vremena i povijesno konstituisanog vremena čovjekove zajednice. To su protivrečnosti koje prate prošlost, sadašnjost i budućnost čovjeka i čovjekove zajednice (Safranski 2017).

Umjetničko i sociološko vrijeme
Šćepanovićeva „Usta puna zemlje“ (2002) umjetničkom slikom prate goropadni tok rije- ke ljudskog života, na nivou jednog Andrića, a njeno svjesno i naročito nesvjesno, na nivou jednog Junga. Moj doprinos biće sociološka operacionalizacija trilogije ludskog, čovjeko- vog i čovječanskog vremena u Šćepanovićevom romanu „Usta puna zemlje“. U zadatku smo najsloženijeg saznajnog procesa u kojem treba tumačiti „struju“ između čovjekovog i ljudskog vremena kao posebnih nivoa generičnosti, koja je u početku bila bezazlena, ali nailazi na novi nivo generičnosti, čovječansko vrijeme u vidu vremena plemenske zajed- nice. Nastaje interferencija ljudskog, čovjekovog vremena i vremena čovjekove zajednice, u kojoj svako teži monopolskoj poziciji u odnosu na ono drugo. U centru je čovjek (Ho- modupleks: antropološko – iskustveni), u čijoj se svjesnoj, a naročito nesvjesnoj, strukturi društvenog bića, krije želju da vlada tuđim životom, da ispolji nadmoć na Drugim. Želja je sve veća što je žrtva nevinija, a nadmoć veća. To je logika liberalističkog interesnog kon- cepta društva, koja razara ljudski rod, a čija je neminovna posljedica propast čovječanstva (Vukićević 2013).
Šćepanovićevo veličansko djelo „Usta puna zemlje“ afirmiše vrijeme kao glavnog „ju- naka“. Posebnih likova nema, vrijeme je na djelu. Sociološki pristupi razumijevanju vre- mena, još uvijek su na nivou parcijalnog kvantitativnog nivoa, koji ne prate suštinu čovje- kovog – društvenog vremena. Nedostaje sjelovit teorijsko metodološki pristup vremenu kao fundamentalnom društvenom fenomenu (Vukićević 2003). „A potrajaće još dok se velika tema vremena ne pojavi na političkoj agendi apsolutnih hitnosti. Radi se o sticanju suvereniteta vremena i očuvanju raznovrsnoti ličnih vremena“ (Safranski 2017,183).
Trilogija ljdskog, čovjekovog i čovječanskog vremena usmjerava glavni tok ljudskog života. Otkrivanjem njene suštine, koja je iznad čovjeka i čovjekove zajednice, možemo ot- krivati uzroke društvenih kretanja i objašnjavati posledice koje nastaju za čovjeka i njegovu zajednicu, a time i za ljudski rod u cjelini. A ta suština se zasniva upravo na suverenitetu vremena. Iskonsku snagu i ljepotu umjetničkog suvereniteta vremena ima Šćepanovićevo djelo „Usta puna zemlje“ i na tome je zadobilo svjetsku slavu. Sociolozi još uvijek zane- maruju činjenicu da sociološko tumačenje suštine vremena mora ići preko sociološke iden- tifikacije posebnih tipova vremena koji prate ljudski rod, čovjeka i čovjekovu zajednicu.

„Osmeh samom sebi“ – objektivitet vremena
„Ipak se osmehnuo svom izmenjenom liku. Učinio je to neljubazno i jetko kao da se već podsmevao sebi što se posle toliko godina vraća u Crnu Goru, uprkos saznanju da u njoj više nema nikoga ko bi mu se obradovao ili ga bar prepoznao……………..Da je mogao u tom času, iz pomrčine u kojoj je sve potonulo, opet izvući neku sliku iz svog detinj- stva,…………….možda bi lakše pojmio svoju neočekivanu odluku da umre u zavičaju“ ( Šće- panović, 2002, 5/6). Kakav objektivitet vremena koje samo djeluje na čovjeka da se vrati u Crnu Goru, iako u njoj nema nikoga ko bi mu se obradovao ili ga bar prepoznao. Neko vrijeme, unutrašnje i spoljašnje, igra svoju igru i upravlja čovjekom. Na djelu je ljudsko vrijeme svojom logosnom generičnošću, čovjekovo vrijeme u svom antropološko-iskustve- nom jedinstvu i povijesno konstituisano vrijeme čovjekove zajednice (u kojem ga niko ne prepoznaje niti mu se raduje). Bitno je ovdje primijetiti snagu nesvjesnog čiji sistem vrijednosti iznutra djeluje jače nego njegov svjesni izbor ( Žižović 2018, Vukićević 2011)
Ako je Jung zasluživao Nobelovu nagradu za okriće nesvjesnog, Šćepanović je za- služivao Nobelovu nagradu za veličanstveno umjetničko slikanje djelovanja nesvje- snog u svom remek djelu „Usta puna zemlje“. Šćepanović lucidnom umjetničkom imaginacijom otkriva dubinu apsolutne nulte tačke čovjekovog-društvenog vremena, koja jeste neminovna ljudska pretpostavka nastajanja i postojanja čovjeka i čovjekove zajednice (Vukićević 2019). „Ničega nije mogao da se seti, ništa mu se nije odazivalo“ (Šćepanović 2002,6). Ali ipak, pratila ga je neka Sjenka, koja očigledno nije prazna Sjenka. Sjenka je puna i prepuna, ali prikrivena u nesvjesnom koje totalno opredeljuje čovjekove životne odluke (Žižović 2018). U njegovoj aktuelnoj svijesti nema djetinj- stva, nema lica ili glasa na osnovu kojih bi objasnio svoju odluku da umre u zavičaju. U nesvjesnom postoji sve to koje je napunilo Sjenku njegovog života koja ga neprestano prati i ima veću snagu nego svjesno. Sjenka je ispunjena nesvjesnim vremenom koje se nataložilo povijesnim procesom razvoja čovjeka i čovjekove zajednice, i koja neu- moljivo djeluje na formiranje čovjekovog pogleda na svijet i otkrivanje smisla života.

To je čovjekovo vrijeme u jedinstvu antropološko-iskustvenog, vrijeme koje izrasta iz antropološke strukture čovjeka i njegove iskustvene strukture. Čovjekovo vrijeme tako sadrži svjesno i nesvjesno.

„Neobjašnjivo nespokojstvo“ kosmičkog bića
„ Naprotiv, u ovom divljem kraju, gde smo poslednjih godina svakog leta, provodili po nekoliko dana, uvek smo uspevali da lako zaboravimo svoje brige i svoje obaveze, svoj sviknuti, jednolični život, sveden na kuću, kancelariju i kafanu, i da se tako, na izvestan način udaljimo od sami sebe, prepustimo jednom gotovo naobjašnjivom spokojstvu“ (Šće- panović 2002, 6). Tako jednostavan prikaz vrhovnog čovjekovog nadahnuća, koje ga diže u kosmičke visine, nošene generičkom energijom ljudskog vremena. To je univerzalnost čovjeka kao prirodnog bića, koje žudi za vezom s prirodom, oslobođenu od svoje vlastitte otuđenosti (udaljavanje od samog sebe). Čitav je niz ovdje odnosa prirode, ljudske prirode i ljudskog vremena, koje svoj smisao neumitno ovlapoćuje u čovjekvom i vremenu čovje- kove zajednice (Lefebvre 1988). Vječito pitanje je kako u ovom odnosu očuvati logos pri- rode, ljudske prirode, ljudskog, čovjekovog i vremena čovjekove zajednice na principima odgovornog održivog razvoja. Kako objasniti ovo „neobjašnjivo spokojstvo“ u kojem se čovjek osjeća kao kosmičko biće. Vremensku smirenost nosi ljudsko vrijeme s imanen- tnom generičkom energijom za prevladavanje protivrečnosti čovjekovog i čovječanskog vremena. Poslije dugog putovanja dolaze do glavnog cilja „preplavljeni osećajem potpune smirenosti koja je toliko poistovećivala naše misli i naša raspoloženja da smo obojica, u svakom trenutku mogli lako prozreti i želju i jedan drugom. Zato smo valjda sad i ćutali“ (Šćepanović 2002, 6). Međutim, nastupa trenutak generičke nužnosti kada apstraktna snaga (potencijalna i aktuelna) generičke energije traži svoj logos u ovaploćenju u čovjekovom i čovječanskom vremenu, kada generička energija ostvaruje svoju smislenost. „ Bespomoć- no zureći u tminu, najzad je mogao da vidi kako se neka svetla u daljini svaki čas pale i gase…….Taj prizor u svakoj drugoj prilici, običan i beznačajan, sad izaziva u njemu nejasnu slutnju da to mimo njega, u stvari, promiče čitav svet“ (Šćepanović 2002, 7). Opet objek- tivitet vremena, i to nesvjesnog: „nejasna slutnja“ da mimo nas promiče čitav svijet.Čitav proces ide dalje, jer snaga nesvjesnog budi želju da se ono – nesvjesno sazna, konačno osvijesti. Na djelu je neprestano dejstvo logosa generičnosti, koji izaziva potrebu čovjeka da osavremeni vrijeme u cjelini. Tako se neprestano potvđuje Jungovo dubinsko otkriće suštine ljudskog života, veće snage nesvjesnog nego svjesnog. U stvari, dolazi do izražaja energija logosa generičke suštine čovjeka i njegove zajednice, u kojoj supstancijalni karak- ter daje apsolutna nulta tačka čovjekovog – društvenog vremena (Vukićević 2019). Dolazi do afirmisanja univerzalnosti ljudskog vremena, njegov objektivitet, u odnosu na čovjeko- vo i čovječansko vrijeme i čini ga kosmičkom pretpostavkom čovjekovog i čovječanskog vremena. Prema tome, nesvjesno je samo neminovan sloj apstraktnosti čovjekove svijesti, koji ostaje vječita tajna, kao što je logos generičke energije ljudskog vremena vječita tajna, zasnovana u dubinama kosmičkog logosa.

Tajnost nesvjesnog
U toj tajnosti je smisao našeg života i želja da otkrijemo njen vremenski značaj, značenje i smisao. Tu tajnu nose naše emocije: „kako bi sakriven u dnu neosvijetljenog hodnika ili čak u nužniku voza, mogao da se isplače i tako pročišćen i ispražnjen, kao da je već prežalio sebe ili se sasvim izmirio sa smrću“ (Šćepanović 2002, 7). Nesvjesno budi duboke eocije, jer bez njihovog iživljavanja nema zaokruženja života, nema vlastitog prevrednovanja sa- mog sebe u spoju antropološkog i iskustvenog „živog života“. Nema izmirenja sa smrću. Nesvjesno je nezamenjiv štit od Drugog: „Navuče na lice masku otupele ravnodušnosti koja bi ga zaštitila od svačije radoznalosti, a naročito od opakog ljudskog saučešće“ (Šće- rapović 2002, 7). Ravnodušno kao bijeg u nesvjesno od svjesnog, čak i od svog svjesnog, karakteriše odnos čovjekovog i čovječanskog vremena u kontekstu ljudskog vremena.

Zaista je nevjerovatno kako je Šćepanović, tako jednostavno, otkrivao svu tajnovitu dubinu odnosa čovjeka sa svojom vlastitom prirodom. Zašto je čovjekov sukob sa životom neizbježan, ali sa životom u njegovoj generičkoj cjelovitosti? Generička priroda čovjekova proizvodi taj sukob, i u isto vrijeme postavlja čovjeku zdatak da ga rešava. „Međutim, koli- ko god da se silio da sebe što pre uvede u stanje očaja kako bi ga što pre i nadvladao – toliko ga je nešto iznutra s nepojmljivom upornošću, od toga odvraćalo“ (Šćepanović 2002, 7). Ovaj sukob je neizbježan. „Onda čak oseti i glad i zastide se zbog toga – valjda svestan koliko je u okolnostima koje se više nisu mogle izbeći taj prirodni nagon bio sraman dokaz njegovog nesvesnog otpora prema svakom pokušaju da se bezuslovno suoči sa svojom strašnom isti- nom“ (Šćepanović 2002, 8). Šćepanovićeva jedinstvena umjetnička slika odnosa čovjeka i ljudske prirode, inspiriše sociološku analizu i tumačenje na fundamentalna pitanja života čovjeka i njegove zajednice.

Ljudska priroda – „strašna istina“
Zašto čovjek u bezuslovnom susretu s ljudskom prirodom, svjesno je ne prihvati kao svoju istinu: glad kao prirodni nagon, a ne kultivisani fenomen stida (stidim se što sam gladan, ali pred nekim da, pred nekim ne); otkud nesvjestan otpor čovjeka da se bezuslovno suoči sa svojm istinom, sa svojom prirodom, odnosno, zašto taj otpor ide u nesvjesno; zašto svjesno ne prihvatamo svu svoju prirodu; zašto ljudskoj prirodi nesvjesno pružamo otpor; zašto neke prirodne nagone ne želimo priznati pred nekim, a pred nekim da. Odgovori na ova pitanja uslovljeni su odgovorom na suštinsko pitanje: Šta je istinska ljudska priroda: ona koju priznajemo bez stida; ona od koje se stidimo; ona koju ne priznajemo javno, već samo nesvjesno; cjelina kultivisanog svjesnog i nesvjesnog sadržaja ljudske prirode; ljud- ska priroda kao ljudska potreba sa stanovišta pojedinca i sa stanovišta zajednice; da li je ljudska priroda „strašna“ istina, ili, samo pretpostavka ljudske istine, ni strašne, ni nestraš- ne; ljudska priroda kao otvorena mogućnost ostvarivanja generičke nužnosti i generičke slobode čovjeka i čovjekove zajednice, istovremeno, tj. slobodnog ostvarivanja generično- sti. (Zerzan, Holitscher 1985, Vukićević 1990).
Šćepanović briljantno pokazuje kako u procesu istovremenog djelovanja generičke nuž- nosti i generičke slobode, nesvjesno često ima presudni uticaj. To ne znači da čovjek nije racionalno biće, već da je njegovo racionalno biće cjelovito jedino u spoju svjesnog i ne- svjesnog. Nesvjesno je takođe proizvod svjesnog, potencijalna i aktuelna potreba logosu generičke energije da zaokruži svoju autonomiju djelovanja. (Vukićević 1993)

Duh i duša vremena
Šćepanović dubinski zalazi u duh i dušu vremena, duh i dušu pojedinca ili kolektiva koje se ispoljavaju u vremenu (Iljin 1998). Za njega je vrijeme božanstvo: zvijezda ima isto značenje za obojicu; neprozirna daljina; svijetli mlaz koji presijeca nebo, takođe; sa zvijezdom padalicom gube nešto važno; ne znaju gdje se nalaze, niti šta da učine; samo zna da nikad više neće vidjeti crnogorska sela u kojima se patio i bio srećan; ostaje bez smisla života, jer se zagledao u samog sebe kao u tamnu noć – opraštao sa čitavim svijetom. Fantastična slika univerzalnog karaktera vremena, ali i njegova veza s čovjekovim i čovječanskim vremenom, jer jedino vrijeme koje mu je bilo jasno, bez obzira na to, da li je u njemu patio ili bio srećan, bilo je vrijeme zavičaja. Evidentan do- kaz čovječanskog vremena – povijesno formiranog vremena zavičaja koje ima neraski- divu vezu s čovjekovim vremenom, ali i s ljudskim vremenom. Čovječansko vrijeme zavičaja i čovjekovo vrijeme (neprestano susretanje početka i kraja) dobijaju smisaonu i iskustvenu potvrdu. Tako se čovjekovo i čovječansko vrijeme spajaju u vremenu za- vičaja, vremenu u kojem se sublimira čovjekov pogled na svijet, što mu daje dimenzije ljudskog vremena. Na djelu je jedinjenje svijesti i savjesti, u kojem se sudaraju etika odgovornosti, ali i neodgovornosti. prema sebi i prema Drugima i Drugom. (Fabijan
2001) Čovjeku često nije jasno kako vrijeme protiče, zaspi i kad se probudi, povjeruje da je sam na svijetu, da ne razmišlja „Ni o čemu, ………………..da samo čeka da svane“ (Šćepa- nović 2002,10). Čovjek je u vremenu, ali ga ne osjeća kao svoju supstancijalnost. Čeka da svane, ne shvatajući da je vremeniti subjekt čekanja. Subjekt u kojem je nataloženo, čovje- kovo, čovječansko i ljudsko, a da on toga nije svjestan. To nesvjesno je kontrolor čovjeko- vog vremena. Tako čovjek čeka svitanje koje u sebi nosi novost, radoznalost, povjerenje i pouzdanje u novo jutro. To čekanje nosi u sebi utopiju i utopizam čovjekovog vremena.
Nosi čovjek u sebi vrijeme stvaranja, ali i neostvarivog (Zimbardo 2017). ,,Nije znao ni koliko je već pešačio po mraku i bespuću, niti gde je dospeo………………ali je osetio želju da pobegne u tminu i daljinu, što dalje od ljudi i svega onoga što bi ga, makar i za trenutak, moglo navesti da od bilo koga zatraži utehu ili pomoć!“ (Šćepanović 2002, 10/11).Zadiv- ljujuća Šćepanovićeva imaginacija otkrivanja suštine čovjekovog – društvenog vremena u povijesnom razvitku čovjeka i čovjekove zajednice. Čovjek luta u vremenu i jedino što ima istinsku potrebu jeste da pobjegne od vremena drugih ljudi; „da od bilo koga zatraži utehu ili pomoć“, ili da u bilo čijem vremenu nađe vremena za sebe. Zašto se u čovjeku i njegovoj zajednici, neobjašnjivo, nesvjesno, nalazi takav otpor društvenom vremenu? Zašto se u čo- vjeku i njegovoj zajednici svjesno konstituiše anti-čovječansko vrijeme? Zašto savremeno društvo sve više razvija anti-čovječansko vrijeme, vrijeme otuđeno od čovjeka i njegove zajednice i prirode? Šta osporava pozitivnu korelaciju između ljudskog, čovjekovog i čo- vječanskog vremena? Sve su to apsurdi, ali apsurdi koji čovjeka stavljaju u kontekst ljud- skog i čovječanskog vremena. „U toj njegovoj želji da odluta daleko i da se odvoji od sveta dok ne poveruje da mu više i ne pripada – nije bilo ni mržnje ni zavisti prema ljudima“ (Šćepanović 2002, 11). Otpor antičovječanskom vremenu nije htio konkretizovati mržnjom i zavisti prema bilo kome, smatrajući, da niko posebno nije odgovoran za stanje antičo- vječanskog društvenog vremena. Antičovječansko vrijeme je proizvod generičke nužnosti, nužan stepen povijesnog razvoja čovjeka i čovjekove zajednice. Čovjek je dužan da svoje vrijeme nosi sam sa sobom u punom dostojanstvu ljudskog roda kao svog izvornog porije- kla. Dužnost je čovjeka da u sebi ostvaruje nužan spoj čovječanskog i ljudskog vremena i time ispunjava moralnu dužnost člana svoje duhovne i duševne zajednice.

Vrijeme kao kultivisana ljudska priroda
Vrijeme je kultivisana ljudska priroda u vidu značenja, značaja i smisla koji determinišu pogled na svijet čovjeka i njegov zajednice. U pitanju je pogled na svijet, a ne samo na ljudsku prirodu. Sliku prirode potpuno mijenja pojava čovjeka u njoj, a oni mogu samo
„zaključiti da se u tom času naglo zaustavio u nekoj sasvim određenoj kretnji ili nameri“ (Šćepanović 2002, 13). Znači, vrijeme kao kultivisana priroda drugih nam je nepoznata, možda slična ili sasvim različita. U svakom slučaju vrijeme Drugih nepoželjno, jer je pre- preka našem direktnom susretu sa prirodom, pa i s našom vlastitom prirodom. Naša priroda sadrži neke „tajne“ veze s prirodom i ne želi da se ta tajnost ukine. To proizvodi otpor pre- ma vremenu Drugih, ali i nužnost veze s vremenom Drugih, na čemu se zasniva objektivitet vremena (Fabijan 2001, Vukičevič, S. (2012).
Objektivitet vremena je toliko jak da, susret s ljudima djeluje kao susret sa životom, koji „poništava njegovu čvrstu odluku da se suoči sa smrsću, bilo je toliko neodoljivo da je bio siguran da će im stvarno i prići ako sebe odmah ne prisili da se okrene i pobegne“ (Šćepanović 2002, 14). Ako pobjegne, bježi u besmisao, bježi u svoje zatvoreno vrijeme, vrijeme bez izlaza. Susret sa Drugim je susret dva vremena koji otvaraju vrata traganju za smislom. To je susret dva pogleda na svijet, baziran na logosu generičnosti društvenog života, logosu čiji je izvor apsolutna nulta tačka čovjekovog – društvenog vremena (Krleža
1938, Vukićević 2019).
Čovjekova je sudbina da prati logos apsolutne nulte tačke čovjekovog – društvenog vre- mena i da u njemu otkriva smisao svog života. Susret vremena’ ljudi ima svoju prirodnost, kao Sjenka koja prati generički razvoj čovjeka i čovjekove zajednice. Ali, uvijek je prisutna opasnost da taj susret ima negativni karakter. Zbog toga je Šćepanovićev junak u dilemi, da li da stupi u kontakt s Drugima ili ne. On nije siguran kakav će taj kontakt biti – prija- teljski ili neprijateljski. Ipak, generička nužnost je uvijek prisutna. Nikako ne može da se oslobodi od vremena Drugih, od nekog vida generičke nužnosti, makar sam samcat bio u prirodi, ali ni od prirode. ,,Moglo se čak učiniti i da uživa u tom prizoru. Ali on je samo pri- kupljao odlučnost da se okrene…………………………..Ali on se tada, mimo svih predviđanja, naglo okrenu i trgnuvši glavom kao zauzdan konj – stušti niz padinu, mrseći svojim dugim i nespretnim koracima visoku travuljinu“ (Šćepanović 2002, 14/15). Tu nedoumicu čovje- kovog vremena neprestano prate pojedine duhovne i duševne komponente ljudske prirode: stid, strah, solidarnost, odnos prema prirodi, emocije i dr. , a tu situaciju u kojoj se susreću ljudsko, čovjekovo i čovječansko vrijeme čovjekove zajednice, Šćepanović, svom svojom lucidnošću, izdiže na nivo umjetničke slike u kojoj sva vremenitost života ima svoju ljepotu i otkriva smisao života. Zbog toga je Šćepanovićeva priča najviši nivo kultivisanja ljudske prirode.

Moć zajednice
Vrijeme zajednice je objektivna činjenica koja djeluje na čovjeka (običaji, moral, kul- tura, duhovnost i dr.) i ima skrivenu moć koja izvire iz generičke energije apsolutne nulte tačke čovjekovog – društvenog vremena i njene logosne nužnosti da svoju apstraktnost osmišljava u vremenu čovjekove zajednice. Vrijeme zajednice postaje djelatno tek u svo- joj konkretizaciji. „Ali nijesmo se uzbuđivali zbog toga……………………A naročito nas nije mogao zanimati taj čovek čije lice, u onih nekoliko trenutaka koliko je stajao naspram nas, nismo uspeli čak ni da zapamtimo“ (Šćepanović 2001, 15/16). Tek konkretan čovjek, a ne
„svjetski“ čovjek, „bez lica“, osnov je za vezu ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vre- mena. Takođe, čovjek redukovan liberalističkom ideologijom na interes, djeluje samo na zapostavljanju lica s apsurdnom posledicom propasti čovječanstva. (Gidens 1998, Pikety
2015, Vukićević 2016, Vukićević 2019, Zubof, 2021)
Čovjek nalazi spas u bjekstvu od svog vremena, a da toga nije svjestan. Čovjekov je- dini spas je u ljudskom i čovječanskom vremenu, vremenu svoje zajednice. „Ugledao je na neurednom stolu svoju istoriju bolesti, koja mu je sa tri kratke i hladne latinske riječi proricala za nekoliko meseci neminovnu smrt – stalno je od nečega bežao…………Tek kada se setio svojih mrtvih roditelja, detinjstva i zavičaja – oči su mu se namah pročistile kao da ih je obasjala kakva lekovita svetlost. To ga je valjda i podstaklo da odmah, prvim vozom, krene za Crnu Goru i u njoj potraži utehe i spokojstva“ (Šćepanović 2002, 16/17). Tu je snaga ljudskog i čovječanskog vremena bez koje čovjekovo vrijeme postaje besmisleno (Marković 1999). Zato čovjek neprestano traži neko drugo vrijeme, da bi oslobodio vlastito vrijeme, vlastitog besmisla. Ljudsko vrijeme nudi univerzalnu energiju postojanja ljudskog roda. U tom kontekstu se ostvaruju posebna vremena: vrijeme roditelja, vrijeme djetinjstva, vrijeme zavičaja i td. U toj vremenskoj rijeci teče ljudska priroda, a čovjek i čovjekova za- jednica pronalaze smisao života uz etiku odgovornosti za sve ono neljudsko što se u tu rije- ku sliva. Zato su u Šćepanovićem djelu likovi nevažni, važno je vrijeme koje vlada svakim čovjekom i svakom zajednicom. „Taj čovek nekoga goni, „Ali koga“?!….,,Svejedno koga, nekog retkog leptira ili čoveka, zar je to važno!“..ipak, složili smo se da taj čovek nije ni lovac, ni planinar, ni izletnik…….ni neki slučajno zalutali putnik…….kako se neobjašnjivo stvorio kraj našeg šatora i zbog čega je sad bežao ako ga nije strah od mene i Jakova? Ta pitanja su nas obojicu mučila. A šta ako je neki odbegli robijaš, ili ubica koji ovde traži utočošte; ili još gore – ako je neki manijak, vojni dezerter ili špijun koji smera da se neka- ko prebci preko granice?“ (Šćepanović 2002, 21/22). Očigledno, nije važan čovjek kojeg gone, ni ko su oni koji gone, važan je razlog, a on se nalazi u trilogiji ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena, nikako samo u jednom od njih. „Ako on ima pravo da bez razloga beži od nas, onda i mi imamo pravo da ga na isti način gonimo…….“ (Šćepanović 2002, 23). Šćepanovićev Jakov je rasut u vremenu, nikad u posebnom trenutku, od djetinjstva do kraja, i poslije kraja.Trenutak je samo dlaka u vremenu, koja u njemu dobija vremensku kategorijalnost, pojmovnu i vrijednosnu sa stanovišta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Šćepanovićev Jakov zna, tek sada u trenucima odluke da izvrši samoubistvo, šta je njegovo vrijeme u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pa ne dozvoljava da se ni s njegovom smrću bilo ko igra. To je vremenska supstancijalnost Šćepanovićevog Jakova: „Sad ponovo do- zvao u tom neizmerljivom času trajanja, kad više ne oseća razliku između sećanja i slutnje i jave, jer mu se sva vremena, poput zgusnutog snopa svetlosti odjednom prelamaju u svesti
– ………“ (Šćepanović 2002,79). Zato je vrijeme glavni junak nenadmašnog Šćepanoviće- vog životnog, ne samo umjetničkog, djela „Usta puna zemlje“

Sve je novost, često naopaka
Zato vlada neobjašnjiva radoznalost, za sve i svašta. Kad god se nešto desilo, sad je novost. Radoznalost kao univerzalna karakteristika ljudskog roda, opravdana i nobjašnjiva istovremeno, spaja ontološke, antropološke i gnoseološke pretpostavke nastanka i postoja- nja čovjeka i čovjekove zajednice na bazi njihove povijesno konstituisane logosne valen- tnosti. Radoznalost, a tako i druge univerzalne kategorije generičke energije ljudskog roda (povjerenje, pouzdanje, strah, ljubav, neprijateljstvo, solidarnost, prijateljstvo, mržnja, inte- resovanje i interesi itd.), imaju autonomiju, ali njihova logosna valentnost čini ih ljudskim kategoijama (Vukićević 2019). Zato smo radoznali za sve, ali i uplašeni od svega! Što god se desi, sve je naše, na ovaj ili onaj način: radoznalosti, veselja, mržnje, podsmijeha, zlobe i zavisti itd.
Ljudsko, čovjekovo i čovječansko vrijeme predstavljaju posebne nivoe vremenitosti apsolutne nulte tačke čovjekovog – društvenog vremena, a to znači da ni jedno ne može zadobiti apsolutni karakter. Sva tri tipa vremena imaju posebne uloge, funkcije, značaj, značenje i smisao u konstitutivnoj i regulatornoj ustanovljenosti načina proizvodnje druš- tvenog života (Vukićević 2019). Sve ove komponente nose u sebi i dobro i zlo, kao izraz odnosa generičke nužnosti i generičke slobode.
Čovjek svojim vremenom neprestano otkriva, i jednu i drugu. „Nije znao šta bi to mo- glo biti i valjda je zato u čistom nebu (kosmički logos – S.V.), kao nekakvom beskrajnom ogledalu, dugo nastojao da izmami neki daleki i tamni bljesak svoga sećanja koji bi mu pomogao da shvati ili bar da nazre smisao te moguće veze“ (Šćepanović 2002,26). Kakva fantastična umjetnička slika trilogije ljudskog (u vezi s kosmičkim logosom), čovjekovog i čovječanskog vremena u kojoj čovjek nastoji da „bar nazre“ smisao njihove veze. Ali, otkud želja da se pobjegne iz te veze. „Bože, daj mi snage da stignem do šume“, mislio je.
„U toj šumi je moje spasenje“……….bez obzira što smo predosećali da ćemo, ukoliko i dalje
budemo isterivali inat s njim, čak i u sopstvenim očima – ispasti smešni“ (Šćepanović 2002,
29). Vrijeme čovjeka i čovječansko vrijeme, besmisleno na osnovu inata, totalnog oportu- niteta, koji i jedno i drugo ostavlja bez smisla. Ipak, ne možemo tvrditi da je čovjekov bijeg od čovječanskog vremena svoje zajednice bez razloga. Osnovni razlog se nalazi u otuđeno- sti čovječanskog vremena određene zajednice, ne samo od čovjekovog vremena članova te zajednice, nego i od ljudskog vremena. Jedino u ovoj vezi se mogu otkrivati pravi razlozi naznačene asimetrije. Protivrečnosti na ovoj liniji se ne mogu ukinuti, ali mogu prevlada- vati pozitivnom korelacijom trilogije ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena.
Nevjerovatno je kako ove protivrečnosti u Šćepanovićevom umjetničkom izrazu dobija- ju ljepotu i bude nadu u smiren i dostojan život: Pojavljuje se čobanin, ravnodušan i smiren, pokaza interes za vremena drugih, upitan zašto se priključio potjeri za drugim, zašto sa gnevom želi da ga stigne, da li je bjegunac kriv, da li je uspio išta da razumije, a bjegunac, čitavim svojim bićem shvati da ne smije dozvoliti da njegovim vremenom vlada bilo ko osim njega, da ne smije nikome dozvoliti da uprlja njegovo vrijeme, pa ni vrijeme smrti, da mora biti sam, smiren i spokojan, u oproštaju s čitavim svijetom koji nikada nije valjano ni upoznao. On mora „čista uma i čista srca otići s ljubavlju, a ne sa mržnjom – ne iz inata, već iz najdubljeg i najljepšeg očajanja što ga je ikad osjetio (Šćepanović 2002, 31). Fantastičan dokaz kako se čovjekovo vrijeme na specifičan način ispoljava u antropološki kultivisanom vidu njegove ljudske prirode i njegovom specifičnom iskustvu. To je ujedno i jedina prilika (jedinstvo antropološkog i iskustvenog) koja čovjeku pruža mogućnost da osjeti nešto li- jepo i nešto značajno. A Šćepanović ljepotom poetskog izraza potvrđuje poznatu postavku Akvinskog da „nema ničega u intelektu, a da prethodno nije bilo u čulima“.

Od izvora do utoka
Od izvora do utoka: od slike djetinjstva do dostojanstvenog odlaska iz života. Taj put jeste potraga „za nečim zbog čega bi vredelo živeti“ (Šćepanović 2002,38). Međutim, vjera u „smisao i značaj svog iznenadnog preobražaja (odustajanje od samoubistva – SV) dove- dena je u pitanje. „Bio je to neki čudan šum, sličan podrhtavanju metalnog lišća ili hropcu neke životinje, ukoliko nije predstavljao opasni i prigušeni šapat njegovih progonitelja. Od te pomisli ga obuze strah, te nasumice pojuri ka sredini šume“ (Šćepanović 2002, 38). Srah od progonitelja raste, ali raste i želja za životom kao otpor nečovječnom vremenu. Želja za životom raste, srazmjerno jačanju straha od progonitelja.
Kakv odnos ovdje možemo identifikovati kada je u pitanju bogatstvo saznajnog okvira
trilogije ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena? Čovječansko vrijeme, kao vrijeme
„progonitelja“, svojom destruktivnom moći, totalno osporava karakter pozitivne korelacije ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena. Posljedica je neibježna , ne samo čovjčan- sko vrijeme, nego i ljudsko i čovjekovo vrijeme, poprimaju karakter otuđenosti i čovjek nalazi izlaz „bjekstvom u šumu“. A tamo, raspjevana priroda „iskazivala je svoju radost što je mogla da mu pruži utočošte ili možda čak i spasenje“ (Šćepanović 2002, 40). Čo- vjeku nema spasa bez priode, a to znači bez kosmičkog logosa i neograničenog kosmičkog vremena („sunce“, „neizmerna daljina“, motivaciona i kognitivna ograničenost čovjeka). Kosmički logos, specifikovan u vidu logosa društvene vasione, time zadobija i svoj smi- sao ostvarivanjem u čovjekovom i čovječanskom vremenu. Na tome se zasniva čovjekov pogled na svijet kao utopijsko otkrivanje smisla života. „Ako ne možeš da izdržiš“, reče sebi, „onda pokušaj da pronađeš snagu misleći na nešto važno! Misli na ono zbog čega si se odlučio da živiš“ (Šćepanović 2002, 43).
Jedina šansa, pogled na svijet sa smislom života. Pogledom na svijet čovjek se izdvaja iz neposrednog sastava prirode, kako u odnosu na prirodu, tako i u odnosu na druga živa bića, što čini bitnu komponentu njegove generičke suštine. Akademik Dragutin Leković u tom pogledu ističe: „Odredba smisla čovekovog postojanja nije samo završna, nego i najviša odredba čoveka sa stanovišta koncepcije sveta. U tom smislu ona je probni kamen pogleda na svet i svake koncepcije sveta. Za nju treba reći: Hic Rodos, hic salta“ (Leković 1984, 83).
Nema pogleda na svijet bez smisla, jer je smisao unutrašnja energija pogleda na svijet. Zao čovjek kad se nađe u bezizlaznoj situaciji, kad se svi okrenu protiv njega, pronađe smisao života u „modroj visoravni u čijim probuđenim visinama već može da čuje hujanje nekog zalutalog i ravnodušnog vetra ili čak, možda, ono neumitno i nezamislivo hujanje vremena“ (Šćepanović 2002, 55). „Hujanje“ kao neumitno i nezamislivo ovaploćenje ljud- skog u čovjekovom i čovječanskom vremenu.
Tu je čovjekov, neumitni i nezamislivi, ali stvarni, smisao života. Ipak, krajnja nada je u ljudskom. „Kad bi ga obuzeo kakv očaj čiji razlog nije bio u stanju da odgonetne ili se poput pravog siročeta osetio, među siromašnim i ogrubelim rođacima, izgubljen i suvišan – čeznuo je za onim nestvarnim, belim vrhom Prekornice…………….očajnički naprezao da nazre one čiste i snežne obrise u praznom nebu i tako se, bar u mislima, uzdigne iznad sebe i svoga straha“ (Šćepanović 2002, 56/57). Lucidan pogled na svijet u kojem smisao života čovjek traži u ljudskom vremenu, jer u čovjekovom i čovječanskom vremenu njime vlada osjećaj izgubljenosti i suvišnosti. Međutim, nada koja ostaje samo na ljudskom vremenu je čisti utopizam. „S tugom i kajanjem zapita kako je tim ljudima – od kojih je vođen nekim snažnim nagonom još u detinjstvu bežao više nego od vukova – mogao dozvoliti da ga stignu baš danas, kad mu je bilo najviše stalo da im utekne ?!“ (Šćepanović 2002, 57). Čovjek ne može ostvarivati svoju slobodu sem u jedinstvu ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena. Na tome počiva neumitna veza generičke nužnosti i generičke slobode. Najveća prevara sadržana u raznim ideologijama (lijevim ili desnim, svejedno) jeste obećanje ostva- rivanja generičke slobode pod monopolom autarhičnog kolektivizma, bez generičke nuž- nosti. „I kao da smo se odjednom, suočili s đavolom ili vampirom – svi smo ustuknuli od užasa“ (Šćepanović 2002, 57). To je rezultat svih dosadašnjih revolucija (Arent H. 1991).

Umjetnička imaginacija univerzalnog i konkretnog
Vlada neprestani strah od univerzalne zatvorenosti ljudskog vremena do zatvorenosti vlastitog – čovjekovog vremena i čovječanskog vremena njegove zajednice. Čovjek je u ne- objašnjivom strahu: ima utisak da on nestaje, sve drugo ostaje. Logosna energija generičke suštine ljudskog roda sadrži unutrašnju protivrečnost: zatvorena je u svojoj univerzalnosti i istovremeno teži da se oslobodi te zatvorenosti ovaploćenjem logosnih valentnosti onto- antropoloških i gnoseoloških pretpostavki i njihove veze u nastajanju i postojanju čovjeka i njegove zajednice. Ljudsko vrijeme sadrži univerzalne, ali i protivrečne, kategorije: opšte dobro, moral, humanost, pravednost, slobodu, prijateljstvo. Ljudsko vrijeme, svoju univer- zalnost mora „oslobađati“, ostvarivati u prirodi, ljudskoj prirodi, prirodi ljudske zajednice, koje sadrže ljudsko vrijeme u vidu: sile, nasilja, neprijateljstva, nepravde, nemorala, zavisti itd. Tako su čovjek i njegova zajednica, i ljudski rod u cjelini, neprestano pred zadatkom rešavanja „sukoba“ generičke nužnosti i generičke slobode, zadatkom koji je uvijek na početku. Nevjerovatno je s kakvom je silinom umjetničke imaginacije Šćepanović slikao taj početak u njegovim najdubljim nitima čovjekovog duha i duše. Svaki momenat: hajka, bjegunac, zli dusi, očajanje, bjekstvo od samog sebe, dozivanje jave, mržnja, težak život, privid, radost, teška mora, smiješno priviđenje, beskrajni svijet, umijeće življenja, tajna života, suština postojanja, bezgraničnost, zatvorenost, nepredvidivost, strah od smrti, lju- bav, ljepota, sopstvena ružnoća, smisao, pogled na svijet, u zadivljujućoj umjetničkoj viziji Šćepanovića, nalaze pravo mjestu i u generičkoj nužnosti i u generičkoj slobodi. Ništa se ne isključuje, sve ima smisao i ljepotu ljudskog postojanja i izbavljenja. Samo treba pronala- ziti moralnu vezu ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena. Bez te veze nema ljepote življenja.“ Sada je i on znao tu tajnu, jer je napokon odgonetnuo suštinu postojanja – da smisao svemu treba tražiti, u ljubavi i ljepoti……..Više mu ničija pomoć nije bila potrebna“ (Šćepanović 2002, 72/73). Sam je ovladao svojom sudbinom i „osećao neodoljivu potrebu da zapeva i tako čitavom svetu objavi koliko je srećan što se najzad oteo svojoj sudbi- ni! (odustao od samoubistva – SV)“ (Šćepanović 2002, 81). Otkrio je pozitivnu simetriju ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena. U toj simetriji se prepoznaje i dobro i zlo kao ljudsko. „Odjednom do nas dopre strašni`lelek…………….Možda bismo u to sasvim i poverovali da u tom glasu što je nestvarno podrhtavao u nevidljivoj svetlosnoj prašini nije bilo nečeg toliko bolnog i očajničkog što je jedino moglo pripadatu ljudskom stvoru . Tako smo, najzad, znali da je taj lelek stvaran , a samim tim i da onaj čovek koga tražimo – ipak postoji“ (Šćepanović 2002, 81). Kakva lucidnost, koja nam otkriva dvije stvari: prvo, da je smislenost ljudskog života jedino moguća u jedinstvu ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena, i drugo, da čovjeka, njegovu radost i njegov bol, njegovo postojanje, možemo otkrivati jedino u ovom jedinstvu.
Težak je to put. „I možda bismo za njegovu toliku patnju osetili čak i izvesno divljenje ili bar saučešće što je umro sam, bez igde ikoga svoga, na toj steni gde ga ipak nikada niko neće pronaći, da u onom njegovom osmehu nije preovlađivao izraz nekog čudnog i možda samo nama upućenog – sažaljenja“ (Šćepanović 2002, 85). Stvarno, treba uputiti osmijeh sažaljenja prema svima onima koji smisao života ne nalaze u ljubavi i ljepoti!

LITERATURA

1. Arent, H. (1991) O revoluciji – odbrana javne slobode, (B. Sekulić, prev.) Beograd, Filip Višnjić
2. Fabijan, J. (2001). Vrijeme i drugi. Nikšić: Jasen.
3. Gidens, E. (1998). Posledice modernosti. Beograd: Filip Višnjić.
4. Heideger, M. (1985). Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed.
5. Hollitscher, W. (1985). Natur und Mensch im Weltbild der Wissenschaft – lebenweswn Mensch. Ber- lin: Akademie Verlag..
6. Iljin, I. (1998) Put duhovne obnove, Beograd, Logos
7. Jokić, V. (1983). Marksovo viđenje umjetnosti. Nikšić: Centar za marksističko obrazovanje.
8. Krleža, M. (1938) Na rubu pameti, Zagreb, Naprijed
9. Lefebvre, H. (1988). Kritika svakidašnjeg života. Zagreb: Naprijed.
10. Leković, D. (1984) Pogled na svijet, Titograd, CANU
11. Marković, M. (1999). Društvena misao na granici milenijuma. Beograd: Službeni list SRJ.
12. Piketty T [Piketi T] (2015). Kapital u XXI veku. Novi Sad: Akademska knjiga.
13. Safranski, R. (2017). Zeit – was sie mit uns macht und was wir aus ihr machen, Erscheinen bei FIS- CHER. Taschenbuh: Frankfurt an Main.
14. Šćepanović, Branimir (2002) Usta puna zemlje, Beograd, Trpeze
15. Šošana, Zubof (2020) Doba nadzornog kapitalizma, Beograd, CLIO
16. Vukićević, S. (2003) Crna Gora na prelazu milenijuma Cetinje, Centralna narodna biblioteka Repu- blike Crne Gore »Đurđe Crnojević«
17. Vukićević, S. (2013). Anthropocentrism: Existence against Essence. Global Journal of Human Social Science, History Archaeology & Anthropology, Global Journals Inc. (USA): Cambridge, Volume XIII, Issue 1, pp. 5-13.
18. Vukićević, S. (1990). Homoprivatus. Beograd / Nikšić: »Nučna knjiga« / NIP Univerzitetska riječ.
19. Vukićević, S. (2005). Sociologija / filozofske pretpostavke i temeljni pojmovi. Beograd: Plato / Nik- šić: Filozofski fakultet.
20. Vukićević, S. (2011). Ontološke iracionalnosti savremenog svijeta. Nikšić: Institut za sociologiju i
psihologiju Filozofskog fakulteta.
21. Vukićević, S. (prir.) (2016). Postsocializm (Černogoriя – Rossiя 1990 – 2015). Moskva: MGU imeni M.V. Lomonosova – Sociologičeskiй fakulьtet / Institut sociologii i psihologii Filosofskiй fakulьtet Universiteta Černogorii.
22. Vukićević, S. (2019) Kosmički logos društva, Nikšić, Medijska kultura
23. Zerzan, J. : Future primitive. www primitivism.com/future – primitive.htm.
24. Zimbardo, F. (2017). Paradigma vremenskih perspektiva. Beograd: Politika.
25. Žižović, Olivera (2018), Ahilejeve suze, Beograd, Fedon
26. Vukičevič, S. (2012). Globalizaciя priroda čeloveka i priroda čelovečeskogo soobщestva (inspiriruющee otraženie sociologičeskogo analiza V. I. Dobrenьkova). Vestnik Moskovskogo un-ta. Moskva: Ser. 18, (cociologiя i politologiя), № 1, S. 33–52.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.