Radnja se dešava u osamljenom zamku, vili na brdu odakle se pruža lijep pogled na grad. Likovi u drami su:
– Oliver, muškarac od 50-ak godina, vlasnik zamka, govori crnogorski sa stranim akcentom
– Kaća, žena od 50-ak godina, degustatorica, zaposlena kod Olivera,
– Lucija, žena od 60-ak godina, kuvarica, zaposlena kod Olivera,
– Matilda, žena u tridesetim godinama, spremačica, zaposlena kod Olivera,
– Igor, muškarac u tridesetim godinama, šofer i tijelohranitelj, zaposlen kod Olivera,
– Nikola, momak od 25 godina, Kaćin sin,
– Marko, muškarac od 70 godina, Kaćin muž,
– Mila, žena u četrdesetim godinama, medicinska sestra koja Oliveru jednom sedmično vadi krv,
– Anastasia, Oliverova žena koja nije prisutna; sa njom se Oliver čuje svaki dan telefonom.
Prvi čin:
– Svečana večera u Oliverovoj blagovaonici, u čast Nikolinog završetka fakulteta. Večeri prisustvuju: Oliver, Kaća, Marko, Nikola, Mila, Igor . Svi su veseli osim Marka koji ne priča ništa.
Oliver (stoji i drži čašu vode): Veoma mi je drago što smo se okupili večeras da proslavimo Nikolinu diplomu. Marko, Kaća možete biti ponosni što imate ovakvog sina – pametnog, dobrog i vrijednog. Nikola, ulaziš u novi život, otvaraju ti se novi prostori i novi ljudi. Želim ti da pronađeš sreću u svemu tome. Živio, dječače! Živjeli svi vi, dragi moji.
Nikola (stojeći): Hvala vam, čika Oliver! Hvala vam na svemu što ste učinili za mene i moju porodicu. Veoma smo sretni što smo vas upoznali, to je zapravo bila prava prekretnica i za mene i za moje roditelje. Živjeli svi i hvala vam!
Svi: Živjeli!
Kaća: Hvala, Oliver! Lucija nam je spremila razne delicije, a sigurno ima nestrpljivih i gladnih, pa ću sad otići do kuhinje i reći Matildi da polako počne donositi jela.
Kaća odlazi iz prostorije.
Mila (Oliveru): Hoćemo li sutra raditi analizu?
Oliver: Može. Nećemo sad o tome više. Odgovara li muzika? Klasična gitara – to se valjda svima sviđa…
Nikola: Odgovara, svakako. Od vas smo naučili i slušati klasičnu muziku. U našim krajevima klasika se slušala jedino jednom mjesečno u učinioci profesora Miloševića, kad bi stari odlučio da i praktično obrazuje učenike.
Marko (mrzovoljno): Nikakva šteta. Ne vidim što bi mi bolji život bio sa tom muzikom. To je način da kulturni svijet nama primitivcima stavi do znanja da smo primitivni.
Oliver: Marko, to iz vas progovara činjenica da ste jednom nogom u grobu. Ipak, ostavljate svijet koji nije stvoren po vašoj mjeri i to vam smeta.
Marko: Prepotentnost civilizovanih nema nikakve veze sa tim što ću još malo umrijeti. Briga me za to što neću živjeti sto godina. Ja, srećom, nisam kao vi. I više se neću glasati, jer mi predstavlja teret pričati.
Oliver: Nezahvalni ste i frustrirani. Ovo drugo vam je i došlo glave.
Nikola: Tata, hvala ti što si pokušao da mi pokvariš i ovu veče. Samo da znaš da nisi uspio.
Ulaze Matilda i Kaća sa tacnama. Kaća sijeda za stol i pogledom prelazi po prisutnima i shvata da se nešto desilo, međutim ništa ne komentariše.
Oliver: Matilda, za pola sata donesite glavno jelo. Kaća, da li je sve uredu?
Kaća: Jeste, juče sam probala, a nove namirnice nismo spremali.
Oliver: Odlično. Gozba može da počne. Poslužite se. Koje ćete vino? Večeras mi je čast da budem zadužen za piće.
Nikola: Chianti, per favore.
Oliver: Ecco, chianti per il signore. E per le signore?
Mila: Za mene isto, hvala.
Kaća: Crnogorski vranac barrique, kad nam je već data prilika da biramo.
Oliver: Marko?
Marko: Isto što i moja iskusna žena.
Oliver: Igore, ti, kao i obično, ništa ne pričaš. Haha. Večeras si možeš priuštiti čašu vina i par riječi, prijatelju moj.
Igor: Sasvim mi je dobro kad ne pričam. Pažnja mi je bolja. A čašu vina vam neću odbiti. Po vašem izboru, šefe.
Oliver: Onda barrique i za tebe. A meni ostaje da uživam u vašem užitku. Živjeli!
Neko vrijeme prisutni jedu, ništa ne pričaju.Ulazi Matilda.
Matilda: Gospodine, devet je sati.
Oliver: Dolazim.
Matilda odlazi. Oliver odlazi i zatvara vrata.
Mila: Je li uvijek u isto vrijeme?
Kaća: Jeste.
Nikola: Kakvo je stanje sad tamo?
Kaća: Ne znam. O tome ne pričamo.
Mila: Je li sa njom sve uredu?
Igor: Nemojte više o tome. Promijenimo temu. I zidovi imaju uši.
Kaća: Slažem se. On ne zaslužuje da bilo što pričamo njemu iza leđa, makar bilo i najbolje.
Marko: Sveta Kaća zaštitnica. Gdje si bila, ženo, sve ove godine kad si meni bila potrebna?
Kaća: Nećemo sada o tome! Nećemo opet o tome!
Marko: Nego o čemu hoćeš? Bolesna si i ti, i tvoj sin i tvoj “dečko”. Svi ste vi bolesni!
Nikola: Neka tata, noćas. Zašto uvijek moraš sve pokvariti? Krivo ti je što mi je on kupio stan, a ne ti. Krivo ti je što mi je on nešto pružio, a ti ništa.
Marko: Kako se ti usuđuješ kritikovati? Ti si sin kojeg nije briga što mu majka može svakog časa umrijeti. A što bi te i bilo briga kad ona sama u tome uživa. Bolesnici, to ste vi!
Kaća: Proklet, uvijek bio, a takav ćeš i umrijet!
Ulazi Oliver ljutito.
Oliver: Izlazite! Svi! Večera je gotova! Meni iza leđa… Vi nezahvalna bagro!
Ustaju i odlaze.
Oliver Igoru: Gdje si ti krenuo?
Igor: Mislio sam da se odnosi i na mene.
Oliver: Ostani tu i zatvori vrata.
Igor zatvara vrata.
Oliver: Imaju li zidovi uši? Nemaju, Igore. Ali zidovi imaju kamere. Što misliš zašto sam još živ?
Igor: Ne znam, gospodine.
Oliver: Očito ne zahvaljujući tebi. Zato što sve vidim i sve znam. Zato što ne dopuštam da me unište!
Igor: Budite sigurni da ću sve učiniti što je u mojoj mogućnosti da tako i ostane.
Oliver: Hvala ti, Igore. Oprosti ako sam bio neprijatan. Nadam se da je večera bila ukusna. Idem u krevet. Laku noć.
Igor: Laku noć, gospodine.
Drugi čin:
Kaća donosi banane u blagovaonu i slaže ih u zdjelu na stolu. Zove Luciju na telefon.
Kaća (na telefon): Luce, molim te, spremi tri rovita jaja – jedno za mene, dva za gospodina. Izvadi maslac iz frižidera, onaj iz pregrade u vratima, i marmeladu od aronije, isto iz vrata frižidera. I kafu, kao i obično. Ja ću biti u blagovaoni.
Kaća uzima bananu i jede je. Gleda na sat. Pet do devet je. Tačno u devet ulazi Matilda i donosi veliku tacnu sa doručkom.
Matilda: Dobro jutro, Kaća. Kako ste spavali?
Kaća: Dobro, draga. A ti?
Matilda: Dobro, ali ja, zapravo, nikako da se naviknem na ovu kuću. Stalno je neki strah u meni, pa zbog toga ni ne mogu da se naspavam.
Kaća: O, mila moja, nema razloga da se plašiš. Niko ti ovdje neće nauditi.
Matilda: Ma, znam, ali sve ovo je veoma čudno. Kao da smo svi u nekom horor filmu.
Kaća: Nemoj tako da misliš. To nije dobro za tebe. A i sad će…
Ulazi Oliver.
Oliver: Dobro jutro, moje dame. Gdje je Mila?
Kaća: Nije još došla. Hoćete da je pozovem?
Oliver: Ne. Biću u maloj kući, pa me zovite kad dođe Mila.
Kaća: U redu.
Oliver odlazi.
Matilda: Kaća, kakav je Nikolin stan u Padovi?
Kaća: Kaže da je prelijep. A kakav bi i mogao biti.
Matilda: Vama se zaista isplatilo raditi ovdje.
Kaća: Krivo si shvatila, Matilda. Ja sam zaista počela raditi ovo jer nam je bilo nužno, nismo imali od čega da živimo. Ali, onda sam zavoljela ovog velikog dječaka, počela sam shvatati njegov život. Sada ovo radim, ne iz interesa, nego iz čiste ljubavi i brige. Rekoh ti, on je moj drugi dječak.
Matilda: Neobično. Osjećate li da vam je uzvratio ljubav?
Kaća: Majčinska je ljubav bezuslovna, mila.
Ulaze Mila u medicinskoj uniformi i Oliver. Veoma su uznemireni.
Oliver: Kaća, Matilda, izađite.
Kaća i Matilda izlaze iz prostorije.
Oliver: Sjedite.
Mila sjeda na stolicu i gleda u pod. Oliver stoji ispred nje.
Oliver: Što ste radili u maloj kući? Ko vas je tamo poslao? Za koga radite? Odgovorite brzo.
Mila: Mislila sam da ste već tamo. Nisam mislila ništa loše. Niko me nije poslao.
Oliver: Za koga radite?
Mila: Radim u laboratoriji doktora Todorovića, to znate.
Oliver: Za koga radite? Ne pravite se blesavi.
Mila: Ne radim ni za koga više. Zašto uopšte to mislite? Zašto mi ne vjerujete?
Oliver: Zašto ste bili u maloj kući, ako sam izričito rekao da me čekate u blagovaoni u velikoj kući? Zašto?
Mila: Rekla sam vam da sam otišla u malu kuću jer sam mislila da ste tamo, a često ste tamo kad ja dođem. Oprostite, gospodine, nisam ništa loše mislila.
Oliver: Nemojte više nikad to da uradite. Nikad. U devet sati u ovoj prostoriji. Ulazite uvijek samo na glavna vrata. Jesam li bio jasan?
Mila: Jeste, gospodine.
Oliver: A sad mi izvadite krv.
Mila: Hoću, gospodine.
Mila vadi iz torbe špric, gumu za stezanje, vatu i alkohol. I vadi propisno krv Oliveru koji sjedi na stolici.Mila sprema pribor i epruvetu punu krvi u tašnu. Ustaje.
Mila: Završila sam. Doći ću do vas da vam dostavim nalaz, kao i uvijek, u pet popodne. Oprostite, još jednom. Neće se više nikad ponoviti.
Oliver: Dobro. Dođite danas u pet. Doviđenja.
Mila: Doviđenja, gospodine.
Neko kuca na vrata.
Oliver: Uđite, Kaća.
Kaća ulazi.
Kaća: Znali ste da sam ja.
Oliver: Naravno.
Kaća: Doručak se ohladio. Reći ću Luciji da napravi drugi.
Oliver: Samo ću kafu. Nervozan sam.
Kaća: Nemojte, čuvajte se. Nije dovoljno samo da vadite krv i da jedete hranu koju provjerim. Treba da čuvate nerve, jer je i stres ubica.
Kaća mu sipa kafu i dodaje šoljicu.
Oliver: Ništa mi neće biti od stresa.
Kaća: Kad ste zadnji put mjerili pritisak?
Oliver: Prije desetak dana.
Kaća: I kakav je bio pritisak?
Oliver: Visok, bio je visok pritisak. Mislio sam tog dana o Saši.
Kaća: I opet ste krivili sebe. Ne možete tako dugo živjeti. Oslobodite se krivice jednom zauvijek.
Oliver: Ali ja jesam kriv. Kriv sam za njegovu smrt. Da nisam bio u svemu tome, ništa mu se ne bi desilo.
Kaća: Možda mu je bilo suđeno da mlad pođe na onaj svijet.
Oliver: Ne postoji onaj svijet, Kaća. Ili te ima ili te nema. A njega nema. Ne znam da li ima više i kostiju u onoj maloj grobnici, ili su ih i njih uništili.
Kaća: Kakva je to velika tuga, Olivere. Kakve vam ružne slike padaju na pamet. Prošetajte po imanju, javite se Igoru. Vidjela sam da je ispred male kuće.
Oliver: Igor je moj čuvar, zaboga. On stoji između mene i ostatka svijeta. On ne dopušta da svijet uđe u moje odaje. Ali, opet ništa nije dovoljno, jer su oni sposobni ući kroz najtvrđi zid. Oni mogu sve. Kako mogu biti siguran da neko od vas nije njihov?
Kaća: Zar sumnjate i u mene? Pa ja svaki dan stavljam svoj život na kocku. Ja svaki dan stavim u svoja usta nešto što me može ubiti.
Oliver: Nisam mislio na vas, Kaća. Vi znate da vas je volim najviše i da sam vam zahvalan. Ne znam ni sam kako vam se mogu pravedno odužiti.
Oliver počinje da plače.Kaća ga grli.
Kaća: Plačite, izbacite tugu iz sebe.
Oliver briše suze.
Oliver: Idem da šetam, idem da se javim Igoru.
Oliver odlazi iz prostorije. Kaća poziva telefonom Matildu.
Kaća: Matilda, donesite hranu.
Matilda ulazi u prostoriju.
Matilda: Izvolite. Ovo što niste jeli za doručak ću skloniti.
Kaća: Svakako.
Kaća sjeda za stol i jede hranu sa velike tacne koju je donijela Matilda. U pozadini se čuje klasična gitara.
Treći čin:
Oliver i Kaća sjede u prostoriji.
Kaća: Nema razloga za brigu. Nalazi su vam dobri.
Oliver je zagledan. Razmišlja.
Kaća: Uskoro će doći Marko po mene.
Da se popne gore ili da sačeka kod kapije?
Oliver (zamišljen, kao da ne čuje Kaću): Igor je dobar momak. Moram ga nagraditi.
Kaća: A Marko?
Oliver: Neka se popne gore.
Kaća: Reći ću mu.
Kaća ga poziva telefonom.
Kaća: Dođi gore.
Oliver: Žao mi je što se večera sinoć onako završila.
Kaća: Ništa za to. Mi smo krivi.
Oliver: Vi znate da su kamere svuda po kući. Što god da se desi biće snimljeno.
Kaća: Žao mi je što kamere nisu postavljene i u vašoj glavi, jer vam najveća opasnost prijeti upravo od tuda.
Oliver: Nekad ste užasno surovi, Kaća. I nekad ne vidite dalje od onoga što vam je ispred nosa. Vi ne znate što se zapravo događa, ne znate što se tamo dešavalo i zašto sam ja pobjegao.
Kaća: Ali, vi i dalje tamo imate porodicu.
Oliver: Ostala je jedino Anastasia. Ona, zapravo, više ne postoji. Od praha i pepela dijeli je jedino želja za osvetom.
Kaća: Kako da se osveti? Pa do njih nije moguće doći. Znate li uopšte ko su ti ljudi?
Oliver: Ne znam tačno ko je ispalio deset metaka u tijelo mog desetogodišnjeg sina. Ali znam da se moja žena želi osvetiti meni. Ne krivim je zbog toga.
Kaća: Nikad mi niste pričali o Anastasiji. Iz vaših šturih rečenica jedino se moglo zaključiti da je ona bila žena vašeg života.
Oliver: Da, kao i uvijek, u pravu ste, Kaća. Ona jeste bila žena mog života. Savršeno komplikovana žena, a ja sam baš takvu trebao. Znate, kad smo se vjenčali, ona je odlučila da doda svom prezimenu moje. Poslije se uspostavilo da je to užasno opterećivalo, to moje prezime. Počela me je mrzjeti zbog toga, kao da sam ja bio kriv. U biti, nije me mrzjela zbog toga, već zbog svog stalnog osjećaja zarobljenosti koji je sama indukovala. Sve do smrti našeg djeteta, mogla je živjeti kako je htjela, nije ništa na svijetu postojalo što je sputavalo da bude sretna, do nje same. A onda su ubili našeg sina… Čudna je to žena. Pa, jeste li zadovoljni pričom?
Kaća: Žao mi je. Rekla bih da se radi o nesretnoj ženi. Drago mi je da se i dalje čujete, svakodnevno. Kao da se i mrzite i volite.
Oliver: Ne, ja nju ne mrzim.
Kaća uz osmjeh: Dobri moj Oliver.
Neko zvoni na vratima.
Oliver: Entre.
Ulazi Marko. Pogleda Olivera i Kaću.
Marko: Dobar vam dan.
Oliver: I tebi, Marko.
Kaća: Ćao. Hoćeš sjesti ili da odmah idemo?
Marko: Mislio sam da ti je bilo dosta cijeli dan.
Kaća: Idemo, nema potrebe da se više zadržavamo.
Oliver ćuti i gleda u jednu tačku. Kaća ustaje sa stolice.
Kaća Oliveru: Vidimo se sutra.
Marko i Kaća odlaze.
Oliver ustaje i pušta Prokofijeva.
Zaključava vrata i pomjera sliku sa zida.
Otvara sef i vadi fasikle. Sjeda za stolom i prelistava papire i fotografije. To traje neko vrijeme. Onda naglo ustaje i poziva Anastasiju na telefon.
Oliver: Stasia dear, we can talk in english today. Everyday another language, that’s your brilliant idea. I’m looking the photos of you when you were young. The most beuatiful woman, the darkest angel on the earth. Oh, dear. I call to tell you that I’m tired. Come, dear, just come and kill me. I’ll tell Igor not to stop you. You’re the only one who I allowed to take my life. Do you want to tell me something?
Oliver ne priča neko kratko vrijeme.
Oliver: Your silence means aproval. Love you, Stasia dear.
Oliver spušta slušalicu. Sprema fotografije i zaključava sef, vraća sliku kako je bila.
Uz muziku Prokofieva zamračuje se scena i spušta se zavjesa.
Pale se svjetla. Oliver ulazi u kuhinju. Tamo zatiče Luciju i Matildu koje kickaju povrće. Pogled mu ide na jelo koje je bilo na stolu.Ugledao je muhe na jelu. Lucija i Marija i dalje kickaju povrće, usputno su pozdravile Olivera.
Oliver (gledajući u muhe): Muhe, muhe, muhe na mom jelu! Što to radite? Da me ubijete hoćete? Muhe, o muhe. Što je ovo? Muhe…
Lucija i Matilda su ustale sa stolica i gledaju Olivera ništa ne govoreći.
Ulazi Kaća i pokušava smiriti Olivera. Prilazi mu i dodiruje mu rame.
Kaća: Smirite se, smirite se. Niko od nas vam ne želi nauditi. To su obične muhe koje su ušle kroz prozor.
Oliver: Ne mogu ući kroz prozor jer su na svim prozorima postavljene mreže. Ne ponašajte se kao da sam lud.
Kaća: Nisam rekla da ste ludi, samo mi je izgledalo racionalno da su muhe ušle iz vani, bilo kroz prozor, bilo kroz vrata. Lucija, Matilda, da li znate kuda su muhe ušle?
Lucija: Pravo da vam kažem, ne znam. Mogu ih odmah ubit, izrezat drugi sir, a ovaj bacit.
Oliver: Maknite proklete muhe, proklete bile. I dalje su tu muhe, o bože uklonite muhe.
Oliver uzima dasku za sjeckanje i počne mahnito lupati po tanjiru oko kojeg su se skupile muhe. Tanjir se slomio, sve leti po stolu i po podu. Oliver i dalje lupa sa daskom. Lucija i Matilda su se sklonile u kraj prostorije. Kaća pokušava da zaustavi Olivera.
Kaća: Smirite se, smirite se.
Kaća uzima komade sira i pogačice sa poda i počne da ih jede gledajući Olivera.
Kaća: Pogledajte me, pogledajte me.
Oliver je prestao da udara i gleda u Kaću. Matilda počinje da kupi hranu i porcelan sa poda.
Matilda: Nikad više nećemo dozvoliti da uđu muhe, nikad više. I ako uđu odmah ćemo ih poubijati.
Oliver: Dosta mi vas je više, svega mi je dosta. Umoran sam. U svemu vidim znakove njihovog prisustva, a to iscrpljuje. Kaća, stigla je pošta za mene. Molim vas otvorite je, ali u trpezariji. Idemo zajedno. A vi mi spremite nešto za jelo, Lucija. Matilda, vi mi hranu donesite u trpezariju. i čaj, drugi
mi skuvajte. Poslije doručka ću biti u maloj kući.
Zamračuje se scena. Čuju se glasovi, osvjetljava se scena. U kuhinji sjede Kaća, Igor, Lucija, Matilda i Mila. Lucija guli krompire i ništa ne priča.
Kaća: Danas mu je stigla pošta iz postojbine. Opet neki isječci iz novina i neke fotografije.
Igor: Mislim da mu je to materijal za otkrivanje ubice njegovog sina. Jedino mi nije jasno što će se desiti i kad otkrije ko je ubica. On fakat ne izlazi sa ovog imanja.
Matilda (zlovoljno): Nadam se da će nekad izaći odavde.
Kaća: Nešto si neraspoložena, draga.
Matilda: Čini ti se. Odlično sam. Ovdje je uvijek uzbudljivo, zar ne?
Igor: Mogli biste, Kaća, izvesti gazdu da malo prošeta. Mislim da bi mu prijalo. Ovih dana je razdražljiviji nego inače.
Kaća: Izaći će kad bude osjećao potrebu za tim. Jeste li vi to postali naprasno brižni ili se nešto događa o čemu ja ne znam.
Matilda: A da li se išta u ovoj kući može desiti a da vi to ne znate?
Kaća: Voljela bih da mogu sve vidjeti, ali se plašim da nije tako. Ako me već vučete za jezik onda ću vam reći da ja u ovoj kući jedino vjerujem Luci.
Lucija je pogleda.
Lucija: U ovim me godinama nije mnogo briga što ko misli o meni. A tebi svakako hvala, Kaća.
Igor: Postoje li u maloj kući kamere?
Kaća: Moja noga tamo nije kročila. To zna samo on. Nego, pazite se vas dvoje, što god da ste smislili.
Matilda: O, gospode, nismo smislili ništa. Što se to događa sa nama? Sad smo i mi postali paranoični. Ova me kuća od prvog dana plaši. Odmah sam osjetila da će se stvari zakuvati kao u nekom horor filmu.
Kaća: Jedino što ja osjećam je vaša nezahvalnost prema čovjeku koji vam je obezbjedio krov nad glavom, koji vam je dao plate veće nego u bilo kojoj firmi u ovoj zemlji, koji vas na svoj način iskreno voli.
Igor: Nije mi jasno kako ste zaključili da smo nezahvalni, ali mislim da je u pitanju vaš izopačeni mozak. Idem, ne mogu ovo više slušati.
Igor izlazi iz prostorije i Matilda odlazi za njim.
Lucija: Koliko će vas biti na večeri?
Kaća: Mislim četvoro, Oliver, Nikola, Marko i ja. Nikola treba da ide sutra za Italiju pa je ovo ispraćajna večer. Nadam se da će sve dobro proći.
Lucija: Jesi li isprobala sve namirnice?
Kaća: Jesam, bez brige. Jedino nisam probala ove neotvorene višnje u kompotu za večerašnju Švarcvald tortu. Ali one su zapakovane tako da je nemoguće da se naknadno ubaci nešto u njih.
Lucija: Probaj sa nožem da utisneš vazduh, tako ćeš biti sigurna da nisu otvarane.
Kaća: Dobra ti je ideja.
Kaća uzima nož i pomjeri poklopac od tegle toliko da se čulo kako je ušao vazduh.
Kaća: Eto, sad smo sigurni da do sada niko nije ništa ubacio u višnje. Vjerujem da Igor i Matilda neće sa nama večerati s obzirom da je vjerovatno upraćen naš razgovor od malo prije.
Lucija: Kako god. Ja ću napravit da ima dovoljno za sve. I tako ovdje uvijek ima dovoljno za gladnu četu, a ne za šaku ljudi. Sreća za pse koji su se ovdje nastanili.
Kaća: Jeste, dobri su ovi psi. Kao da se odužuju Oliveru tako što niko ne može prići kući.
Lucija: A i tako ne može. Ni muha više ne može da uđe, a kamoli čovjek. Nego, bolje je da ništa ne pričam. Ne znam zašto je takav, zašto se toliko plaši.
Zamračuje se scena. Čuje se Prokofijev, osvjetljava se scena. Trpezarija. Za stolom sjede Oliver, Kaća, Nikola, Marko, Igor, Matilda, Mila i Lucija.
Oliver: Danas je bio stresan dan za sve nas. Zato smo svi sada za stolom. Mislim da smo svi zaslužili da se počastimo i opustimo.
Lucija, Igor i Matilda sjede pognutih glava, napeti su.
Oliver (gledajući ih): Lucija, draga gospođo, oslobodite se, podignite glavu, kako dolikuje ženi vaših kvaliteta. Igore, Matilda, i vi se opustite. Slušamo divnu muziku, imamo divan razlog da budemo
sretni. Sve teče kao po loju. Jesi li se spakovao, Nikola?
Nikola: Jesam. Sve je spremno za polazak.
Oliver: Jesi zadovoljan svojim italijanskim?
Nikola: Jesam, cijelo sam ljeto učio, išao na časove, gledao RaiUno, slušao canzone. Dao sam sve od sebe.
Marko: Jeste, on uvijek daje sve od sebe, kao i njegova majka.
Nikola: Za razliku od nekih.
Oliver: Svako je različit, zar ne?
Marko: Jeste li se to udružili vas troje?
Jeste, naravno, tako i treba.
Kaća: Reći ću ti, Marko, ovog trena sve što treba da znaš samo da nas ne truješ više. Neka čuju svi.
Marko: Izvoli, Kaća, izvoli.
Kaća: Stalno si se pitao zašto sam sretna ovdje, kad sam život stavila na kocku. Svaki zalogaj za mene može biti fatalan, a opet sam sretna kao nikad. Reći ću ti: konačno moj život ima smisla. Cijeli život sam provela sa čovjekom koji se nijednom nije zapitao zašto mu je žena hladna kučka, zašto ga ta
žena sa prezirom odbacuje kad joj priđe u krevetu, sa čovjekom koji nikad nije želio ništa toliko jako da se za to izbori.
Marko: I što je problem? To što nikad nisam nametao svoju volju? Što nisam bio tiranin?
Kaća: Lakše je izboriti se sa tiraninom nego sa čovjekom koji nikad u životu nije sukobio svoju volju sa voljom nekog drugog. Ne znam kako bih nazvala takvog čovjeka. Krivila sam sebe jer sam vjerovala
da sam ja zaista kučka, ali, zapravo, živjela sam sa čovjekom koji je užasno okrutan. To ne izgleda logično, ali jeste tako. Nema ništa gore od umišljene dobrote koja se dariva svijetu. Radi se o tome da svijetu ne treba takva dobrota, da je ona užasno zlo.
Marko: To nije lažna dobrota već snaga duha. Ali ti nisi shvatala da to što popuštam tebi i Nikoli ne proizilazi iz moje slabosti, već iz moje snage. Sve si pogrešno shvatila, ali molim te završi jer nema potrebe da svi slušaju naše probleme.
Kaća: Završiću, ali samo da znaš da se snažna osoba ne ponaša tako kako se ti ponašaš. Ljubomoran si na Olivera, na Nikolu, na moju sreću. Ne možeš je podnijeti. To je zato što si slab i nikakav, što nisi
zavrijedio nikakvo poštovanje.
Marko: To što nisam zadobio poštovanje stare kurvetine, ne znači da ga nisam zadobio od drugih ljudi. Sve ovo što si rekla samo govori o tebi, ne o meni.
Oliver: Dosta je bilo, nema potrebe da nastavljate sa uvredama. Svi se sada osjećamo loše, a trebalo je da provedemo prijatnu večer.
Kaća: Žao mi je, ali nisam mogla više da trpim. Imala sam potrebu reći svima o čemu se radi, jer smo mi ovdje nalik jednoj nesretnoj familiji. Zarobljeni u svojim nesrećama.
Oliver: Čuo sam vaš današnji razgovor, gospodo. Nije me ništa iznenadilo, jer ja nikome ne vjerujem, pa ni vama. Ipak, zar ne, mora neko spremati objed, čistiti kuću, vaditi krv, čuvati gazdu. Hahaha, čuvati gazdu, od njega samog ili čuvara, je li Igore? Hahaha
Igor: Na što mislite? Oprostite, ali nisam vas razumio.
Oliver: A jesi ti razumjela, Matilda?
Matilda: Nisam ni ja.
Oliver: A vi, Kaća? Lucija?
Kaća: Niko ne zna o čemu pričate.
Oliver: Samo nastavljam priču koju ste danas započeli, iako ću je brzo prekinuti, jer nema nikakvog smisla. Što god da radite, znajte da ja znam. Ali, to me neće spriječiti da vas ostavim ovdje sa svim mogućim povlasticama.
Igor: Mislite da je povlastica to što nemamo svoj život, svoju intimu, što je svaki naš korak nadgledan, svaka naša riječ zabilježena? Vjerujte, nije. Najgore od svega je što ni ne znamo što smo zaista mi, a što naše uloge koje ste nam zadali.
Matilda: Meni je najgore od svega što imam osjećaj da se o nama ne misli dobro. Kao da smo nešto krivi, a ne znam što. Kao da nam se ne vjeruje.
Oliver: Pogodili ste. Nema kao, ja vam zaista ne vjerujem. Vi znate razloge zbog kojih vam ne vjerujem isto kao što ja znam vaše razloge za to što radite.
Mila: Mislim da vas se svi mi plašimo. Nije nam lako jer nikad ne znamo kako ćete reagovati, koja će naša radnja isprovocirati vaš bijes.
Oliver: To vam je lako znati: radite ono što sam vam rekao i ne odstupajte od toga i sve će biti u najboljem redu.
Kaća: Kad smo već otvorili karte, možete li nam reći što radite svako jutro u maloj kući? U panic room, kako je vi fino zovete?
Oliver: To što ste sada napravili odstupanje je koje ne tolerišem.
Igor: Volio bih da imamo više slobode i da se ne sumnja u nas. Pošteno radimo svoj posao i želimo vam svo dobro ovog svijeta.
Oliver: Nema sumnje, hahaha.
Igor: I ono što ste danas od nas čuli može se jedino tumačiti kao briga za vas.
Oliver: Svakako, dragi moj, svakako. Ipak, kao što neko duhovito reče, svako ima razloge svoje da bude ono što je. Tako i ja. Ako sam ja čovjek koji je postavio kamere u svakom kutu kuće, ako sam čovjek koji nekoliko sati dnevno provodi u objektu u koji niko sem mene nema mogućnost ulaza, to znači da imam svoje razloge. To morate prihvatiti. Za to ste, uostalom, dobro plaćeni.
Kaća: A sada bismo mogli načeti onu divnu Lucijinu tortu.
Mila: Dobra ideja.
Lucija izlazi iz sobe, čuje se Prokofijev. Lucija ulazi i donosi tortu. Stavlja je ispred Nikole.
Lucija: Neka je Kaća kida, a student neka dobije prvi komad.
Marko: Red je da dobrotvor dobije prvi komad.
Kaća: U redu, neka bude Oliver.
Oliver: Kad ti, Kaća, tako kažeš
Oliver kuša tortu.
Oliver: Odlična je. Bravo, Lucija.
Kaća svima dijeli tortu. Oliver ustaje i nazdravlja čašom šampanjca.
Oliver: Nikola, sretan ti put i uspješno studiranje. A sve vas neka Bog čuva. Živjeli.
Ostali dižu čaše i u glas govore: “Živjeli”.
Čuje se Prokofijev, nakon nekog vremena gasi se svijetlo. I dalje se čuje Prokofijev. I tako neko vrijeme. Pali se svijetlo. Ista prostorija, za stolom svi osim Olivera. Kod Nikolinih nogu je položen kofer.
Kaća: Ne mogu vjerovati da moj dječak leži mrtav u svojoj maloj kući.
