Sanja Martinović: Podne u gradu

ribari su donijeli ribu
danas kad je nebo toliko sivo
kao da su se barkama
spustili sa neba
nisam uzela ribu
iako su me htjeli nahraniti
a bila sam i gladna
i bolesna
molim vas da me povedete
sa sobom sljedeći put
kad budete išli loviti
i kad nebo bude tamno i spušteno
želim vam pjevati
svojim najljepšim glasom
želim vam pjevati

Nije strah nego drhtaj tijela
na sprženoj zemlji.
Tiho je.
Povjetarac.
Ljudi u daljini grle more.
I djeca.
Nije radost nego nelagodno lupanje srca.
Život u pijesku.
I potmula bol.

….

Koža lica se zateže.
Kroz pore ne ulazi ništa.
Kiša se odbija od staklo,
oslikano, raznobojno.
Žuti bljesak sa slike
dozvao je oko
koje se lagano kreće
kroz srebrne kapke.
Gledamo.
Gledamo.

….

Sasvim mali pokret
bljesnuo je na ekranu.
Pričamo o tijelu,
užitku, slobodi.
„Vidite li me?
Vidim da me vidite.
Sve moje bore i zjenicu oka.
Pričajmo, pričajmo“.
Strah i nelagoda.
Znam, nečim ću prekriti
malenu rupu prekrivenu staklom.
Muk: tijelo se vratilo tijelu.

Stid je došao bez najave,
usred jednog lijepog dana
kada je sve bilo na svom mjestu.
Odjednom je tanka koža zatreperila,
kosti su počele igrati neki hitri ples.
Stomak su bockale igle.
Nije ni samoća, nije ni tuga.
Ni beznađe.
Možda je tek Neko
pokucao na vrata.

Podne u gradu

Pločnici su bili vreli i prljavi
Upijali su zvukove pokreta.
Žena slabih živaca
odjednom je izvadila zgužvani
papir iz međunožja
i bacila ga na pločnik.
Smijala se.
Mnoštvo se kretalo.
Kretalo.
Sve je plesalo i treperilo.
Novčići su padali
na omekšali asfalt.
I svi smo bili jedno, neželjeno.

Rekli ste da zovem.
Zvala sam.
Nije bilo nikog.
Pa je niko rekao
da sam kriva.
A zašto sam kriva, pitala sam.
Zato što ti Smrt nije gospodar, rekao je.
Pa nije ni vama, mislila sam,
kad živite vječno mladi.
Stvari imaju mnogo imena, rekao je,
Strah je jedno od njih,
Uplaši se i otvorićemo ti vrata.

…….

vozimo se pored pruge.
voz prolazi i ne vidimo mu kraj.
iznad voza: čudesna mreža
koja se pojavila tek
kad je sunce ispružilo zrake
pod određenim uglom.
to je ispleo jedan pauk.
voz nema kraj, shvatismo začuđeni.
a mi ćemo pravom cestom
ići još dugo,
možda do samog kraja.
čudne li mreže,
kao napuklo staklo kroz koje
ne može doprijeti glas.

………

Kao da sam izgubila snagu
da držim olovku
Ruka je postala odveć drhtava
da išta zapisati može
Ali pogled stiže
do kamene kuće
koja ima udubljenje
rupu ispunjenu slikama
U njoj sjedi stari čovjek
sijede čupave kose
i brade
Priča sa prolaznicima
U rupi je prijatno hladno
Što vidiš na slici
Paukovu mrežu
korjen masline
Ne ja vidim zjenicu
koja se rastočila
Klizava je staza
po kojoj gazimo
Držimo se za ruke

…………………..

dugu bakarnu kosu nosio je vjetar
ne, to nije moja kosa
vrijeme je prolazilo
a ja sam posmatrala kroz stakleni zid:
kako leti sve što je stajati moglo
pomislila sam da treba opjevati prizor
jer će možda opet sve stati
ali nisam znala kako
kao da mi nije bilo dano
kakva glupa priča o sopstvenoj sobi
kad će mi udovi
ionako uskoro poletjeti
kroz usku pukotinu na zidu
svaki na svoju stranu

………………………

jutro je nekad značilo
pogled na planinu
kroz čija je vrata
prolazilo prvo sunce
koje je kao čarobnjak
milovalo mokru travu
i stakleno more
tamno od noći.
a onda su sagradili
zamak sa uskim prozorima
kroz koje nikad ništa
dopiralo nije
i nikad više planinu
ne vidjesmo
i sunce izgubismo.

………………..

ispod zelenih oblaka
motamo se kao gliste
roze i mirišljave
gore još iznad
iznad svega
čuje se pjesma svirana na klaviru
najljepša od svih
rekli smo da ćemo se voljeti
zauvijek

……………………..

ne znam u što ću gledati
kad se preselimo dole na ulicu
kad me bude od asfalta
dijelila samo prašina
ne želim da gledam posječena stabla
bilje oblikovano u savršen krug
u cipele onih koji hodaju
u šape
želim ostati ovdje na litici
koja će se srušiti
na ovoj litici punoj livadskog cvijeća
prastarih smokava
i smokvinog lišća

………………………………

kad se činilo da je sve nestalo
i da se vratiti neću
tamo gdje sam davala
ono što imala nisam
a to nešto nije imao ko da primi
kad se činilo da mi misli zuje besmisleno
množe brzinom nepojmljivom
da ću samo pasti i ostati ležati
tamo gdje će gmizavci doći
tada baš tada svijet se okrenuo naglavačke

……………………..

čula sam zvukove sa ulice
glasove onih koji traže
nešto
čula sam kako
i mene neko zove
možda treba da odem
da dobrotu pronađem
tamo gdje je glas
utihnuo
tamo gdje se samo
pješke može doći
kroz draču.

…………………….

ljudi su zvali,
kao što uvijek zovu.
dok glas sa druge strane
nije rekao nešto čudno,
neočekivano:
odgovaraćeš ti za sve
i za ono što si napravila
i rekla i pomislila
i za ono što nisi.
u kostima sam osjetila slabost
a mišići su zaplesali.
htjela sam trčati,
htjela sam otići što dalje,
pronaći prastaro stablo masline
i sklupčati se u otvor,
dom blavora i paukova.
jer djela su mi bila čista,
i riječi i misli.
ili možda nije bilo tako.
možda oni znaju bolje.
i tako sam sjedila,
dugo,
dok hladnoća nije zaustavila
treptaj mišića
a skelet postao
onaj po kojem djeca
uče prepoznati
koja je kostkoja.

…………………………..

hodala sam po pločicama, brzo pa još brže
naprijed pa nazad
i tako dok nisam stala
i pogledala galebove
na bovama
u zalivu

………………………

na ulici
u zoru
kad su sve boje
još uvijek bile sive
bila sam
nisam se plašila
ali sam tugovala
bila sam
sigurna da će
sve boje koje nacrta jutro
obrisati istinu

……………………………….

Iznad nas krupne su ruke
radile nešto.
Toliko smo bili mali
da nismo mogli vidjeti,
ni ruke ni nešto.
Hodali smo ulicama, trčali smo,
nosili kese,
nosili djecu,
ulazili smo u auta
i izlazili,
ulazili smo u kuće i zgrade
i izlazili,
kupali smo se u moru,
u jezeru i rijeci,
puštali smo zmajeve,
i radili još puno toga.
Tako mali smo bili,
raštrkani,
nismo ličili ni na
zajednicu mrava
ni na paukovu mrežu.
Ne znamo ni što se
poslije desilo,
što su ruke napravile,
sve se samo nastavilo.

……………………………….

Kružeć i kružeć u sve širem luku
Soko ne čuje više sokolara.
Sve se razliva; središte popušta;
Puko bezvlašće preplavljuje svet,
Kulja krvomutna plima, na sve strane
Obred nevinosti davi se u njoj;
Najbolji ni u šta ne veruju, dok se
Najgori nadimaju od žestine.
Besumnje, na pomolu je neko otkrovenje;
Besumnje, na pomolu je Drugi Dolazak.
Drugi Dolazak! Tek što reč izustih,
A grdna slika iz Spiritus Mundi
Već vid mi muti: u pesku pustinje
Lavlje obličje sa glavom čoveka,
I okom praznim, ko sunce okrutnim,
Kreće lene sapi, dok svuda okolo
Teturaju se senke gnevnih ptica.
Opet pade tama; ali ja sad znam:
Dvadeset vekova tvrdog sna
Pretvori u mòru škripa kolevke;
No kakva se to zver, svoj čas dočekav,
Vuče k Vitlejemu, da se u njemu rodi?

Podijeli

Komentari su suspendovani.