Romain Gary: Bijeli pas
Prevela sa francuskog na crnogorski Tanja Sekulić
I
Bio je to jedan sivi pas s bradavicom poput mladeža na desnoj strani njuške oko koje je imao crvenu dlaku što je činilo da liči na okorjelog pušača sa znaka Pas koji puši, u jednom baru-tabacu u Nici nedaleko od gimnazije iz mog djetinjstva.
Posmatrao me je glave blago nagnute u stranu sa strogim, nepomičnim pogledom, taj pogled bijesnih pasa koji vas čekaju u zasjedi u nekom prolazu s nemirnom i nepodnošljivom nadom. Imao je poprsje rvača i mnogo puta kasnije, kad ga je moj stari Sandy zadirkivao, vidio sam kako je gurao gnjavatora samo snagom svog poprsja, poput buldoždera.
Bio je to njemački ovčar.
Ušao je u moj život 17. februara 1968. Na Beverly Hillsu, gdje sam imao sastanak sa svojom ženom Jean Seberg, za vrijeme snimanja jednog filma. Tog dana padao je jak pljusak kao većina prirodnih pojava kad počnu u Americi, pao je na Los Angeles pretvarajući ga za nekoliko minuta u grad na obali jezera po kojem su posrnuli Cadillaci jadno gmizali šljapkajući kroz vodu, grad je bio dobio taj neskladan izgled stvari određenih potpuno drugoj namjeni, na koje su nas poodavno naviklu surealisti. Bio sam zabrinut za mog psa Sandyja, koji je dan prije bio otišao u jednu momačku šetnju u pravcu Sunset Stripa i još se nije bio vratio. Sandi je bio djevica sve do svoje četvrte godine zahvaljujući uticaju visokomoralnog porodičnog okruženja, ali je za kučkom Doroti Drive izgubio glavu. Četiri godine buržoaskog vaspitanja i uzornih načela bila su prebrzo odbačena. Ovaj pas je jednostavne prirode, lakovjeran, vrlo slabo naoružan da bi se suočio s holivudskim kinematografskim krugovima.
Oko podna dok su vodene bujice nadirale po avenijama čuo sam prekrasan lavež baritona kojeg sam dobro poznavao i pošao sam da otvorim vrata. Sandy je jedan veliki žuti pas, moguće neposredni potomak nekog dalekog Danca no pod uticajem pljuska i blata krzno mu je poprimilo boju zdrobljene čokolade. Stajao je na vratima spuštenog repa sa njuškom spuštenom na tlo glumeči krivicu, stid i povratak razvratnog sina sa savršenim talentom za licemjerje. Ne znam koliko puta, nebrojeno sam mu bio rekao da ne lunja napolju po mraku, i pošto sam mu priprijetio prstom više puta sam izgovodio loš pas spremao sam se da u potpunosti igram moju ulogu gospodara i gazde kojeg obožavaju i kojeg se boje, nosioca apsolutne vlasti kad je moja džukela diskretno okrenula glavu da mi pokaže da nijesmo bili sami. Bio je zapravo doveo drugara iz igre. Bio je to sivi njemački ovčar, oko šest, sedam godina starosti, prekrasna zvijer koja je odavala izgled snage i intiligencije. Primijetio sam da nije imao ogrlicu što je bila rijetkost za jednog rasnog psa.
Pustio sam svog gada unutra ali njemački ovčar nije otišao, a padala je tako jaka kiša da je zbog mokrog i slijepljenog krzna izgledao kao foka. Mahao je repom, podignutih ušiju, blještavih očiju s neprestalnom pažnjom pasa koji paze koji čekaju na poznati pokret ili naredbu. Jasno je da je čekao na poziv, tražeći svoje pravo na sklonište koje je bilo odvajkada zapisano u odnosima između ljudi i njihovih drugara u nevolji.
Zamolio sam ga da uđe.
Prilično je lako naslutiti karakter jednog psa, osim kad su u pitanju dobermani, kod kojih sam uvijek nalazio nepredviđene reakcije. Sivi me odmah zapanjio svojom dobrom naravi, Za ostalo, svi oni koji su živjeli među psima znaju da kad jedna životinja pokaže prijateljstvo prema nekoj drugoj, možemo skoro uvijek imati povjerenja u njen sud. Moj Sandy je bio preblagog temperamenta i simpatije koje je spontano pružio ovom kolosu spašavajući ga od pljuska za mene su bile najbolje preporuke. Telefonirao sam u SPA da ih obavijestim da sam ugostio jednog njemačkog ovčara, lutalicu dajući im moj broj telefona u slučaju da se njegov gazda pojavi. Laknulo mi je kad sam vidio da se moj gost prema mojim mačkama odnosi s najvećim poštovanjemi da je ta zvijer bila dobro društvo.
Sljedećih dana primao sam mnogobrojne goste i ovčar kojeg sam naimio Batka, što na ruskom znači dragi starac ili đed, imao je veliki uspjeh kod mojih prijatelja i prvobitna strepnja je prošla, pored njegovog poprsja rvača i njegove velike crne njuške, Batka je imao očnjake koji su ličili na rogove onih malih bikova koje u Meksiku nazivaju machos. Bio je, uprkos tome veoma nježan, njušio je posjetioce da bi ih bolje prepoznao a zatim od prvog maženja, shook hands davao im je šapu kao da bi im rekao: „ Znam dobro da izgledam strašno, ali ja sam jedan veoma hrabar tip.“ Barem ja tako tumačim trud koji je uložio da umiri moje goste, ali suvišno je i spominjati da se romanopisac lakše vara nego drugi u pogledu prirode bića i stvari, jer ih umišlja. Uvijek sam umišljao one koji sam srijetao u životu ili one koji su ževjeli pored mene. Za jednog profesinalca umišljanja mnogo je lakše i to vas spriječava da se umarate. Ne gubite više vrijeme da pokušavate da upoznajete vaše bližnje, da se na njih oslanjate, da im stvarno poklanjate pažnju. Vi ih umišljate. Kasnije ako se iznenadite, strašno ih krivite: oni su vas razočarali. Ukratko nijesu bili dostojni vašeg talenta.
Niko nije tražio psa i ja sam ga već smatrao punopravnim članom moje porodice.
Kuća u kojoj sam stanovao u Ardenu imala je, naravno bazen i kompanija preduzeća mi je dva puta mjesečno slala jednog zaposlenog da provjerava aparate za filtriranje. Jednog popodnevna, dok sam pisao iznenada sam čuo iz pravca bazena dugi urlik, praćen tim grčevitim lajanjem, brzim i ljutim kojim psi ponekad daju znak za prisustvo nekog uljeza i neizbježnost borbe koju protiv njega namjeravaju povesti u sljedećoj sekundi. To najčešće nije ništa drugo do psećeg načina koji odgovara onom našem „ Držite me inače ću napraviti neko zlo“, ali kod stvarnih pasa čuvara dobro dresiranih to nije razmetanje. Ne znam ništa što može više da me iznervira od ovih iznenadnih i bijesnih ispada čiji cilj je da vas ukoče na mjestu dok se nešto bolje ne desi.
S druge strane ograde se nalazio jedan zaposleni crnac koji je došao da provjeri filtere bazena, i Batka se bacio na vrata s pjenom na rilici, u grču mržnje u tolikoj mjeri strašnoj da je moj hrabri Sendy stenjući otpuzao do jednog grma i pretvorio
Crnac je ostao potpuno nepokretan, paralizovan od straha. Imao je i od čega. Moj zgodni ovčar, uvijek tako drag sa našim gostima, bio se pretvorio u životinjsku vatru, ispuštajući iz dubine grla urlike izgladnjele divlje zvijeri koja vidi meso ali ga ne može dohvatiti.
Ima nešto duboko obeshrabrujuće, uznemirujuće u tim naglim promjenama iz jedne mirne zvijeri koju vjerujete da poznajete u jednu svirepu kreturu kao potpuno drugo. To je prava promjena prirode, gotovo dimenzije, jedan od onih bolnih trenutaka u kojima su razbijene vaše male oaze mira i poznate porodične kategorije su se raspršile u letu. Obeshrabrujuće iskusvo za amatere navika. Iznenada sam se našao sa slikom surove brutalnosti, skrivene u srcu prirode između dva smrtonosna ishoda, a čije podzemno prisustvo radije zaboravljamo. Ono što smo nekad nazivali humanizmom uvijek se nalazi uhvaćeno u ovoj dilemi, između ljubavi prema psima i užasa chiennerie.
Pokušao sam da odvučem Batku i da ga povedem kući, ali on je zaista imao osjećaj da je na dužnosti, taj gad. Nije me ujeo ali su mu ruke bile prekrivene balama., pa se otrgao iz mojeg zagrljaja i pojurio prema kapiji sa iskeženim očnjacima.
Crnac se nalazio s druge strane, s alatom u rukama. Bio je to jedan mladi čovjek. Predobro se sjećam njegovog izraza, zato što je to bilo prvi put da vidim Crnca pred podivljalom životinjom. Imao je onaj tužni izraz koji imaju lica nekih ljudi koji su uplašeni.
Rekao sam mladom čovjeku da ide, odustajući od čišćenja bazena te nedjelje.
Sjutra ujutru, ista scena se ponovila s jednim zapošljenim u Western Unionu koji mi je donio neki telegram.
Poslijepodne došlo nam je nekoliko prijatelja u posjetu i uprkost mojoj zabrinutosti Batka ih je dočekao s velikom razdraganošću.
Sjetio sam se, dakle da je zapošljeni iz Western Uniona bio, takođe Crnac.
II
Počeo sam da osjećam tu svima dobro poznatu nelagodu koji oko sebe osjećaju da se širi sve više i više prisutna bolna istina, ali koju odbijaju to da prihvate. Slučajnost – rekao sam sebi. Zamišljao sam stvari. Opsjednut sam tim „problemom“.
Moja nelagoda se pretvorila u stvarni užas kada je malo falilo da Batka zakolje za vrat jednog isporučioca iz supermarketa. U trenutku kad sam otvorio vrata Batka je spavao na sred prostorije, i iznenada u toj tajnoj i smišljenoj tišini koja priprema napad iznenađenja skočio je čovjeku do grla. Trajalo je sekundu, imao sam samo toliko vremena da koljenom zatvorim vrata.
Isporučilac je bio Crnac.
Istog dana ubacio sam zvijer u kola i odveo ga u zološki vrt Jack Carruthersa, „ Nojev Ranč“, u San Fernando Valley. Poznavao sam dobro Jack Carreuthersa, bivšeg filmskog kauboja, od davnih doba specijalistu za dresuru životinja za bioskop. Njegov se ranč može pohvaliti, između ostalog jamom za zmije u kojoj možete naći najreprezentativije gmazove Amerike. Jack i njegovi asistenti vade potreban otrov za proizvodnju seruma. Jama sa zmijama je mjesto koje pažljivo izbjegavam kad dođem na ranč: gledajući što sve tamo vrvi, imamo dojam da promišljamo Jungovu poznatu kolektivnu podsvijest, tu podsvijest prostora u koju padamo rođenjem, i to je jedan prilično depresivan prizor.
Jack je sjedio za svojim radnim stolom, obučen u plavi kombinezon, na glavi je imao svoj vječiti bezbolm kačket. To je visok čovjek bez svježine na licu i slomljenog izgleda koji starenjem često dobijaju muškarci koji pomalo gube mišićnu elastičnost zadržavajući svoju snagu; bio je kaskader u vesternima i većina učesnika u njima su pretrpjeli posljedice. Uvijek je na zglobovima nosio kožne trake, a na desnoj podlaktici je imao istetoviranu glavu konja.
Slušao me u tišini, žvaćući jednu od svojih pripaljenih cigareta na koje se Amerika osudila prekidajući odnose sa Havanom.
Što želite da uradim?
Da izliječite životinju.
„Noje“ Jack Carruthers je čovjek za kojeg nazivamo smirenim, od one pomalo ironične smirenosti koja dolazi od unutrašnje snage previše sigurne u sebe koja se mora pokazivati grubim izgledom. Samo čudno održavana nepokretnost njegovog masivnog, zdepastog tijela pokazuje možda izvjesnu prevladanu agresivnost, neku vrstu namjerne fizičke apstinencije. Ali ovo je izgled čovjeka koji je navikao da sam sebe pažljivo drži na povocu: pomirio sam se da jednom za svagda sa činjenicom da prihvatim da nijesam u stanju da u potpunosti kontrolišem unutrašnju životinju koju nosim svuda u sebi, kao toliki šoferi sa volanom, instrumentom svoje moći. U svakom slućaju Jacka su svi voljeli u Hollywoodu, uprkost njegovoj hladnoći, zato što je to čovjek koji razumije da kanarinac kojeg ste mu povjerili nije zamjenljiv sa bilo kojim drugim kanarincem i da gospodin koji je upravo ostavio u pansionu svojeg udava moleći ga da o njemu brine najbolje jer se odvaja od svojeg voljenog bića – voljenog možda jer je boa ono što je našao da se najviše razlikuje od njega samoga.
Izliječiti?
Jack me posmatrao svojim ledenim plavo-bijelim pogledom.
Izliječiti od čega?
Ovaj pas je bio dresiran da posebno napada Crnce. Kunem vam se, ne izmišljam. Svaki put kad se neki crnac približi vratima on pobijesni. Bijelci, ništa, maše repom i daje šapu.
Dobro i onda?
Kako i onda? To se liječi, zar ne?
Ne, vaš pas je prestar.
Mala, podrugljiva iskra se pojavila u njegovim očima.
Za tu generaciju je sjebano. Morali ste to znati.
Jack svi znaju da ste sa takozvanim opakim zvijerima napravili čudo.
To je pitanje godina, stare navike preduboko izražene…ništa ne može da se uradi. Uostalom, većina „opakih“ zvijeri, su pokvarene zvijeri. Namjerno oštećene godinama dresure. Sistematski oštećene. Vaša džukela je prestara.
To je stvar strpljenja.
Kasno je. Mora da ima sedam godina. On je nepopravljiv. Ne možemo ga promijeniti. Duboko je u starim navikama. To se zove profesionalna deformacija.
Ne možemo ga ovakvog ostaviti.
Dobro, uspavajte ga onda. To je ono što bih ja, na vašem mjestu uradio.
Meni se čini daumjesto njih treba uspavati gadove koji ih dresiraju.
Jack je počeo da se smije. On je jedan od onih sretnika koji je sposoban da se oslobodi ostatka svijeta jednim ha-ha-ha.
Nijesam čak ni siguran da mogu vašeg psića zadržati kod mene. Imam dva pomoćnika crnca. To im se neće svidjeti. Za sada ga ostavite, na kraju, vidjećemo.
Uzimam odmor od Batke. Posmatrao me je s velikom pažnjom, podignutih ušiju, glave blago spuštene na stranu. Prišao sam mu, sjeo na zemlju, dugo sam mu masirao sivu glavu. Do skorog viđenja stari. Ne brini. Dobićemo ih.
———–
U kolima, na radiju su izvještavali o rasnim sukobima u Detroitu. Dvoje mrtvih. Poslije pobune Watts u kojoj je bilo tridesetdvoje mrtvih misao koja je proganjala zemlju je da Amerika nikad nije uspjela postaviti rekorde, a da ih nije uspjela potući u manje-više kratkom roku.
Kad se radi o ljudima možemo se u krajnjem slučaju tješiti Shakespearem, medicinom ili koracima na mjesecu. Ali kad se radi o jednom psu nema mogućeg alibija. Svaki put kad sam dolazio da piosjetim Batku u njegovom kavezu izgledalo mi je da u njegovom pogledu vidim nijemo pitanje: „Što sam to uradio, zašto sam zatvoren u kavezu, zašto me više ne želiš? Pred ovom čvrstom nevinošću nije postojao niti jedan odgovor osim umirujućeg maženja. Izlazeći od tamo, hvatala me je strašna mržnja prema sebi i, nastaviti koristeći slavnu frazu Viktor Hugoa, kojoj sam odavno, bezuspješno tražio smjernicu, sve dok mi je nije dao gospodin M. Helou, danas predsjednik Libana: „Kad kažem ja, pričam o svima vama, jadnici.“
Svaki dan sam dolazio u pansion.
Želio sam da vidim u šta se pretvaram.
Sedam je sati ujutro. Osim noćnog čuvara i zvijeri Nojeva barka je prazna. Cvijeće i lišće ljuljuškaju na jutarnjem povjetarcu kapi rose poput plodova zore.
Žirafa doktora Doolittla me je gledala svojim ženstvenim očima između teških trepavica na kojoj bi joj zavidjele dame kod Elisabeth Andent. Batka se digao na zadnje noge, naslonio se na ogradu, izdaleka me osjetio da dolazim. Naslonio sam obraz na, osjetio sam hladnan nos psa, topao jezik. Nije teško prepoznati u očima psa izraz ljubavi i mislio sam na moju majku zbog vjernosti i ljubavi psa. Moja majka je imala zelene oči. Takođe razmišljam o divljenja vrijednoj besmislici koju je izrazio moj prijatelj, vrsni romanopisac, tim tonom koji tako dobro na engleskom izražavamo sa supercilions pomiješanom sa prezrivom nadmoćnošću i psihološkim dendizmom: „Ne volim pse, rekao mi je, jer ne volim vrijednost potčinjene naklonosti koji vam nude. Još uvijek znatiželjan gdje će se dostojanstvo izgubiti.
Nijesam imao ključ. Čučao sam van kaveza, a Batka je ležao s druge strane, njuške spuštene na ispružene prednje šape, ne skidajući oči s mene.
U zoru je nebo nad Kalifornijom bilo prozirne jasnoće, prije izlaska miliona automobila i početka rada fabrika, tada će zagađenost na grad baciti svoju opaku zagađenost.
Mislio sam da odem neprimijećen, Nemam nikome ništa da kažem. No, bio sam izgubio svaku predstavu o vremenu, što je često slučaj kad su trenuci koji prolaze tmirni i počneš živjeti pomaloizvan sebe sa svjetlošču, drvećem i blagošću vazduha.
Mora da je bilo oko deset sati kad sam vidio da dolazi crni čuvar kojeg sam znao pod imenom Keys, kao i svi u zološkom vrtu, nadimak koji mu je dat zbog svežnja ključeva koje je nosio oko struka i koji „ga je činio“ gazdom ključeva svih kaveza lavova, rupa sa zmijama, bazena sa krokodilima, kuće majmuna i ostalih kutaka Nojeve barke Jack Carruthersa. Bio je na desetak metara od nas kad je Batka podigao uši, na trenutak se zaledio, a onda se jednim skokom digao i bacio se urličući na rešetke. Po tijelu su me poprskale kapi bala. Osim trenutnog unovčavanja slika odbjeglih robova i tih polja pamuka i njihovom sjetvom od kojih Amerika još nije završila da pravi tragičnu žetvu, takođe se još i dogodio ovaj iznenadni poznati preokret, ovo trenutno pretvaranje prijateljske prirode u divlje neprijateljstvo…
Key je prošao pored kaveza, ne pogledavši psa, nasmijan, obasjanog izraza – mršav – visok momak u košulji kratkih rukava, malih brkova koji su nad usnama stajali kao leptir. Varljive sličnosti s Malkolm X-om. Meni se i dalje činilo da vidim na svakom crnačkom licu tragove te borbe.
Hello, dobacio mi je. Lijep dan.
Hello.
Sjedio sam na zemlji, izbjegavajući njegov pogled, dok se Batka bacao šapama na rešetke s prijetećom rikom koja se iznenada prekinula dok je se zvijer, njuške okrenute na jednu, očiju na drugu stranu prema Keyu, iskeženih zuba ponovo bacio na rešetke tražeći krvavu lešinu.
Rekao sam.
Nema napretka.
Keys je gledao psa. Uzeo je paklo Chesterfielda iz džepa svojih traperica, laganim dodirom prstiju izvadio jednu cigaretu. Zapalio je i još jednom, mirno, pogledao psa. Rekao je:
White dog. Bijeli pas.
Sjećam se razdraženosti koja me je obuzela. Bilo je to zaista pomalo prebrzo.
Dobro je, rekoh. To nije smiješno.
Posmatrao me jedan trenutak.
White dog, ponovio je. Znate li?
Njegove su oči nastavljale da me ispituju kao da sam u džepovima skrivao dva- tri vijeka istorije.
Ne, ne znate naravno. To je jedan bijeli pas. Dolazi sa juga. Tamo ga zovu „bijeli psi“, psići posebno dresirani da pomažu policiji protiv Crnaca. Dresure s najvrćom pažnjom.
U sebi sam umirao. Jer sam ja bio taj koji je dresirao tog psa. Poznata fraza Viktor Hugoa ima jednu koja joj odgovara: „Kad kažem vi, takođe pričam o meni. Ima jedna lijepa pjesma: Tea for two, and two for tea, a može se od nje napraviti druga: „Ja sam vi, a vi ste ja.“ Iako to ima svoj naziv: bratstvo. Nema šanse da to nije tako. Nije bilo drugog izlaza.
Vanjska Mongolija, pomislio sam. Put tamo želim da pobjegnem. Prirodno je da mi se riječ vanjska svidjela.
Nekad su ih dresirali da hvataju pobjegle robove. Danas to rade protiv demonstranata…
Pas se gušio. Ja takođe, u tišini.
Štoviše s ovakvim psom čuvarom, vaša bijela supruga može spavati kao top kad nijeste kod kuće. Niko neće doći da je siluje.
Key se okrenuo prema Batki, uvlačeći dim cigarete. Posmatrao ga je na trenutak s irazom poznavaoca.
Lijep pas, rekao je.
Spustivši glavu.
Ali je već star. U sedmoj je godini. U tim godinama ne može se više promijeniti.
Ćutao je dugo, ne mičući pogled sa zvijeri. Razmišljao je. Danas mislim da je baš u tom trenutku naslutio svoju zamisao, i da je njegov plan, koji je skrivao pod tim zamišljenim pogledom, bio u trenutku nastajanja.
Be seeing you, rekao mi je. Do skorog viđenja.
Lagano se udaljavao. Ključevi su zveckali oko njegovog kaiša.
Batka se odmah umirio da bi se posvetio jednoj buvi.
