Romen Gari – ŽIVOT JE PRED TOBOM
Roman francuskog pisca Romena Garija “Život je pred tobom”, u prevodu Tanje Sekulić, objavljen je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja, u okviru biblioteke Savremena proza. Za izdavača se potpisuje Goran Martinović, a urednik izdanja je Milorad Popović. Lektorka na prevodu je bila Dragana Erjavšek, redakturu potpisuje Jelena Čalović, likovna urednica je Ana Matić, a fotografija je rad Yucel Moran.
O DJELU
Roman “Život je pred tobom” dvostrukog dobitnika Gonkurove nagrade na nježan, ali i surov i ironičan način uvodi čitaoca u svijet malog Mome, baveći se filozofijom življenja, odnosima među različitim narodima, ljubavlju, prijateljstvom, siromaštvom, starošću i nadom, gledanim očima jednog desetogodišnjeg dječaka. Glavni junak, mali Arapin Momo, svoj “svjesni” život započinje u prihvatilištu kod stare gospođe Roze. To nije obično prihvatilište jer se tu nalaze samo djeca prostitutki, a gospođa Roza, stara Jevrejka, se nekada i sama bavila najstarijim zanatom na svijetu.
O AUTORU
Romen Gari rođen je 1914. u Litvaniji. Dolazi u Francusku sa četrnaest godina, gdje pohađa srednju školu i završava studije prava u Parizu. Od 1940. do 1944. godine bio je angažovan u ratnim operacijama u toku Drugog svetskog rata, u grupi Slobodna Francuska. Jedini je dobitnik dve Gonkurove nagrade, 1956. godine pod imenom Romen Gari, i 1975. godine pod pseudonimom Emil Ažar. Autor je više od trideset romana i eseja. Izvršio je samoubistvo 1980. godine u Parizu. Roman “Život je pred tobom” je ekranizovao Moše Mizrahi, 1977. godine sa Simon Sinjore u glavnoj ulozi, za koju je 1978. godine nagrađena Cezarom za najbolju žensku ulogu.
ODLOMAK IZ ROMANA
Prvo što vam mogu reći je da smo živjeli na šestom spratu bez lifta, i to je za gospođu Rosu, sa svim tim kilogramima koje je nosila na samo dvije noge, bio stvarni početak svakodnevnog života, sa svim brigama i mukama. Podsjećala nas je na to svaki put kad se ne bi žalila na nešto drugo, jer je isto tako bila i Jevrejka. Ni njeno zdravlje nije bilo dobro, pa vam na početku mogu reći da je to bila žena koja je zaista zaslužila lift. Mora da sam imao tri godine kada sam prvi put vidio gospođu Rosu. Prije toga se živi bez sjećanja i u neznanju. Prestao sam da živim u neznanju u dobi od tri ili četiri godine, i ponekad mi to nedostaje. Bilo je mnogo drugih Jevreja, Arapa i Crnaca na Bellvillu, ali gospođa Rosa je morala sama da se penje na šesti sprat. Govorila je da će jednoga dana umrijeti na stepeništu i sva bi djeca počinjala da plaču, jer se to uvijek radi kad neko umre. Bilo nas je šestoro ili sedmoro kod nje, ponekad i više.
Na početku nijesam znao da se gospođa Rosa brinula o meni samo da bi na kraju mjeseca dobila novčanu nadoknadu. Kad sam to saznao, imao sam već šest ili sedam godina i jako me je pogodilo kad sam shvatio da se za mene plaća. Vjerovao sam da me gospođa Rosa voli bez ikakvog razloga, i da smo bili neko jedno drugom. Plakao sam zbog toga cijelu noć, i to je bila moja prva velika tuga.
Gospođa Rosa je dobro vidjela da sam tužan, i objasnila mi da porodica ne znači ništa, i da ima i onih koji idu na godišnji odmor ostavljajući svoje pse zavezane za drveće, i da svake godine ima tri hiljade pasa koji umiru tako, lišeni ljubavi svojih bližnjih. Uzela me na krilo i zaklela mi se da sam za nju bio nešto najdragocjenije što je imala na svijetu, ali odmah sam pomislio na novčanu nadoknadu i otišao sam plačući. Sišao sam dolje, u kafe gospodina Drissa, i sjeo preko puta gospodina Hamila, uličnog prodavca ćilima u Francuskoj, koji je sve vidio. Gospodin Hamil ima lijepe oči koje šire dobrotu oko njega. Već je bio prestar kad sam ga upoznao, i od tada je samo još više stario.
– Gospodine Hamil, zašto se uvijek smiješite?
– Tako svakodnevno zahvaljujem Bogu na mom dobrom pamćenju, moj mali Momo Zovem se Mohammed1, ali me svi skraćeno zovu Momo.
– Prije šezdeset godina, kad sam bio mlad, upoznao sam jednu mladu ženu koja me je zavoljela i koju sam ja, takođe, zavolio. To je trajalo osam mjeseci; poslije se ona preselila i ja je se još uvijek sjećam, poslije šezdeset godina. Govorio sam joj: neću te zaboraviti. Godine su prolazile, nijesam je zaboravljao. Ponekad sam se bojao, jer sam još uvijek imao puno života pred sobom, i koju bih riječ mogao dati sebi samom, ja, kukavni čovjek, kad je Bog taj koji drži gumicu za brisanje? Ali sad sam miran. Neću zaboraviti Djamilu. Ostalo mi je vrlo malo vremena, umrijeću prije.
Pomislio sam na gospođu Rosu, ustručavao sam se malo, a onda sam upitao:
– Gospodine Hamile, može li se živjeti bez ljubavi?
Nije odgovorio. Popio je malo čaja od nane koji je dobar za zdravlje. Gospodin Hamil je u posljednje vrijeme uvijek nosio sivu jellaba2, da ne bi bio iznenađen u sakou ako ga Bog pozove. Gledao me je ćutke. Sigurno je pomislio da postoje stvari koje su zabranjene maloljetnicima i koje ne treba da znam. Tada sam mogao imati sedam ili možda osam godina, ne mogu vam tačno reći, jer nijesam znao datum svog rođenja, kao što ćete vidjeti kad se bolje upoznamo, ako mislite da je to uopšte vrijedno.
– Gospodine Hamile, zašto mi ne odgovorite?
– Vrlo si mlad, a kad smo premladi, postoje stvari koje je bolje ne znati.
– Gospodine Hamile, može li se živjeti bez ljubavi?
– Da – reče, i spusti glavu kao da ga je stid.
Počeo sam da plačem.
Dugo nijesam znao da sam Arap, jer me niko nije vrijeđao. To su me naučili tek u školi. Ali se nikad nijesam tukao, uvijek boli kad nekoga udariš.
Gospođa Rosa je rođena u Poljskoj kao Jevrejka, ali se dugi niz godina snalazila3 u Maroku i Alžiru i znala je arapski kao vi i ja. Govorila je i jevrejski iz istih razloga, i često smo pričali na tom jeziku. Većina drugih stanara u zgradi bili su crnci. Postoje tri crnačka domaćinstva u Ulici Bisson i dva druga u kojima žive kao u plemenima, kako to rade u Africi. Posebno ima Saracollea, koji su najbrojniji i Toucouleurs, kojih takođe ima prilično. Ima puno drugih plemena u Ulici Bisson, ali nemam vremena da vam ih sve nabrajam. Ostatak ulice i Bulevara Bellville uglavnom čine Jevreji i Arapi. Tako se nastavlja sve do Goutte d’Ora, I poslije počinju francuski kvartovi.
U početku nijesam znao da nemam majku, čak nijesam znao ni da treba da je imam. Gospođa Rosa je izbjegavala o tome da govori da se ne bih zanosio. Ne znam zašto sam rođen i što se tačno dogodilo. Moj drug Mahoute, koji je nekoliko godina stariji od mene, rekao mi je da je to zbog higijenskih uslova. Rođen je u Casbahu, u Alžiru, a nakon toga je došao u Francusku. U Casbahu se još uvijek nije znalo za higijenu, a rođen je jer tamo nije bilo ni bidea, ni pijaće vode, ničega. Mahout je sve to saznao kasnije, kada ga je otac tražio da bi se opravdao i zakljinjao mu se da nije bilo loših namjera ni kod koga. Mahout mi je rekao da žene koje se snalaze sada imaju pilulu za higijenu, ali da je on rođen prerano. Bilo je mnogo majki koje su kod nas dolazile jedanput ili dva puta nedjeljno, ali je to uvijek bilo zbog drugih. Kod gospođe Rose smo skoro svi bili djeca kurvi, i kad bi odlazile nekoliko mjeseci u pokrajinu da se tamo snalaze, dolazile bi prije i poslije da vide svoju djecu. Tako sam počeo da imam nevolje sa svojom majkom. Činilo mi se da su je svi, osim mene, imali. Počeo sam da dobijam grčeve u stomaku i da se tresem kako bih je prizvao da dođe. Na trotoaru, preko puta, stajao je dječak koji je imao balon, koji mi je rekao da je njegova majka uvijek dolazila kad ga je bolio stomak. Bolio me je stomak, ali uzaludno, zatim sam se tresao, takođe nizašto. Čak sam srao po cijelom stanu ne bih li bio zapaženiji. Ništa. Moja majka nije došla, a gospođa Rosa me je po prvi put nazvala arapskim seronjom, jer nije bila Francuskinja. Vikao sam na nju da želim da vidim svoju majku i nastavljao nedjeljama da serem posvuda da bih se osvetio. Gospođa Rosa mi je na kraju rekla da ću, ako nastavim, završiti u javnom prihvatilištu, i tada sam se prepao, jer je javno prihvatilište prvo čime se prijeti djeci. Nastavio sam iz principa da serem, ali to nije bio život. U pansionu gospođe Rose nas je tada bilo sedmoro djece kurvi, i svi bi počeli da seru što su više mogli, jer nema većih konformista od djece, a bilo je toliko govana svuda, da sam u svemu tome prolazio nezapaženo. Gospođa Rosa je već bila stara i umorna, čak je i bez toga sve loše podnosila, jer je već bila progonjena kao Jevrejka. Penjala se uz svojih šest spratova više puta na dan, sa svojih devedeset pet kila i na svoje dvije jadne noge, a kad bi ulazila i kad bi osjetila govna, padala bi s kesama u svoju fotelju i počinjala da plače; trebalo je razumjeti. Francuza ima pedeset miliona, govorila je, i kad bi svi radili što i mi, čak ni Njemci ne bi izdržali, razbježali bi se. Gospođa Rosa je dobro upoznala Njemačku za vrijeme rata, ali joj se vraćala. Ulazila bi, osjetila govna i počinjala da viče: „Ovo je Auschwitz! Ovo je Auschwitz!“, jer je bila deportovana u Auschwitz za Jevreje. Ali kad je rasizam bio u pitanju, bila je uvijek pravična. Na primjer, bio je kod nas jedan mali Moise, kojeg je nazivala prljavim Arapinom, ali mene nikad. U to vrijeme nijesam shavatao da je, uprkos svojoj težini, bila prefinjena. Mojsije je ime najvažnijeg proroka u judaizmu.
