Slobodan R. Vukićević: Iskustvo uma i iskustvo bića
– sociološko značenje pjesništva Mirka Banjevića –
Rezime
Banjevićev susret iskustva uma i iskustva bića afirmiše subjektivitet čovjeka i čovjekove zajednice, istovremeno čuvajući univerzalnost ljudskog roda. Zbog toga je ono uvijek aktuelno, a danas, u značenju pobune savjesti i etike odgovornosti protiv stanja u koje smo doveli ljudsku prirodu, aktuelnije nego ikad. Umjetnička dimenzija odnosa ljudske prirode i Majke prirode, svojom angažovanošću podiže stvarnost na viši nivo i poziva čovjeka da teži nemogućem (tajnom), da bi mogao postići moguće. Tako se pjesnička riječ Banjevićeve poezije nikad ne spušta na nivo stvarnosti, već uzdiže stvarnost na nivo umjetničkog, moralnog i, konačno, ljudskog.
Banjevićevo pjesništvo je „nova stvarnost“.
Ključne riječi: iskustvo uma, iskustvo bića, „nova stvarnost“
1. Pjesnik Vasione
Banjevićevo pjesništvo je jedinstveni spoj iskustva uma i iskustva bića. Ono neprestano lebdi između „živog života“ i umskog kultivisanja u kontekstu kosmičkog logosa. Ni jednu riječ Banjevićevog pjesništva ne možemo, ni estetički ni etički, razumijevati bez ovog konteksta. Banjević se pojavio iz Vasione. Banjević je proizvod kosmičkog logosa. Banjević je „poslat“ od kosmičkog logosa da uzviši čovjekova „osjećanja gola“ i da svojom „pobunom uma“ ironično pozove čovjeka da odbaci lažnu predstavu da je „ljepše živjeti u obliku vola“! Teret kosmičkog logosa Banjević je nosio čitavog života, pa i da prisvoji kosmičku slobodu kao svoju slobodu sudbinskog raskida sa životom: „Mir noćima mojim dako budu drobne i slobodne od vaše zaštite zlobne“ (Banjević 2003, 464 – napisao 21 dan prije samovoljnog oslobađanja od iskustva života i leta u umsku legendu – 6. septembra 1968). Time je slobodom „opteretio sebe“ i, hajdegeroski rečeno, bio i ostao slobodan čovjek.
Za svoju pjesničku (umjetničku) slobodu ne traži priznanje od bilo koga. On ima kosmičkim logosom diktiran intencionalni stav da ljudsko iskustvo, dobro ili zlo, drži u besporetku „pobune uma“ i tako ga neprestano održava kao umsko iskustvo. Banjević dubinom svoje duše i duha, osjeća da je jedina njegova moć da ljudskom rodu ponudi estesko i etičko traganje za smislom života. Banjevićevo „iskustvo uma“ vječito traži svoje mjesto u Vasioni, sanja o Vasioni, o svom mjestu u Vasioni, ali i u čovjekovoj nemogućnosti da sam sebi do kraja objasni sve čari odnosa iskustva i uma, i tako „ poleće bez traga put vjekova sanih“ (Banjević 2003, 52).
Pjesničko iskustvo uma prati svu složenost i diferenciranost čovjekovog – društvenog vremena u domenu ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena (Vukićević 2021). Čovjekom vlada kosmički logos koji se ovaploćuje u ljudskom, čovjekovom i vremenu čovjekove zajednice. U toj trilogiji vremena čovjek neprestano traži svoje mjesto i smisao svog života. Čovjekovo iskustvo bez kosmičkog logosa, ostalo bi besmisleno, bez generičnosti ljudskog roda koja ga diferencira od svih drugih vrsta. Kosmički logos je i u svijesti i u podsvijesti čovjeka. Kosmički logos je matica kulturne evolucije čovjeka i čovjekove zajednice. Sve drugo i svi drugi vremenski dotoci čovjekovog vremena imaju svoje ponornice, pojave i nestajanja, sem kosmički logos. Čovjek je jedino s Društvenom vasionom u neprekidnoj vezi. Kroz Društvenu vasionu je u iskustvu s drugima, živim i mrtvim, a kad „ostane samac, lutalica nova“ i kao nova lutalica „digne se sa zvjezdom u tamu vjekova, i sa njima viđeh neko vječno šalje………… odlutah širom nebesima tavnim“ sa jedinom nadom „a hoću l~ dolećet đe se zvijezde smiješe“ (Banjević 2003, 52).
Banjević pretežno boravi u Vasioni. U život „silazi“ povremeno, toliko koliko mu je potrebno momenata iskustva bića, za njegovo estetsko i etičko uzvišenje. Tako se, uzajamno, obogaćuju iskustvo i um, i dobijamo jedinstveno banjevićevsko iskutvo uma. Banjevićevo iskustvo uma opija jedinstvenim izrazom logosne cjeline čovjekovog bića i bivstvovanja. U njemu dolazi do izražaja logosna valentnost racinalnog, iracionalnog, imaginativnog, svjesnog i nesvjesnog (arhetipskog) u cjelini umskog doživljaja svijeta i čovjekovog mjesta u svijetu. U toj cjelini postoji nada: „jedne bijele tice umakle su dalje, digle se sa zvijezdom u tamu vjekova, a sa njima viđeh neko vječno šalje……. jedan trak života….. sanjiv a pun duha.“ (Banjević 2003, 52).
U Banjevićevom pjesničkom izrazu um i iskustvo su istovremeno izazvani i izazivači, i jedno i drugo. Ljudska priroda dobija u njima cjelinu ljudske energije, čovjekovog vremena antropološkog i iskustvenog) i vremena čovjekove zajednice (povijesno konstituisanog). Sve se to odvija na kosmičkom principu univerzalno-konkretno, pri čemu ljudska energija svoju univerzalnu zatvorenost, otvara prema iskustvu čovjeka i čovjekove zajednice i time se povijesno ostvaruje. Time i jedno i drugo, ljudsko i čovjekovo, otklanjaju svoju zatvorenost i dogmatičnost. I zato im nije potreban nikakav istinski posrednik sem konteksta kosmičkog logosa. Svaki drugi posrednik neminovno vodi otuđenju ljudske prirode.
2. Pobuna uma protiv i raskrinkavanje čarolije
Svojom „pobunom uma“ u Tužbi Svetom Vasiliju Ostroškom: „Počuj velki Vasilije zlatni, tvoja je moć i sila! Suvi skorčani, crni i patni, dajemo i poslednju krv iz žila…………. I ništa bolje ne okrenu na to, Ti ne pomažeš nama golima. Pomoga onima što ti daju zlato i k tebi gospodskim dođu kolima……. Pomažeš im sveti Vasilije blagi, nek su ti prosti i naši skuti, Ti tvoji siti naslednici dragi, ko bikovi su postali silni i kruti“ (Banjević 2003, 120/1). Banjević daje dubinski snimak otuđenosti svetosti od ljudske prirode, „prelaska“ bogova u vlast: „Podigoše međe kao bedeme, oko tvoje svete gore i paše, nađu li nam živo, ko vražje sjeme, prebijaju ga na oči naše“. Sadržana je ovdje neprekinuta nit, kvint esencija, angažovanog umjetničkog izraza koje crpi ljudsku energiju iz Banjovićevog umskog iskustva. Date su ovdje sve protivrečnosti razvoja ljudskog uma neminovnoj vezi s iskustvom: „dajemo i poslednju krv iz žila…….. i ništa bolje“, ali čovjek i čovjekova zajednica opet vjeruju u bogove. Ima nešto snažnije od ljudskog uma što proizvodi povjerenje i pouzdanje u bogove. Bogovi su nedostupni, u dubinama su kosmičkog logosa, ostaje nam samo mogućnost uzročnog i posljedičnog razumijevanja vjerovanja u bogove. „Ugodniče božji, i nama oprosti, što ne vjerujemo tvrdo više, u gnjile i lažne tvoje milosti, zbog kojih, vjekovima krv nam piše“ (Banjević 2003, 121). Čovjek ostaje u dilemi, vjerovati ili ne, bez obzira što se vjekovima potvrđuje da su božje milosti „gnjile i lažne“. Čovjekovo vjerovanje je pod uticajem mnoštva okolnosti koje su izvan i iznad čovjeka. i zato čovjek prihvata inferiorni položaj u odnosu na nevidljivog Boga. Jedina je nada u kulturnoj evoluciji ljudske prirode u pozitivnoj korelaciji ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena, koja afirmiše subjektivitet čovjeka i čovjekove zajednice. To je jedini put da čovjek postaje subjekt vjerovanja u vjerovanje. Banjević tješi ćuka (zlosluta) i čovjeka: „i on ne može sa moje grane cijeli svijet obletom okružiti…………. opet mogao bi mrakom lice mi ružiti, kad ne bi i on podložan bio istom koncu i kraju što zadrhti mu listom, đe ćuče u gori naseljenoj il~ pustoj sa mnom srušio se ili sa mnom usto“ (Banjević 2003, 302). I jednog i drugog upućuje na prirodu, njeno dodro i zlo, u kojoj vlada kosmički logos uz poštovanje specifičnosti svih svjetova (Denet 2015).
3. Priroda u iskustvu uma
U Banjevićevom iskustvu uma susret čovjeka i prirode ima jedinstven susret estetskog i etičkog sadržaja i fome. Dubinom osjećaja čula Banjević pravi sliku čistote naivnog umjetnika. Međutim, Banjevićeva slika susreta čovjeka i prirode nosi punu smislenu, unutrašnju i spoljnu, istinu uzajamnog razgovora čovjeka i prirode. To je razgovor punog estetskog i etičkog naboja, sa značenjem, značajem i smislom propitivanja: šta je, ko, kome dužan?
Banjevićeva slika susreta s priordom rađa uvijek promjenu, bez obzira na to što je okolina ista. Naš doživljaj je uvijk nov, svaki put susret je nov, jer je to naša životna putanja u estetskom i etičkom smislu. Svaki kamen i svaka drača znače novi susret iskustva i uma, jer se svaki put doživljavaju kao promjena i čovjeka i prirode. Svaki susret je to naše novo vrijeme koje nosi i svjesno i podsvjesno u našem društvenom biću. U tom susretu čovjek prati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Svaki susret čovjeka i prirode ima karakter iskustva uma i znači, istovremeno, kraj i novi početak. Ni kraj ni početak ne možemo sami sebi da objasnimo. Kako to da sve oko nas, andrićevski govoreći – vazduh, voda, oblak, grmljavina, suša, kiša, šuma, kamen, drača, kazuju jedno, a mi mislimo drugo. Tu je naša nemoć u odnosu na silinu kosmičkog logosa.
Banjevićeva „pobuna uma“ daje odgovore. Istina nijesu konačni, ali jesu odgovori. U svim susretima čovjeka i prirode iskustvo uma nalazi smisao i ljepotu: svaki kamen u međi zna zašto je tu, svaki kamen o kojem smo se ranjavali i nosi dio naše krvi, zna zašto je tu, i za nas i za druge ima svoj smisao i svoju ljepotu i dobrotu i tegobu. Priroda tako govori o nama i o sebi, i sve dobija zasluženo ime u iskustvu uma, koje se finalizuje u iskustvu bića.
Banjevićevo iskustvo uma odnosa čovjeka i prirode je ne samo slikovito nego i veoma slojevito. Ono u sebi nosi apriorni strah čovjekove bezobzirne sile nad prirodom. „Ah, moje šume nesretnje! što nije smrvljeno od živog plama, što vas ne oprži sunce ljetnje, to će pasti pod sjekirama“ (Banjević 2003, 91). Osjećao je, otprilike, Banjević da nastupa sve bezobzirniji odnos čovjeka prema prirodi, kakav se očituje u savremenim ekološkim katastrofama. Banjevićeva briga za prirodu izvire iz kosmičkog karaktera njegovog uma u kojem se neprestano susreću svijest i savjes, time, i otpor prema sili i nepravdi. Taj iskonski strah diferencira se na one koji iz prirode crpu elementarne potrebe svoje egzistencije: „Hiljade međa dižu – da zaustave šaku zemlje, izdubili ublove da se učeka glibulje – kiše, sa svoje se baštine ni pola godine na mlje. “ (Banjević 2003, 117). Na drugoj strani su oni koji: „siti pjevaju pjesme stijenju golom – uzgred prolaze da se gorštaku dive, koji je junački upregnut s volom“ (Banjević 2003, 117).
U dubini svoje duše i duha Banjević osjeća i misli istinu protivrečnosti ljudskog života, sve nepravde, zablude i otpore. Banjević ne nudi bilo kakvu utopiju, već upućuje na neminovno dijeljenje čovjekove nužnosti postojanja i slobode s „Majkom prirodom“. „Ipak, o vječna majko, dali smo ti i daćemo, najslađe poštovanje. Iako nam je bol razvijen kroz prašinu svijeta, iako naše biće kao sleđeno granje, žalosno vazduhom šeta, ipak, i poluumrlim usnama, šaptaćemo ti uvijek svoje olovne sanje“ (Banjević 2003, 67/8). Nužnost je čovjeka da živi u skladu sa Majkom prirodom i ljudskom prirodom i otkriva smisao života kao svoju slobodu.
4. Kontinuitet iskustva bića
U tom odnosu nastaje povijesni identitet samog čovjeka i njegove zajednice. Prekid kontinuiteta u tom procesu pravi duboki rascjep u duhu i duši svakog čovjeka. U pjesmi Brijest, Banjević na samo njemu svojstven način, opisuje diskontinuitet u crnogorskoj istoriji. Brijest na Cetinju, pod kojim se stvarala crnogorska istorija, i odatle razilazila po čitavoj Cenoj Gori: „I svako tvrdo jutro, kad grane veselo sunce žuto, ponosnom kitom, pokretom širokih grana, krikom – stubova njihom glasio se visoki džin, nad gradom, nad selom, nad radom, nad kolibom, umornom rukom, nad suvom pojatom pukom“ (Banjević 2003, 96). „Brijest“ je držao na okupu crnogorsku zaednicu u pravdi i nepravdi, junaštvu i čojstvu, rađanju velikih misli, moralu i otporu nemoralu, siromaštvu i nemaštini, pušci i knjizi, grlio crnogorsko dostojanstvo i istoriju od svojih žila „da stigne vrhom do neba, da se razruni u beskraj“ (Banjević 2003, 95). Nakon „duge stravične noći“, nastaje stravični, kameni osjećaj kad:“ Noć pogana podmukla, pritisla prigušen krik – spžila Brijest – snagu, povijest. ………….. Nalik na kamen stao je putnik – u srcu je gorio plamen – gleda sumorno čovjek u modri prostor prazni, što vapi, i đe poznaka nema, od drveta našeg putničkog, O, ko će da rashladi dugi i teški put?“ (Banjević 2003, 191). Banjević ima nadu, ali ne neku utopijsku nadu u mitove, zablude i više sile, tuđe žile, već u „žile Brijesta“, tj. u iskonsku snagu cnogorske zajednice i njene istorije: „O, kako bi bilo to, planinski dive, ako ostade iđe u dubini zemljine vlage tvoje ijedne žile, ukopane žive da silinom sirove snage iskonske i poslednje, jače silovito opet izbije rasprši crni kam – da brijest išiklja mlad!“ (Banjević 2003, 192).
5. Utopija i antiutopija-distopija iskustva uma
Banjevićevo iskustvo uma obuhvata ne samo racionalne, nego i iracionalne, emotivne, afektivne i tradicionalne elemente života. Ali, realizam njegovog iskustva uma je u stvaranju idealno-tipskog jedinstva tih elemenata u kojem se sublimiraju estetski i etički sadržaji ,,živog života“, iskustva bića. ,,Onaj koji dava tajne zemnih tema, dao nam je to što drugi nema, rukama objema… i smiješnu bit: sanjaj… sanjaj – pa ćeš sniti“ (Banjević 2003, 30). Maticu idealno-tipskog Banjevićevog iskustva uma čine moralne supstance (sanjaj, sanjaj – pa ćeš sniti). Banjevićevo iskustvo uma ne širi nerealne utopije moralnosti, već jasno opominje čovjeka na kritičko preispitivanje vlastitih granica u iskustvu bića. Ono predstavlja sokratovsku pouku mjere svojih granica s drugima. Banjević jednostavno ,,voli“ moral kao dimenziju ljudske prirode, ali mu to ne smeta da u tome ima jasan kritičik stav.
Banjevićevi ljudi iskustva uma su ljudi razuma koji ktitički prihvataju i pozive svojih emocija i strasti. Banjevićev čovjek iskustva uma uvijek je u situaciji da donosi moralnu odluku, imajući odgovoran odnos prema ljudima i prama prirodi Moral je konačna granica Banjevićevog iskustva uma, znači i iskustva i uma, a to znači iskustva bića.
Banjevićev moral nije utopističko negiranje nejednakosti među ljudima. Naprotiv, on afirmiše nejednakost kao izraz identiteta zasnovanog na generičkoj suštini čovjeka i čovjekove zajednice. Banjević samo traga za modelom moralnog prevladavanja generičke-prirodne nejednakosti među ljudima. U tom pogledu kod Banjevića postoji visoki nivo skeptičnosti. Suština ljudske odgovornosti nalazi se u moralnom načinu proizvodnje društvenog života koji ima za cilj prevaladavanje siromaštva i nejednakosti. Tako, moralna odgovornost utemeljuje humanost u društvu, zasnovanu na realnim pretpostavkama čovjeka i čovjekove zajednice i njihovom odnosu prema prirodi.
To je humanizam koji povezuje kauzalnost (uzročnost) i teleologičnost (ciljnost) u razvoju čovjeka i čovječanstva. Temelj tog humanizma je afirmacija ljudske prirode u njenom jedinstvu ljudskog, čovjekovog i vremena čovjekove zajednice, odnosno čovječanstva. To je humanizam koji se izvorno reflektuje iz iskustva čovjeka i čovjekove zajednice. On ima karakter utopije, ali Banjevićevo iskustvo uma svojom egzaktnošću više upozorava čovjeka i čovjekovu zajednicu na opasnot od antiutopijskog pogleda na svijet koji širi lažne nade u svevišnje sile (,,tuđe žile“), prevare i zablude u pogledu oslobađanja od nepravdi, siromaštva i neljudskosti.
Banjevićevo iskustvo uma vjerno pokazuje utopiju i antiutopiju koju čovjek i čovjekova zajednica nose u sebi kao nadu za bolje sjutra. To je složeni društveni proces kako Manhajm ,,uvjerava kako je utopija zbroj svih energija koje rade na promjenama u društvu, Utopije ne ovise isključivo o prostoru koji obuhvataju, već o vremenu koji ih udaljava od njihovih začetaka: uglavnom se odvijaju u dalekoj prošlosti ili dalekoj budućnosti“ (Malenica, Matek-Šmit 2018, 333).
Svojom visokom umjetničkom imaginacijom Banjević upravo otkriva dubinu tog odnosa utopije i antiutopije u životnom putu (iskustvu bića) čovjeka i njegove zajednice. Zato, Banjevićevo iskustvo uma nije ,,bijeg od stvarnosti“, već ljudski susret uma i stvarnosti. Banjević je homo-duplex, istovremeno u prostoru i u cjelini svog iskustva, ,,I odsutan od tijela ostanem na tren, u šipkovine me sjećanju nosi brzina, i razglobi se praizvir pust i vatren, kao pod suncem na kori mekoća vrzina“ (Banjević 2003, 358). Nevjerovatno je kako u Banjevićevom iskustvu uma svaki detalj tegobnog života dobija svoju ljepotu. Sve, od prve trave na baštinama, glasovi proljeća, kotarine s gnojivom, mravi i gliste što zemljom vrve, šipkovine, kamen svaki mramoru sličan, sve raste od vrhova do ponora ispod krševih žila, padovi na krševitom putu, na šiljkovima, tvrda kolijevka do noge čobanske ispucale. Sve to nosi ,,ljubav za to različje rodno“, njive dah, smokve mliječnost, vitkost višnje, vrisak djetinjstva, golema tužaljka predškolska, uzaludni vapaj, molitve – Ostrogu i svevišnjem, strahovanje omrcanja i tmina jamska i udolska, nečiji doziv s praga, prolaz nekih sjena preko kamena, pokajnice ili gosti. il~ procvat drijena. Banjević ostaje ,,pripojen u dvostrukosti“ bez nade da je možemo prevazilaziti u dogledno vrijeme: ,,I ja sam isti onaj koji je bio – samo povećan bolom i duše i tijela pod bjelosvjetskim kalom, i niko meni više ništa ne može da obeća, ovoj zagubljenoj udvojenosti đe sve se zbralo“ (Banjević 2003, 360). Ostaje Banjević u pobuni uma protiv neljudske stvarnosti.
6. Dvojstvo iskustva uma i iskustva bića
U Banjevićevom iskustvu uma lako se prepoznaje sloj koji se odnosi na logosnu valentnost subjektiviziranosti onto-antropoloških i iskustvenih komponenti svakog čovjeka. Međutim, Banjevićevo iskustvo uma pretpostavlja otvorenu mogućnost samosvojnosti subjektiviziranosti u iskustvu bića svakog čovjeka. „Popunjam prostor da nije prazan, da s tobom se povežem mojim duhom, a u životu mikad neću nać izraza da ispunim ovo vrijeme gluho“ (Banjević 2003, 462). Banjevićava istinska potreba je da uspostavlja duhovnu vezu s prostorom (iskustvo uma), ali gubi nadu u to da će u izrazu života (iskustvu bića) to ostvariti. ,,Dvojna iskra može da plamne u meni, i razgara se i bije u dvojstvu, I tako nikada ti živi plameni, ne istule se u dovoljstvu” (Banjević 2003, 463). Banjević razumije protivrječnu poziciju da svoju slobodu (generičku slobodu) može ostvarivati jedino preko ostvarivanja generičke nužnosti. A, tu nema kraja, nema konačnog ,,dovoljstva“. Svaki pojedinac je neprestano specifičan homo-duplex u svojoj operacionalnosti generičnosti i svom iskistvu. Čovjekovo (homo-duplexa) vijeme se nalazi neprestano u protivrječnostima s ljudskim (generičkim) i čovječanskim vremenom (istorijskim vremenom čovjekove zajednice) (Vukićević 2019).
Banjevićevo iskustvo uma i iskustvo bića nose u sebi neobjašnjivu kosmičku snagu strujanja vremena u svim oblicima, fazama i prostorima postojanja čovjeka. Tu je vrijeme: kamenitog kraja, glase se čelični popci, vrijeme uspomena po dužnici asfaltnoj, i dionici sivoj, vrijeme putnika prašnjavog trotoara, jednoličan cvrk što ga pritiska dim kao pelin opor i grk, huka vozila i gužva ljudi, stooka svijetla radnji, lopte neona ko komete. Sve to nije „kameni rast“ – okamenjeno vrijeme, već vremenska energija koja neprestano struji „ko da mi upijanja davna crpe“ (Banjević 2003, 438). Banjević daje umjetnički izvajanu sliku vremena koje djeluje u iskustvu bića čovjeka, bez obzira na to da li je ruralni ili urbani prostor. Ali, to nije apstraktna umska slika, već slika pobune uma: „i u sebe zatvara zuku – taj sjet čovjeka“.
Čovjek može otkrivati smisao svog života samo u savladavanju tih protivrječnosti u svom pogledu na svijet, znači pogledu na svijet koji nalazi adekvatnu mjeru u granicama trilogije ljudskog, čovjekovog i čovječanskog vremena. Svaki pogled na svijet koji u čovjekovom vremenu ukida ove granice, predstavlja antiutopiju i zabludu. Banjevićeva svijest, pogotovo savjest, mu ne dozvoljavaju da se time bavi. Jasno saopštava: „Bitno je da izvedem na vidjelo ambisno i tamno………………… Ni od kog oslonac kad panem u vijeku, a spas tražim u čovjeku i lijeku“ (Banjević 2003, 455; 465). Jedini spas, realna utopija, jeste čovjek i ljudska priroda kao jedinstvo ljudskog roda, čovjeka i čovjekove zajednice (iskustvo bića).
7. Pobuna uma – neugasivi izraz
moralne odgovornosti
Pobuna uma vlada u Banjevićevom iskustvu bića, koja poziva sve na odgovornost za neljudsko stanje duha. Na tapetu su svi: čovjek, čovjekova zajednica, ljudskei rod. Svi su odgovorni za otuđenost ljudske prirode, koja je dovedena u stanje „ravnodušja“. Često djelujemo kao da nijesmo pripadnici ljudsko roda, i bez osjećaja pripadništva čovjekovoj zajednici kao neotuđivoj svojini. U tom slučaju Banjević nije tragičar u shvatanju čovjeka, već izazvani-izazivač, pobunjenik, protiv tragičnog stanja u kojem se nalaze čovjek i čovjekova zajednica, naravno i ljudski rod u cjelini. Banjevićeva pobuna uma ne poriče značaj utopijskog (religijskog ili dr.) u iskustvu bića, Međutim, supstancijalnost Banjevićeve pobune uma jeste, ljudska potreba neprestanog, uzročnog i posljedičnog, preispitivanja svih oblika utopijskog, koji lebde iznad čovjeka i čovjekove zajednice kao opasne čarolije. „Svačem je mukli došao red, pa više mora da umre i Bog“ (Banjević 2003, 19). Kraj pozicije Apsoluta-Boga, predviđa pobuna uma, jer on tu poziviju ne može da dokaže, ni uzročno ni posljedično. „Postasmo ljuti, zli umorni, naša se teška ne čuje tužba…………. što god mogasmo i mi ti dasmo, – al’ pomoći nam nije bilo“ (Banjević 2003, 119, /20). Banjević smješta Boga u vjerovanje ljudi, i poziva na preispitivanje, uzročno i posljedično, tog vjerovanja u iskustvu bića. Banjević ne poriče ulogu vjeriovanja u Boga kao „spasioca“, ali mu ne daje moć Apsoluta, jer da ima moć Apsoluta, spasio bi čovjeka u cjelini – uzročno i posljedično. Povijesno se, uzročno i posljedično, potvrđuje, da nema spasa čovjeku bez čovjeka čovjekove zajednice i ljudskog roda u cjelini. Bez moći čovjeka nema ni moći Boga (Denet 2015)
8. Banjevićevska simfonija vremena
To je banjevićevska simfonija vremena koja proističe iz energije pobune uma i istinskog iskustva bića. „A huka vozila i gužva ljudi i stooka svijetla radnji i lopte neona kao komete: sve je svijet stvari i poslovnosti, sve je svijet ravnodušja, i niko ne opaža i ne sluša, ovaj drugi monotoni ton, ovaj pištavi ko duša kad procvili, do dna negđe davnog sjećanja prodire i čini mi se, rodni travni zavičaj, i pjesma zrikavaca niz kamenosudnji kraj“ (Banjević 2003, 438). Kud će jače i prodornije upozorenje, pogotovo, savremenom čovjeku, da je svijet stupio u „ravnodušje“, i da niko ne „opaža i ne sluša“ „cviljenje“ ljudske prirode i njen iskonski poziv za spas čovjeka i čovjekove zajednice, za spas ljudskog roda.
Teško je naći primjera da je u jednom djelu, kao što je u Banjevićevom, svaki kutak vremena u direktnoj i neraskidivoj cjelini sa prostorom (rodni travni zavičaj, pjesma zrikavaca, kamenosudni kraj). To je takva simfonija vremena u kojoj sva vremena imaju svoje autonomije, s obzirom na logosnu valentnost (značaj, značenje i smisao) u nastajanju i postojanju čovjeka i čovjekove zajednice. Nije bitno samo to što se nalaze na okupu svi tipovi, sve vrste i svi sadržaji vremena, već to što svi u sebi nose logosnu valentnost i njenu afirmaciju u dubini kosmičkog logosa. U dinamici iskustva uma i iskustva bića nalaze se elementi svjesnog i nesvjesnog, efektivnog, emotivnog, infantilnog, jedan pored drugog, ali i u neprestanoj potrazi jednog za drugim. „A đe je jedinjenje nad jazom, ili je noći dubina, ili je divljina, đe nema glasa, đe ljubav je savjena smjena?………….. jedva isplovih u nedogled taman, sa otišlim vrenjem i u njedrima s grudom“ (Banjević 2003, 225/6). Fizička vidljivost elemenata, dobija smisao u estetskom smislu, noseći u sebi snagu estetske ljepote i dostojanstva. Svaki elemenat dobija umjetničku i moralnu energiju. Probijaju duh i dušu čitaoca Banjevićeve poezije. Čitaš Mirkovu poeziju i osjećaš kako i sam duboko osjećaš vlastitie korake kroz kaldrmu vlastitog iskustva uma i iskustva bića, kako vas ogrebe drača, kamen stade na sred puta, kako peče sunce. Kako god, osjećaš da si stekao neko novo iskustvo i neki novi pogled na svijet i smisao života.
Banjevićev pogled na svijet je dubinski pogled na stvarni svijet, a ne samo neka apstraktna umjetnička vizija. U njemu se ne isključuje ni Dobro ni Zlo, samo se insistira na njihovom moralnom ovaploćenju – u kojem se susreću i „zrna punorodna“ i „bičevi magle“, i da se zna „da je to premudrost stara, da se na svom plamenu sam sagara i sagori, ne kao svijeća ili gorivo suvo, no živa rastuća mudra tvar, što sebe do kraja svijeta ćera…….. (Banjević 2003. 260/61). Jedina nada čovjekova je da sagori na vlastitoj vatri u logosu generičke suštine ljudskog roda.
Pjesništvo Mirka Banjevića ne trpi nikakvo parcijalno svrstavanje tipa: optimističko, pesimističko, emocionalno, romantično, realitičko, apstraktno i sl. Njegovo pjesništvo, dosl,edno prati cjelinu iskustva uma i iskustva bića. Ono je neiscrpna energija čovjeka, čovjekove zajednice i ljudskog roda u ostvarivanju generičke slobode na principima generičke nužnosti. Tako Banjevićeva poezija prati trilogiju čovjekovog, čovječanskog i ljudskog vremena u kojoj ona neprestano „uzlijeću“ ka cjelini (dobro i zlo) ljudske prirode. Ko to sve može da vidi sem Mirko Banjević posmatrajući iskustvo bića svojom pobunom uma. Ko može tako izraziti umjetničku ljepotu kada se vrhovi planina „biju s oblacima“ (Banjević 2003, 339). Banjevićeva slika borbe vrhova planina i oblaka, „đe magle brdom prolijeću“, predstavlja veličanstveno susretanje čovjeka i prirode, koje kod svakog neprestano proizvodi novi osjećaj ljepote u novim oblicima, sadržajima i time ima univerzalno značenje, značaj i smisao.
Banjevićev susret iskustva uma i iskustva bića, afirmiše subjektivitet čovjeka i čovjekove zajednice, istovremeno čuvajući univerzalnost ljudskog roda. Zbog toga je ono uvijek aktuelno, a danas, u značenju pobune savjesti i etike odgovornosti protiv stanja u koje smo doveli ljudsku prirodu, aktuelnije nego ikad. Umjetnička dimenzija odnosa ljudske prirode i Majke prirode, svojom angažovanošću podiže stvarnost na viši nivo i poziva čovjeka da teži nemogućem (tajnom), da bi mogao postići moguće (Weber). Tako se pjesnička riječ Banjevićeve poezije, nikad ne zaustavlja na nivo stvarnosti, već uzdiže stvarnost na nivo umjetničkog, moralnog i konačno, ljudskog.
Banjevićevo pjesništvo je „nova stvarnost“.
LITERATURA
Banjević Mirko (2003) Pobune uma, Podgorica, M&B
Mirko Banjević – pjesnik vremena, Podgorica, MATICA (broj 73, Godina XIX)
Vukićević, S. (2018) Goranovićevo obraćanje vremenu, Cetinje, ARS (br. 4 Godina XV)
Vukićević, S. (2018) Logos opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru, Podgorica, Matica, br. 75. jesen 2018. (str. 212-150)
Vukićević, S. (2019) Kosmički logos društva – sociološke inovacije, Nikšić, Madijska kultura
Vukićević, S. (2019) Nacionalizam i globalizam u kvalitetivnom posredovanju, Zagreb, Revija za sociologiju, Svezak 49 Br. 3, (str:399-417)
Vukićević R. S (2019) Sociologija dosade, Podgorica, Zavod za školstvo
Andrić I. (2017) Sever, Beograd, Kritičko izdanje dela Iva Andrića: Zadužbina Iva Andrića (Politika Kulturni dodatak, 2022, str. 5)
Arent, H. (1991). O revoluciji – odbrana javne slobode. Beograd: Filip Višnjić.
Blumenberg, H. (2006). Beschreibung des Menschen. Frankfurt am Main: ShrkampVerlag.
Fabijan, J. (2001). Vrijeme i drugi. Nikšić: Jasen.
Crnobrnja S. (2022) Poglediz stratosphere, Beograd, Politika – kulturni dodatak str. 2
Denet K. Danijel (2015) Razbijanje čarolije, Beograd, McMillan
Evangelos O. Panatanasiju (2022) Muzika je navažnija sila univerzuma, Beograd, Politika 21 maj, str. 7
Habermas, J., Racinger, J. (2006). Dijalektika sekularizacije. Beograd: Dosije.
Hefe, O. (2016). Da li je demokratija sposobna za budućnost? Novi Sad: Akademska knjiga.
Heideger, M. (1985). Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed.
Herbert, M. (1986). Natur als Kultur aufgabe. Stuttgarda: Deutsche Verlags, Astalt.
Hiršman, A. (1999). Strasti i interesi. Beograd: Filip Višnjić.
Hollitscher, W. (1985). Natur und Mensch im Weltbild der Wissenschaft – lebenweswn Mensch. Berlin: Akademie Verlag.
Irena Malenica, Zdenka Matek-Šmit (2018) Distopijsko tematiziranje budućnosti: od Zamjatina do Mlakića i Popovića, Zagreb, Književnost, časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu, Filozofskog fakulteta (str. 332-348)
Jerofejev V. (2022) Dostojevski – patolog žive ljudske duše, Beograd, Politika, kulturni dodatak, (str. 1-2)
Jokić, V. (1983). Marksovo viđenje umjetnosti. Nikšić: Centar za marksističko obrazovanje.
Konstatinović, R. (2010). Filozofija palanke. Beograd: Otkrovenje.
Lefebvre, H. (1988). Kritika svakidašnjeg života. Zagreb: Naprijed.
Leković, D. (1984). Pojam pogleda na svijet. Titograd: CANU.
Marković, M. (1999). Društvena misao na granici milenijuma. Beograd: Službeni list SRJ.
Mišel, F. (1998). Treba braniti društvo. Novi Sad: Svetovi.
Petar II Petrović Njegoš, (1995). Gorski vijenac. Podgorica: CID.
Petar II Petrović Njegoš, (1995). Luča Mikrokozma. Podgorica: CID.
Petrović, G. (1978). Mišljenje revolucije. Zagreb: Naprijed.
Pijaže, Ž. (1979). Epistemologija nauka o čovjeku. Beograd: Nolit.
Pogled na svijet (1984). Titograd: CANU.
Poper, K. (1993). Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji / T. 1. Čar Platona. Beograd: BIGZ.
Ralston, Dž. S. (2011). Propast globalizacije i preoblikovanje sveta. Beograd: Arhipelag.
Ranković, M. (1998). Sociologija i futurologija. Beograd: Institut za sociologiju Filozofskog fakulteta.
Safranski, R. (2017). Zeit – was sie mit uns macht und was wir aus ihr machen, Erscheinenbei FISCHER. Taschenbuh: FrankfurtanMain.
Stamenić B. (2022) Mjera ljudskosti u danima budućim (Podgorica, Pobjeda, Objektiv (str. 22-23)
Vukićević, S. (2013). Anthropocentrism: Existence against Essence. Global Journal of Human Social Science, History Archaeology &Anthropology, Global Journals Inc. (USA): Cambridge, Volume XIII, Issue 1, pp. 5-13.
Vukićević S. (2015). Generic sublimate of gender communication. Коммуникология, Томе 3, № 6 (ноябрь-декабрь), страницы 118-128.
Vukićević, S. (1990). Homoprivatus. Beograd / Nikšić: »Naučna knjiga« / NIP Univerzitetska riječ.
Vukićević, S. (1994). Manihejstvo i nauka. Sociološki pregled, No. 3, str. 321-327.
Vukićević, S. (1998). Mit o nauci i obrazovanju. Nikšić: Institut za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta. Cetinje: Obod.
Vukićević, S. (2000). Futurološka sociologija u saradnji sa filozofijom i istorijom.
Vukićević, S. (ured.) (2000). Komunikacija sociologije sa filozofijom i istorijom (str. 46-51). Podgorica-Nikšić: Univerzitet Crne Gore / Institut za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta.
Vukićević, S. (2000). Progres u kontekstu sociološkog značenja vremena. Sociologija, Vol. 42, br. 1, str. 55-68.
Vukićević, S. (2001). Etničko i vjersko kao građansko. U: Đorđević, D. (ured.) (2001). Vere manjina i manjinske vere (str. 130-136). Niš: JUNIR VII.
Vukićević, S. (2004). Filozofske pretpostavke sociološkog značenja roda. Filozofija i rod. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
Vukićević, S. (2005). Sociologija / filozofske pretpostavke i temeljni pojmovi. Beograd: Plato / Nikšić: Filozofski fakultet.
Vukićević, S. (2011). Ontološke iracionalnosti savremenog svijeta. Nikšić: Institut za sociologiju i psihologiju Filozofskog fakulteta.
Vukićević, S. (2012). Antropocentrizam: egzistencija protiv esencije. Sociologija, vol. 24, br. 1. str 21-36.
Vukićević, S. (2012). Globaliyation, human nature and the nature of societs / An ispring reflectiveness of sociological analiyisis of profesorDobrenjkov. New Delhi (the international institute of sociology, the 40th is world congress).
Vukićević, S. (04. 2013). Kultura je večita čovekova utopija. Politika-umjetnost, nauka, kultura.
Vukićević, S. (2015). „Društvo znanja“ kao kulturološka konstanta globalizacije. U zbornuku radova „Globalizacija i kultura“ (str. 64-70). Beograd: Institut društvenih nauka.
Vukićević, S. (2016). Njegošu su zahvalni: I Bog i čovjek. Cetinje: Centralna narodna biblioteka Đurđe Crnojević.
Zamjatin, J. Mi (prev. R. Božić Šejić), Breza, Zagreb2003.
Zerzan, J. : Future primitive. www primitivism. com/future – primitive. htm.
Zimbardo, F. (2017). Paradigma vremenskih perspektiva. Beograd: Politika.
Županov, J. (1983). Marginalije o društvenoj krizi. Zagreb: Globus.
